• Povratničke tegobe Hrvata (185065)
• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (165542)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (95225)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (92246)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Obilježen početak stradanja i napada na Hrvate Zenice

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9777
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Priča iz Doca kod Travnika: Ostavljeni, zaboravljeni, obespravljeni...

Priča iz Doca kod Travnika: Ostavljeni, zaboravljeni, obespravljeni...

„Mi smo samo brojevi i ništa više. I to brojevi koje bi najradije, kada bi se to moglo, gumicom izbrisali. Jer, od nas nema nitko nikakve koristi, mi smo neka vrsta balasti, a da to ne budemo nitko nam ne da priliku. Živimo gore nego stoka na nekoj boljoj farmi, a i budućnost nam je nikakva“, s puno jeda nam govori Muris Haseljić, stanovnik Kolektivnog centra za prognane i izbjegle osobe u Docu kod Travnika, dok čeka, skupa sa svojim supaćenicima, dolazak visokih federalnih dužnosnika i pomoć koju im nose.

Gradnja Centra, 10 montažnih kuća, financirala je švedska Vlada 1996. godine, a sada u ruiniranim drvenim objektima, u jadu i bijedi živi 18 obitelji s ukupno 74 člana – od predškolske djece pa do sredovječnih i starih ljudi. A zajednička im je prognanička sudbina, siromaštvo, nezaposlenost, život na granici mogućeg, beznađe i besperspektivnost.

„Zdrav sam, mogu raditi, ali gdje, tko će mi dati bilo kakav posao. Evo, cijeli dan ću čistiti snijeg za 5 maraka. Nudim se, ali nitko posao ne daje, nitko moje vapaje ne čuje. Kad se, na žalost vrlo rijetko, „dočepam“ kakvog posla, dnevnice od 10 maraka, ja sam sretan čovjek. Ali, takva „lutrija“, za mene je zaista lutrija“, govori nam razočarani i deprimirani Mensur Haseljić.

Ovakve tužne „ispovijedi“ se redaju, a i bez njih nije teško dokučiti i zaključiti kako žive ovi ljudi iz Karaule (općina Travnik), iz Šipova, Jajca, Banja Luke, Kotor Varoši...!
S nevjericom čekaju te dužnosnike iz Federacije i pitaju se zar će zaista stići, donijeti im pomoć? Jer, tvrde, u proteklih desetak godina nitko od dužnosnika političke i izvršne vlasti, koji bi mogli nešto za njih učiniti, nije ih posjetio, nitko im nije donio pomoć, riječi ohrabrenja..., a nitko od njih ne radi a posao traže, na Zavodu za zapošljavanje su prijavljeni...! Tek nekolicina ih ima zagarantirane mirovine, nadničare, skupljaju sekundarne sirovine...! „Vrijeme, hladnoća, snijeg, nam ni to ne daju. Već više od mjesec dana nitko od nas dnevnicu nije zaradio, prikupio i prodao bar nekoliko kilograma starog željeza.

Pa kako onda živjeti i preživjeti? Nikada nam iz naše općine (Travnik op.a.) nije dao ni metar drva za loženje, nego moramo ići po snijegu višem od pola metra u brdo, u gajeve i šikare nasjeći drva, šiblja, a ne znamo ni čije je to, da preživimo, da ne umremo na ovoj hladnoći“, ponovo se u razgovor uključuje Muris Haseljić.

I dok tužne priče „teku“ stiže Slavica Josipović, predsjednica Odbora za izbjegle i raseljene osobe u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine F BiH i Zdravko Beljo, pomoćnik federalnog ministra za prognane i izbjegle osobe. Snjima su u pratnji i Mato Jozak, pomoćnik općinskog načelnika Travnika za raseljene i izbjegle osobe, obnovu i povratak i Marko Lovrinović, predsjednik županijskog Crvenog križa. Snjima je stigla i toplina, čuli su riječi ohrabrenja, nada u neko, možda, i bolje sutra i, za ove ljude koji ni sami ne znaju kako sastavljaju kraj s krajem, poklon paketi kvalitetnih prehrambenih artikala, sanitarne potrepštine i po vreća brašna. „Hvala im do neba“, govore nam ovi, u nebrizi i neodgovornosti skoro pa potpuno zaboravljeni ljudi. „Napiši to“, ponavljaju i s radošću u svoje ruševne domove udaljene dvjestotinjak metara nose „pomoć koja život znači“. Bar za desetak dana! A dalje, pitamo? Neka nam je Bog na pomoći, odgovaraju i ipak veseli „bježe od – 10, možda i koji stupanj niže temperature. A jutros je bilo – 25 stupnjeva!

A Slavica Josipović i Zdravko Beljo nastavili su svoj humanitarni put u travnički zaseok Nula, ka povratničkim obiteljima Luke i Pere Jezerčića i Ivice Domića, svirepo ubijenih 1997. godine.

Posjetili su i roditelje 1998. godine ubijenog policajca Perice Bilića u travničkom prigradskom naselju Lovrići. I njima su odnijeli pomoć kao i siromašnim obiteljima u Vitezu (12 obitelji), u Novom Travniku (10), Busovači (10), U Brajkovićima i Čuklama (10). Te u još nekoliko obitelji na području općine Travnik. Ukupno 74 humanitarna paketa.

| Zvonimir Čilić | Radio Busovača |