угослав Петрушић: Подметнута експлозија на Тузланској капији

28.01.2013 06:16 | Радмила Ђевић
Фоча - Генерал Новак Ђукић је невин, јер на Тузланску капију није испаљена граната са положаја Војске РС, већ је активирано више минско-експлозивних направа које су имале разорно дејство.Казао је то "Гласу Српске" бивши припадник француске тајне службе Југослав Петрушић, који је представио нове доказе у "случају Тузланска капија". Гомила доказа указује да повреде на тијелима жртава потичу од више облика експлозива, да постоје јасни трагови намјештања самог мјеста удара и да објекти на Тузланској капији нису претрпјели штету која би морала да буде јаснија од гранате калибра 130 милиметара.- Повреде које су настале код људи нису настале од гранате калибра 130 милиметара. Таква граната никада није долетјела на то мјесто са српских положаја, већ се ради о терористичком акту у којем су учествовали људи из ФБиХ, РС и страни ментори. Имам више имена људи који су инсценирали овај случај због којег невиног човјека држе у затвору - истакао је Петрушић.У експлозији на Тузланској капији 1995. године, због које је генерал Ђукић у Суду БиХ осуђен на 25 година затвора, погинуло је 71 лице. Петрушић, којег су ангажовали Ђукићеви адвокати, тврди да се на Тузланској капији догодило све супротно од онога што је стављено на терет Војске РС.

Delimustafić je rekao: Treba nam grupa za likvidacijuDelimustafić, Muslimović, Herenda i AlispahićFOTO: ARHIVA

Na samom početku agresije tadašnji ministar unutrašnjih poslova RBiH Alija Delimustafić reći će svojim saradnicima Asimu Dautbašiću i Muniru Alibabiću da je potrebno "formiranje jedne manje jedinice, grupe za likvidaciju, koja bi bila potčinjena nama, a odrađivala bi prljave poslove za državu". Da je ovakva Delimustafićeva ideja od početka imala elemente terorizma, govori i njegova rečenica koju je izrekao istog dana, kazavši da "ima mnogo neprijatelja koji ne zaslužuju da im se sudi".

Veliki park

Delimustafić je definirao kakva to treba biti jedinica i protiv koga treba da se usmjeri; sve je bilo jasno osim činjenice ko će određivati ko je neprijatelj, a ko nije!? Čekala se politička odluka. Munir Alibabić, prvobitno načelnik CSB-a Sarajevo, potom i SDB-a sektor Sarajevo, sjećajući se ovog razgovora s Delimustafićem, kasnije će izjaviti: "Tada smo Dautbašić i ja rekli da smo zatečeni ovim prijedlogom i, ako se bude šta obrazovalo, onda treba jasno definirati zadatke te jedinice, koja mora biti u sastavu MUP-a, raditi po propisima, na šta je Delimustafić rekao da razmislimo i požurimo sa prijedlogom".

Već početkom rata u RBiH u centru Sarajeva dogodio se prvi zločin, poznatiji kao zločin u Velikom parku. Bila je to prva akcija "jedinice za specijalne zadatke", čije će ime javnost nekoliko godina poslije izgovarati sa strahom i zebnjom - "Ševe".

Dana 22. aprila 1992. godine u sarajevskom naselju Dobrinja došlo je do pucanja gusjenice na transporteru srpske JNA u kojem su se nalazili vojnici rezervnog sastava te vojske: Milivoje Lalović, Đorđe Bjelica, Zoran Marković, Dragomir Đerić, Stevan Đokanović, Vlajko Golubović, Nedeljko Vujičić i Miladin Vukmanović. Odmah su kao agresorski vojnici uhapšeni od strane dva policajca PU Novi Grad u Sarajevu i, nakon lokalnih peripetija, sprovedeni prema Domu policije u centru Sarajeva.

Na putu prema njihovom novom odredištu presreće ih lokalni kriminalac, "Jukin" vojnik Davor Matić, zvani Žmiro, koji skupa s nekoliko pomagača preotima ratne zarobljenike i kroz neko vrijeme transportuje ih do Doma policije, gdje je, inače, bila baza komande Specijalne jedinice MUP-a RBiH i njenog komandanta Dragana Vikića. I ovdje počinje problem... Vikić je uputio Matića u sarajevski CSB - kojim tada rukovodi Bakir Alispahić - i Matić zaista kreće prema zgradi CSB-a da preda ratne zarobljenike. Na tridesetak metara od Vikićeve baze susreće čovjeka koji će iz ratnog Sarajeva izaći kao najsvirepiji ubica MUP-a RBiH - Nedžada Herendu, zvanog Brko. Herenda, u pratnji tri osobe, otvara vatru iz oružja i likvidira sve ratne zarobljenike. Potom hladnokrvno i zlikovački, po SS principu, Herenda uzima pištolj i, hodajući od leša do leša zarobljenika, puca u one koji su davali znake života. Ubija ih sve.

Istraga o ovom zločinu pokrenuta je 22. marta 2001. godine. Nedžad Herenda od oca Alije, po zanimanju VK vozač, otac dvoje djece, nalazi se izvan BiH. Za njim nikada nije raspisana potjernica od Tužilaštva BiH iako je ovaj predmet ratnog zločina odavno razjašnjen na nivou ko je ubica ovih ratnih zarobljenika. O ovim vojnicima će po povratku iz zarobljeništva u Lukavici, na prvoj slobodarskoj sjednici Predsjedništva RBiH, govoriti i predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović.

"Ševe" su se, nakon zločina u Velikom parku, povukle u svoj mrak. Prema svjedočenju pripadnika AID-a, "Ševe" su, u međuvremenu, vršile snajperska djelovanja po četničkim naseljima, ubijajući, prema Herendinom priznanju, babe i žene u crnini na Grbavici, ali su "Ševe" snajperisale i po onim predjelima koje je kontrolirala ARBiH; ubice su sarajevskih Romea i Julije - mladog para koji je krenuo preko Vrbanja mosta, gdje su brutalno likvidirani, dok je za likvidaciju, radi medijske senzacije na CNN-u, optužena četnička strana; ubice su i francuskog pripadnika UN-a, isto radi optuživanja četničke strane...

Čitav zločinački put "Ševa" obilježen je svirepim i, uglavnom, politički motiviranim ubistvima, koja su trebala poslužiti u svrhu zaštite tadašnje politike i užeg kruga saradnika, koji su, kao, naprimjer, Bakir Alispahić, imali ekonomske ciljeve na kurentnom tržištu gladnog, ratnog Sarajeva.

Naravno, u svjetlu aktivnosti KOS-ovih oficira ubačenih u vrh države BiH Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića, Nedžada Ugljena, Seada Rekića, treba posmatrati i sudsku izjavu francusko-srbijanskog obavještajca Jugoslava Petrušića, koji je ustvrdio da se dio "Ševa" ubacio direktno iz KOS-ovog centra za obuku u Nišu, što se poklapa s činjenicom da je upravo odatle stigao "Ševin" ubica Dragan Šošić, kojeg je vlast nagradila za vjerno služenje mjestom šefa sigurnosti Centralne banke BiH, gdje i danas čeka svoje procesuiranje za brutalna ubistva.

Ugljenove bilješke

Komandant "Ševa" i veza s njihovim političkim šefovima bio je Nedžad Ugljen, dugogodišnji obavještajac, upleten u mnoge zločine počinjene pod okriljem Službe.

"Asim Dautbašić mi je rekao, ideš sa mnom u specijalnu jedinicu... Ja sam kroz selekciju lica koja su se javljaja u specijalnu jedinicu krišom odlagao zabilješke i pribilješke o ljudima za koje sam cijenio da su nekih jačih sposobnosti, da mogu nešto uraditi. Tako sam odabrao "Ševe"", prisjećao se Nedžad Ugljen u svojoj službenoj izjavi na okolnosti istrage o teroristima iz jedinice "Ševe".

Kao osoba zadužena za djelovanje i tajnost "Ševa", Ugljen je znao da takvu jedinicu neće moći finansirati, opremati i voditi kroz legalne kartone pripadnika MUP-a pa je spisak "Ševa" držao zapisan u svesci, kao i količine novca i drugih sredstava koja im je davao za izvršavanje najbrutalnijih ubistava i podmetanja.

"Ja nisam dopustio da imena ljudi ovdje ulaze u MUP, jer MUP nije samo SDB. U MUP-u je i policija i kriminalistika itd, a MATFIN sve obrađuje... Neću da mi se zna ko su mi ljudi u "Ševama". Zbog toga sam ja tražio novčana sredstva i njima na potpis davao platu", zaključio je Ugljen, obrazlažući način potpore terorističke jedinice "Ševe".

Kako su ubijeni supruga Sefera Halilovića i njen brat

Najpoznatiji i najbrutalniji zločin koji su počinile ubice iz "Ševa" pod komandom MUP-a RBiH, po političkom naređenju svojih šefova, jeste atentat na čitavu porodicu Halilović, prilikom čega su htjeli likvidirati načelnika Glavnog štaba ARBiH Sefera Halilovića i njegovu čitavu porodicu i prilikom čega su ubijeni Halilovićeva supruga i njen brat.

Plan i umišljaj za atentat na Sefera Halilovića i njegovu porodicu napravljen je 9. juna 1993. godine, a razrađen je 14. juna 1993. godine da bi za njegovo izvršenje bilo zatraženo usmeno naređenje 3. jula 1993. godine. Samo dan poslije Sefer Halilović upozoren je da napusti RBiH ili mu se više neće garantirati život. Ostao je u Sarajevu i 7. jula 1993. godine eksplodirala je bomba na terasi našeg porodičnog stana.

Uskoro nakon izvedenog atentata s tragičnim posljedicama Sarajevom su se počele širiti sumnje da je "granata na Seferovom balkonu, zapravo, postavljena bomba", "ispaljeni RPG ili maljutka iz susjedne zgrade" te još nekoliko varijanti, što se namjerno činilo da bi, kao i kod svakog zločina, bilo ispleteno toliko priča koje će zamutiti istinu i istragu potpuno omesti sa potrebnog pravca.

Osjetivši potrebu da o tome nešto kaže, Seferu Haliloviću uskoro se telefonom javio Alija Izetbegović: "Vidi, Halile, po gradu se svašta priča, ima nekih priča da su to čak uradili neki naši ljudi, ali ja bih volio da to čujem od tebe, šta ti misliš?"

Sefer mu je, sam obišavši mjesto zločina te nakon razgovora s drugim artiljercima i svjedocima, rekao: "Predsjedniče, mislio sam da dijelim sudbinu našeg naroda i da je smrt moje rahmetli supruge i njenog rahmetli brata dio toga. Kako vrijeme odmiče, čini mi se da nisam u pravu!" Izetbegović je rekao da će tražiti da se to ispita i da to "urade ovi iz MUP-a".

Bivši zvaničnik UNPROFOR-a Anthony Banbury posvjedočio je na suđenju Ratku Mladiću da je 1994. i 1995. “u malom broju slučajeva” bilo dokazano da je Armija BiH (ABiH) ubijala pripadnike mirovnih snaga u Sarajevu.

Pokazujući svjedoku fotografiju kratera na zidu zgrade iz istražnog materijala sarajevske policije, Lukić je sugerisao da je, po tragovima šrapnela, minobacačka granata morala doletjeti “odozdo”.

Napominjući da nije siguran da je u zgradu udarila minobacačka granata, Suljević je potvrdio da je, po tragovima, granata u trenutku udara bila “ispod horizontalnog” položaja, odnosno da je rep granate bio niži od vrha.

Predočavajući fotografiju automobila uništenog na ulici tog dana, Mladićev branilac je tvrdio da su oštećenja karakteristična za detonaciju eksploziva podmetnutog ispod vozila. Napominjući da nije bio na licu mjesta, svjedok je kazao da izgleda da je “eksplozija bila kod mjenjača”.

Suljević je potvrdio da su istražni organi blizu mjesta eksplozija pronašli i jednu neeksplodiranu granatu kalibra 88 milimetara njemačke proizvodnje, obilježenu nacističkim kukastim krstom i orlom.

Sugerišući da VRS nije imala oružje iz kojeg bi mogla ispaliti takav projektil, Mladićev branilac je ustvrdio da granata nije ni bila ispaljena, već podmetnuta, kako bi se za to okrivile srpske snage.

Mustafić: Bošnjaci ubijali »nepodobne« sunarodnike u Srebrenici


SRNA - 19.02.2013 20:15
BIJELJINA - Najmanje između 500 i 1.000 Bošnjaka iz Srebrenice ubijeno je od sunarodnika tokom proboja ka Tuzli u julu 1995. godine, zato što su postojali spiskovi onih koji "ni po koju cijenu ne smiju živi da se dokopaju slobode", izjavio je jedan od osnivača SDA iz Srebrenice Ibran Mustafić.On je rekao da je o spiskovima "nepodobnih Bošnjaka" znalo muslimansko rukovodstvo sa Alijom Izetbegovićem na čelu, a da mu je postojanje ovakvog spiska potvrdilo više desetina ljudi."Najmanje 10 puta sam to čuo i od nekadašnjeg načelnika policije Hakije Meholjića. Međutim, ne bi me iznenadilo da slaže da to nije rekao", naveo je za "Vesti" Mustafić, koji je dugogodišnji član organizacionog odbora za obilježavanje događaja u Srebrenici.Prema njegovim riječima, spisak je pravila srebrenička mafija, usko vojno i političko rukovodstvo u Srebrenici, koje je od 1993. godine bilo "gospodar života i smrti"."Da sam mogao da sudim Naseru Oriću u Hagu, ja bih mu za zločine nad Srbima presudio najmanje 20 godina zatvora. Ali, za zločine nad sunarodnicima presudio bih mu najmanje 200.000 godina. On je najodgovorniji što je Srebrenica postala najveća mrlja u istoriji čovječanstva. On je i 1993. godine, kada je ova enklava umalo osvojena, pobjegao iz Srebrenice. Pobjegao je i 1995. godine", rekao je Mustafić.On je napomenuo da su zločin u Srebrenici dogovorili Izetbegović i tadašnji predsjednik SAD Bil Klinton. "Srebrenica je apsolutno dogovorni genocid između međunarodne zajednice i Alije Izetbegovića, odnosno između Izetbegovića i tadašnjeg predsjednika SAD Bila Klintona. Zato je za mene mnogo veći zločin od onog počinjenog jula 1995. godine bio trenutak kada je u Memorijalni centar zakoračio Bil Klinton. To je bio trenutak kada se zločinac vratio na mjesto zločina", rekao je Mustafić.On je istakao i da postoje velike manipulacije imenima žrtava u Srebrenici. "Znam da je na tom spisku otac koji je izgubio sina, s tim što sina uopšte nema među ubijenim ili nestalima. Slično je i sa čovjekom koji je umro u Holandiji, a vodi se u grupi nestalih. Mnogi su se na to odlučivali zato što nisu imali sredstava za život ili uopšte nisu imali radni staž. Drugo, Srebrenica je od 1993. do 1995. godine bila demilitarizovana zona. Pa, otkuda onda toliko boraca invalida", zapitao je Mustafić.On smatra da se veoma teško može utvrditi tačan broj ubijenih i nestalih u Srebrenici."Veoma teško, zato što je Srebrenica odavno predmet manipulacija, a glavni manipulator je Amor Mašović koji je planirao da na žrtvama Srebrenice živi narednih 500 godina. Međutim, tu su i mnogi drugi iz Izetbegovićevog okruženja koji su još od ljeta 1992. godine krenuli u provođenje projekta po kome je jedino bitno da se prikaže što više bošnjačkih žrtava", naglsio je Mustafić.

Meholjić: Upozoren sam da se čuvam jer sam na spisku za likvidaciju


SRNA - 26.02.2013 08:37
On, kao i Ibran Mustafić, okrivljuje Aliju Izetbegovića i SDA za, kako kaže, "izdaju Srebrenice" i ponavlja ono što je davno iznio u javnost - da je Izetbegović delegaciji iz Srebrenice tokom rata u Sarajevu rekao da treba žrtvovati oko 5.000 ljudi da Srbi uđu u Srebrenicu, pa da se izazove međunarodna intervencija i bombardovanje Republike Srpske.Ističe da je bošnjački ratni politički i vojni vrh omogućio Naseru Oriću izlazak iz Srebrenice nekoliko mjeseci prije njenog pada, što je bio znak da je "Srebrenica žrtvovana"Što se tiče tvrdnje Ibrana Mustafića, koju su prethodnih dana prenijeli skoro svi mediji na ovim prostorima - da su, dok su se povlačili prema Tuzli, Bošnjaci ubili od 500 do 1.000 svojih sunarodnika "koji su znali više nego što su smjeli" i bili na spiskovima za likvidiranje, Meholjić kaže da Mustafić nije izašao u koloni i nije pješačeći stigao na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, te da ne može znati šta se sve događalo.Meholjić navodi da niko ne može znati koliko je ljudi i na koji način nastradalo u opštem rasulu koje je zavladalo prilikom povlačenja bošnjačke vojske i muškaraca preko šuma iz Srebrenice, u julu 1995. godineIpak, Meholjić nije isključio mogućnost takvih likvidacija, ali kaže da on nije bio očevidac i da nije imao ta saznanja.

I da se konacno i ja u necemu slozim s tobom,Kosovo i Metohija nisu vasa interesna sfera,i ne vidim zasto bi te zanimalo bilo sta odatle,tako da je sva dalja rasprava suvisna.

Toliko od mene na ovoj temi!

Tema nije srpske zelje ni mitovi, a ni opravdanja.Naziv je više no jasan.Ako tko ima zelju neka otvori nešto slično za Bošnjake...


Hvala

RADOVAN KARADŽIĆ OD PJESNIKA DO ZATVORENIKAKo je odbio Kutiljerov plan?Sarajlije su imale samo jednu nacijuKaradžićev svjedok: Sarajevo bilo blokirano iznutra a ne spoljaU Sarajevu panciri nisu bili humanitarna pomoćČetiri, šest ili osam minobacača?"Talentovani komandant" protiv masovnih krvoprolićaBol i nevjerica preživjelih žrtavaKaradžić oslobođen po prvoj tački optužniceKaradžić: „U Srebrenici nije bilo genocida, Sarajevo nije ni ogrebano“Završeno izvođenje dokaza tužbe na suđenju Karadžiću Jedno tijelo u četiri grobnice "Vojnici VRS samo šenlučili u Potočarima“Pop brani „oslobodioce“Karadžić: "Izetbegović prvi predložio podjelu BiH"Optuženi ponovo pred sudijama Paravojne formacije činile zločine uz znanje i Pala i BeogradaProcesi za ratne zločine i njihovo značenjeTalac po naređenju Karadžića Okrutne godine opsade Sarajeva Opsada Sarajeva omča oko vrata cijeloj BiHHolandski svjedok: Granata na Markale ispaljena sa položaja Vojske RSSvjedok Bel: Od svih 18 ratova, rat u BiH - najnemilosrdnijiKaradžić i "pomirenje naroda"Majkl Rouz na klupi za svjedoke'Granatiranje Sarajeva bila je inscenacija'Ko je granatirao Markale ? Ratni dnevnici Ratka MladićaTri granate za tri prstaU Hagu završen odmorSvjedok ostao bez tekstaRatni ministar pravde RS o Omarskoj "ne zna ništa"Topovi na sarajevskim neboderimaNevoljni svjedok tužbe Momčilo Mandić"Preživjeli masakra nije žrtva" Od granatiranja Sarajeva do MundijalaKaradžić se sprema za "propagandni rat"„Genocid po Karadžićevom naređenju“ Zbog čega su Srbi ubili toliko Srebreničana?Sarajevo: Cijeli grad kao metaKaradžić je tenkom JNA dolazio na pregovore
Svjedok Milorad Davidović, u procesu protiv Karadžića govorio je o haranju i zločinima paravojnih formacija iz Srbije u regionu Bijeljine, Zvornika, Brčkog i Sarajeva i etničkom čisćenju Istočne Bosne.

Radovan Karadžić u haškoj sudnici
Dobrovoljačke i paravojne formacije dolazile se u Bosnu iz Srbije na poziv najvišeg političkog vođstva Republike Srpske, rekao je Milorad Davidović, bivši načelnik policije u Bijeljini i inspektor u Saveznom SUP-u Jugoslavije, i dodao da su djelovale uz njihovo znanje i odobrenje. U Bijeljini - kako se moglo vidjeti i na video snimku, prikazanom u sudnici - Željko Ražnatović Arkan je ispred svoje postrojene garde raportirao optuženom Karadžiću i rekao da je došao da brani ugrožene Srbe.
"Pošto ste i vi iz Bijeljine, možete nam reći da li su Srbi tog grada bili ugroženi u aprilu 1992. godine, kako to Arkan tvrdi," upitala je tužiteljica Hildegard Erc-Reclaf (Hildegard Uertz-Retzlaff).
"Ne,
Ubistva civila u Srebrenici
svakako ne u velikoj mjeri. Stanje nije bilo tako teško niti ugrožavajuće po Srbe da bi trebalo da interveniše neko sa strane. Stanje je tada bilo takvo da se intervencijom lokalne policije stanje moglo smirivati, i ne bi došlo do razračunavanja oružjem i ubistava, počinjenih tada i kasnije."
Atmosfera straha
Svjedok je na čelu jedne specijalne policijske jedinice učestvovao u hapšenju paravojnih formacija, između ostalih i zloglasnih "Žutih osa" u Zvorniku. Njihovo kriminalno djelovanje, rekao je, nije bilo mogućno bez znanja i odobrenja vlasti i u Beogradu i na Palama. Organi vlasti u Republici Srpskoj, ne samo da su znale, nego su i nalagale mnoge zločine nad nesrpskim stanovništvom. S tim u vezi svjedok je naveo ubistvo porodica Sarajlić i Selmanović u Bijeljini.
"Gospodine Davidoviću, da li vam je poznato, da li imate informacije ko je pobio te dvije porodice," upitala je zastupnica tužbe.
"U više navrata sam rekao da su to učinili pripadnici policije koju je predvodio Duško Malović. On mi je lično rekao da je to ubistvo učinjeno po zahtjevu Kriznog štaba i načelnika Državne bezbjednosti u Bijeljini u to vrijeme, i da je ta likvidacija izvršena u cilju daljeg zastrašivanja muslimanskog stanovništva kako bi napuštali Republiku Srpsku i region Bijeljine."
Prema svjedoku Davidoviću, lokalne vlasti i policija bili su povezani sa paravojnim formacijama koje su "pljačkale, ubijale nesrpsko stanovništvo i stvarale atmosferu straha". Tek kada su te grupacije počele da maltretiraju i pljačkaju i srpsko stanovništvo dat je nalog da se protiv njih preduzmu neke mjere.

To su ponovo srpski mitovi bezimeni.Drzimo se činjenica.Guslati mozeš na chatu.

Naravno, u svjetlu aktivnosti KOS-ovih oficira ubačenih u vrh države BiH Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića, Nedžada Ugljena, Seada Rekića, treba posmatrati i sudsku izjavu francusko-srbijanskog obavještajca Jugoslava Petrušića, koji je ustvrdio da se dio "Ševa" ubacio direktno iz KOS-ovog centra za obuku u Nišu, što se poklapa s činjenicom da je upravo odatle stigao "Ševin" ubica Dragan Šošić, kojeg je vlast nagradila za vjerno služenje mjestom šefa sigurnosti Centralne banke BiH, gdje i danas čeka svoje procesuiranje za brutalna ubistva.

ZLOČIN S PEČATOM
Ivica Mlivončić



Sadržaj

Predgovor
Hrvatsko-muslimanski sukobi
Rama
Jablanica
Konjic
Mostar
Uskoplje/Gornji Vakuf
Bugojno
Travnik
Novi Travnik
Zenica
Nova Bila
Vitez
Busovača
Kiseljak
Fojnica
Kreševo
Tarčin
Maglaj
Zavidovići
Žepče
Visoko
Kakanj
Vareš
Tabelarni pregled
Instrumentalizacija vjere i crkve u sukobu Armije BiH i HVO-a
Mit o Armiji BiH
Obredna ubijanja
Kronologija rata i političkog dogovaranja
Osobe odgovorne za ratne zločine
Žrtve
Pogovor






Predgovor
Rat na području raspale Jugoslavije bio je najžešći i najprljaviji ratni sukob u Europi ovoga stoljeća. Posljedice ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini su stravične: ranjeni, ubijeni, masakrirani, silovane žene, čak i djevojčice, etničko čišćenje, uništena privreda, stanovi, čitava naselja i gradovi, porušeni i oskvrnuti grobovi, bogomolje, crkve i džamije, razbijene obitelji, uništena kultura i umjetnička baština. Ovdje je dobro upozoriti da je skrnaviti grobove protivnika u ratu bila praksa njemačkih nacista. Jugoslavenski partizani su sravnjivali grobove ustaša i domobrana, Nijemaca, četnika, prevrtali ih, razbijali križeve i nišane, a stari antički narodi su ih poštovali. Taj kulturni skandal prvoga reda ponavljao se i u agresiji na Hrvatsku i BiH.. I nitko nije poštovao odredbu rimskoga prava de laesione sepulchri.
Srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu imala je katastrofalne posljedice prvenstveno zbog narušenih odnosa ravnoteže među narodima: vjerskim zajednicama - izgonom Muslimana-Bošnjaka od strane Srba na pojedinim područjima i njihov dolazak u druga područja narušio je životni prostor i predratni omjer prema Hrvatima. Borba za golo preživljavanje generirala je mržnju koja je zahvatila duboke korijene i teško da će današnji naraštaji ugasiti njenu stalno prijeteću razornost.
Sukobi između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka počeli su u jesen 1992. godine. Do tada su se i hrvatski i muslimansko-bošnjački narod skupa borili protiv zajedničkog srpskog agresora. Taj sukob je omogućio Srbima da zavladaju sa čak 70 posto državnog teritorija Bosne i Hercegovine. Tu se najočitije pokazalo da je bit ratnog sukoba na tlu bivše Jugoslavije, a posebice u Bosni i Hercegovini, borba za osvajanje tuđih teritorija i stvaranju "Velike Srbije".
Srbi u okupacijom velikog dijela Bosne i Hercegovine podjelu ove države nagovijestili kao gotov čin i za to nastojali pridobiti ključne svjetske političke faktore.Z a ostala dva naroda željeli su ostaviti teritorij za koji oni nisu bili zainteresirani ili ga nisu mogli osvojiti. To im je i uspjelo, dakako u umanjenoj verziji, na Daytonskim dogovorima. Sredstvo podjele je bilo etničko čišćenje, blaži naziv za genocid najgore vrste koji je imao za svrhu progon nesrpskog naroda i stvaranje čistih srpskih teritorijana osvojenim područjima. Prognani su svojim dolaskom u druge predjele Bosne i Hercegovine narušili nacionalnu strukturu u tim područjima pa su se tako koncentrične kružnice zla počele naglo širiti prema područjima otpora. Bosna i Hercegovina se dijelila na svim većim međunarodnim sastancima; u Ženevi, Londonu, Beču, Parizu, Washingtonu i Daytonu, nagrađujući tako Srbe za agresiju i etničko čišćenje.
U samim početcima srpske agresije organizirana je vojska hrvatskog naroda; HVO (Hrvatsko vijeće obrane), a kasnije i muslimansko-bošnjačka vojska; Armija BiH koje su nastojale osloboditi čim veći teritorij od Srba, a onda ga i držati pod kontrolom jer je već s tog teritorija bilo protjerano nesrpsko pučanstvo. Srbi su i sami napuštali područja koja bi došla pod kontrolu neke druge vojske uglavnom zbog bojazni od odmazde i neprihvaćanja bilo koje vlasti koja ne bi bila srpska. Time je rat u BiH, prvenstveno za civilno pučanstvo, svakim danom i sve drastičnije, domino efektima srpskog "etničkog čišćenja" postajao "ratom protiv civila".

preporučio bih ti da pročitaš ovu knjigu pa da uvidiš kakva je zvjerstva tvoj narod činio nad mojim

Žute ose su bile srpska paravojna formacija koja je prešla Drinu u proljeće 1992. godine i pokrenula neviđenu kampanju torture, ubistava i progona. Trenutno se pripadnicima ove jedinice sudi za počinjene ratne zločine u Zvorniku. Ovaj film govori o njihovim zločinima...

VUKOVAR - Bivši pripadnik srpske paravojne jedinice "Škorpioni" Milorad Momić osuđen je na sudu u Vukovaru prvostepeno na tri godine zatvora zbog ratnog zločina protiv civila 1991. godine.

On je, kako danas prenose hrvatski mediji, početkom septembra 1991, sa još nekoliko pripadnika bivše Teritorijalne odbrane, u Oroliku kod Vinkovaca fizički zlostavljao Stanka Penavića iz Berka.

Županijski sud u Vukovaru mu je, po izricanju presude u petak, produžio pritvor do pravosnažnosti presude.
Na osnovu poternice preko Interpola, Momić je uhapšen početkom prošle godine kod Grenobla, u Francuskoj gde se godinama skrivao pod lažnim imenom Gij Monije (Guy Monier). Septembra 2011. izručen je Hrvatskoj.

Izručenje Momića od Francuske tražila je i Srbija koja ga tereti za učešće u ubistvu šestoro srebreničkih Bošnjaka u Trnovu (BiH), u julu 1995. godine. Županijsko državno tužilastsvo u Osijeku preuzelo je jula ove godine od srpskog tužilaštva za ratne zločine predmet krivičnog postupka protiv Milorada Momića i donelo nalog za sprovođenje istrage i u tom slučaju.

Haški tribunal zatražio zaštitu Garaplije


SRNA - 06.03.2013 10:54
SARAJEVO - Ministarstvo bezbjednosti BiH primilo je dopis Haškog tribunala u kojem se traži da se obezbijede mjere zaštite bivšem pripadniku Službe državne bezbjednosti (SDB) Edinu Garapliji, koji je nedavno svjedočio u Haškom tribunalu, potvrđeno je Srni u ovom ministarstvu.
Iz Ministarstva bezbjednosti ističu da su po ovom pitanju "preduzeli sve zakonom predviđene aktivnosti".
U Ministarstvu pravde BiH Srni su ranije potvrdili da su dobili dopis iz Haškog tribunala, ali da su ga proslijedili Ministarstvu bezbjednosti BiH, u čijoj je nadležnosti zaštita Garaplije.
Garaplija, koji je bio svjedok u procesu koji se vodi protiv prvog predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, u Haškom tribunalu iznio je saznanja o formiranju i zločinima koje je počinila teroristička jedinica "Ševe".
Nakon svjedočenja, Garaplija se osjetio nesigurnim u Sarajevu i zatražio zaštitu od Ministarstva bezbjednosti BiH.
Većina pripadnika "Ševa", kao i njihovih nalogodavaca i danas slobodno živi u BiH, a Garaplija, koji je ranije u montiranom procesu bio osuđen na 13 godina zatvora, već je bio na meti ove terorističke jedinice, ali je izbjegao likvidaciju.
Bosanskohercegovačka patriotska stranka (BPS-Sefer Halilović) ranije je pozvala nadležne institucije da što prije otvore istragu o djelovanju pripadnika "Ševa", kao i da uhapse dva pripadnika MUP-ove ratne grupe "Ševe" Nedžada Herendu i Dragana Šošića.