Rubnost
Bosne
Pomicuci
se u razlaganju o "rubnim podrucjima" srednjovjekovlja
s istocnojadranskog pojasa prema kontinentalnom balkanskom
zaledu, pozornost valja jos jednom usmjeriti prema visestruko
iznimnom svijetu srednjovjekovne Bosne. U pojasu srednjovjekovnih
podrucja sto su u hrvatskoj povijesti imali rubnu, vezivnu
ulogu ona je zauzimala sasvim posebno mjesto. Od tipicno
"rubnih podrucja", kakvima bijahu Istra ili
Dubrovnik, Bosna se temeljito razlikovala bitnom znacajkom:
drzavnom i dinastickom samostalnoscu, te drustvenom
i vjerskom zasebnoscu. Unatoc izrazitoj individualizaciji
Bosna je u hrvatskom srednjovjekovlju bila vaznim podrucjem
drustvenog spajanja. Njezina je uloga u drustvenom razvoju
hrvatskih zemalja ovisila o dva cinitelja: o geopolitickom
smjestaju i o slozenosti njezinoga unutarnjeg ustrojstva.
Oba bijahu vazna i jedan o drugome ovisna, ali je upravo
prirodni smjestaj bio odlucujucim u njezinoj srednjovjekovnoj
povijesti i u njezinu odnosu prema hrvatskom kraljevstvu.
Prvobitna
Bosna ili "zemljica Bosna" (to horion Bosona)
se prvi put spominje u sredini X. stoljeca u djelu Konstantina
Porfirogeneta De administrando imperzo, i to kao sastavni
dio Srbije, tj. drzave kneza Caslava, ali ipak od nje
jasno odijeljena.46 Ta se prvobitna Bosna prostirala
na visoravni oko gornjeg toka rijeke Bosne. Od susjednih
je podrucja bila odijeljena razvodnim planinama prema
rijekama Vrbasu, Neretvi i Drini. Da bi se mogla razvijati,
Bosna se iz te zasticene jezgre morala siriti na sve
strane. Kako je prema izricaju Vjekoslava Klaica ona
"vec od prvog casa bila na razmedji zivlja hrvatskoga
i srbskoga", sto znaci izmedju dvije prevladavajuce
drzavne i etnodrustvene jezgre na juznoslavenskom podrucju,
hrvatske i srpske, Bosna se u srednjem vijeku sirila
i prema hrvatskom (vise) i prema srpskom (manje) prostoru.47
Sirenje
Bosne
( Prema T. Macanu "Povijest hrvatskog naroda"
)
Ako,
dakle, zeli objasniti drustvenu slozenost srednjovjekovne
Bosne, povjesnik mora pratiti oba ta glavna smjera njezina
prostornog sirenja i, dosljedno tome, oba smjera iz
kojih su prema Bosni dopirala i iz nje jednako tako
zracila zapadna i istocna drustvena djelovanja.
Nužnost
komuniciranja
Prodor
iz prvobitne prostorne jezgre bio je usporedan s razvojem
samostalne bosanske drzave. Bosna se, mozda, vec u doba
bana Kulina, potkraj XII. stoljeca, svakako do sredine
XIII. stoljeca i bana Mateja Ninoslava, protegnula do
srednjeg toka rijeke Drine, u smjeru srpskih zemalja,
ali je za njezin razvoj bilo odlucnije sirenje u prostornom
luku od zapada i jugozapada prema jugu, navlastito prema
istocnojadranskoj obali, sto znaci prema hrvatskim podrucjima.
Sirenje Bosne u XIII. i XIV stoljecu prema dijelovima
hrvatskog kraljevstva, od Donjih Kraja do Zavrsja (Zapadne
strane), ima dvostruko djelovanje. Prvo, u opseg srednjovjekovne
Bosne ukljucuje granicna podrucja hrvatskih zemalja,
drugo, postavlja Bosnu u tijesni geopoliticki i geoekonomski
odnos s okolnim hrvatskim prostorom.
Teritorij
bosanskih velmoza u XV. st.
(Prema F. Sisicu "Povijest Hrvata u vrijeme narodnih
vladara")
Bosna
se, naravno, u XIV stoljecu sirila i prema srpskim zemljama,
pa se Tvrtkova Bosna protegnula prema istoku i jugoistoku,
na prostor od gornjeg Podrinja i Polimlja do zaleda
izmedu Dubrovnika i Kotora. Ipak, kako je istaknuto,
Bosni je granicno hrvatsko podrucje bilo razvojno vaznije.
Prostorno sirenje Bosne u doba Stjepana II. Kotromanica
i Tvrtka I. prije svega je usmjereno prema istocnojadranskoj
obali. Takvo prostorno gibanje utjece na odnose Bosne
s hrvatskim kraljevstvom. Prostorno prozimanje, ali
i veoma jaka drustvena usmjerenost prema pojasu komunalnih
drustava na istocnom Jadranu, od Zadra do Dubrovnika,
upucuje srednjovjekovnu Bosnu na gospodarsko, narodnosno
i misaono komuniciranje s hrvatskim prostorom. Moglo
bi se reci da je uloga Bosne kao specificnog rubnog
podrucja, sto je spajalo hrvatski s balkanskim makroregionalnim
prostorom, bila plodom nuznosti za uzajamnim komuniciranjem.
Gospodarske
veze, primjerice, izmedu Bosne i gradskih sredista na
istocnom Jadranu mogu se vrelima pouzdano pratiti od
Kulinove do turske epohe, od ugovora o prijateljstvu
sto ga ban Kulin sklapa s Dubrovcanima 1189, do naglog
rasta trgovackog prometa sto ga uvjetuje utemeljenje
splitske skale godine 1592. Zivo drustveno komuniciranje
hrvatskoga kraljevstva i srednjovjekovne Bosne prije
svega je znacilo prozimanje njihovih ljudi. Migracijama,
pretezno iz bosanskog zaleda prema jadranskoj obali,
ali i gibanjima Ijudi iz dalmatinskih gradova prema
srednjovjekovnoj Bosni, prozimali su se i njihovi misaoni
dosezi, od dualisticke hereze, preko pismenosti do umjetnickog
stvaralastva.
Drustveno
ustrojstvo srednjovjekovne Bosne bilo je, dakle, smjesteno
u raspon od komuniciranja do individualizacije. Da bismo
mogli objasniti njegovu ulogu u hrvatskom srednjovjekovlju,
nuzno je odrediti njegovu razvojnu osnovicu i temeljne
znacajke.
Istocna
osnovica u zapadnom ozracju
Drustvena
zasebnost srednjovjekovne Bosne oblikovala se na stjecistu
istocnih i zapadnih djelovanja. Misaoni utjecaji Istoka
bili su razvojnom osnovicom Bosne, ali su od XII. stoljeca
i strujanja Zapada bivala sve primjetnijima. Hereticka,
dualisticka gibanja Istoka bili su ishodistem "Crkvi
bosanskoj", najjacem cinitelju drustvene individualnosti
srednjovjekovne Bosne, ali je u njoj gotovo od pocetka
bila jaka i djelatnost Zapadne, Katolicke crkve. I sama
hereticka "Crkva bosanska" nastaje u jurisdikcijskom
okrilju Zapadne crkve. Od XIV stoljeca napose je bila
vazna djelatnost franjevaca, sto postaje utjecajnim
ciniteljem drustvenog i narodnosnog razvoja. Srodne
znacajke i prelamanje istocnih i zapadnih utjecaja iskazivao
je i razvoj bosanske pismenosti. Na glagoljsku osnovicu
zarana se dogradila pobjednicka cirilica, ali joj je
bosanski prostor dao individualni morfoloski i jezicni
pecat. Morfoloska jednostavnost, narodni govor i ikavstina,
zasebnost grafijskih rjesenja ili nacin upotrebe (natpisi
na steccima) odvajaju cirilsku pismenost srednjovjekovne
Bosne od cirilice na istocnom, srpskom podrucju. Dvije
zone cirilske pismenosti, istocna i zapadna, bijahu,
doduse, vezane zajednickim podrijetlom, ali su im duhovno
ustrojstvo i drustvena uloga bili bitno razliciti.
Danasnji
raspored narjecja
Prvotna
zracenja Istoka u drustvenom razvoju Bosne opcenito
su se prekrivala znacajkama Zapada. Djelovanju Katolicke
crkve i obiljezjima cirilske pismenosti pridruzila se
i drustvena svakodnevnica Bosne, navlastito u feudalnim
slojevima drustva. Viteska kultura feudalnih dvorova
ili kraljevskog Bobovca, njihova goticka likovnost,
znacajke i heraldicka rjesenja kraljevskih pecata itd.
bijahu znakovima mocne drustvene i misaone bujice sto
je u kasnom srednjem vijeku u Bosnu prodirala sa Zapada,
bilo preko istocnojadranskih gradova bilo preko Ugarske,
i sto ju je njezino feudalno drustvo s primjetnom zudnjom
prihvacalo.49
Narodnosno
ustrojstvo
Temeljne
pojave u drustvenom razvoju srednjovjekovne Bosne -
prostorno sirenje, prozimanje istocnih i zapadnih utjecaja,
komuniciranje s okolnim podrucjima, napose s istocnojadranskom
obalom, drustvena i drzavna individualizacija - bile
su i osnovicom na kojoj se stvaralao i njezino etnokulturno
ustrojstvo. Razlaganje o narodnosnim procesima nedvojbeno
je jedno od tezih pitanja sto ga povjesnik srednjovjekovnoj
Bosni moze postaviti. Etnodrustveno ustrojstvo srednjovjekovne
Bosne bilo je onoliko slozeno, koliko su bile raznorodne
smjernice njezina drustvenog razvoja. Primjetne su prevladavajuce
i, barem prividno, periferne pojave narodnosnog oblikovanja.
Gibanje bosanskog srednjovjekovlja prema drustvenoj
individualizaciji uvjetuje pojave narodnosne zasebnosti
u Bosni u XIV i XV stoljecu. U razmjerno rijetkim podacima
o narodnosnoj pripadnosti u kasnosrednjovjekovnim vrelima
bosanska pripadnost slavenske jezgre prevladavajuca
je narodnosna oznaka. Pri tome je nuzno upozoriti na
dvije cinjenice. Prvo, da naziv Bosnjani (Bosnenses)
jest sadrzajno slojevit jer iskazuje nekoliko znacenjskih
razina i, drugo, da su uz tu prevladavajucu pojavu narodnosnog
razvoja koja se izricala bosanskim imenom vazni i neki
usporedni procesi. Dapace, narodnosno stvaranje u srednjovjekovnoj
Bosni postaje odredenijim tek kada uvazimo drustveno
djelovanje nekih pojava sto se mogu ciniti sporednima.
Takvima su, na primjer, bili sirenje granica bosanske
drzave na okolna, hrvatska i srpska, podrucja i]i, pak,
razvoj i djelovanje Katolicke i Pravoslavne crkve na
bosanskom prostoru. Ta dva cinitelja utjecu na narodnosni
razvoj Bosne i u stanovitoj mjeri ovisna su jedan o
drugome. To manje vrijedi za djelovanje Katolicke crkve
jer njezina uloga na prostoru hereticke "Crkve
bosanske" ne ovisi o sirenju bosanskih granica
na podrucju hrvatskog krajevstva, ali je vazno u razlaganju
o ulozi Pravoslavne crkve u srednjovjekovnoj Bosni.
Sirenje Bosne prema istoku i jugoistoku uvjetuje i pojavu
pravoslavlja na njezinu prostoru.
"Srblin"
i "Vlah"
Istrazivanje
o etnodrustvenom razvoju srednjovjekovne Bosne suocava
se s teskocama vec pri tumacenju narodnosnih izricaja
u bosanskim cirilskim ispravama XIII. stoljeca, primjerice
u trima ispravama bana Mateja Ninoslava. U njima Matej
Ninoslav stanovnika Bosne naziva "Srblinom"
i suprotstavlja ga "Vlahu", tj. stanovniku
Dubrovnika 5° To je nazivlje bilo uzrokom brojnim tumacenjima
sto su se gibala u rasponu od apsolutnog odbacivanja
do potpuna prihvacanja.51 Da bismo mogli objasniti tu
zagonetku historiografije, nuzno je pomnije razmotriti
cirilske isprave XII. i XIII. stoljeca i njihovo narodnosno
nazivlje.
Analiza
tih isprava pokazuje, prije svega drugoga, da sporni
izricaj o narodnosnoj suprotnosti: "Srblin"
-> "Vlah" nije potekao iz srednjovjekovne
Bosne, nego iz srednjovjekovne Srbije. U sacuvanoj gradi
ti se izricaji prvi put pojavljuju u ispravi raskog
velikog zupana Stefana Dubrovniku, napisanoj oko godine
1215.52 Tu ispravu danas poznajemo u prijepisu dubrovackog
notara Paskala, sto je za objasnjenje naziva "Srblin"
i "Vlah" veoma vazno, jos vise cinjenica da
je isti notar pisao i dvije od tri spomenute isprave
bana Mateja Ninoslava, iz 1240. i 1249.53 Prvu Ninoslavovu
ispravu (prije 1235) pisao je, doduse, "gramatik"
Desoje, a ne notar Paskal, ali to ne mijenja zakljucak
da je narodnosna suprotnost "Srblin" -->
"Vlah" u bosanske isprave dospjela iz raskih
isprava, i
to posrednistvom dubrovacke kancelarije. Da nazivlje
Ninoslavovih isprava nije odrazavalo narodnosno ustrojstvo
Bosne u prvoj polovici XIII. stoljeca i da se ono u
njoj nije upotrebljavalo, pokazuje cinjenica da isprava
bana Kulina Dubrovniku iz godine 1189. ne samo da ne
poznaje naziv "Srblin", a kao starija od Ninoslavovih
isprava ona bi taj naziv morala poznavati da se on upotrebljavao
u Bosni, nego ni Dubrovcanina ne naziva "Vlahom"
54 Naziv "Vlah" za Dubrovcanina u ispravama
Mateja Ninoslava ocigledno nije bio bosanskoga podrijetla,
jednako ni naziv "Srblin" za stanovnike Bosne.
Bosna
i Srbija
Takvo
gibanje naziva "Srblin" i "Vlah"
izmedu srpske, dubrovacke i bosanske kancelarije pokazuje
da su se oni u Bosni tada mogli pojaviti upravo zato
sto se njezino etnodrustveno ustrojstvo i nazivlje kojim
se ono iskazivalo u prvoj polovici XIII. stoljeca tek
stvaralo. Narodnosne znacajke prvobitne slavenske jezgre
u srednjovjekovnoj Bosni tada jos nisu bile jasnije
izrazene. Uloga, pak, dubrovackog notara Paskala u tom
gibanju upucuje na zakljucak da je u predodzbi Dubrovcana
o slavenskom, kontinentalnom zaledu tada vladala spoznaja
o odlucujucem polozaju Srbije. Vec je u doba velikog
zupana Stefana Nemanje, nakon osvajanja Duklje 1183.
god., Raska zavladala citavim prostorom oko Dubrovnika,
od Zahumlja, preko Travunje do Duklje. Takav je opseg
imala i u prvoj polovici XIII. stoljeca. U takvu su
predodzbu bili ukljuceni i podaci o politickoj pripadnosti
Bosne u pocetku njezine povijesti. Porfirogenetu je,
kako je istaknuto, "zemljica Bosna" u sredini
X. stoljeca u sastavu Srbije. Slicna je i prostorno-politicka
predodzba o kontinentalnom zaledu u popa Dukljanina,
odnosno Grgura Barskoga, dva stoljeca poslije. U sredini
XII. stoljeca dukljanski kronicar Primorju (Maritima),
koje dijeli na Bijelu i Crvenu Hrvatsku, suprotstavlja
Srbiju ili Zagorje (Surbia, Transmontana), sastavljenu
od Bosne i Raske.55 U takvom misaonom ozracju i papinske
bule potkraj XII. i u prvoj polovici XIII. stoljeca,
sadrzaj kojih se ocigledno temeljio na dubrovackim obavijestima,
poistovjecuju Srbiju s Bosnom (regnum Servilie, quod
est Bosna).56 U casu kad nastaju te papinske bule, u
razdoblju bana Kulina i Mateja Ninoslava, Bosna, razumije
se, nije bila sastavnim dijelom Srbije, ali su reminiscencije
na njezinu prvobitnu politicku pripadnost jos u prvoj
polovici XIII. stoljeca bile veoma jake, prije svega
u gradovima Gornje Dalmacije (Bar, Dubrovnik). U skladu
s takvim shvacanjem, a djelovanjem dubrovacke kancelarije,
u jednom su vremenski ogranicenu razdoblju i nazivi
"Srblin" i "Vlah" prodrli u bosanske
isprave. To znaci da naziv "Srblin" u Ninoslavovim
ispravama nije odrazavao etnokulturne znacajke Bosne,
nego je bio zakasnjelim plodom politickih utjecaja sto
ih je Srbija u njoj imala prije utemeljenja bosanske
drzave, odnosno bosanske banovine. Zato te nazive ne
mozemo smatrati egzaktnim svjedocanstvom o srpskoj narodnosnoj
pripadnosti Bosne u prvoj polovici XIII. stoljeca. Upravo
suprotno, oni su dokaz o neodredjenosti njezina etnodrustvena
ustrojstva. Pri tome nije bez vaznosti cinjenica da
se identifikacija: "Srblin" = Bosanac nalazi
samo u tri spomenute isprave bana Mateja Ninoslava i
da im u kasnijoj gradi nema traga. A vec u XIV stoljecu
narodnosno nazivlje u bosanskim vrelima dobiva izvorno,
bosansko obiljezje.
Kolika
razina pripadnosti?
Iz
druge polovice XIII. stoljeca i prva dva desetljeca
XIV stoljeca nije sacuvana nijedna bosanska isprava.
Etnodrustvene pojave te epohe bosanske povijesti stoga
ostaju izvan povjesnikova obzora, ali u casu kad je
Bosna za bana Stjepana II. Kotromanica usla u razdoblje
prostornog sirenja i drustvenog rasta, njezini narodnosni
procesi postaju slozenijima, u njih se ukljucuju nove
znacajke. Prva pojava na koju valja upozoriti jest bosansko
ime u vrelima XIV i XV stoljeca. Ono se javlja u cirilskim
ispravama srednjovjekovne Bosne, u latinskim spisima
o dualistickoj "Crkvi bosanskoj" i u notarijatu
dalmatinskih gradova. U svakoj od te tri skupine izvora
naziv Bosnjani ima zasebni sadrzajni opseg, svaka od
njih upucuje na zasebnu razinu narodnosne pripadnosti.
Kakvo je bilo njihovo ustrojstvo i drustvena uloga?
Bosansko
ime najprije se javlja u cirilskim ispravama. Utvrdujuci
odnose s Dubrovnikom i nacin rjesavanja uzajamnih sporova,
ban Stjepan II. je u ispravi iz 1322. god. "Dubrovcaninu"
suprotstavio "Bosnanina". Taj najstariji izvorni
naziv za stanovnika Bosne razmjerno se rijetko pojavljuje
u ispravama bosanskih vladara, najcesce u obliku "dobri
Bosnane". Nakon bana Stjepana II. i Tvrtka I. susrecemo
ga i u nekim kraljevskim ispravama XV stoljeca (Tvrtko
II, Stjepan Ostojic, Stjepan Tomas).57 Ipak, i ta rijetka
upotreba izricaja "dobri Bosnane" visestruko
je vazna. U prvom redu suprotstavljanje naziva "Bosnjanin"
i "Dubrovcanin" u ispravi bana Stjepana II.
iz 1322. god. ne nastavlja se na nazivlje u ispravama
Mateja Ninoslava, nego na Kulinov privilegij Dubrovniku
iz 1189. godine. Kulin, kako je istaknuto, ne poznaje
naziv "Bosnjanin", ali upotrebljava naziv
"Dubrovcani", a ne "Vlasi". Nazivi
"Srblin" i "Vlah" bili su samo casovito,
iz okolnog, nebosanskog prostora, uneseni u bosansku
kancelariju Mateja Ninoslava, ali nisu imali uporista
u drustvenom i narodnosnom ustrojstvu Bosne, pa im nakon
prve polovice XIII. stoljeca zato ni nema traga u bosanskim
vrelima. Samo je naziv "Bosnjanin" bio u skladu
s drustvenom i drzavnom samostalnoscu Bosne, pa njega
i poznaju isprave XIV i XV stoljeca. Kakav je, pak,
bio sadrzajni opseg izricaja "Bosnjanin" i
"dobri Bosnjani" u banskim i kraljevskim ispravama?
Izricaj
"dobri Bosnjani" ima stalesko obiljezje. On
oznacava "plemenite ljude", vlastelu, a ne
opcenito stanovnika Bosne, pripadnika bosanske drzave.
U kasnosrednjovjekovnoj Bosni, sto je 1377. god. postala
Bosanskim kraljevstvom (Regnum Bosne), prevladavajucim
je bio osjecaj staleske pripadnosti drzavi i kruni.
Bosanska drzava ili "rusag bosanski" okupljala
je bosansku vlastelu ili "dobre Bosnane".
Njihovim je simbolom bila kruna i kraljevska vlast,
institucionalnom osnovicom drzavni sabor ili "stanak".
To je bila drzavna, staleska razina bosanske pripadnosti
koja je spajala samo tanki sloj ljudi na vrhu feudalnog
drustva. 58 Stoga se kraljevske isprave XV stoljeca
obaziru samo na vlasteoske pripadnike drzave. U njima
se pojavljuju "svidoci nasi dobri Bosnane",
a temeljno je mnostvo stanovnika bosanske drzave, naravno,
bilo nuzno izvan njihova obzora. Siri pojam bosanske
narodnosne pripadnosti u cirilskim je ispravama tek
u jedva primjetnim zacecima.59
Hereticka
i prostorna razina
Usporedo
s uskom staleskom razinom pripadnosti sto je sadrze
cirilske isprave, u latinskim vrelima XIV i XV stoljeca
o srednjovjekovnoj Bosni pojavljuje se i znacenjski
sire narodnosno nazivlje. Najprije u latinskim spisima
o heretickoj "Crkvi bosanskoj".
U
odgovorima avignonskog pape Grgura XI. godine 1373.
na dvadeset i tri pitanja ili "dvojbe" (Dubia),
upucena papi od vikara bosanskih franjevaca Bartolomeja,
o stavu spram raskolnika (scismatici) i krivovjernika
(haeretici) upotrebljava se, u cetvrtom pitanju, izricaj
Bosnenses (Bosnjani). Nesto kasnije, u dvadesetom pitanju
i papinu odgovoru "Bosnjanin", odnosno "Bosnjakinja"
se poistovjecuje s "nevjernikom" (Bosnensis
vel infidelis). U osmom pitanju, pak, ta se identifikacija
opisuje: u njemu se govori o "nevjernickim ljudima
sto dolaze iz Bosne".60 Bosansko ime, dakle, u
latinskim spisima o "Crkvi bosanskoj" ima
strogo odredeni znacenjski opseg. "Bosnjani"
u franjevackim "dvojbama" iz 1373. god. jesu
pripadnici hereticke "Crkve bosanske".61 Drustveni
opseg tog naziva svakako je siri od staleskog sto ga
ima izricaj "dobri Bosnjani" u cirilskim ispravama,
ali je i on razlicit od najsire, prostorne razine pripadnosti
u srednjovjekovnoj Bosni koja je u sebi ukljucivala
svakog stanovnika Bosne, bez obzira na njegovu stalesku
ili vjersku pripadnost. To mnostvo ljudi samo iznimno,
u kriznim razdobljima bosanske povijesti, izbija na
povrsinu pisanih vrela, ali ne u cirilskim ispravama
bosanske kancelarije, nego u notarijatu dalmatinskih
gradova.
U
doba velike gladi sto je 1453/54. zahvatila jadransko
zalede, od rubnih dijelova hrvatskoga kraljevstva do
Bosne, splitska je komuna uputila prema susjednoj, talijanskoj
obali Jadrana, kako je vec bilo istaknuto, 176 "siromasnih
Bosanaca" (pauperes Bossinenses) sto su se do nje
bili spustili u potrazi za kruhom.62 Izricaj "Bosanci"
u splitskom notarijatu XV stoljeca bitno je razlicit
od izricaja "dobri Bosnjani" u kraljevskim
bosanskim ispravama i od naziva "Bosnjanin"
iz franjevackih Dubia godine 1373, jer je opcenito znacio
stanovnika Bosne, covjeka sto je iz nje dosao. Istocnojadranskim
komunalnim drustvima je Bosna, promatrana s obale, izvan
nje same, bila cjelovit prostorni i politicki pojam.
Svatko tko je dolazio s tog jedinstvenog prostora bosanske
drzave za njih je bio "Bosanac". U svoju predodzbu
o bosanskom dosljaku komunalni notarijat ne ukljucuje
ni staleske ni hereticke odrednice. Kljucnom oznakom
bijase prostor Bosne i prostorna pripadnost. Splitski
izricaj zamjenjuje, zapravo, oznaku podrijetla: "iz
Bosne" (de Bosina), veoma cestu u notarijatu dalmatinskih
gradova.63 Takvo se shvacanje bosanskog imena priblizavalo
narodnosnom odredivanju, ali, vazno je istaknuti, prije
svega u vrelima sto su nastala izvan opsega bosanske
drzave. Unutar njezina opsega bosansko je ime bilo cvrsto
sapeto staleskim i heretickim okvirom.
Franjevacka
komponenta
Pojavom
bosanskoga imena u vrelima XIV. i XV. stoljeca etnodrustveno
ustrojstvo bosanskoga srednjovjekovlja nije postalo
odredjenijim, jasnijim. Dapace, u njegovoj su razvojnoj
matici upravo u tom razdoblju ojacale i neke druge etnokulturne
sastavnice. Jednom je od najvaznijih bilo djelovanje
franjevackog reda u Bosni.63a
Ocjenjujuci
ulogu franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni, ne valja
zanemariti cinjenicu da je Zapadna crkva bila nazocna
na bosanskom prostoru mnogo prije dolaska franjevaca.
Kako je istaknuto, i sama je hereticka Crkva bosanska
izrasla iz katolicke Bosanske biskupije.
Teritorijalna
organizacija crkve u Hrvatskoj i Bosni
( prema N. Klaic "Povijest Hrvata u razvijenom
srednjem vijeku" )
Kako
se u prvoj polovici XIII. stoljeca dualisticka hereza
u Bosni postupno oblikovala u samostalnu "Crkvu
bosansku", rasla je i pozornost Katolicke crkve
prema bosanskom prostoru, od abjuracije na Bilinu polju
1203. god. u doba bana Kulina do krizarskih pohoda sto
ih izmedu 1234. i 1239. god. herceg Koloman vodi protiv
Bosne Mateja Ninoslava.64 Pri tome je vazno reci da
je svim pokusajima Katolicke crkve ishodiste vise-manje
bilo izvan Bosne. Katolicke akcije u njoj ne vode ljudi
kojima bi Bosna bila trajnim boravistem, bilo da je
rijec o papinu legatu Ivanu de Casamaris godine 1203.
ili o inkvizitorskoj djelatnosti dominikanaca. Djelovanje
franjevaca bilo je bitno drukcije. Oni nisu samo dosli
u Bosnu nego su u njoj i ostali, podigli svoja trajna
boravista, brojne samostane. Njihova je djelatnost postala
sastavnicom domacega tla.
Franjevci
su se u Bosni pojavili godine 1291, ali je franjevacka
vikarija u njoj utemeljena tek godine 1340. Ona je vec
u drugoj polovici XIV stoljeca zapremala golem prostor.
Bila je podijeljena u sedam kustodija, od Hrvatske i
Slavonije, preko Bosne do juzne Ugarske i Bugarske.
Utemeljenjem vikarije poceli su se podizati i franjevacki
samostani u Bosni. Prema popisu Bartola Pizanskoga iz
1375. god., franjevacki samostani su se u Bosni, odnosno
u bosanskoj kustodiji, nalazili u Sutjesci, Visokom,
Lasvi i Olovu. Najstariji je bio samostan sv. Nikole
u selu Arnautovici kod Visokog (srednjovjekovno naselje
Mile). U XV stoljecu broj je franjevackih samostana
u Bosni porastao. Prema turskim izvorima iz druge polovice
XV stoljeca, franjevacki samostani su se nalazili u
Fojnici, Kresevu, Visokom, Sutjesci, Zvorniku, Olovu
i drugdje.65 Franjevci su na taj nacin stvorili siroku
mrezu samostana u Bosni. To im je cvrsto, domace korijenje
i omogucilo iznimnu ulogu u njezinom drustvenom razvoju.
Rasprostranjenost
crkava u Bosni u vrijeme dolaska Osmanlija
( prema S. Cirkovicu "Istorija srednjovjekovne
bosanske drzave" )
I
tada prijelom
Jacanjem
franjevackog reda i opcenito katolickog utjecaja, u
Bosni je u suton njezine samostalnosti stvoreno novo
uporiste drustvenog okupljanja. Prema sredini XV. stoljeca
slabio je polozaj "Crkve bosanske", a njezini
su pripadnici sve znatnije prihvacali katolicizam.66
Pri tome ne valja zanemariti cinjenicu da su i te promjene
u vjerskom ustrojstvu Bosne bile sastavnim dijelom zbivanja
u kasnosrednjovjekovnom drustvu i da ih samo u toj svjetlosti
valja promatrati. Franjevacka i katolicka djelatnost
ne izdvaja se tada iz narodnosnih smjernica sto ih je
uvjetovala drustvena individualizacija bosanske drzave.
Moglo bi se, dapace, govoriti o vjerskom prozimanju
u feudalnom vrhu srednjovjekovne Bosne. Njezini banovi
i kraljevi, te pripadnici vlastele u XIV i XV stoljecu
osciliraju izmedju heretickih i katolickih gledista,
ali ostaju u bosanskom drustvenom ozracju. Pa ipak,
djelatnost franjevaca bijase novim ciniteljem drustvenog
razvoja, sto u predturskoj Bosni vrsi ulogu preduvjeta
za mnogo kasnije narodnosno odredjivanje. Premda razvoj
bosanskog drustva u srednjem vijeku zastaje u maglici
narodnosne neodredjenosti, iz koje jasnije izranja samo
bosanska pripadnost i naziv Bosnjani, ipak je u nasemu
razlaganju o rubnoj ulozi bosanskoga prostora u hrvatskom
srednjovjekovlju vazno upozoriti na cinjenicu da je
djelatnost franjevaca postajala osloncem hrvatskog drustvenog
kruga u Bosni. U kasnom srednjem vijeku ni nazocnost
hrvatskog etnodrustvenog sloja ni uloga franjevackog
reda u njegovu razvoju jos ne mogu biti jace iskazani,
pa ce se njihova uzajamnost do kraja razviti tek u turskoj
epohi i novovjekovnim stoljecima. Ali takvu razvoju
osnovicom bijase bosansko srednjovjekovlje. Pomicanjem
granica srednjovjekovne Bosne prema zapadu i jugozapadu,
kako je istaknuto, u njezin su opseg usla i podrucja
sto su prije toga pripadala hrvatskom kraljevstvu. Na
taj je nacin u etnodrustveno ustrojstvo Bosne ukljuceno
i stanovnistvo hrvatskoga podrijetla. U srednjovjekovnim
bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema
izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva
na podrucju bosanske drzave, ali su zato primjetne pojave
sto ih smijemo vezati uz njegove etnokulturne znacajke.
Na ulogu hrvatskoga sloja na dijelovima bosanskoga prostora
upucuju, primjerice, neke znacajke srednjovjekovne bosanske
pismenosti, prije svega narodni govor i ikavstina njezinih
spomenika.67 Tu ce narodnosnu i katolicku osnovicu hrvatskoga
stanovnistva u Bosni u turskom razdoblju okupljati franjevacka
zarista.
Nasuprot
sve jacem polozaju Katolicke crkve u sredini XV stoljeca,
uloga je Pravoslavne crkve u Bosni tada bila mnogo skromnija.
Prvotni srpski politicki utjecaji, na koje upucuju rane
obavijesti o srednjovjekovnoj Bosni, vec su od XII.
stoljeca bivali prekrivani izvornim drustvenim pojavama
bosanskoga tla, od drzavne zasebnosti, do samostalne
"Crkve bosanske". Na podrucju prvobitne Bosne
i, naravno, na onim dijelovima hrvatskoga kraljevstva
sto su u njezin opseg ukljuceni do Stjepana II. Kotromanica
nije bilo pravoslavnog stanovnistva. Bilo ga je, naprotiv,
na onim rubnim dijelovima sto su ranije pripadali srednjovjekovnoj
Srbiji i koji su za Stjepana II. (istocno Zahumlje)
i Tvrtka I. (Podrinje, Travunja) usli u njezin opseg.
Samo je na tom rubnom prostoru, na istoku i jugoistoku
prosirene Bosne, bilo pravoslavnih crkava i manastira.68
U pravoj, sredisnjoj Bosni, pak, u kasnom srednjem vijeku
vladao je konfesionalni katolickohereticki dualizam,
do sredine XV. stoljeca oslabljen jakim naletom Katolicke
crkve.
Takvo
je bilo etnodrustveno ustrojstvo srednjovjekovne Bosne
u casu turskog osvajanja godine 1463. Bosanska drustvena
matica i zracenja hrvatskog i srpskog etnokulturnog
prostora bili su u predturskoj epohi samo pojave sto
su nagovjestavale buduce narodnosne procese. Nista drugo,
osim njihova postojanja i uzajamnih odnosa, te cinjenice
da je u posljednjem stoljecu bosanske drzave bosansko
ime postajalo sve primjetnijim, povjesnik ne moze utvrditi.
Jos manje mu je dopusteno pretpostavljati o smjernicama
sto ih je razvoj bosanskoga drustva mogao imati da nije
doslo do dubokog prijeloma 1463. god. Strukturalna raznorodnost
drustvenih procesa u srednjovjekovnoj je Bosni u jednom
casu bila prekrivena sasvim novom pojavom - islamizacijom.
Tada su narodnosni procesi u Bosni dobili bitno drukcije
usmjerenje. U novim okolnostima gube se one pojave sto
su u srednjovjekovnoj Bosni vodile prema drustvenoj
individualizaciji. Iscezava i njihova misaona osnovica,
"Crkva bosanska". Iz srednjovjekovlja se u
tursko doba Bosne prenosi novi, promijenjeni dualizam
konfesionalne pripadnosti, katolicke i pravoslavne.
U ozracju pobjednickog islama to ce biti okvir postmedievalnim
narodnosnim sazrijevanjima.69
Mijene
rubnosti
Pojava
i utvrdjivanje Osmanskog Carstva na sredisnjim dijelovima
balkanskog prostora djelovala je od druge polovice XV.
stoljeca, dakle, ne samo na maticna nego i na "rubna
podrucja" hrvatskoga srednjovjekovlja. Stupanj
osmanlijskog utjecaja ipak na svim "rubnim podrucjima"
nije bio jednak jer je ovisio o opsegu politicke vlasti
sto ga je Tursko Carstvo na pojedinom od njih uspjelo
ostvariti. Drustveni je prijelom stoga bio najjaci na
podrucju koje je bilo ukljuceno u njegov drzavni opseg
(Bosna), a na prostoru sto je bio daleko od osmanlijskih
granica nema mu ni traga (Istra). Turski cinitelj ni
na jednom "rubnom podrucju", pa ni u Bosni,
ne uklanja njegovu vezivnu ulogu u hrvatskom drustvenom
prostoru, ali djeluje na njegove razvojne znacajke.
Pad
Bosne pod tursku vlast 1463. god. i proces islamizacije
bili su dubokim prijelomom njezine povijesti. Uklopljena
u opseg Osmanskog Carstva, Bosna je i dalje bila "rubnim
podrucjem" hrvatske povijesti. Komuniciranje turske
Bosne i hrvatskog prostora nije se prekidalo ni nakon
1463. godine. Otezavali su ga, dakako, turski prodori
i turska osvajanja hrvatskih zemalja, ali su u mirnijim
razdobljima uzajamne veze nanovo ozivljavale. U takvim
okolnostima hrvatski drustveni krug se pod franjevackim
okriljem u tisini odrzavao u turskoj Bosni. Ahdnama
sultana Mehmeda II. iz godine 1463. omogucila je bosanskim
franjevcima barem skucenu, ali ipak iznimno vaznu djelatnost
pod osmanlijskom vlascu.70 Etnokulturni most izmedu
Hrvata u Bosni i maticnih dijelova hrvatskog drustvenog
prostora upravo se zbog toga nije sasvim prekidao ni
u najtezim stoljecima povijesti.
Tursko
djelovanje na drustveni razvoj Dubrovnika bilo je bitno
drukcije od onoga u Bosni. Dok su na bosanskom prostoru
franjevacka kulturna zarista bila samo otocima u osmanlijskom
moru, u Dubrovniku je cvrsta pripadnost katolickoj ekumeni
bila pravim uporistem drustvene zasebnosti. Ta je pripadnost
i u predturskoj epohi bila razdjelnicom spram balkanskog
zaleda, ali je od druge polovice XV stoljeca postala
osloncem prema mocnom prostoru Osmanskog Carstva. Na
prijelomu srednjovjekovne u novovjekovnu epohu Dubrovnik
je bio kljucnom tockom hrvatskoga prostora na samom
katolicko-islamskom bedemu. Grad je samim tim i dalje
bio "rubnim podrucjem", ali su ga i smjestaj
na tom bedemu, s jedne, i rascvat drustva i stvaralastva,
s druge strane, cvrsto uklopili u istocnojadranski drustveni
pojas.
Samo
je drustveni razvoj Istre ostao izvan islamsko-katolickog
osciliranja. Odlucujuci u Bosni, nezaobilazan u Dubrovniku,
osmanlijski je cinitelj u Istri bio jedva primjetan.
Razvojne tegobe istarskog "rubnog podrucja"
bile su plodom promjena sto su nicale unutar njegova
drustva, a ne suocavanja s Osmanskim Carstvom. Ono samo
u Istri nije bilo onom snagom sto je prekidala drustvene
procese srednjovjekovlja (Bosna) iIi pak onim ciniteIjem
sto je "rubno podrucje" konacno usmjerio prema
zajednickom prostoru njegove drustvene i misaone srodnosti
(Dubrovnik).
Literatura:
45
Sufflay 1925, 75; Sidak 1980-81; Vekaric N. 1993,
I, 14-17.
46
DAI, 88; VI II, 58.
47
Klaic 1882, 43; usp. Poviest,182-187; Sidak 1942,
141- 143; Cirkovic 1964, passim; Lovrenovi 1994a
48
Vrana 1942; Mosin 1965, 177-178; Raukar 1973; Grubisic
V. 1978; Hercigonja 1982; Zelic-Bucan 1982; Zelic-Bucan
1993; Zelic-Bucan 1994b.
49
Prodiranje zapadnih drustvenih i kulturnih utjecaja
u srednjovjekovnu Bosnu bilo je olaksano i njezinim
politickim vezama s Ugarskom, jer su bosanski banovi
od sredine XII. stoljeca priznavali vrhovnu vlast
ugarskih
kraljeva (Klaic 1882, 47 i dalje; Sidak 1940, 14;
Cirkovic 1964, 42, 46-47; Mandic 1990, 107-112). Na
veze, pak, s hrvatskim drustvenim podrucjem upucuje
naziv ban bosanskih vladara, poznat, osim u srednjovjekovnoj
Bosni, samo u hrvatskom kraljevstvu (Klaic 1882, 43;
Mazuranic, 20-23; Cirkovic 1964, 40; Mandic 1990,
106). O drustvenom razvoju Bosne: Cirkovic 1964, 236-240;
Andjelic 1966; Cirkovic 1973; Kovacevic-Kojic, 261-352;
Cirkovic 1987, 246-247; Lovrenovic 1994a. O razvoju
likovnih umjetnosti: Karaman 1942; Fiskovic C. 1973;
Andjelic 1973. O nov~anom sustavu: Rengjeo 19426.
50
"[,..] da hode Vlasi svobodno, ih' dobitk' tako
kako su u bana Kulina hod:li, bez' vse habe i zledi
[...] a se e`ste ako verue Srblin' Vlaha, da se pri
pred' knezem' ako verue Vlah' Sr'blina da se pri pred'
banom' a inomu Vlahu da ne bude izma [...]" (Stojanovic,
6, br. 9, 1214-1217. [Cremosnik 1948, 114, datira
tu ispravu: "1232 (?)-1235"]); "[...]
I se oste ako veruie Serblin' Vlaha da si; pri pred'
knezem' dubrov'c'kim' I ako veruie Vlah' Serblina
da se pri pred' banom' [...]" (isto, 7-9, br.
11, 22.III.1240; CD IV, 107-108); "[...] I se
oste ako verue Serblin' Vlaha da se pri pred' knezem'
dubrov'c'kim' I iako veruie Vlah' Serblina da se pri
pred' banom' [...]" (isto, 9-10, br. 12, ozujak
1249; CD IV, 386-387).
51
Odbacuje ga, na primjer, Poviest 1942, 222-223, bilj.
17 (tekst M. Perojevica), ali s neuvjerljivim i neutemeljenim
obrazlozenjem; prihvaca ga, bez dovoljno kriticnosti,
kao dokaz o "srpskom karakteru Bosne" Foretic
1969, 80; umjereno tumacenje zastupa Cirkovic 1964,
350, bilj. 2.
52
"(...[ I da ne emle Sr'bin' Vlaha bez' suda,
n' ako se ucini krivina megu gradom' i moov' zemlov'
da se stau sudie gde e zakon' i da ispravlau a da
ne izma (...)" (Stojanovic, 3, br. 4, oko 1215;
CD III, 140-141).
53
Cremosnik 1948, 119; Djordjic, 278-279, sl. 58, 60;
o notaru Paskalu: Cremosnik 1938; Vrana 1957.
54
CD II, 237.
55
Sisic, Letopis, 307; Mosin, Ljetopis, 54-55; takvu
podjelu prenosi i Hrvatska kronika (Mo`sin, na i.
mj.).
56
CD II, 206-208, 28.III.1187; 226-229, 2l.VI.1188;
III, 274-276, 24.VII.1227; IV, 54-55, 26.III.1238;
usp. i uvjerljivo tumacenje tih izricaja u: Draganovic
1942, 730-733.
57
Stojanovic, 43-45, br. 51; 504-509, br. 523/524;
554-557, br. 579; Thalloczy 1914, 23.
58
Cirkovic 1964, 224-226.
59
Npr. u ispravi o miru izmedu Dubrovnika i Radosava
Pavlovica 25.X.1432. (Stojanovic, 627-630, br.
609)
60
Kniewald 1949, 158-159, 161-162.
61
isto, 144-156; usp. Sidak 1975, 225-248; Sanjek 1975,
128-129; Rupcic.
62
Sunjic 1961, 137-138.
63
Usp. oznacavanje dosljaka iz Bosne u Veneciji: Coralic
1993g.
63a
Jelenic; Draganovic 1942, 754-763; Mandic 1968; Matanic
15-18; Runje 1990, 74-76, 93-97 (o trecorecima u Jajcu);
Sanjek 1992, 137-141; Dzaja 1992, 161-169; Dzaja,l994;
Ancic 1994a.
64
Sanjek 1975, 58-64, 79-80.
65
Jelenic I, 33-39; Sidak 1975, 227-233; Kovacevic-Kojic,
281-297; Runje 1990, 74-76, 93-97; Dzaja 1992, 162-165.
68
Sidak 1940, 120-121; Cirkovic 1964, 266-288, 320-321;
Dzaja 1992, 165-166
67
U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, kako je istaknuto,
nema izricaja Hrvat ili hrvatski i da bismo tu cinjenicu
mogli protumaciti valja reci da ta pojava nije bila
svojstvena samo bosanskom prostoru. Dapace, ni na
nekim dijelovima hrvatskoga kraljevstva u srednjem
vijeku nije bilo hrvatskoga imena. Primjerom je srednjovjekovna
Sclavonia ili Slovinje. Medjurjecju do kraja srednjega
vijeka pecat daje opceslavensko ime, sto nimalo ne
utjece na pripadnost Slavonije politickom pojmu hrvatskoga
kraljevstva i, dosljedno tome, drustvenom prostoru
hrvatskoga naroda. Srodan je bio i razvoj narodnosnoga
nazivlja u Bosni. Njezina je drzavna i vjerska zasebnost
pojacavala upotrebu bosanskoga imena, ali ono, kao
ni slavensko ime u Medjurjecju, nije bilo kriterijem
narodnosne pripadnosti. Kroz prevladavajucu bosansku
oznaku, izrazito teritorijalnoga podrijetla, hrvatsko
se ime nije moglo probiti do pisanih vrela. Hrvatska
narodnosna pripadnost u srednjovjekovnoj Bosni prekrivena
je bosanskim imenom. Unatoc tome, hrvatski narodnosni
sloj srednjovjekovne Bosne primjetno je djelovao na
njezino kulturno ustrojstvo, prije svega znacajkama
jezika i pismenosti. Zato cinjenica da u vrelima ne
nalazimo hrvatsko ime ne nijece autohtonost hrvatskoga
stanovni"stva u srednjovjekovnoj Bosni. Hrvati
se na njezinu podrucju vec zarana dodiruju i prozimaju
sa slavenskim narodnosnim slojem. Oni su takoder izvorni
etnogenetski cinitelj u srednjovjekovnoj Bosni. Hrvatski
narodnosni sloj trebali bismo u prvom redu traziti
na prvobitno hrvatskim dijelovima Bosne, koji se od
XIII. st. postupno ukljucuju u opseg bosanske banovine,
dakle, na podrucju od Donjih Kraja prema Zavrsju i
zapadnom Zahumlju. Ali, narodnosnim pomacima i dodirima
sa slavenskim slojem hrvatske etnokulturne znaCajke
zahvacuju i druge dijelove srednjovjekovne Bosne,
o cemu svjedoce jezicna i grafijska obiljezja srednjovjekovne
bosanske pismenosti (usp. Brozovic, 153-155; Foretic
1980, 81-82, ali autorov zaklju6ak da je prvobitna
Bosna, prema izricaju "Srbin u Ninoslavovim ispravama,
bila "etnicki srpska zemlja" nije prihvatljiv).
68
Draganovic 1942, 763-766; Cirkovic 1964, 282-288 (Karta:
Rasprostranjenost crkava u Bosni, 284); Kovacevic-Kojic,
297-304.
69
Sidak 1940, 149-150 (dnevnicki izvjestaj B. Kuripesica
o Bosni); Sanjek 1992, 142-151; Dzaja 1992, 166-176.
70
Jelenic I., 115-116 i passim. Usp. Bogisic 1992b
|
