....Bosna da prostis jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostis
I hladna i gladna
i k tomu jos
Da prostis
Prkosna
Od
Sna

      Mak Dizdar, Zapis o zemlji

1. POVIJESNO-ZEMLJOPISNI OKVIR
2. POSEBNOST BOSNE
3. OD "CRKVE BOSANSKE" DO ISLAMA
4. PUT PREMA NACIONALNOM BOSNJASTVU
5. STRAH HARA BOSNOM

1. POVIJESNO-ZEMLJOPISNI OKVIR

Srednjovjekovna Bosna ima sve znacajke ostalih juznoslavenskih »drzava«. Ta  politicka  vlast (a ne drzava!) utemeljena je u vojnoj druzini i funkcionirala je kao patrijarhalna porodica. N. Klaic postanak bosanske politicke vlasti povezuje s avarskom dominacijom u kojoj je nastao bosanski vladarski naslov b a n. Tada su bosanske zemlje imale organizaciju vlasti kao i ostali Juzni Slaveni i od tada je tijekom cetiri stotine godina Bosna bila samostalna i samo bosanska.1

 Zemljopisne znacajke Bosne vec su opisane pri tumacenju pojma Ilirik (zemljovid 1 i tekst uza nj u poglavlju II. str. 34). Sredisnji prostor u kojem je bila jezgra stare bosanske drzave (vidjeti zemljovid 19) geografski je odvojen od podrucja na koja se ta drzava sirila. Rijeka Drina bosansku povijesnu jezgru odvaja od Srbije, a nemanjicka drzava nikada nije prelazila tu rijeku, vec se usmjeravala prema Zahumlju. Konacno je i Zahumlje ukljuceno u bosansku drzavu, a uoci osmanlijskog zauzimanja to je bila oblast hercega Stjepana Vukcica. Ovo se podrucje pocinje nazivati Hercegovinom, ali na starim zemljovidima dominira naziv Dalmacija. Naziv Hercegovina samo je podredjeni naziv. Na zemljovidima se takoder to podrucje oznacuje kao turska Dalmacija.1a

  Podrucja sjeverno, zapadno i juzno od povijesne jezgre gravitiraju prema Hrvatskoj, te se srednjovjekovna povijest Bosne i Hrvatske ispreplice. Bosna se sirila prema povijesnim hrvatskim podrucjima (zemljovid 19; usporediti sa zemljovidom 11.),

Zemljovid 19.
Sirenje Bosne (Prema T. Macanu "Povijest hrvatskog naroda")

Zemljovid 11.
Sirenje Bosne prema hrvatskim povijesnim podrucjima

a Tvrtko je (1353: 1391.) vladao i podrucjima istocno od Drine. Poslije Tvrtkove smrti bosanski velmoze vladaju svojim oblastima, obuhvacajuci i hrvatska povijesna podrucja

Zemljovid 20.
Teritorij bosanskih velmoza u XV. st.
(Prema F. Sisicu "Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara")

Osmanlije su krajem XVI. stoljeca formirali jedini pasaluk na podrucju Ilirika - Bosanski. Njemu su pripojene osvojene hrvatske zemlje (sandzaci Pakrac, Bihac, Lika, Klis i Hercegovina). Hrvatsko povijesno podrucje na zapadu bosanskog pasaluka stari zemljovidi oznacuju kao tursku Hrvatsku (naziv se rabio do najnovijeg doba). Sandzaci Pozega i Srijem bili su izvan bosanskog pasaluka, a podrucje se nazivalo turska Slavonija. Stjecajem povijesnih okolnosti danas se velik dio hrvatskog povijesnog teritorija nalazi u Republici Bosni i Hercegovini. Stari zemljovidi jasno Drinom ogranicavaju osmanlijsku Bosnu i Srbiju.

2. POSEBNOST BOSNE

»Prvo Crkva bosanska, a potom Islam sa svojom dugotrajnom tradicijom i kulturom koja po mnogim skorasnjim misljenjima ne bi trebala imati mjesta na Balkanu.O tome su govorili ljudi iz sfere umjetnosti, nauke i kulture (Njegos, Cubrilovic, Andric). Na tome se temeljito i dugo radilo. Istorija je mijenjana prema vec unaprijed zadatom cilju. Cijele generacije intelektualaca Bosnjaka obucavane su tako da se stide svoje proslosti, religije i kulture. Bio je to u ovih posljednjih sto godina najveci brain washing (ispiranje mozga - nap. I. R. M.) na ovim prostorima.« (Tanovic2)

Sto mi danas uopce znamo o Bosni cija se povijest pisala sa stajalista srpskih ili hrvatskih interesa? Sto stanovnici Bosne znaju o svojoj proslosti? To su vrlo vazna pitanja u odnosima izmedu Srba i Hrvata. Vec smo vidjeli da se s mnogo argumenata moze postaviti teza u prvobitnom »unitarizmu« stanovnistva na juznoslavenskom prostoru koji se temelji ponajvise na autohtonoj komponenti (poglavlje II.). Ova se teza moze izvanredno ispitati i na bosanskoj povijesti.

 Rapanic, raspravljajuci o predromanici u Dalmaciji, istice i neobicnu skulpturu iz zapadne Bosne, Hercegovine i Dalmacije s kraja VI. stoljeca te smatra da je ona izraz jedne zatvorene regije udaljene od vecih sredista u kojoj se zapazaju autohtoni fenomeni.3 Ni Muzic u svojim razmisljanjima o podrijetlu Hrvata nije mogao mimoici Bosnu te nas upozorava na kontinuitet naselja, ukopnih mjesta i nacina pokapanja od antike do IX. stoljeca.4 Zanimljivaje i autorova rasprava o paleobalkanskom etnosu u zaledu Dalmacije od XII. do XVI. stoljeca 5. Muzic je upozorio na kontinuitet pokapanja od ilirskih tumula isticuci da se stecci podizu na starim mjestima ukapanja. Medjutim on nas opominje da se na nekropolama sa steccima zapaza i kontinuitet simbolike (lov na jelene, posmrtno kolo, ljiljan, zmija, konj). Analiza kontinuiteta prastare simbolike moze nas uputiti na »dugo trajanje« mentaliteta koji obiljezava ono sto smo uvjetno nazvali Markovim sindromom.

 Buduci da prije dolaska Osmanlija u Bosni nije bilo pravoslavaca, moze se zakljuciti da su potomci autohtonog stanovnistva uglavnom danasnji Hrvati i Bosnjaci-muslimani. To se uz ostalo moze dokazati osobito ikavicom koju rabe jedni i drugi. U staroj bosanskoj drzavi dvor, vlastela i narod bili su ikavci, a muslimani i u novije vrijeme uz ikavicu rabe i neke nazive koji su tipicni samo za Hrvate.6 Takvi su npr. nazivi mjeseca (sicanj, veljaca itd.). Dijalekatska slika Bosne prije dolaska Osmanlija potvrduje da je tu zivjelo kompaktno stanovnistvo koje je govorilo zapadnom stokavstinom koja je bila bliza cakavstini i kajkavstini nego istocnoj stokavstini. Mozemo dakle zakljuciti da arheoloski, antropoloski i lingvisticki pokazatelji upucuju na to da su danasnji Hrvati i Bosnjaci-muslimani u davnini pripadali istom etnickom sloju iz kojeg su se tijekom stoljeca, prihvacajuci razlicite religije, odvojili pretvarajuci se do kraja XX. stoljeca u dvije posebne nacije. Zakljuciti da Hrvati i Bosnjaci-muslimani imaju iste korijene ne znaci ujedno da su ovi posljednji Hrvati. Proces odvajanja dugo je trajao, a zapoceo je prije mnogo stoljeca kada u Iliriku nije bilo nacija u modernom smislu. Cak ni cinjenica da se za Bosnjakemuslimane njihov jezik i zemlju u osmanlijsko vrijeme rabi hrvatski naziv7 ne moze biti argumentom da ih se smatra modernim Hrvatima. Pripadnost modernoj naciji stvar je slobodnog izbora koji, dakako, ovisi o mnogim povijesnim okolnostima. Stvaranje suvremene hrvatske i muslimanske nacije najbolji je primjer koji pokazuje kako, uz veliku ulogu religije, nastaju nacije u Iliriku. Na postanak muslimana u Bosni i Hercegovini vratit cemo se u analizi prijelaza autohtonog stanovnistva na islam. Vidjet cemo da su toj novoj vjeri prilazili i mnogi katolici, sto takoder potvrduje da su Bosnjaci-muslimani proistekli iz istog etnickog sloja iz kojeg je oblikovan i hrvatski narod.

Na cijelom podrucju Ilirika (posebno stare Dalmacije) razvijalo se rodbinsko (gentilno) uredenje, pa je ono i u Bosni moralo biti temeljem zasebnog organiziranja ove oblasti, temeljem iz kojega ce poput »srpske« i »hrvatske« drzave niknuti i posebna bosanska drzavna organizacija u kojoj ce bosanska vlastela nastojati odrzati svoju posebnost ukljucivsi se radi svojih interesa konacno i u osmanlijsku piramidu orijentalne despocijske vlasti, ali uspjevsi ipak zadrzati svoj poseban polozaj.

Hrvatska i srpska historiografija nemaju valjanih argumenata da dokazu pripadnost Bosanske drzave u srednjem vijeku Hrvatskoj ili Srbiji. Nemoc dokazivanja iskazao je Stanojevic obracajuci se 1909. godine Sisicu: »Nase pravo (na Bosnu i Hercegovinu - nap. I. R. M.) nalazi se na vrhu maca.«8 Mac je bio i ostao glavni argument srpskih posizanja sve do danasnjih dana, a ostali »argumenti« temeljili su se na lazima i krivotvorenju povijesti. Pri tome se dovoljno sjetiti djelovanja skolskog sustava u Srbiji.9 N. Klaic kaze:

»Medju susjedne politicke jedinice (Hrvatskoj - nap. I. R. M.) spada i Bosna. Cinjenica je da je ime ovoj posebnoj politickoj jedinici dao stari naziv za rijeku oko koje se stvarala bosanska drzava kao dokaz da je politicka organizacija nastajala postepenim sazrijevanjem uvjeta medu domacim slavenskim elementom. To drugim rijecima znaci da ni hrvatska ni srpska jezgra ne utjecu neposredno na formiranje bosanske drzave. Medjutim, u neprestanoj promjeni politickih granica na Balkanu u ranim stoljecima srednjeg vijeka ni Bosna nije postedjena od povremenog iznenadjivanja bilo sa zapada odnosno jugozapada - iz Hrvatske, bilo s istoka iz Srbije. Izvori su doduse za to najranije razdoblje Bosne rijetki i nepouzdani, no uza sve to oni jasno pokazuju da je Bosna imala svoj individualni razvitak, koji je kao i kod Slavonije, dosao do izrazaja u formiranju posebnog bosanskog banata. Ali, udaljenostje centralne Bosne i najvaznijih susjednih politickih jedinica tolika da joj je i ona osiguravala uglavnom nepomucen razvitak.«10

Argumenti o ranom srpstvu Bosne vrlo su slabi i lako ih je odbaciti. Annales regrni Francorum opisuju ustanak Ljudevita Posavskog i spominju da je 822. godine na nj poslana vojska. Tada »Ljudevit ostavi grad Sisak i na bijegu pode k Srbima, narodu za koji se kaze da zaprema veliki dio Dalmacije.«» Vec je istaknuto da se ne smije poistovjecivati narodnosni pojam XIX. i XX. stoljeca s onim iz ranih stoljeca poslije doseljenja Hrvata ili Srba. Tada ovi narodi nisu oblikovani i definirani, a spominjanje njihova imena ne moze biti dokazom o pripadnosti neke zemlje upravo hrvatskom ili srpskom »narodu«.

Sto se tice onog podatka »k Srbima«, N. Klaic tvrdi da su ti Srbi istovjetni sa srednjovjekovnom zupanijom i plemickom opcinom u XIV. stoljecu (danasnji Srb). Podatak anala o Srbima zeli se iskoristiti kao dokaz da je tada Bosna bila u vlasti Srba ali ta je kombinacija, prema N. Klaic, ne samo nategnuta nego i iskljucena. 12

 Konstantin Porfirogenet posto je opisao gradove u Srbiji nabrojio je i Kotor i Desnik u »zemljici Bosni«. Nepouzdani pisac ne moze biti svjedokom dalekoseznog argumenta o ondasnjem srpstvu Bosne. On je »svakako oznacio da Bosnu ubraja u srpske zemlje ili tocnije zemlju pod srpskom politickom vlascu«.13 Dakako cijela se ova argumentacija utemeljena na Porfirogenetovim podacima nadopunjuje definiranjem srpskoga nacionalnog teritorija do Cetine. Sve su ovo zapravo unaprijed zadane istine kojima obiljezje daje suvremeni nacionalizam te su stoga u odredenim povijesnim uvjetima vrlo opasne jer pozivaju na »obranu vjekovnih ognjista«. Na zalost, od tih »istina« polazi i historiografija, narocito srpska, ali od njih nije imuna ni hrvatska.

 Nesigurnu argumentaciju o srpstvu Bosne pokusavalo se ojacati toboznjim pravoslavnim karakterom »crkve bosanske« o kojoj cemo poslije nesto vise kazati.14 I taj je pokusaj sto se tice znanosti propao. Argumenti, pak, koji srpstvo Bosne temelje na Tvrtkovom srodstvu s Nemanjicima po baki Jelisaveti znanstveno su neozbiljni.

Bosansko podrucje s okolnim povijesnim hrvatskim zemljama bez ikakve je sumnje bilo katolicko i »krstjansko« prije dolaska Osmanlija. O tome najbolje svjedoci cinjenica da su na cijelom tom podrucju jurisdikciju imale katolicke biskupije

Zemljovid 22.
Teritorijalna organizacija crkve u Hrvatskoj i Bosni
( prema N. Klaic "Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku" )

Dakako, sama crkvena jurisdikcija ne znaci ujedno i potpunu pobjedu krscanstva, jer su se sigurno na cijelom podrucju o kojem raspravljamo zadrzala i poganska vjerovanja. Ta je pojava karakteristicna i za Zapadnu Europu gdje je krscanstvo u izoliranim predjelima konacno pobijedilo tek u doba nastanka modernog svijeta. Bez obzira na to koliko se krscanstvo u Bosni snazno ukorijenilo u narodu, jasno je da su vec tada stvorene pretpostavke za ukljucivanje u modernu hrvatsku naciju kao »zamisljenu zajednicu« cija je snazna sastavnica katolicanstvo. Vjerojatno je i poganska sastavnica bosanskog starosjedilackog stanovnistva imala ulogu u prihvacanju islama ili prelazenju katolika na pravoslavlje. O tomu vrlo vaznom problemu nema znacajnijih istrazivanja, premda ga neki autori, poput I. Muzica, ne zanemaruju.

Hrvatstvo Bosne moglo bi se dokazivati sirenjem vlasti hrvatskih vladara prema Bosni, ali uspjesni vojni pothvati hrvatskih kraljeva i srpskih knezova nisu znacili i trajnu politicku vlast i stvarno i trajno prikljucenje teritorija za koji se ili na kojem se vodi borba.15 Dakako hrvatstvo Bosne ne moze se znanstveno dokazati ni naslovom rex Rame koji nose Arpadovici ni pokusajima da se bosansko plemstvo prikaze kao hrvatsko. To hrvatsko plemstvo bi prema zastarjelom Pilarovu misljenju prihvatilo bogumilstvo.16 Naziv »ban« je zaista hrvatska posebnost,» ali ni to ne moze biti dokazom pripadnosti Bosne Hrvatskoj. Na celu Bosne bili su banovi, ali taj naziv ne moie biti dokaz da je Bosna hrvatska, nego nas samo moze uputiti na vjekovnu isprepletenost bosanske i hrvatske povijesti, pri cemu su se mogli, uz snazne medjusobne utjecaje, razvijati i slicni oblici vlasti koji su ipak ponajvise utemeljeni u istoj »ideologiji« rodbinskog drustva. Sva ova razmisljanja o prastarom hrvatstvu Bosne lako nas dovedu do zakljucka da su muslimani - bivsi bogumili - Hrvati. Ovaj se zakljucak bitno razlikuje od onog da su danasnji Bosnjaci-muslimani i Hrvati potekli iz istog etnickog sloja u kojem nije postojala moderna nacionalna svijest.

Jednostavno i logicno o tome zakljucuje N. Klaic:

 »Stoga nas nista ne prijeci u konacnom zakljucku da je Bosna u XIII. stoljecu najmanje tako, ako ne i vise, samostalna kao susjedna Hrvatska, i  da o njoj i u tom razdoblju, kao i u XII. stoljecu treba govoriti kao o drzavi.  Dakako, u okvirima pojmovanja politicke vlasti u razvijenom srednjem  vijeku, u kojem vazalni odnos medu pojedinim politickim cjelinama pruza  samo formalni okvir za stvarne odnose. Ali valja priznati i to da jos nije  poceo proces snaznijeg okupljanja bosanskih zemalja oko najvaznije jezgre,  oko Bosne. To ce uciniti Prijezdini nasljednici.«18

 Hrvatska i bosanska povijest snazno su se ispreplitale prije dolaska Osmanlija. S druge strane, Srbijaje bila odvojena Drinom, sto ne znaci daje bila potpuno izolirana. Trgovacke i druge veze uvijek su postojale, ali su drzavni okviri vrlo jasni. Prije osmanlijske navale najveca povezanost Hrvatske i Bosne iskazuje se u crkvenoj organizaciji. Cijelo ovo podrucje pokrivale su katolicke biskupije (vidjeti zemljovid 22). »Crkva bosanska« sirenjem patarenstva sa zapada preko Splita i Zadra na prostore Bosne i Huma najjace korijene stvara u vrhbosanskoj biskupiji. Proces integracije naroda i podrucja u katolickim okvirima prekinuli su Osmanlije sireci islam i pravoslavlje (zemljovid 3).

Bosna se, dakle, razvijala kao posebna drzavna cjelina koja je postojala do 1463. godine. Konacno u vrijeme osmanlijske navale ona postaje pasalukom. Medutim, kada se danas raspravlja o vjekovnoj posebnosti Bosne i pravima autohtonih Bosnjaka - muslimana u njoj (sto je opravdano), presucuje se vazna cinjenica, a to je sirenje Bosanskog pasaluka na hrvatski teritorij (zemljovid 21). U vrijeme krscanske protuofenzive u XVII. stoljecu teritorij pasaluka se smanjuje, ali u njemu i kasnijoj Bosni i Hercegovini ostaju mnogi hrvatski krajevi. Danasnje granice Hrvatske prema istoku su vojne granice uspostavljene mirovnim ugovorima, dok je povijesni hrvatski teritorij koji se protezao prema Vrbasu, rijeci Bosni i dijelovima danasnje Crne Gore Hrvatska izgubila.19 Valja napomenuti da su povijesno nesumnjivo hrvatski krajevi, poput turske Hrvatske, danas naseljeni nehrvatskim stanovnistvom. Presucivanje ovih cinjenica pri danasnjem argumentiranju bosnjacke posebnosti i posebnosti Bosne od najdavnijih vremena takoder dobiva nacionalisticku konotaciju, ovog puta bosnjacko-muslimansku. Danas svim temama valja otvoreno i bez predrasuda prilaziti, a zakljucci ne smiju biti usmjereni na svojatanje tudjeg teritorija jer to vodi uvijek u krvoprolice. Osim toga, povijesne realnosti, koliko god bile i bolne za neki narod, valja postivati, a nesporazume rjesavati demokratskim mjerama i, sto je vrlo vazno, vjekovnim iskustvom koje je u Bosni i Hercegovini, uz sve negativne konotacije koje nastaju u patrijarhalnom drustvu, stvorilo i svijest o suzivotu. Ova svijest blijedi u trenutku prevladavanja bilo kojeg nacionalizma. Analizu o tome komu pripada Bosna valja jos jednom zakljuciti kartografskim argumentima. I. Tomic je marljivo sakupljao podatke sto ih daju stare karte i zakljucio da je Srbija uvijek bila ogranicena Drinom. Prema tome, i ovaj argument negira srpstvo Bosne u proslosti.20 U isto vrijeme javili su se i ozbiljni radovi u Hrvatskoj koji su takoder argumentirano definirali srpsku granicu na Drini, ali su i hrvatsko povijesno podrucje ogranicili Vrbasom, a ne Drinom.21

 Bosanski prostor (ali ne u granicama prije srpske agresije 90-ih godina) oduvijek je pokazivao svoju posebnost utemeljenu u snaznim autohtonim komponentama. Iz gentilnog drustva stvarale su se klice nove samostalne drzavne organizacije koja je uvijek jasno iskazivala posebnost. Ona ce se narocito iskazati u formiranju »crkve bosanske« i, poslije, prihvacanju islama. Pokusali smo dokazati (poglavlje II.) da je u prvim stoljecima juznoslavenske povijesti postojala jedna »unitarna« masa sa snaznim autohtonim obiljezjima. Sirenjem hrvatske i srpske drzave odnosno katolicanstva i pravoslavlja stvaraju se jezgre »zamisljenih zajednica« - hrvatske i srpske. Dakako, stanovnistvo koje je ostalo izvan tih zajednica, a ovdje mislimo ponajprije na Bosnjakemuslimane koji su ponajvise potomci autohtonog stanovnistva, imalo je pravo stvarati svoju »zamisljenu zajednicu«. Ono nije, zbog »narcizma malih razlika« odnosno potrebe da se bude razlicit od drugoga,22 moglo prihvatiti ni hrvatsko ni srpsko ime nego je vrlo rano pocelo afirmirati svoje bosnjacko. Ta autohtona zajednica imalaje legalno pravo na svoje formiranje, a koristeci se "unitarnim« prvobitnim jezikom koji Hrvati i Srbi nazvase svojim imenom, imali su i to legalno pravo da taj jezik smatraju svojim i nazivaju ga svojim imenom. Danas, u doba demokracije, veliko je nasilje ljudima koji se ne smatraju Srbima i Hrvatima, a govore gotovo istim jezikom kao i oni, tvrditi da govore hrvatski odnosno srpski ili pak srpsko-hrvatski. Jezik koji se govori na tim prostorima vlasnistvo je svih "zamisljenih zajednica« koje su nikle iz "unitarne« jezgre. To je pravo i bosnjacko-muslimanske "zamisljene zajednice«. Stoga danas nitko nema pravo na ovakav zahtjev posprdno gledati. Bosnjacki naziv jezika ima dugu tradiciju u Bosni.

  Tek kada se raspala Jugoslavija, Bosnjaci mogu govoriti o starosti svoje nacije koja je ponajvise smetala velikosrpskim teznjama i pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu. Medjutim, stvaranje te nacije (u uvjetima patrijarhalnog drustva) vjekovima je bilo popraceno velikim i krvavim lomovima i sukobima. Dio stanovnistva bivseg Bosanskog pasaluka vec je od prije kao katolicko prihvatio hrvatsko ime. S druge strane, najvise zahvaljujuci Srpskoj pravoslavnoj crkvi, velik dio stanovnika Bosne ukljucuje se postupno u korpus srpskog naroda. Stanovnistvo koje je preslo na islam, prihvatilo je ujedno i rizik stalnog sukoba s krscanskim svijetom. Ipak je taj sukob ukorijenjen vec u prethodnom razdoblju kada su "krstjane« buduce muslimane ugrozavali susjedni krscani. Bosnjaci-muslimani bili su nosioci osmanlijske navale, sto je ocuvano u pamcenju krscana. Povlacenje Osmanlija uvjetovalo je veliku i realnu ugrozenost Bosnjaka-muslimana. Plemenski strahovi podmuklo su podrivali ideju suzivota koja je postojala. Ti strahovi, sa svim zebnjama gentilnog drustva, vjekovima su uvjetovali medusobno odsijecanje glava. Stoga je Markov sindrom u Bosni i Hercegovini bio najjace izrazen. Taj je sindrom glavno obiljezje rata na kraju XX. stoljeca koji je, poznavajuci njegovo funkcioniranje, ozivjela velikosrpska agresija.

3. OD "CRKVE BOSANSKE" DO ISLAMA

  Na podrucju Bosne pojavila se u srednjem vijeku zagonetna crkvena organizacija koju historiografija oznacuje kao "crkvu bosansku«. Za razumijevanje slozene i umnogome nejasne bosanske povijesne problematike pojava te crkve neobicno je znacajna jer se na njezinu objasnjavanju temelje i shvacanja buducih zbivanja.

Tradicija je krscanstva na podrucju Bosne duga, a krscanska biskupija tu je postojala od kasnoantickih vremena.23 U XI. stoljecu u Bosni postoji biskupija na koju pravo polazu Split, Dubrovnik i Bar. U XII. stoljecu katolicki je bosanski biskup sufragan dubrovackog nadbiskupa.24 U doba bana Kulina (1180.-1204.), kada je Bosna bez sumnje samostalna drzava, o cemu svjedoci njegova povelja Dubrovcanima,25 pojavljuje se dualisticka hereza koja podsjeca na ona krivovjerja rasirena tada po Mediteranu. Znacajka je toga dualistickog vjerovanja trazenje porijekla zla. Dualisticka koncepcija, koja je zapravo starija od krscanstva, polazi od suprotnosti izmedju Boga i zla i tvrdi da Bog nije izvor zla nego porijeklo zlu valja traziti u vidljivome materijalnom svijetu.26 Iz ove postavke proizlazi i suprotstavljanje Boga i materije te zakljucak da ljudska dusa ne potjece iz zemaljskog svijeta, nego je u covjeku »stranac« i »hodocasnik«.27 Sanjek, koji inace daje i pregled literature o Crkvi bosanskoj, napominje da se svetopisamski pretezno novozavjetni rukopisi ne razlikuju od istocnih ili zapadnih pravovjernih tradicija.28 Katolicke optuzbe da bosanski krstjani pripadaju katarskom pokretu i ispovijedaju umjereni dualizam i optuzbe pravoslavnih izvora da su oni kipoborci, babuni ili bogumili i kutugeri tesko bi se mogle uskladiti s krstjanskim izvorima. Prema tim izvorima krstjani pripadaju (barem u prvom stoljecu djelovanja) reformnom krscanstvu na podrucju Zapadne Crkve.29 Prema tim izvorima, bosansko-humski krstjani su tezili idealu evandjeoskog siromastva u duhu zajednistva Pracrkve.30 Organizacija Crkve bosanske, sa svojim krstjanima koji.su primili »duhovno krstenje« i »mrsnim ljudima« koji su u krstjane obicno prelazili pred smrt, imala je i hijerarhiju na celu s djedom. Cirkovic povezuje tu hereticku organizaciju sa starom biskupijom koja je imala slavensko bogosluzje i za razumijevanje logike bosanske povijesti do navale Osmanlija iznosi ove vazne misli:

  »Crkvena organizacija koja je iz tog spoja nastala nosila je jasne tragove   svog dvostrukog porekla; zauzela je mesto i ponela ime nekadasnje   pravoverne katolicke biskupije i dobila dualistiCku doktrinu, kult i jerarhiju. 'Crkva bosanska', sluzbeno ime dualisticke verske organizacije, poznato iz   izvora XIV i XV veka, predstavlja samo prevod latinskog imena negdasnje   katolicke biskupije. Isto tako nema nikakve sumnje da ova jereticka crkva  svoj polozaj jedine crkvene organizacije u Bosni, koji je zadrzala jedan   nepuni vek, duguje svojoj pravovernoj prethodnici. Dualisticki element koji   je sudelovao u obrazovanju bosanske crkve bio je neosporno vitalniji i  sposobniji tako da je potpuno prevladao. Duboke idejne i strukturalne   razlike i doslednost dualista nimalo spremnih za kompromis objasnjavaju   skromni udeo stare biskupije, ogranicen uostalom samo na formalna obiljezja. Borba izmedu jeresi i tradicionalne crkve, na jednoj strani, i papstva,   dominikanaca i ugarskog klera, na drugoj strani, ispreplela se sa borbom   bosanskih vladalaca i plemstva protiv pokusaja ugarskih kraljeva da uniste   drzavnu samostalnost Bosne. Pri tome su se, isto kao ugarski kralj i domi  nikanci u jednom, nasli u drugom taboru udruzeni plemstvo, jeretici, ostaci   stare biskupije i njihove pristalice. Sudbina i jednih i drugih se resavala u   istim krvavim sukobima. Bosanska crkva je otuda u plemstvu, a povremeno   i u vladarima, nalazila svoje najjace zastitnike, dok je u isto vreme njima   predstavljala simbol bosanske samostalnosti.«31

 Crkva bosanska, osim obiljezja koja smo spominjali, jos je jedno svjedocanstvo o posebnosti Bosne, a krizarski ratovi protiv nje sigurno su izazvali strahove u svim slojevima pucanstva. Ti strahovi koji urastaju bez sumnje u gentilno drustvo karakteristicno za prostor Ilirika urezali su se u memoriju stanovnistva i morali su odigrati vaznu ulogu pri dolasku Osmanlija koji su mogli biti dobra zastita.

 Osmanlijska navala usmjeravala se prema Bosni, a bosanski velmoze krajem XIV. i tijekom XV. stoljeca, poput Hrvoja Vukcica Hrvatinica ili Stjepana Kosace, kao prije hrvatski velikasi poput Subica ili pak srpski velikasi koji su poslije Kosovske bitke postali osmanlijski vazali, bili su zainteresirani samo za svoj probitak te su mogli pristati samo uz onoga koji ce im ponuditi sudjelovanje u vlasti i osigurati gospodstvo u njihovim »kantonima«. Ideologija tih velmoza utemeljena je na gentilnom »nasilju svakidasnjice« pa je i njihova borba za »kantonizaciju« Bosne bila nemilosrdna32. Kakve li slicnosti s borbom za teritorij koja se u ono vrijeme vodila u Bosni i sadasnje surove borbe za uspostavu nacionalnih republika i autonomnih oblasti! Osmanlije su bili nova nada koja je mogla velmozama osigurati njihov steceni polozaj. Hrvoje Vukcic Hrvatinic vec je mnogo prije pada Bosne pozivao Osmanlije u pomoc ratujuci protiv Sigismunda Luksemburskog.

Prijelaz bosanskog stanovnistva na islam valjalo bi konacno bez predrasuda drukcije protumaciti. Do danasnjeg dana krscansko okruzenje gleda na islam jednostavno kao na protivnika dajuci mu najgora obiljezja. Indoktrinacija krscanskog stanovnistva jugoslavenskog prostora bila je vrlo duboka zahvaljujuci vjerskoj propagandi, knjizevnicima (Mazuranic, Njegos, Andric) i historiografiji koja se ni danas ne moze otrgnuti od uhodanih stereotipa. Crne slike o islamu zive su i danas te su u patrijarhalnom drustvu, ali ne samo u njemu, razvijeni strahovi od tudjinske vjere o kojoj se zapravo vrlo malo zna. Srecom, danas smo svjedoci dijaloga izmedu katolika i muslimana, ali pravoslavlje je i u ovom slucaju ostalo uporno iskljucivo. Da bismo razumjeli islam i oslobodili se predrasuda i uvrijezenih misljenja kojima je opterecena kolektivna svijest krscana, valja proucavati noviju literaturu koja razotkriva zablude.33 Dominirajuci marksizam u svom ateizmu odvojio nas je od te literature i tako je pridonio odrzavanju starih predrasuda. Poznavanje islama put je prema ekumenizmu pa moramo prihvatiti misljenje N. Sukrica:

»Islamsko shvatanje pozitivnih vrijednosti i vrlina: istine, dobrote, iskrenosti, pravde, humanosti itd. kojima poziva islam, treba dovesti u vezu sa isticanjem ovih vrednota kod drugih vjera i filozofsko-etickih ucenja i tako graditi sretniju sadasnjicu i buducnost svake ljudske zajednice i covjecanstva kao cjeline.«33a

Zanimljiva su i razmisljanja A. Zulfikarpasica:

»Znate, Srbe ja jako volim, ali moram reci da su oni majstori u pravljenju neprijatelja. Pa, molim vas, kad su oni od Slovenaca uspjeli da naprave neprijatelje, halal im vjera!... Ali zalosno je da se jedna univerzalna vjera koja ima milijardu sljedbenika dijabolizira; konacno, sve te nase religije   poticu iz jednog kutka svijeta, i judaizam, i krscanstvo i islam nastali su u   krugu od sto kilometara. I sve su one jednako azijatske i sve su jednako   dalekood Evrope po svom porijeklu. Konacno, islam je bio i u zapadnom dijelu Evrope, u Spaniji, i tamo ostavio slavne gradevine, slavne biblioteke, univerzitete na kojima su i pape ucili filozofiju i nauku. Cuo sam da su predstavnici Srpske pravoslavne crkve na jednoj medjunarodnoj konferenciji crkava u Svicarskoj izjavili da su oni branioci Europe od islama.«34

U saznavanju biti islama zanemarivala se vrlo vazna cinjenica da muslimani Bosne pripadaju hanefijskoj skoli, »a to je jedan od najotvorenijih i najdemokratskijih redova koji u islamu postoje, sto ne znaci da se u posljednje vrijeme ne javljaju i militantni oblici ucenja«.35 Te je militantnosti bilo i u proslosti, a narocito u kobnom vremenu odsijecanja glava. Ta je militantnost primarno ukorijenjena u patrijarhalnom drustvu i njegovu Markovu sindromu, a ne u vjeri koja moze biti veliki krivac pri njegovu razbuktavanju. Vjera moze biti, i trebala bi danas biti, pozitivan regulator toga patoloskog sindroma.

Prihvacanje islama na podrucju starog Ilirika, popraceno nizom uvrijezenih misljenja, danas je zapravo velika nepoznanica. Povijesna je istina da je osmanlijska navala koju su potpomagali pomocni krscanski vojnici - martolozi i islamizirani »krstjani« - bioloski gotovo unistila hrvatski narod, ali valja pogledati u kakvim su povijesnim uvjetima Bosnjaci prihvatili islam. Nova vjera je ponajprije ukljucivala stanovnistvo koje ju je prihvatilo u sustav jedne tada napredne pravne drzave. Koliko god se muslimani smatrali pomagacima Sotone, u XVI. stoljecu nije se bjezalo iz Osmanlijskog Carstva u Europu nego su mnogi skolovani Europljani presli na podrucje ovog carstva i postigli vrlo zapazene karijere. I jos nesto. Islam se u Bosni nije poceo siriti s njezinim padom. Vec 1389. godine Osmanlije su zajedno sa slavenskim preobracenicima boravili u dolini Vrbasa. A. Tanovic tvrdi daje to razdoblje bosanske povijesti period prije toga nevidjenih promjena u ovim krajevima i jos objasnjava:

»Radi se o svojevrsnoj religioznoj - kulturnoj revoluciji koja je trajala   citavih stotinu godina. Moida se ona, po znacaju za Bosnu, moze porediti, svakako u odgovarajucim razmjerima, sa evropskom kalvinisticko-luteran  skom revolucijom. Pri tome su domaci ljudi - bivsi pripadnici Crkve bosanske, bili nosioci te kulturno-vjerske revolucije. Takozvani pioniri Islama u ovim nasim krajevima. Eto zasto je Bosna saptom pala...«36

Moramo se naviknuti da slusamo i misljenja bosnjackih autora koja cesto apriori odbacujemo zbog nase rigidnosti. Ipak nas u danasnje vrijeme samo ovakvi dijalozi, uz veliku iskrenost, mogu usmjeravati prema suzivotu.

Bosanski autori tvrde da su na islam presli »krstjani«, ali ipak problem nije bas tako jednostavan. Hadzijahic tvrdi da su na islam presli uglavnom stanovnici nizina, dakle seljaci,37 dok je plemenska organizacija gorstaka bila obrana od islamizacije. Muzic odbacuje tezu da su na islam prelazili pripadnici Crkve bosanske jer je krstjana zapravo bilo malo. Autor iznosi za sada diskutabilnu tvrdnju da su na islam vecinom presli starosjedioci pogani.38 Ipak, K. Draganovic upozorava na cinjenicu da su na islam prelazili i katolici,39 a prema D. Mandicu, prijelaz katolika na islam bio je narocito naglasen u doba velikih progona vjernika Katolicke crkve u XVII. stoljecu 40 Bez obzira na sve nedoumice, jasno je da su Bosnjaci-muslimani u vecini potomci autohtonog stanovnistva, premda se ne smije zanemariti ni dolazak muslimana izvana u svezi s osmanlijskom navalom i kasnijim povlacenjem.

U Bosanskom su pasaluku velike nevolje nastale za katolicko stanovnistvo kojem je poglavar bio papa - osmanlijski neprijatelj. S pravoslavnima kojih uoci pada Bosne tu nije ni bilo, stvari stoje drukcije. Defteri iz XV. stoljeca registrirali su samo dvije pravoslavne gradjevine na bosanskom teritoriju, i to jednu kod Visegrada i samostan Milesevo 40 O tome slikovito govori zemljovid 23

Zemljovid 23.
Rasprostranjenost crkava u Bosni u vrijeme dolaska Osmanlija ( prema S.
Cirkovicu "Istorija srednjovjekovne bosanske drzave" )

na kojem je prikazana rasprostranjenost crkava u Bosni u vrijeme dolaska Osmanlija. O nepostojanju pravoslavnih crkava ili manastira u Bosni Truhelka kaze:

»Na podrucju, sto ga zaprema trokut od Drine do Neretve i mora a na sjeveru do Save, u Srednjem vijeku nema apsolutno nikakvih podataka, da je tu postojala bilo koja grcko-istocna crkva ili manastiri; samo s onu stranu Neretve u Humskoj Zemlji, koja je nekoc prolazno potpadala pod suverenitet srpskih kraljeva, postojale su crkve u Trebinju i manastir u Stonu. Ovaj potonji su 1333. Dubrovcani, postavsi kupnjom vlasnici Stona i Rata, sekularizirali, a kaludjeri se odselise u Jerusalim... Prve grckoistocne crkve i manastiri grade se u Bosni tek u drugoj poli XVI. vijeka. Onda je nastao u istocnoj Bosni niz manastira: Tavna (Tamna), Ozren (1577.), Papraca i Lomnica (1597.), svi u isto doba i jamacno sagradeni od istih majstora.«42

 Medutim, kako se Srpska pravoslavna crkva sirila kao dio turskog drzavnog aparata, katolicima je omoguceno da u njezinu krilu traze zastitu. Stoga se katolicko stanovnistvo (narocito u istocnoj Bosni i Hercegovini) pravoslaviziralo 43. Kao posljedica osmanlijske navale doslo je do velikih hrvatskih migracija, a prostore katolickog stanovnistva naseljavaju pravoslavni Vlasi. Oni su bili stoicari, ali je bilo i zemljoradnika, a zemlju su dobivali za sluzbu u osmanlijskoj vojsci. Osmanlijska navala izmijenila je demografsku sliku Bosne, a pravoslavizirano katolicko stanovnistvo i pravoslavni doseljeni Vlasi s vremenom su se, kao sto je to bio slucaj i u Hrvatskoj, djelovanjem Srpske pravoslavne crkve ukljuicili u korpus srpskog naroda.44 O demografskim promjenama svjedoci i promjena dijalekatske slike bosanskoga jezicnog podrucja u odnosu na predosmanlijsko doba. S prodorom Vlaha koji donose istoicnohercegovacki (novostokavski ijekavski) dijalekt, razbija se kompaktno jezicno podrucje stare zapadne stokavstine. Sirenje toga dijalekta jasno se zapaza na podrucjima koja danas obitavaju Srbi. Dakle i dijalekatska slika predosmanlijskog i osmanlijskog razdoblja potvrdjuje da je pravoslavlje u Bosnu doslo s osmanlijskom navalom. Prodor novog narjecja i pravoslavlja preko Bosne nastavlja se prema hrvatskom podrucju gdje nasilno nastaju drasticne demografske promjene o kojima posebno svjedoci snazno potiskivanje staroga hrvatskog cakavskog narjecja. Istocnobosanskim ijekavskoscakavskim, tim nenovostokavskim dijalektom zapadnostokavskog podrijetla govori stanovnistvo istocne Bosne koje je bez sumnje starosjedilacko, ali danas pripada muslimanskoj, pravoslavnoj i katolickoj vjeri44a. Kako pravoslavnih na ovom podrucju prije dolaska Osmanlija nije bilo, lako je zakljuciti da je na pravoslavlje preslo starosjedilacko katolicko stanovnistvo, dok su »krstjani« (i eventualno ostaci pogana) prihvatili islam. Tijekom stoljeca broj se katolika koji su govorili ijekavskoscakavskim dijalektom smanjivao, a do XVIII. stoljeca oni su uglavnom napustili dolinu rijeke Bosne i istocnu Bosnu.

Mozemo, dakle, zakljuciti da suvremene analize demografskih kretanja i dijalekatske slike prije i poslije dolaska Osmanlija definitivno pobijaju tezu o srpstvu srednjovjekovne Bosne.

4. PUT PREMA NACIONALNOM BOSNJASTVU

Zbog posebnosti Bosne i njezina autohtonog stanovnistva, bilo je sasvim realno da se i tu stvori nacija koja, dakako, nije mogla uzeti ni srpsko ni hrvatsko ime. Klice bosnjastva kao povijesno utemeljene nacije moraju se traziti u srednjovjekovnoj bosanskoj drzavi kada zbog opasnosti s istoka i zapada nastaje svijest o posebnosti naroda koji tu zivi, a povezuje ga isti jezik. Zanimljivo je da su pretece nacionalnog bosnjastva franjevci (Filip Lastric u XVIII. stoljecu 45 koji su odigrali povijesnu ulogu u ocuvanju katolicanstva u Bosni i Hercegovini. S. Balic je istrazivao ulogu pisaca iz Bosne u razvoju arapske, turske i perzijske kulture i ustvrdio da mnogo njih (blizu dvjesta) ima pridjevak al-Bosnawi, Bosnali ili Bosnaq. Balic napominje da neki juznoslavenski orijentalisti u ovim pridjevcima vide samo regionalnu oznaku, ali on smatra kako je opravdano da se u njima vide i semanticki pretece danasnje narodnosne oznake.46 I svijest da govore svojim bosnjackim jezikom bila je jaka u Bosnjaka-muslimana, ali i u katolickih pisaca (Lastric, Divkovic i dr.), a Dositej Obradovic kao iskreni prosvjetitelj nije mogao negirati realnost bosnjastva.47

Naravno da je svijest o bosanskom jeziku bila vrlo razvijena u Bosnjaka-muslimana, sto medju ostalima potvrduje i Lugati Bosnevi (Bosanski rjecnik) koji je 1875. godine tiskao Omer Humo. Taj rjecnik sadrzi zanimljivu pjesmu Pohovala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom u kojoj se kaze: »Bez subhe (sumnje) je babin jezik najlasnji. Svatko njime vama vikom besidi.«48 Upravo uporaba ikavice u bosanskih muslimana svjedokom je njihove autohtonosti i prava da jezik zovu svojim imenom i da se kao narod zovu Bosancima ili Bosnjacima. Uz istinu o spomenu bosanskog imena ne smije se zanemariti ni istina o atributu »hrvatski« za muslimane, njihov jezik i zemlju, o cemu smo vec govorili.49

Do XIX. stoljeca povijesni izvori svjedoce da u Bosni zajedno zive Bosnjaci svih triju vjera: katolici, pravoslavni i muslimani. Taj identitet nisu dovodili u pitanje ni turske vlasti niti sami Bosnjaci.50 Poslije srpskih ustanaka doslo je do procesa pretvaranja pravoslavnih Bosnjaka u Srbe, u cemu su religija i drzavna propaganda odigrale najvecu ulogu. Pri tome Z. Hadzidedic napominje da nacionaliziranje bosanskih pravoslavaca (premda je nametnuto odnosno podmetnuto) ima pun legitimitet jer je nacija u prvom redu politicka kategorija.51 Sto se tice nacionaliziranja bosanskih katolika, Hadzidedic smatra da je ono dovrseno tek cetrdesetih godina ovog stoljeca, a bilo je reakcija na narastajuci nacionalizam nacionaliziranih pravoslavaca i to je potaknuto izvana.52 Slozena problematika stvaranja bosnjacke nacije, koja konacno zavrsava krvavom dezintegracijom, ne moze se razumjeti ako se u obzir ne uzmu i misljenja muslimanskih autora. Dakako, i misljenja tih autora valja kriticki prosuditi jer oni tek sada dobivaju sansu da na temelju suvremene znanosti traze istinu o sebi. Ipak, uz sve postivanje njihovih nastojanja, valja imati na umu da bi znanstveni pristup koji se zapravo tek radja mogao dobiti romanticarska obiljezja kakva je srpska i hrvatska znanost (posebno historiografija) imala u proslom stoljecu. To bi nanijelo najvece stete upravo muslimanima.

Katolicko-pravoslavno-muslimansko bosnjastvo ipak u proslosti nije moglo biti idilicno. U Bosanskom su pasaluku Osmanlije islamiziranom stanovnistvu usadili ideju o drzavnosti, sto je jedinstven slucaj na europskom podrucju koje su zauzeli. Tu ideju ojacao je sustav kapetanija s nasljednim vojnickim funkcijama koji je vodio u borbu za vlastite pozicije moci i za teritorij.53 Prema logici patrijarhalnog drustva, svijest ili, bolje, nesvjesno krscanskog stanovnistva uvijek je bilo praceno strahovima od dominirajuceg islama bez obzira na to koliko su se franjevci zauzimali za bosnjacku ideju. Strahovi vjerskih skupina pojacavali su se u doba povlacenja Osmanlija. Islam koji je prethodno ugrozio osobito Hrvatsku sada je u defenzivi i ne treba ocekivati nikakvo milosrdje od krscana. Osmanlijsko Carstvo napadaju krscani cija je memorija zasicena crnim slikama o islamu. Unutar, pak, carstva na podrucju Bosanskog pasaluka u doba slabljenja osmanlijske drzave i povecanog pritiska na raju, normalan je socijalni bunt usmjeren protiv »Turaka« tj. Bosnjaka-muslimana. Dakako, te neprogramirane »borbe za slobodu« razvijale su nove strahove. Ekumensko bosnjastvo nije imalo perspektive jer je transgeneracijsko prenosenje mrznje dobro funkcioniralo u svim grupama. Kolektivna mrznja je utemeljena u miletima kao grupama u kojima se gomilala agresija. Prividnu koheziju mileta odrzavao je osmanlijski drzavni aparat, a kada je on u vrijeme defenzive Otomanskog Carstva oslabio, grupe su mogle eksternalizirati nakupljenu agresiju.

Prihvacajuci islam Bosnjaci su usli u krug nove kulture, ali su stekavsi ujedno i zastitu, prihvatili i velik rizik kojega tada nisu mogli biti svjesni. Taj rizik se svodi na zivljenje u neprijateljskom okruzenju i u susjedstvu drugih Bosnjaka koji nisu mogli prihvatiti muslimansku dominaciju. Rizik se iskazivao i u mogucnosti da nasi »Turci« konacno dobiju batine za sve ono sto su (ili nisu) Osmanlije na ovim prostorima napravili. Propaganda s bilo koje strane mogla je razbuktati mehanizme patrijarhalne osvete. Sve sto se dogada na juznoslavenskom patrijarhalnom podrucju, pa tako i u Bosni, ipak nije import izvana nego izrasta iz duha plemena. Pozitivisticke su analize nekih pojava (npr. bosnjastva) pozeljne, ali bez dubokih analiza strahova i agresija izraslih iz patrijarhalnog drustva problem do kraja necemo shvatiti.

Bosanski muslimani prihvacajuci islam razvili su, na temelju autohtonih kulturnih tradicija, orijentalnu varijantu patrijarhalnog drustva u kojoj je teziste na privatnoj sferi.54 Antun Hangi je pocetkom XX. stoljeca opisao zivot muslimana Bosne i Hercegovine. Uz svu romanticarsku idealizaciju, Hangi nam dobro opisuje mentalitet i zivot muslimana:

       -     znacajka je muslimana iskrenost i postenje;

       -     islam trazi od vjernika ljubav i snosljivost;

       -     muzu kao glavi porodice bez pogovora se pokoravaju zena i djeca;

       -     zbog zena i kceri muslimani zive odvojeno od drugih vjeroispovijesti,

             a dijele se po dzematima (skup kuca i ljudi oko jedne dzamije);

       -     otac uci sina na slijepu poslusnost, a prema serijatu moze ga potjerati iz kuce i razbastiniti.55

Muslimanski patrijarhalni svijet koji opisuje Hangi, a u kojem nije bilo porodicnih zadruga, dozivio je poput drugih patrijarhalnih sredina tesku krizu u svezi s razvojem novih drustveno-ekonomskih odnosa. V. Erlich na osnovi svojih istrazivanja o transformaciji juznoslavenske porodice krajem tridesetih godina zapaza da muslimanska porodica od patrijarhalne strogosti prelazi novijim oblicima saobracaja, te da u nju ulaze pesimizam, nasilje i ocaj. 56  Bosansko-hercegovacki prostor ispunjen je strahovima svih grupa.

5. STRAH HARA BOSNOM

Rusilastvo je bitna odlika ideologije rodbinskog drustva i u tom drustvu bez povijesti sve ono sto se dogadalo prije mnogo stoljeca moze izbiti u svakom trenutku kada se poremeti ravnoteza patrijarhalnog zivota.

Krvavi stihovi jasno svjedoce o sukobima izmedu krscana i muslimana. Jankovici, Brehulji, Hrnjice i drugi »junaci« jahaci su patrijarhalne apokalipse. Shvativsi strahovitu tragediju, Kacic za sve njih kaze da su Bosnjaci ili Hercegovci i da moraju napustiti njihove megdane (poglavlje III. str. 86). Grozne poruke salju muslimanima Gorski vijenac i Smrt Smail Age Cengica! Svi zive u strahu i zebnjama te u ljudskim psihama djeluje projekcijska identifikacija koja naprosto tjera da se ubije prije nego se bude ubijen.

Povijesni izvori, na zalost, potvrduju u potpunosti epsku sliku. Pod firmom Turaka bosanski muslimani su sudjelovali u strahovitom prodoru prema zapadu. Uz njih su isle i pomocne krscanske cete. Grozni dogadjaji dobro su zapamceni te je u vanjskom okruzenju postojala mrznja prema Turcima, a nikoga se nije nimalo ticalo (niti se to razumjelo) da su Bosnjaci-muslimani usli u sferu napredne kulture. U krvavim ratovima koji se vode stoljecima na granicama se bore u krscanskim i osmanlijskim vojskama ljudi koji govore istim jezikom. Strasne su uspomene zadrzane u narodu. Bosnjaci-muslimani su ginuli u osmanlijskoj vojsci na udaljenim bojistima kao sto su krajisnici iz habsburske Vojne krajine gubili glave sirom Europe.

U pamcenje Hrvata i Srba usli su mnogi okrutni i ponizavajuci postupci muslimana koji su bili privilegiran sloj. Grozni progoni i ubijanja franjevaca te prodaja hrvatskog stanovnistva u roblje57, uz sva uzajamna ratovanja izmedu kriza i polumjeseca, bili su dostatni da ostave traga u uspomenama hrvatskog zivlja. U vrijeme slabljenja osmanlijske drzave od kraja XVI. stoljeca i pravoslavno stanovnistvo se naslo na udaru, a Sinan-pasa je na Vracaru u Beogradu 1594. godine spalio kosti sv. Save. Plemenskom duhu sve su to bili snazni poticaji za osvetu, odnosno eksternalizaciju agresije. Slabljenje Osmanlijskog Carstva donijelo je veliku nesigurnost muslimanskom stanovnistvu Bosne. U krscanskim prodorima Bosnjaci-muslimani su trebali platiti osmanlijske racune. Krscanska vojska je u svojim prodorima pokazivala brutalnost u obracunu s islamom. Sarajevo spalise krscanski vojnici 1697. Bosnjaci-muslimani nasli su se u klopci, sto R. Muminovic ovako opisuje:

»Ako sada vidite Muslimana kao pripadnika jedne nacije, jedne religije, koja doduse dolazi iz istog prostora iz kojeg je doslo i krscanstvo, vi cete   vidjeti da se ono naslo kao islamski elemenat u velikom hriscanskom okruzenju, okruzenju koje je, priznali mi ili ne, neprijateljski raspolozeno  prema njemu, cak kad to taj subjekt ne zna da je to. Naime, to je sukob, da   kazem Njegosevim jezikom, lune i krsta, sukob koji je sam po sebi dovoljno   kontradiktoran, da se oni pojavljuju ovdje kao dva oponenta. Okolina koja je mocnija ne zeli da taj elemenat, koji je u opreci prema njenom uvjerenju, postoji. Ako tom elementu dodate jos Turski imperij kao onaj imperij koji   je ostavio trag satrapske vlasti, ako ovo nije preostro, onda cete razumjeti   daje okolina protiv muslimana dvojako motivirana. Jedanput po liniji druge   vjere, a drugi put po liniji viseg imperatora. Muslimani su ostankom iza Turaka uvijek bili znak za postojanje Turaka u ovom prostoru. Njihovo   postojanje je u isto vrijeme i znak opreci krscanstvu.«58

Tragicnu situaciju u kojoj su se nasli Bosnjaci-muslimani ovako opisuje M. Filipovic:

 »... oni su igrom povijesti uvrsteni u onu veliku povijesnopoliticku grupaciju, tj. u grupaciju inovjernih nevjernika koju treba istrijebiti kako bi   se evropski prostor ocistio od mrskog muhamedanca. Taj njihov polozaj   posljedica je ukupnih odnosa povijesnih snaga evropskog jugoistoka i nema   lokalno porijeklo, ali je ta snaga, kao dominantna snaga jednog toka evrop  ske povijesti, utjecala i na lokalne odnose, pa i na odnose nasih istorodnih   ljudi podijeljenih vjerom i politickim opcijama. Od kandijskog rata kada   Bosna biva neposredno ugrozena u svom integritetu koji je trajao dvije stotine godina, a specijalno od kraja XVII. stoljeca, kada je zavrseno os  mansko povlacenje iz panonskih i hrvatskih prostora (Madjarska, Lika,  Krbava, Slavonija itd.) i kada je tamosnje muslimansko stanovnistvo bilo   izlozeno eksterminaciji po svim pravilima katolickog unilateralizma, kada   je nad njim egzercirana krajnja surovost i nasilje, nastala je duga era   zbivanja nepovoljnih za bosanske muslimane koja u nekim aspektima traje   do najnovijeg doba. Kao posljedica ovih zbivanja doslo je do nestanka muslimana u prostorima Dalmacije, Zagore, Like, Slavonije i drugih krajeva mletackog i austrougarskog dominata. Oni su dijelom fizicki istrijebljeni, dijelom nasilno pokrsteni, a najvecim dijelom su se, kao izbjeglice (muhadziri), povukli i naselili neke krajeve Bosne ... Kasnija ofanzivna   akcija Austrije prema Osmanskom Carstvu i njegovom najisturenijem dijelu, tj. Bosni, donijela je dalja stradanja i zrtve bosanskim muslimanima  Bosnjacima, sto je izazvalo kod njih snazan osjecaj ugrozenosti.«59

Filipoviceva zapazanja bez sumnje su utemeljena na povijesnoj stvarnosti, ali trebalo bi im i komplementaristicki pristupiti. Drugim rijecima cijelu povijesnu istinu valjalo bi nadopuniti ispitivanjem dusevnog stanja muslimana koji u strahovitoj ugrozenosti, a u patrijarhalnim uvjetima zivota, iskazuju svoje strahove i spremni su prijeci u agresiju odgovarajuci agresiji svojega okruzenja.

Nesvjesne reakcije ne moze regulirati ni jedan tolerantni oblik islama kakva je hanefijska skola. Muslimanski okrutni odgovor po logici Markova sindroma uvijek je moguc. Filipovic istice da je stvaranjem Srbije otvoren bok Bosne prema novoj vojnoj i politickoj snazi.60 Dakako, to je poticalo stvaranje novih strahova koji ce pokazati opravdanost u postupcima velikosrpske politike kojoj je svrha naprosto istrebljenje muslimana. To se potvrduje u danasnjim velikim etnickim ciscenjima na podrucju istocne Bosne.

Shvativsi da ih Osmanlijsko Carstvo vise ne moze stititi, bosanski su plemici poveli pokret za ocuvanje svojega polozaja i za postizanje autonomije (Gradascevicev pokret). Sve je to zavrsilo velikim represalijama osmanlijske vlasti prema bosanskoj aristokraciji i drugim uglednim ljudima. Dogadjaji u XIX. stoljecu otvorili su pukotine prema osmanlijskoj vlasti, ali i prema bosanskim pravoslavcima i katolicima koji su u burnim dogadajima, sto kulminiraju okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine, stajali po strani ili su pak bili naklonjeni Austro-Ugarskoj, Srbiji i Crnoj Gori.61

Nemuslimani se bez sumnje boje islama ne znajuci zapravo o njemu nista, a raspolazuci samo nekim uvrijezenim misljenjima koja su ponajvise plod propagande bilo velikih svjetskih sila bilo nacionalistickih snaga susjeda Bosnjaka-muslimana. Muslimanski intelektualac M. Filipovic kaze:

 »Sto se tice stanja i problema sa kojima se muslimani susrecu kao vjerska i   kulturnopovijesna zajednica, kao kulturnopovijesni kolektiv koji ima neke   jedinstvene osobine, slicnu sudbinu i polozaj u svijetu u kojem zivi, onda se mora imati u vidu njihovo negativno iskustvo koje je posljedica jedno stranog i negativnog nacional-romantickog, a zatim ideologijskog i politi  ckog stava nasih nacionalnih i vjerskih grupacija, kao i kasnijeg komunisti  ckog pokreta prema religiozitetu uopce, pa i prema islamu koji je negiran sa dva stajalista. Prvo, sa stajalista opce negativne ocjene religije. Drugo sa   stajalista posebno negativne ocjene islama kao produkta osmanskog,  orijentalnog itd. vladanja. Jednostrani, primitivni i rigidni stav marksizma  (odredjene vrste marksizma) prema islamu samo je nastavak istog tog stava   nase romanticarske nacionalne ideologije istrebljivanja poturica. Kad se tome doda i negativan i restriktivan stav prema svim zasebnim kulturno povijesnim identitetima, onda se ova opca i negativna atmosfera projicira   na islam znatno negativnije nego stoje to inace slucaj sa drugim religijama   i kulturama. Pored opce negativnog stava spram religioziteta kao ljudske   potrebe i izraza ljudskog povijesnog i kulturnog postojanja, sto se odnosi  na sve religije, islamu je pripisivan i dodatni sindrom zaostalosti, u   kulturnom i drustvenopovijesnom smislu, odsustvo pojma slobode unutar   islamske doktrine, agresivnost, militantnost i nesposobnost prilagodavanja novim prilikama i okolnostima. Ova interpretacija i svodenje islama na  neslobodu, osnivala se na razlicitim ideologizmima, od kojih su najnoviji  pojam »ketman« i pojam »fundamentalizam«, gdje je kao centralna tocka islamskog misljenja uziman pojam K'smet, za koji se tvrdilo da eminentno izrazava bit islamskog gledanja. Tim pojmom se covjek stavlja u polozaj   totalne pasivnosti, buduci da je sve unaprijed odredeno providenjem, te se na tome temelji dokaz da po islamu covjek ne ucestvuje djelatno i izvorno u   stvaranju svoje buducnosti. Tome treba dodati i visegodisnja nastojanja da   se dokaze kako posredstvom islama u nas prostor prodire i militantni islam,   tzv. 'dzihad' i sl. Te se zatim pokusava egzemplificirati u toboznjim pani  slamizmima, fundamentalizmima, nacionalizmima i sovinizmima, sto je u   vapijucoj proturjecnosti sa znacenjem pojma islam, kako u stvarnosti i   stvarnom njegovom duhu, tako i u smislu pojma K'smet koji mu se pri  pisuje. Ova opca antireligijska hipoteka monopolistickog ideoloskog i   politickog sistema unutar kojeg muslimani jos uvijek zive, izrazava se i   produiava u danas veoma agresivnim i cesto krajnje nekulturnim, ksenofobicnim, anticivilizacijskim postupcima i stavovima spram islama i   njegovih vjernika. To cini kompleks prakticiranja teze o islamskoj opasnosti po Evropu, koju bi trebalo da brani Srbija na Kosovu. Nazalost, tragovi   ovakvih stavova i ponasanja mogu se prepoznati po cijeloj Jugoslaviji i na   cijeloj liniji politickih, pravnih, kulturnih i sociopolitickih ponasanja i   odnosa prema islamu i muslimanima. Ovi stavovi i ponasanja idu od direktnih genocidnih izjava, pjesama, postupaka i radnji, kakvi su registrirani na razlicitim zborovima i mitinzima... Iz toga duha izlazi politika rusenja islamskih bogomolja, grobalja, spomenika islamske kulture i sl. one   stravicne kvalifikacije koje se, ne samo u propagandnom, vec i u kulturno  povijesnom i kulturnopolitickom prostoru, daju islamu, a po kojima je islam glavna prijetnja modernoj Evropi, militantan po prirodi i nesposoban za   kulturno sazivljavanje i toleranciju, proizlazi iz tog duha ksenofobije i netrpeljivosti koja nije sposobna da sopstvene probleme vidi kao svoje i da sagleda sebe kao uzrok tih problema, nego je svagda sklona da to projicira na druge i da njih vidi kao izvor i osnov svakog zla.«62

Filipovicev citat zapravo je vampiroloski traktat! Probodimo muslimanskog vampira - on je kriv za sve ono sto nas pritisce i ne da nam normalno zivjeti.

Strahovi posvuda u Bosni! Krvavi rasplet bosanskog cvora uoci XXI. stoljeca zavrsetak je vjekovnog razvoja koji je trebao biti okoncan u Drugom svjetskom ratu kada je u ime velike Srbije proveden genocid nad Muslimanima.63 Taj je rasplet, uz sve povijesne okolnosti ponajvise utemeljen u nasilju patrijarhalnog drustva koje je moguce danas kao i prije mnogo stoljeca.

Stvari su doduse »modernizirane«. Velikosrpska agresivna politika stvorila je u bosanskih Srba instrumentaliziranu agresiju64 koja je stalno tinjala u Markovu sindromu odnosno duhu plemena, ali i suvremene palanke. Jao pobijedjenima! Ali jao i pobjednicima! Umjesto suzivota jos jednom odabrase »borbu za slobodu« i dakako put prema novoj neslobodi. Pobjednik vec razradjenim mehanizmima duha plemena i duha palanke strahovito kaznjava i sebe. Bez milosti.

Iz analize »bosanskih megdana« jasno proizlazi da je krvavi rasplet u vrijeme raspada Jugoslavije posljedica sukoba raznih drzavnih ideja koje su se tu talozile stoljecima. Tri drzavne ideje, barem kao uspomene, povijesna su istina i na njima se mogla utemeljiti moderna nacija kao »zamisljena zajednica«. Prva se drzavna ideja povezuje sa starom Bosanskom drzavom koju Osmanlije zauzese 1463. godine. To kraljevstvo moze biti temeljem stvaranja nacije autohtonog stanovnistva, a to su Hrvati i Bosnjaci-muslimani. Druga drzavna ideja vezuje se uz drzavu Hrvatsku jer su mnogi hrvatski povijesni teritoriji u sastavu danasnje Bosne i Nercegovine. Ova je ideja bila prosirena tvrdnjom da se drzava Hrvatska prostirala do Drine, sto se ne moze dokazati. Dakako u ovu se ideju uklapa i tvrdnja da su Bosnjaci-muslimani Hrvati. Treca ideja temelji se na postojanju posebnog Bosanskog pasaluka koji se prosirio i izvan srednjovjekovne Bosne na hrvatska podrucja. Cetvrta drzavna ideja u Bosni, srpska, nije povijesno utemeljena jer tu nikada nije bilo »srpskog kraljevstva« koje bi bilo temeljem za formiranje moderne nacije. Ova se ideja moze ostvariti samo golom silom i etnickim ciscenjem te falsificiranjem povijesti u kojem se kao najveci apsurd zahtijeva da se muslimani vrate »pradjedovskoj vjeri« - pravoslavlju. Sukob navedenih drzavnih ideja koji raspaljuje maticna srpska drzava kako bi stvorila veliku Srbiju jest strahovit. Geopoliticki, a to smo vidjeli, Bosna bez Hrvatske ne vrijedi mnogo. Jadna bi drzava bila velika Srbija s granicama koje bi se zaustavile daleko od teritorija Republike Hrvatske. Znamo kako je od prastarih vremena funkcionirao stari Ilirik. To je geopoliticki povezana cjelina kojom Beograd moze dominirati samo stvaranjem »homogene Srbije na Balkanu«. U cijelom ovom kontekstu sukoba raznih drzavnih ideja »normalna« je i borba izmedu Muslimana i Hrvata za teritorij. Stari strahovi, projekcijske identifikacije i medjusobno nepovjerenje u svemu ovome imaju »djelatnu« funkciju.

---------------------------------------------------------------------------------------------

1 N. Klaic, 1989, str. 5-34.

1a Stare povijesne zemljovide vidjeti u: I. Tomtic, 1990; V. Malekovic (Urednik), 1993, M. Mirkovic, 1993.

2 A. Tanovic, 1990, str. 120.

3 Z. Rapanic, 1987, str. 199-200.

4 I. Muzic, 1989, str. 79-82.

5 N. dj. 119-165.

6 K. Draganovic, 1991 , str. 38. .

7 N. dj. str. 47.

8 I. Pilar (Siidland), 1990, str. 360-361.

9 Vidjeti u IV . poglavlju analizu o "skolskom sustavu u Srbiji krajem XIX. i pocetkom XX. stoljeca; Ch. Jelavich, 1992.

10 N. Klaic, 1975, str. 97.

11 J. Sidak, 1952, str. 11.

12 N. Klaic, 1975, str. 21 1.

13 N. dj. str. 282.

14 O takvim gledistima B. Petranovica i V. Glusca vidjeti u: S. Cirkovic, 1964, str. 23; o ovom problemu vidjeti takoder u: K. Draganovic, 1991.

15 N. Klaic, 1975, str. 316.

16 I. Pilar (Siidland), 1990, str. 92.

17 K. Draganovic, 1991 , str. 12.

18 N. Klaic, 1976, str. 477.

19 Z. Sanicevic, 1993, str. 10-12.

20 I. Tomic, 1990, passim.

21 Vidjeti bilj.19

22 O "narcisoidnosti malih razlikak« vidjeti u III. poglavlju str. 64, 65 i biljesku 112 u istom poglavlju.

23 S. Cirkovic, 1964, str. 50.

24 N. dj. str. 50.

25 Sklapajuci 1189. godine trgovacki ugovor s Dubrovcanima, Kulin istice da oni »hode po moemu vladaniju«, dakle po njegovoj drzavi. Vidjeti u: N. Klaic, 1958, str. 1112 i 1989, str. 94. »Vladanje« je zapravo najbolji termin za srednjovjekovnu drzavu.

26 S. Cirkovic, 1964, str. 53. 27 N. dj. str. 53.

28 F. Sanjek, 1991, str. 137-139; o problemu »krstjana« vidjeti u: F. Sanjek, 1975. . i.

29 F. Sanjek, 1991, str. 134. 30 N. dj. str. 135.

31 S. Cirkovic, 1964, str. 68-69.

32 O bosanskim velmozama, »oblasnim gospodarima« vidjeti u: N. cij. str. 166-297.

33 Poucno djelo za zablude o islamu: Hadzic Osman Nuri, 1987. (prvo izdanje 1931 .). O islamu i najvaznijoj literaturi vidjeti: Muhamed and Religion of Islarn, The New Encyclopaedia Britannica, vol. 22, 1990.

33a Predgovor Nijaza Sukrica za III. izdanje djela Osmana Nuri Hadzica, 1987. Predgovor je objavljen u IV. izdanju 1987.

34 F. Djapo, T. Loza, 1990, str. 116.

35 N. dj. str. 100.

36 A. Tanovic, 1990, str. 119-127, citat na str. 123.

37 M. Hadzijahic, 1975, str. 679, 681, 683, citirano prema: I. Muzic, 1989.

38 I. Muzic, 1989, str. 163-164.

39 K. Draganovic, 1991 , str. 46.

40 D. Mandic, 1991 , str. 1 19-126.

41 I. Muzic, 1989, str. 139, O problemu vidjeti takoder: M. Babic, 1994; autor navodi opsirnu bibliografiju.

42 C. Truhelka, 1941 , str. 38. ,

43 F. Sanjek, 1991 , str. 276.

44 O naseljavanju Vlaha u Bosni vidjeti u: P. Livkovic, 1992, passim i isti autor, 1994. Prema D. Mandicu, 1990, str. 210 danasnji su Srbi u Bosni i Hercegovini 32-35 posto pravoslavni Hrvati, 50-52 posto Vlasi, a 6-7 posto pripadnici nekih drugih naroda (Bugari, Grci, Armenci i Albanci). Prema istom autoru u bosanskohercegovackom srpskom korpusu samo je 8-10 posto Srba koji su se doselili za vrijeme Austro-Ugarske i dviju Jugoslavija (str. 210).

44a D. Brozovic, 1966.

45 M. Hadzijahic, 1990, str. 33.

46 S. Balic, 1990, str. 9-19.

47 M. Rizvic, 1990, str. 45-49.

48 N, dj. str. 56. 49 Vidjeti bilj. 7.

50 Z. Hadzidedic, 1990, str. 137-151.

51 N. dj. str. 142-143.

52 N, dj. str. 143.

53 J. Vrandecic, 1993, str. 155.

54 V. Erlich, 1964, str. 366-367.

55 A. Hangi, izdanje 1990, passim.

56 V. Erlich, 1964, str. 454.

57 D. Mandic, 1991, str. 119-135

58 R. Muminovic, 1990, str. 99-103, citat na str. 100-101.

59 M. Filipovic, 1990, str. 21-38, citat na str. 24-25.

60 N. dj. str. 26

61 N. dj. str. 27

62 N. dj. str. 32-34.

63 V. Dedijer, A. Miletic, 1990, passim.

64 E. Fromm, 1975, II, str. 32.