Da. Kasnije je uvedeno Vijeće SR BiH kao zaštitni mehanizam konstitutivnosti, prethodnica današnjeg Doma naroda u stvari.

Djed sa oceve strane u partizanima vjerojatno zbog okruzenja (radije partizani no cetalji). Braca su mu bila premlada za bilo koju vojsku. Nakon rata nije htio u vojsku vec u skolu ali dugo bio rezervni oficir dok nije bacio crvenu knjizicu 60-tih.
Sa majcine takodjer u partizanima ali tek od 43. jerbo ga nije niko do tada zajebavo zbog petoro djece koje je vec do tada imao. Njegova braca pak u ustasama (sve trojica od pocetka). Jedan je ostao ziv i kasnije je umro u kazamatu (mislim 48.a bio je sudionik bitke za Kupres 42. sa Bobanom) dok su dvojica poginula 45.( u zavrsnim borbama a prije toga ucesnici bitke na Lijevca polju). Interesantno njihova imena i tocne podatke pronadjoh u spisku zrtava Jasenovca medju onih 700.000 .... tek toliko

Sta li ce nasi unuci pisati o nama ?

Je li ti djed bio dodikovac ili bosićevac ili kod nas čovićevac ili raguževac...

Povijest neće Dodika, Čovića i slične ni pamtiti. Prestanite razmišljati kao muslimani, trznite se malo u krasnu PM.

7. rujna 1932. Velebitski ustanak – pokušaj ustanka protiv kraljevog velikosrpskog režima

U noći sa 6. na 7. rujna 1932. oružana grupa hrvatskih nacionalista napala je žandarmerijsku postaju u Brušanama kraj Gospića, što je poznatije pod imenom Velebitski ustanak.

Organizatori akcije bili su pripadnici nacionalističke revolucionarne organizacije UHRO. Ustanak je ugušen, ali je imao svoj odjek među Hrvatima, pa i u inozemstvu. Zanimljivo je da su ustanak podržali i hrvatski komunisti.

U noći sa 6. na 7. rujna u Lici je došlo do oružanog ustanka i napada na žandarmerijsku postaju u Brušanama kraj Gospića. Povod tome je bilo veoma teška situacija u kojoj se našao hrvatski narod nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih parlamentarnih zastupnika u Beogradu i uvođenja tzv. „šestojanuarske dikatature“ posljedica čega je bio sustavni teror i obespravljenost Hrvata u Jugoslaviji.

Oružanu akciju su pokrenuli pripadnici organizacije Ustaša – Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) na čijem je čelu bio Ante Pavelić koji je 1941. postao čelni čovjek Nezavisne Države Hrvatske. Ustanak je poznatiji pod imenom Velebitski ili Lički ustanak.

Tijek akcije

Akciju je vodila ustaška organizacija u Gospiću na čelu sa Andrijom Artukovićem, a članovi su bili Juraj (Juco) Rukavina, bivši austrougarski časnik, Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković.

U noći 6.-7. rujna 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata prebačenih iz Zadra (tada područje Italije), u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića.

Okršaj je trajao oko pola sata, nakon čega su se napadači povukli. Oni među njima koji su živjeli u Hrvatskoj su se vratili svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije kao J. Tomljenović i N. Orešković.
U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić.

Značaj i rezultati akcije

Razmjere i trajanje akcija nisu bile takve da bi se moglo govoriti o pravom ustanku; iz vojne perspektive akcija je bila simbolična. Vlasti Kraljevine Jugoslavije, u kojoj tada vlada „šestojanuarska diktatura“, reagirale su uobičajeno: masovnim uhićenjima i premlaćivanjima.

Žandari su vršili temeljito “pročešljavanje” područja Like i Podvelebitskog Primorja, oduzimali oružje i uhićivali ljude koji su bili umiješani u prebacivanje oružja. S obzirom da vlasti nisu znale stvarne razmjere ustaške akcije, širina i oštrina poduzetih mjera bila je nerazmjerna. Uhićeni su i od žandarmerije zlostavljani mnogi nedužni ljudi, a pri pretresanju terena načinjene su i velike materijalne štete.

Kada se Ante Pavelić stariji (nije u nikakvom rodu i vezi sa vođom ustaša), koji je tada bio predsjednik Skupštine u Beogradu, potužio kralju Aleksandru da je žandarmerija mučeći doživotno osakatila više od 250 nevinih ljudi u Lici, kralj ga je s čuđenjem zapitao: „da li je moguće da žandarmerija bije“, te ga uputio Žiki Laziću, tadašnjem ministru unutarnjih poslova, na što je Pavelić otišao od kralja nakon čega nije ponovno bio izabran za predsjednika Skupštine.

Većina organizatora akcije prebjegla je u Zadar pod zaštitu Talijana, a samo nekolicina su uhićena i osuđena na robiju. Juco Rukavina osuđen je na smrtnu kaznu, koja je zamijenjena doživotnom robijom.

Nakon ovog ustanka područje od najveće važnosti za sprovođenje ustaških terorističkih akcija u Jugoslaviji postala je Podravina. Izdajom Stjepana Petrovića iz Hlebina, raspale su se ustaške organizacije u tom kraju, a mnogo Podravaca je završilo na robiji.

Komunisti podržali ustaše – Kominterna htjela razbiti Jugoslaviju

List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavljuje da Komunistička partija „pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“.

Povjesničari se ne slažu u tome da li je ovdje termin “ustaški” upotrijebljen u općem smislu (“ustanik”) ili se radi o eksplicitnoj podršku Pavelićevoj organizaciji. Sami borbeni hrvatski nacionalisti u to doba nisu za sebe usvojili opći naziv “ustaše”, nego su se nazivali “frankovci”, “hrvatski nacionalisti”, “hrvatski nacionalni borci” ili “hrvatski nacionalni revolucionari”.

Stav Kominterne u to je doba bio da Jugoslaviju, kao umjetnu versajsku tvorevinu, treba razbiti.

Komuniste, hrvatske i makedonske nacionaliste približavale su činjenice da su podjednako bili politički revolucionari, te podjednako izvrgnuti žestokom proganjanju monarho-diktatorskog velikosrpskog režima.

To se pokazalo i u suradnji i solidarnosti na robiji, o čemu svjedoči „Zajednica političkih osuđenika“ hrvatskih nacionalnih revolucionara, makedonskih nacionalnih revolucionara i komunista osnovana u Lepoglavi 1934. Kasnije je ta suradnja prekinuta, pa su komunisti i ustaše postali nepomirljivi protivnici.

Izvor: Narod.hr

Oba u partizanima. Kad sam bio mali, onda mi je to bila velika stvar. Sad sam više pragmatičan, smatram bi da bi bolje bilo da su kopali zemlju i šišali vinograd dok vojske prolaze.
Ima jedna emisija o 2. svjetskom ratu gdje se vidi kako iz polja britanski i američki topovi gađaju po Nijemcima, a francuski seljaci između njih nezainteresirano kopaju zemlju. Ili recimo Talijani koji su svaki rat započeli na jednoj strani, a završili na drugoj.

A sad mi je jasno i da je 2. svjetski rat kod nas bio zapravo naš građanski rat, a Nijemci i Talijani su bili tu samo usput.

Oba nonota u partizanima. Jedan Slovenac prvoborac i prošao njemački logor, a drugi Grobničan bio unovačen pred kraj rata i to ne dobrovoljno, već ga jednostavno pokupili. Dva brata od ovog nonota Slovenca su bili u Zagrebu a oni su bili unovačeni u Domobrane.
Niti jedan nono u partiji, niti su koliko ja znam imali neke okršaje s Ustašama i NDH.

Zanimljivo.

Moji u domobranima. U središnjoj Bosni nije baš bilo partizana među Hrvatima, tek pokoji seoski bitanga. U tom kraju to je bila neprijateljska vojska koja je napadala hrvatsko jer je hrvatsko, što ne vrijedi za istu grupaciju u nekim drugim krajevima. Pred kraj rata su poneki prešli iz koristoljublja i/ili razočarenja cvjećarsko-antisrpskom vojskom u partizane. U narodu su partizani zapamćeni kao zločinci i lopovi (otimačina "u ime naroda" i zvjerska ubojstva, paljenje živih ljudi u kućama i zgradama i sl. ).

Partizani su izrazito heterogena kategorija i po članstvu i po djelovanju i po ciljevima. Da je bilo većih pomaka na bojišnici tijekom rata tj. da se nije radilo o gerili vjerojatno bi bilo sukoba među njima samima. Negdje su bili sličniji domobranima, drugdje četnicima.

Tu leži i promašaj tuđmanove politike pomirbe koja je abolirala sve vrste partizana. Trebalo je taj korpus podijeliti kako i dolikuje. Inzistirati na podjeli pro-hrvatski i anti-hrvatski partizani, jedne braniti, druge osuditi, ne dopustiti da ovi prvi budu alibi za djelovanje ovih drugih i modernih sljedbenika tih drugih.

Građanski rat u Hrvatskoj (uključujući H-B) u vihoru II. svj. rata je strašna tragedija. Da smo pričekali Britance i Amere preko jadranske obale i sovjete s istoka (koji su ionako ti koji su "oslobodili" zemlju, kakvi partizani), prošli bi s neusporedivo manje žrtava. I komunisti i ustaše prije rata su bile marginalne grupacije, bez podrške u narodu.

Mahom u ustasama. Ne iz neke prevelike ljubavi prema hrvatstvu kao takvome, vec iz pragmaticnih razloga. Valjalo je odbraniti kucni prag i porodicu od pomahnitalih nasrtaja istocnobosanskih i crnogorsko-srbijanskih cetnika. (I partizana, u istocnoj su Bosni cesto saradivali)

Ustaše. Jedan djed sudjelovao u borbama za Travnik 1943.

A jesi ti baš iz Istočne Bosne? Tamo su i moji vojevali, samo u drugoj uniformi... Otkuda točno, regija? Tom mom, izvjesnom pretku, vjenčani kum je bio Musliman iz okolice Banja Luke. Najbolji prijatelji bili. U partizanima, jelte. Tu se upoznali.

Ispade da je, što se tiče Hrvata, Hercegovina dala najviši udio partizana.

Nedavno je bio na 24sata članak kako je Ivan Burik jedini katolički svećenik ubijen u Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Za usporedbu, u Drugome svjetskom ratu pobijeno je preko 600 svećenika. Najčešće fratre nisu poklali nikakvi Srbi, nikakvi četnici. Već njihovi sunarodnjaci! Hrvati komunisti. Hrvati partizani su masovno ubijali fratre. Isto tako, naletio sam na članak u kojem se potanko opisuje kako su partizani u Crnoj Gori od 200 pravoslavnih svećenika pobili njih 182. http://intervju.rs/crnogorska-golgota-k ... li-u-jame/

To je ta fenomenologija bratoubilačkog rata. Hrvati kolju Hrvate, Srbi kolju Srbe. Hrvatski partizani ubijaju fratre, srpski svetosavske popove. Uništavaju vlastito kulturno naslijeđe.

Čuj uništavaju nasleđe?? , pa pobili su službenike i oficire tadašnjih fašističkih organizacija kao što su KC i SPC , a nisu uništavali ono što jeste nasleđe , a to su kulturno istorijski spomenici u vidu crkvi i knjiga , za razliku od četnika i ustaša koji jesu uništavali crkve,knjige jedni drugima i ubijali popove jedni drugima.

Jbg , meni je žao ubijenih svećenika od strane četnika kao što mi je žao ubijenih popova od strane ustaša , ali nekako mi slabo vlaže oči za pobijenim svećenicima i popovima od strane partizana.

Pa prema ovome članku ni uništavanje materijalnog naslijeđa nije bilo sasvim strano partizanima. Sovjetski su se komunisti još svirepije obračunavali s religijom od jugoslavenskih. Pobili su stotine svećenika i smrvili nebrojene crkve. Hram Krista Spasitelja u Moskvi srušen je do temelja i na njegovome mjestu nikli su bazeni. U SSSR-u religija je toliko potisnuta da nisu smjeli izlaziti nikakvi nabožni sadržaji. Sve do 1990. list Moskovskog patrijarhata bio je jedini dopušteni vjerski časopis u državi. Kad su Nikitu Hruščova pitali što misli o religiji, odgovorio je da su ih uvijek intrigirale priče o Bogu na nebu pa su odlučili provjeriti. Poslali su Jurija Gagarina i uvjerili se kako gore nema ničega.

Ja sam ateist, ali sam protiv nasilnog gušenja religije. Ona će sama spontano razvojem znanosti i tehnologije propasti, ako je šuplja. Nema smisla silom ju potiskivati.

"Jedan od prvih crnogorskih sveštenika kojeg će pogubiti komunisti je arhimandrit Nikodim Janjušević, nastojatelj manastira Sveti Luka u Župi kod Nikšića. Ubijen je u manastirskom konaku jula 1941. godine, da bi potom njegove ubice opljačkale mnoge manastirske dragocjenosti, ali i lične stvari ubijenog arhimandrita. Tako je odnešeno i 16 njegovih odlikovanja... U Crmnici su komunisti opljačkali skoro sve manastire, a u nekima su čak i logorske vatre palili. Tako je u crkvi Svete Petke u Podgori potpuno izgorio ikonostas sa ikonama i odeždama... Radule J. Ostojić je svjedočio: „Mitropolita Joanikija i ostale sveštenike su zlostavljali, palili im kose i brade, palili im mantije, lomili krstove i spaljivali pred njihovim očima ikonice i svete knjige. Joanikiju su donosili četničku krv u čašama i primoravali ga da pije.“ Komunisti su se obrušili i na crkve i crkvenu imovinu, o otimanjucrkvenih imanja da ne pričamo – riječ je o hiljadama hektara njiva, livada i šuma. U Rožajama je 1947. godine porušena crkva, skojevci su bili angažovani i za rušenje Pivskog manastira, koji je u poslednji čas spasio jedna stariji vjernik. Crkva Svete Trojice u Brezojevicama kod Plava, posle rata je bila dva puta u plamenu, oba puta su je spalili skojevci, a crkveno zvono sa brda Gradac bacili u Lim... Pljevaljska crkva Svete Petke skrnavljena je na najprizemnije načine; kao i Manastir Morača, čija je ogromna biblioteka i arhiva, spaljena na lomači 1952. godine, u prisustvu kolašinskih partijskih funkcionera... Rušenje NJegoševe kapele na Lovćenu... "

Što reći koju poruku poslati, e moj joe nizak ti je human level.

Opet ti @ateist o nasilnom gušenju religije , kao da je religija skup popova a ne duhovnost.
Nisu oni pobijeni zbog poruke Isusa već zbog fašističkih zlikovačkih delovanja , tipa odobravanje i huškanje na ubijanje inovernika i neistomišljenika.

Četnička gamad su huškali onda na ubijanje , a danas lažu o skrnavljenju crkava, jer ja sam iz CG i proptovao sam je uzduž i popreko i vrlo dobro sam upoznat u istoriju.
Dakle , nemoj čitati četničku propagandu i laži sa interneta i razne knjige sa naslovima tipa "Prava istina o ...."
Ali ako voliš te nacoške prolive , onda te ne mogu sprečiti da veruješ u njih.

Videosam svedodžbu tvoga đeda , odmah sam jezičku istost Dubrovčana sa CG i istočnom Hercegovinom.

Kaže tamo u svedodžbi da je Antun sin PEROV.
A dobro znamo da ni u Srbiji,ni Hrvatskoj ni u Bosni niko neće reći Perov sin već samo Perin sin, osim ako nije poreklom iz Dubrovnika,CG i Istočne Hercegovine.
Svaki Perović,Milović,Stijepović,...su daljim ili bližim poreklom iz navedenih krajeva.

Pa nisam rekao da bi cupko od veselja već da mi oči slabo suze povodom toga.

I ti imaš 1 do 10 lestvicu žaljenja i humanosti kao i svi ljudi hteo to ili ne , jer ne može čovek biti isto human spram svih ma koliko se trudili.

U Dalmaciji (uglavnom otoci), Dubrovniku i mislim Boki kažu Perotov sin.

Može li se napraviti procjena koliko je ljudi palo od bratske ruke? Koliko su Hrvati pobili Hrvata i koliko su Srbi pobili Srba? Naletio sam na podatak da su u Bosni i Hercegovini ustaše pobili oko 8 000 Hrvata katolika, u sklopu unutarhrvatskog bratoubilačkog rata između Hrvata ustaša i Hrvata partizana. Drugim riječima, ustaše su pobili više katolika nego muslimana.

Govori se kako je nemoguć suživot Hrvata, Srba i Bošnjaka. O tome navodno govore samo oni koji nisu nikoga izgubili ni rata vidjeli. Koga bi trebali mrzjeti oni koji su stradali od sunarodnjaka? U Drugome svjetskom ratu masovno su Hrvati klali Hrvate i Srbi klali Srbe. Hrvati partizani Hrvate ustaše i obrnuto, Srbi partizani Srbe četnike i obrnuto. Što kad su i krvnik i žrtva iz redova istog naroda? Npr. Janku Bobetku ustaše ubiše oca i tri brata. 3 800 ustaša upućenih prema Bleiburgu ubije partizan čisti Hrvat Ante iz Makarske. U Širokom Brijegu sve fratre i mnoštvo civila pobiju, te cjelokupnu pismohranu gimnazije i katedrale spale, njihovi sunarodnjaci Hrvati partizani. Na Daksi Hrvate strijeljaše Hrvati, partizani s Korčule. Od 200 pravoslavnih svećenika u Crnoj Gori, 182 ubiju njihovi sunarodnjaci u partizanskim redovima. Hrvati poklaše stotine katoličkih svećenika, a Srbi stotine svetosavskih popova. Rođaci se međusobno kolju, doslovno braća. Ako bi Hrvat stradao od Srba trebao mrzjeti Srbe, koga će mrzjeti Hrvat stradao od Hrvata i Srbin stradao od Srba?!

182/200 u Crnoj Gori? Stotine svetosavnih popova u Srbiji?

Od katolickih je stradalo 664.

Komunisticki antikristi su pobijali svecenike gdje god su djelovali. Olakotno je valjda bezumnim ateistima medju komunistima koji su klali jer je bilo popularno. Antikristi su takodjer i u Francuskoj revoluciji klali svecenike.