Dosan si i smaraš.

Imao sam problema s praškom, nije bio dobro spremljen. Griješim tri puta s praškom – iz kesice ništa ne ispada, prvi put, drugi put… Uputili ste me da prašak ne diram rukama, a ja se razljutio, uzmem prstima, sve istresem u šolju i zašećerim. Oprao sam ruke pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Kažem: “Generale, kava”. Maks pije kavu. Popio je kavu, a ja čekam.



Čekić držim, štanga je tamo pod krevetom. Nisam htio štangu odmah da uzimam, mislio sam da će prašak djelovati. Kad ništa, majko moja, popio je kavu i ništa. A meni je “Stanko” rekao da je odmah gotov, momentalno, kad popije prašak”, govori agent Mungos, otirući znoj sa čela. Drugi agent šuti i sluša, povremeno zapisuje, traka se okreće i snima.

Pocrnio ko zemlja, dahće

“Prošlo je deset-petnaest minuta, točno u deset do jedanaest Maks me zove: “Ilija, nešto mi je zlo”. Ja brzo doletim do njega i pitam: “Generale, što je, treba li pomoć?” On sjedi za stolom, pocrnio skoro kao zemlja, ispred njega radio – vidim da mu je zlo. On kaže: “Ilija dragi, ovo mi se nikad nije desilo”.

Kažem: “Šta je, generale?” On se digne, dahće i otiđe u kuhinju na česmu. Ja mu pustim vodu, on povrati. Ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: tup! Maks pade kao svijeća. Ušao mu čekić u glavu.



U tom momentu ja sam mislio da se više nikad neće dići. Kad me on pogleda kao zvjerka neka, ležeći onako na podu. Ja zamahnem opet čekićem, a on se diže i pokrije rukama. Ja mu kažem: “Majku ti jebem ustašku, vidiš što te čeka”. Zamahnem opet, pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lobanja.

Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata, vrata su zaključana, ali za svaki slučaj odem da provjerim je li ključ u bravi, jer ne znam da li mali ima ključ. Zatvorim vrata, išao sam sve na sigurno, nisam htio nijedan momenat da riskiram.

Kad se vratim u kuhinju, Maks se digao na noge. To je bilo najveće iznenađenje u mom životu. Digao se na noge i dahće. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica, kao tikva. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine.



Puknem ga još jednom na isto mjesto. On se umiri. Umotam ga u jednu deku i vučem ga na deci. Mislio sam ga odvući u tiskaru, ali Maks otežao, ne bi ga dva čovjeka mogla nositi. Jedva sam ga dovukao pod otoman. Nemam puno vremena, žurim se, uzbuđen sam. Čekić i štangu bacio sam u moju sobu, njega sam fino spakirao da ga ne pronađu. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju.”

Nije.
https://portal.braniteljski-forum.com/v ... akicev-sin

Niti je na slici ustaša Maks Luburić,niti je glava od Đurišića.
Slika je iz 1942.kad je crna legija porazila dangićeve četnike i izbila na Drinu. Neki se ustaša sliko sa odrubljenom glavom četnika.

Niti je na slici ustaša Maks Luburić,niti je glava od Đurišića.
Slika je iz 1942.kad je crna legija porazila dangićeve četnike i izbila na Drinu. Neki se ustaša sliko sa odrubljenom glavom četnika.

Cak i da je autenticna slika, ko ga jebe ionako je Djurisic odbio poslusnost Drazi Mihajlovicu i surovao sa Svabama i ustasama.

Crna Legija je koristila plodove nemačke ofanzive i uglavnom je činila zločine nad civilima. Dangića su zarobili Nemci.

Đurišić je slovio za prilično svojeglavog komandanta, i dolazilo je do nesporazuma sa Dražom. Šurovanja sa ustašama i Nemcima nikada nije bilo u nekom smislu ozbiljnijem od pokušaja da neko nekog nadmudri. Da je bilo drugačije, ne bi bilo napada ustaša na Lijevče Polju. Nigde nije zabeleženo da su nemački saveznici napadali jedni druge. Ustaše, ma kako kasnije bili ljuti na Italijane, nikada nisu pucali na njih. Ustaše i ljotićevci, isto.

Cak i da je autenticna slika, ko ga jebe ionako je Djurisic odbio poslusnost Drazi Mihajlovicu i surovao sa Svabama i ustasama.

Ako se ne varam, Crna legija je podpuno samotalno izišla na Drinu 1941.ve, i to čak uz protvljenje Niemaca.

Četnici su šurovali sa svim vojskama, a opet su ih znali i napadati. Reklo bi se, prave podmuklice bez imalo obraza i časti...

"Surovanje" je rec koja zbog svoje lose konotacije jeste pogodna za antisrpsku propagandu, pa je koriste komunisti i ustase. Inace, rec je infiltraciji u neprijatelske redove, a neprijatelja je bilo mnogo.
To je strategija koju je osmislio ekspert za gerilski rat, djeneralstabni pukovnik ciji cin oznacava znanje doktora vojnih nauka. Rec je o generalu Mihailovicu, naravno.
Taj njegov nacin je znacio uspostavljanje stabilne slobodne teritorije od Romanije do usca Zapadne Morave, od Avale do Lovcena, zastitu civila, izvore snabdevanja i nanosenje stete okupatoru.
Druga gerila, koju je predvodio bravar, tako nesto nije ni blizu imala, i svakako bi izgubila u gradjanskom ratu da nije bilo intervencije CA.

PISMO MILOŠA S. MILOJEVIĆA STAREŠINAMA USTAŠA I DOBROVOLJACA, RAŠKA 16 SEPTEMBAR 1876.

Doznao sam da ustaši i dobrovoljci idu u pljačku i zahvaćene neturske stvari među sobom nepravo dele. Pošto se to ne može odobriti, da se od boraca za slobodu i ujedinjenje srpstva stvore razbojničke čete, nalažem starešinama, da svako nasrćene i pljačku zabrani vojnicima, i što se u borbi od Turaka otme da su dužni odneti i oterati Komandi, pa će se u njoj izdavati priznanica na ono što je borba donela prela zakonu i pravedno deliti i ćive i porodicama mrtvih.

Neces vjerovati ali ratovi se od Kaina i Avelja pa na ovamo vode za ratni plijen

Nekom je plijen privilegovan polozaj nekom mikrovalna neko pak zadovolji prikrivene porive.uglavnom budaletine se u vecini slucajeva nadju u toj preraspodjeli.

Oduvijek alavi na tuđe, ne možeš ti ukazom genetiku promijeniti.

Neces vjerovati ali ratovi se od Kaina i Avelja pa na ovamo vode za ratni plijen