Preživio je Jazovku: Milka Kufrin, Marko Belinić,.. su odlučili da nas sve pokolju i bace u jamu





Komemoracija povodom posljednjeg ispraćaja i pokopa 814 žrtava čiji su posmrtni ostaci ekshumirani iz jame Jazovka, bit će održani na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima nacizma, fašizma i komunizma, u subotu, 23. kolovoza, u Sošicama kod jame Jazovke.

Misu će predvoditi zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša, a komemorativni program uključuje misu zadušnicu kod jame, procesiju od jame do grobnice te spomen-obilježja. Zatim će uslijediti sprovodni obredi te blagoslov spomen-obilježja, blagoslov ljesova i molitva – piše Maxportal

Mijo Samac jedan je od rijetkih partizanskih zarobljenika koji se živ vratio s Jazovke. U nastavku donosimo njegovo svjedočanstva objavljeno u knjizi dr. Jurja Batelje „Žrtve obavijene šutnjom – svjedočanstva patnika s Križnog puta“.

Mijo Samac rođen je 23. rujna 1920. u Slavetiću, naselju ispod Žumberačkoga gorja. Roditelji su mu bili Franjo i Mara r. Bravar. Pozvan kao ročnik u hrvatsko domobranstvo, na odsluženje vojnog roka otišao je 15. ožujka 1942. u Karlovac. U mirnodopsko doba vojni rok trajao je dvije godine. Mijo je pozvan za vrijeme rata, pa je bilo neodređeno trajanje njegove vojne dužnosti.

Do prosinca 1942. njegova je bojna bila smještena uglavnom u Karlovcu i nisu izlazili izvan grada u nikakve ratne operacije. Međutim, pred Božić 1942. godine njegova satnija morala je na ratni položaj na Žumberak. Uputili su se prema Krašiću. U Krašiću je već bila jedna vojnička posada koja je čuvala mjesto, uglavnom stariji ljudi. Bilo je među njima domobrana, rezervista, oružnika i mobiliziranih ljudi kao ustaše (trideseta bojna). Njih je bilo oko 300. Osjećali su se ugroženima, jer je u Žumberku bilo nekoliko tisuća partizana. Mijina satnija bila im je određena kao pripomoć.

Mijo je opisao napad na Krašić u siječnju 1943. godine. Napale su ih 13. proleterska i 4. kordunaška brigada partizana, njih oko 3000. Krašić im je smetao jer nisu imali slobodan protok od Žumberka do pruge i Banovine.

Branitelji su cijelu noć i drugi dan pružali otpor, unatoč hladnoći, snijegu i nedostatku streljiva. Borbe su bile strašne, a partizani su imali namjeru potpuno ih likvidirati. Dio obrane pao je na položajima oko groblja, crkvice sv. Ivana i kapelice Svete obitelji. Zapovjednik Šega s dva zastavnika i dva starija vodnika odlučio je da se ne predaju i aktivirao bombe, poginuvši na mjestu.

Preostali Mijini suborci, njih 12 ili 13, predali su se partizanima koji su ih opkolili i zapovjedili im da odlože oružje. Dramatične sate i dane pune zločina Mijo je ovako opisao:

“Bili smo samo vojska, redovita hrvatska vojska, nikakvi plaćenici, kriminalci ili narodni neprijatelji. Partizani, većinom srpske nacionalnosti s Korduna, odlučili su ih odvesti u Sošice, gdje će im ‘narodni sud’ presuditi.

Bili smo dobro odjeveni. Na sebi smo imali kabanice i dobru obuću. Ne zadugo. Ubrzo je slijedila naredba – skinuti kabanice i dio odjeće. Jedan ih od naših zapita, kako ćemo dalje bez odjeće i obuće? Jedan mu partizan odvrati: ‘Vama više ništa ne treba. Vi idete u jednu jamu. Tamo ćete imati komfor. Neće vam biti ni zima ni vruće.’

Nikad prije nisam čuo za tu jamu niti je ikada itko o njoj preda mnom govorio. Bili smo izmoreni i izmrcvareni. Dvije noći nismo oka sklopili. Izdržali smo, jer smo bili mladi. U najboljim godinama, od 20 do 22. Povezali su nas debelom žicom dvojicu po dvojicu. Još smo imali obuću na nogama. Bila je nedjelja. Narod je polazio na misno slavlje. Naši su nas neprijatelji natjerali doći blizu crkve. Vikali su da smo razbojnici, Pavelićeva banda i sl. Mislili su tu upriličiti nekakav narodni sud. A narod je suosjećao s nama, plakao i bježao. Nitko se nije obazirao na njihove pozive da nas dođu izrugati, popljuvati i pokazati prema nama prezir i izreći prijekor.

Vodili su nas dva po dva, vezane žicom. Svih povezanih, vojnika i civila, koje su optužili da su podržavali vezu s nama, iz Krašića i drugih okolnih sela. Svrstali su nas vezane dva po dva u kolonu. Odredili su da se kolona kreće preko Hruškovca, Prekrižja, Begova brda, Oštrca do Sošica. Došli smo u Sošice kasno navečer. Podijelili su nas u dva dijela: jedan dio nas smjestili su u podrum spaljenog samostana, a drugi dio u ruševnu, spaljenu školu.

Tu smo bili jedan dan. Dolazili su nam pojedini partizanski provokatori, vrijeđali nas i cinički nas pitali znamo li kamo idemo i što nas čeka. Mi smo samo šutjeli. Rekli su nam da smo svi osuđeni na smrt, jer smo pružali otpor partizanima u Krašiću i zato da ćemo svi bez razlike, bili ustaše, bili domobrani ili civili, svi da ćemo biti strašno kažnjeni. Na to je jedan naš zastavnik, koji je bio ranjen, rekao da nismo mi napadali njih, nego da su oni napadali nas, a mi smo samo branili Krašić. Čim je to izgovorio, već mu je bila zapečaćena sudbina. Pred nama su ga izgazili i potom ubili.

Sutradan su nas dotjerali na sajmište, pred narodni sud. Bili smo iscrpljeni i izgladnjeli. Oni su u međuvremenu dovodili ljude iz Radatovića i drugih tobožnjih partizanskih sela i pripremali ih da poput nahuškane rulje viču na nas riječi presude: Ubiti! Ubiti. Gađali su nas čim su god stigli ili iščeprkali ispod snijega: drvlje, kamenje i sl.

Najprije se na pozornicu popela Milka Kufrin, rodom iz Okića. Popeli su se i njezin muž Rade Bulat, Lutvo Ahmetović i drugi.

‘Narodni je sud’ najprije prozvao poručnika Ivana M. iz Duge Rese. Nije imao ni 30 godina. Vjerojatno je netko od članova suda gajio neprijateljstvo prema njemu. Nama naočigled su ga ubili, rekavši prije toga da će njega zamijeniti i da će njegovi doći po njega. Kakva varka! Dok je prostrijeljen padao na zemlju, posljednjim je snagama raširio ruke i uzviknuo: ‘Živjela Hrvatska!’. Čuo sam kasnije da su njegovi došli po njega i preuzeli ga u lijesu.

Zatim se na pozornicu, zapravo stara kola, popeo Marko Belinić. Pročitao nam je presudu koja je glasila: ‘U ime naroda Žumberka osuđeni ste na smrt! Svi bez razlike. Na pomilovanje nemate pravo i presuda se ima izvršiti još danas!’

Do tu nas je bilo nešto preko 300. Nakon pročitane presude, gordo je silazio s pozornice, a među nama je nastao strašan muk. Svi smo se jednostavno sledili. Sa mnom je bio svezan jedan mladi čovjek imenom Jure, iz nekoga žumberačkog sela, i reče mi: ‘Mijo, sada je sve gotovo. Ni sam drag Bog nam ne može više pomoći!’. Ja mu odvratim: ‘Još nam je i preostalo samo to da se možemo Bogu moliti!’

Snijeg je bio do koljena, temperatura oko -17 °C. Morali smo skinuti obuću i odjeću. Mi smo se zagonetno pogledavali, pa ja upitam uza me vezanog vojnika: ‘Pa kakva je to jama, gdje ćemo mi svi, nas preko 300, moći biti smješteni?’ Partizanski stražar koji nas je nadzirao čuvši moj upit zlurado dobaci: ‘Imamo mi mjesta za sve vas i za još više od vas!’

Osjećao sam pojačani umor. Srećom sam imao na nogama debele zimske čarape koje mi je izvezla već pokojna moja sestra Bara. No, više od hladnoće mučila me neizvjesnost. Ubrzo je k nama, uz jako njihovo osiguranje i noževima na puškama, pristupio jedan od njihovih komandanata. Mislio sam da je ta jama negdje gore daleko, u Svetoj Geri ili je to nekakvi zavoj u koji će nas tu nedaleko Sošica pobacati.

Razmišljao sam i o tome da možda gore već stoji neka njihova jedinica koja će nas ubijati kako budemo dolazili. Izdao je zapovijed da kolona krene prema Jazovki. Uz nas i iza nas kretala se jaka stražarska pratnja. Bio je to uistinu put u nepoznato. Iznad sela bila je kržljava šuma. Bosi smo hodali po debelim, zaleđenim nanosima snijega. Oči još ništa nisu zapažale, a tijelo se sleđeno kretalo prema maloj uzvisini. Kada smo došli na predviđeno mjesto, do otvora jame-ponora Jazovke, zaustavili su kolonu.

Magla se počela dizati i tako smo svi gledali strahote neljudskog postupanja s nama. Meni je Bog dao tu milost da nisam bio među prvim u koloni, već na njenom začelju, u najzadnjem redu. Netko je od partizanskih vojnika, krvnika, povišenim i važnim glasom izdao zapovijed ili obavijest: ‘Sada će početi likvidacija i možete gledati kako se to radi! Kako će biti s prvima, tako će biti i s posljednjim. Nijedan neće umaći!’

To se skoro i dogodilo. Nismo drhtali od straha samo mi. Vidio sam drhtanje i nelagodu također kod pojedinih njihovih stražara koji su pazili na nas. Bio je to jezovit čin. Oko pola dva sata otpočelo je klanje i masovno ubijanje.

‘Klali su noževima’

Oni iz prvih redova kolone prvi su zaklani. Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom.

Nisu odmah bili mrtvi, nego su se po snijegu koprcali i mučili. Sav je snijeg bio krvav. Ja sam bio jako preplašen i stalno sam se molio Bogu da mi pomogne. Koljači su pokraj sebe imali nekoliko ljudi koji su poubijane i polumrtve skupljali i bacali u jamu, a oni bi u međuvremenu klali drugih deset. Bilo je strašno čuti kako bi, kad bi pri bacanju u jamu zapazili da je još neka žrtva živa, govorili jedan drugome: ‘Nek’ se unutra koprca, imat’ će dovoljno mjesta!’

Uskoro se počela spuštati noć. Preostalo nas je još 20 do 30 živih. Tada se iznenada, iz smjera Sošica, pojavio njihov kurir, jašući na konju. Na komadiću papira donio je nekakvu poruku. Došavši blizu jame zavikao je: ‘Prekini! Prekini! Dosta! Što je ubijeno, ubijeno je!’

Dok je on to vikao, krvnici su odlučili zaklati još četiri para i govorili da ih još mogu poklati koliko oni hoće. Kada su prestali, ostalo nas je oko 12 osuđenika, šest pari. Supatnik koji je sa mnom bio vezan u par, reče mi kako će nas sada za ukras i sprdnju objesiti na neki hrast. Na sreću se to nije dogodilo. Nas preostale od klanja svezane su vratili u selo i zatvorili u jednu bivšu gostionu: ‘Kod Radića’. Tu smo bili cijelu noć zatvoreni.

Stražu pred vratima do ujutro su čuvali neprijateljski raspoloženi stražari. Pitali smo se što čekaju? I dokle? Čuli smo riječi stražara te se stisnuli u kut. Bila su to dvojica koljača koje sam vidio kod jame. Imali su crvene marame oko vrata, s oznakom srpa i čekića. Oko pojasa zadjenuše još svježe okrvavljene noževe, a krvlju naših ljudi bila im je natopljena odjeća i poprskane ruke. Jedan od njih nam je dobacio: ‘Hajde vi ustaše, recite, koji je od vas ustaša!’ Rekli smo da takvih tu nema i da smo u vojsku došli pozivom. Nisu nas dirali.

Za dan-dva odredili su nas za rad u njihovoj bolnici, da njegujemo njihove ranjenike, jer smo bili bolje uvježbani od njih. Kad su nam zabilježili naše osobne podatke, rekli su nam ovako: ‘Ako ikad, igdje i za sto godina budete rekli što je bilo, opet ćete otići gore i tamo ćete umirati osam dana.’

Četvoricu zarobljenika odveli su u nepoznato mjesto, a meni i još trojici povjerili su brigu o ranjenim Slovencima i drugim dovezenim vojnicima. Radili smo pod strogim nadzorom jednog njihovog čovjeka naoružanog automatom. Bili su u strahu da mi ne poduzmemo štogod protiv kojega od ranjenika ili izvan kuće, ili pokušali pobjeći. Zaprijetili su nam da će nas u pokušaju bijega opet odvesti i baciti u Jazovku. A nije mi bilo do bijega.

Psihološko stanje i duševne muke koje sam proživljavao slamale su me i sigurno ne bih izvršio nešto nepromišljeno bez krajnjeg razloga i očaja. U tim okolnostima izdržao sam od Tri kralja do Svijećnice (2. veljače 1943.). Bilo je mukotrpno, a vrijeme je sporo prolazilo. Zavladali su nepovjerenje i šutnja; nikoga ništa nisam se usudio pitati, nikome tjeskobe nisam mogao izreći, morao sam se uvući u sebe.

Poznatoga nisam susretao ni od rodne kuće glasa primio. Moji su mislili da sam već ubijen, bačen u jamu. Partizani su zaveli takav teror nad stanovništvom da se nitko ni od mojih nije usudio doći u Sošice i pitati za moju sudbinu.”

Dan ustanka naroda Like.

Po titovom naređenju osnivač Fiskulturnog društva "Dinamo"





zemlja mu kosti izbacila

I nakon 70 godina di god zabodeš lopatom naiđeš na žrtve partizana i šepavog smeća, a nigdar na meleon i pol žrtvi ustaša. Kako to... Kako to...

https://kamenjar.com/husina-jama-misa-z ... komunizma/

Jučer na prijevoju Vaganj. Između Livna i Sinja održana je misa zadušnica za žrtve Husine jame. Prema procjenama u nju je ubačeno između 800 i 2000 ljudi.









Prema mojoj procjeni na misi je bilo sigurno preko tisuću ljudi. Prema broju automobila možda i više, ali zbog neravnog terena i raštrkanosti, bilo je malo teže procijeniti.

Upravo tako.
Lagali su o sedam milijardi mrtvih u Jasenovcu, zabranjuju bilo kakva prekapanja i istraživanja, i onda bi im se trebalo vjerovati?

Malo sutra.

Oj Tuđmane, jebem li ti tvoje pomirenje sinova partizana i ustaša, da ti jebem...

Da parafraziram, Franka Pentangellia u Kumu 2, trebali smo ih sve pobiti kad smo imali priliku ,tko je god imao bilo kakvu vezu sa partizanima, udbom, JNA, kad smo bili najjači, a oni bez ikakve zaštite 1991.-1994...ne bi te nitko ništa pitao.
Progutao bi ih mrkli mrak, nakon toga provesti lustraciju i bila stvar.

Pobio bi pola Hrvatske, pa bi onda Srbi pobili drugu polovicu, pravaški genij me iz dana u dan sve više impresionira

Ne mogu tvrditi, ali mislim kako su ga (Tuđmana) imali u šaci. Svojedobno sam naišao na nekakvu listu - pohvaljenih (zaslužnih) od strane Tita za "završne operacije..." (čitaj Bleiburg). I prvi na listi Milan Basta, a negdje oko sredine - Tuđman. Također, Simo Dubajić je tvrdio kako mu je dok je po Sloveniji radio što je radio - logističar bio Tuđman. To mogu biti falsifikati, no praksa im daje za pravo.
1991. ljevičari su bili u mišjoj rupi, a on im je dozvolio da se razmašu. Financijski je pomagao SDP, sindikate (neradnike i ljevičare), a svojom pretvorbom umjesto da stvori tisuće malih kapitalista dioničara, kojima bi bilo stalo da poduzeća rade i napreduju, stvorio je šačicu tajkuna (uglavnom mutnih likova i ljevičara) i tisuće - opelješenih proletera. Posljedice gledamo danas...
Pomirba? 1991. u ratu, slučajno kroz razgovor doznam kako mi je suborac iz voda - unuk partizana. I ja sa njim kao unuk domobrana, nisam imao nikakvih problema. Bio je OK čovjek i nitko nas nije trebao miriti. Za samu "pomirbu" čuo sam krajem devedesetih i valjda je to bila izlika, da se na važnosti da ljevičarima, oni se osjete slobodniji, izađu iz svojih rupa i počnu nesmetano rovariti. Moguće je kako je Tuđman time želio kupiti njihovo poštovanje, ljubav, da ga prime među sebe - "intelektualce", u čemu nije nikada uspio, ali nas je to skupo koštalo.

Nakon što pravaški Pol Pot pročisti Hrvate, ostalo bi manje od 2 milijuna Hrvata, veći gradovi bi se ispraznili, ne bi imao tko liječiti u bolnicama ni upravljati naftnom industrijom ili proizvodnjom struje.

Pravaški year zero. Ubiti svi su jugokomunjare osim ovih koji su glasali za HSP, 90% ,,Hrvata'' je trebalo pod nož. E onda bi imali pravu Hrvatsku utopiju.

Samo je problem što su i razni pravaši koji su vikali Zadomspremni! opet bili drukeri Službe, tako da bi morali krenuti u obračune u vlastitim redovima. Ideološka diferencijacija, obračun s frakcionašima i revizionistima.

Meni su iskreno sumnjivi svi koji nisu bili u emigraciji. To su sve jugokomunjare realno, održavali su sustav svojim radom.

Ovi istaknuti iz emigracije su još sumnjiviji, u dijaspori je bilo jasno da kad se pojavi neki padobranac koji hvali Pavelića, 90% šanse je bilo da je poslan po zadatku da vidi tko će se uhvatiti na udicu.

Ma i to šta kažeš pobit sve katolike, realno nepouzdani totalno i naselit naše cvieće. Cvieće i dan danas slavi našeg heroja Blaža dok ga hulje katolici pljuju.

OK, to je pretjerivanje i histeriziranje. Ne radi se tu o nožu i klanju, ali poslati u mirovinu ljevičare (direktore, profesore, šefove), uskratiti im financijsku pomoć ili pravo da uživaju u otetom od hrvatskog naroda (KPH-SDP, sindikati, imovina SSOH, socijalističkog saveza, JNA i tsl.), obuzdati ih u pretvorbi, ne dozvoliti mi da "truju" hrvatsku mladež, a za to još dobivaju plaću od Hrvatske i tsl. To je trebalo učiniti.

Pa killer(prigodno), je rekao da treba pobiti, ja samo malo karikiram to što je on rekao.

To - "ubijanje" je besmislica, krajnost, a osobno se (iako desni i nacionalista) protivim smrtnoj kazni. Valjda kolega nije to doslovno ni mislio. No trebalo je učiniti barem nešto i mi sada živimo u - suprotnoj krajnosti. Lustrira se - domoljubna desnica.

Određena doza lustracije je trebala biti to kažem kao netko ko više gravitira političkom centru i iz partizanskog je kraja. Ali izvoditi nekakve odmazde i međuhrvatsko klanje za sranja iz drugog svjetskog rata je poremeceno. To je u rangu debila i karikatura koji tvrde da nije dovoljno ljudi pobijeno na Blajburgu.

KORDUNAŠKA HUDA JAMA U SELU BRANKA MAMULE
27. rujna, 2017. <---- ? tek sada iskapanje


Prema kazivanjima živućih Kordunaša – s obje strane tunela na kraju zazidani!. Polako su i u mukama umirali. Užas kao u masovnoj grobnici polako umirućih tri tisuće vojnika NDH i civila u Barbarinu rovu u slovenskom Laškom, odnosno Hudoj Jami! Svemu dodajmo i podatak da je tunel nakon ratnih zbivanja miniran, postao nepotreban. Kraj južnoga ulaza o velikoj tragediji svjedoči tridesetak prepoznatljivih jama dimenzija 10X50 metara. Jame očekuju ekshumacije i forenzičare Ministarstva hrvatskih branitelja. Bez obzira na sve, mnogi su Hrvati uz južni ulaz u tunel dugo godina palili svijeće za duše stradalih vojnika

Napisao: Josip Frković

Gotovo sedamdeset kilometara udaljeno je Slavsko Polje, rodno selo jugoslavenskoga admirala i Titova partijskoga pouzdanika za Kordun i Banovinu s prebivalištem u Boki kotorskoj, Branka Mamule, razmeđa općina Vojnić i Gvozd. Nakon spuštanja u živopisno prošaranu dolinu, podno Utinje Brda, dočekuju vas i potvrđuju spomenuto dvije natpisne ploče. S magistralne asfaltne ceste Gvozd-Vojnić-Karlovac, pak, u izmaglici na jugu naziru se nekad srebrni a sada crni obrisi partizanskoga oronuloga spomenika na Petrovoj gori. Na njoj je davno poginuo posljednji hrvatski kralj narodne loze Petar Svačić, pa su ratni pobjednici Hrvati nekad zloglasnom Vrginmostu za „bratstvojedinstvujuće“ Juge godine 1996. nadjenuli ime Gvozda. Ali, dodajmo i to kako se iza pobjedničke „Oluje“ bivša „državljanka“ SAO krajine u obraćanju svom Miloradu Pupovcu žalila da su joj hrvatski vojnici oduzeli lovačku pušku. „Je.em mu neđelju kako ću se braniti od divljijeh svinja?“, reče baba i izazva gromki smijeh nazočnih političara. Nisam siguran je li taj razgovor slušao, poslije povjerenika VRH-a Mirka Putrića, i kasniji načelnik općine Branko Jovičić, ratni krajinaški učo. Nakon zaseoka Lukača, s negdašnjim poznatim birtijaškim okupljalištem željezaraca Kordunaša, u Sučevićima zastajemo pred urednom katnicom kbr.213 povratnika iz Srbije Adama Sučevića. Hrpa na bankini izloženih gljiva poziva na trgovanje. Pitamo starinu gospodara za negdašnju uskotračnu željeznicu i trasu tunela ispod ceste, kojom su se teški hrastovi i drugi trupci odvozili do željezničke postaje Vojnića.

Adam nije ništa čuo o strahotama tunela

„Kad uđete u šumu Biljeg, iza one uzbrdice, na lijevoj vas strani očekuje druga zaključana šumarska rampa. Prtena cesta nizbrdicom vodi do nje. Ondje je slijeva grmljem i stablima obrastao klanac, kojim je opterećena stotinama tona drvne mase nekad dahtala mala švapska lokomotiva…“, objasnio nam je uz lavež upornoga četveronožnoga čuvara dvorišta naš sugovornik Adam Sučević. O onome zbog čega smo dospjeli u Slavsko Polje, o stradanjima tisuća hrvatskih domobrana i njemačkih vojnika od partizana u odavno zatrpanu tunelu ispod današnje asfaltne ceste, ne sjeća se ničega. Rođen je 1937. i o tome od starijih ukućana nije ništa saznao niti upamtio. A ipak su se mnoga zvjerstva protiv razoružanih ratnih gubitnika desila. Svjedočili su o tome prvih godina iza „Oluje“, svjesni da od velika Srbije neće biti ništa, mnogi lokalni pravoslavci svetosavci, koje beogradski Srbijanci zovu prečanima i posrbicama, ljudi čvrsto vezani za svoj hrvatski zavičaj. Kordunom tako blizu Zagrebu, a srcem ipak emotivno trajno vezani za Srbiju, premda je nisu vidjeli i uopće ne znaju gdje je. U najkraćem, istraživanja hrvatske policije potvrdila su da su ratni partizanski i komunistički pobjednici (počesto iza četničkih kokardi s petokrakim zvijezdama na na kapi – op.a.) u tunelu ispod bilješke ceste zatvorili 1200 do 2000 hrvatskih domobrana i Nijemaca. S obje su strane u podzemnom logoru držali straže, a lokalnom stanovništvu poručili „da svatko dođe po svojega fašista i ondje mu odmah sudi, sjekirama, motikama i pijucima…“ Kojega li zvjerstva i kanibalizma, rekao bi policijski ratni heroj MUP-a Željko Sačić. A o tome kako su prehranjivani i pojeni ti osuđenici na smrt, nigdje ni jednoga podatka. Izbrisani su s lica zemlje, jer su – prema kazivanjima živućih Kordunaša – s obje strane tunela na kraju zazidani!. Polako su i u mukama umirali. Užas kao u masovnoj grobnici polako umirućih tri tisuće vojnika NDH i civila u Barbarinu rovu u slovenskom Laškom, odnosno Hudoj Jami! Svemu dodajmo i podatak da je tunel nakon ratnih zbivanja miniran, postao nepotreban. Kraj južnoga ulaza o velikoj tragediji svjedoči tridesetak prepoznatljivih jama dimenzija 10X50 metara. Jame očekuju ekshumacije i forenzičare Ministarstva hrvatskih branitelja. Bez obzira na sve, mnogi su Hrvati uz južni ulaz u tunel dugo godina palili svijeće za duše stradalih vojnika. Ondje prolaz danas zaprečava rampa HŠ-a… U povratku, „getz“ je do asfalta usporeno vozio „u rikverc“.

Baba Nada brine za Jankova sina i beogradske unuke

Pred katnicom kbr. 173, iza Utinja Brda, gdje je odmah iza „Oluje“ ovozemaljski život nebeskim zamijenio glava obitelji Đuro Lukač, upoznajemo njegovu udovicu podrijetlom iz Vrela Utinje Nadu (84). Zna baka da je po izlasku iz brda Biljega uskotračna željeznica prema „ćirinu“ kolodvoru Vojnića prolazila zelenom dolinom. Kaže da o svemu u ratnim i poratnim godinama znaju Vučinići iz birtije-prodavaonice špeceraja, jer ona je sa svojim starim živjela u drvenjari u Lukačima. Ne u Slavskom Polju u dolini, kamo je do nedavno dopirala neperspektivna pruga banovinsko-kordunaškoga „ćire“, koja je od 1945. ekonomski razvojno pridizala taj ratom opustošen kraj. – Evo prijeko, gdje je sada ova kuća Adama Relića, bila su tri kolosijeka (valjda sa skretnicama za raspoređivanje skladišta na otvorenom milijuna kubika trupaca – nap.a.). Tu je i moj stari radio na kalanju klada. Eno, ondje su naši kuruzi koji rastu na živu pijesku s negdašnje pruge šumara. Sin Janko, čija udovica Dragica je i danas sa mnom u kući i svojim invalidnim sinom Đurom (30). Sve je to jadno, jer je i nezaposleni mlađi sin Teodor-Tešo Lukač (46) u bežaniji u Beogradu socijalno ovisan. A ima dvoje djece i ženu bez posla. Kad me pitate za kuću Vlade Mamule, brata admiralova, oboje starih su pomrli. Dvije kćeri i njihovi muževi dolaze vikendom u roditeljsku kuću. Pa, vidjeste na kapiji dugi lanac i katanac, podvlači baka Nada, dok na pitanje o stradanjima zarobljenih hrvatskih domobrana i njemačkih legionara s križnih putova nikad nije čula… Sa serpentine što vodi na magistralni put za Gvozd, Glinu, Petrinju i Sisak, vide se odložene jumbo-vreće s pijeskom za obnovu plinovoda „Janafa“. Kako i neće kad su krajinaški odmetnici tijekom okupacije Korduna iz zatrpanih cijevi izvlačili sirovo crno zlato. O tom problemu nisam nikad pitao dipl.ing. Ivicu Šipuša iz Preloščice, ali ću to uskoro i svakako učiniti. Možda i kod južnoga ulaza u negdašnji tunel-grobnicu hrvatskih domoljuba, uskoro osvane bijeli „Križ istine“.

Grad srednje veličine u masovnim grobnicama

A kako je masovno stradanje naših sunarodnjaka 45-ih godina počelo, napisao sam u povijesnom referatu za Sedmi kongres Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva. Taj će žurnalističko-istraživački rad, pregledan okom legendarno zaslužnoga prof. emeritusa dr. Zvonimira Šeparovića uskoro ugledati svjetlo dana u posebnoj, sedmoj brošuri HŽD-a. Taj je bivši ministar inoposlova suverene Republike Hrvatske, zajedno sa suprugom i mojom kolegicom Brankom i vojnicima generala Bože Budimira na prvoj crti obrane u petrinjskom Pokuplju prkosio divljacima s istoka, okupatorima naše hrvatske Banovine. Tisuću metara naprijed, isto toliko unatrag, glasile su zapovijedi dr. Tuđmana. Podsjetimo stoga. Najveća nacionalna tragedija, bez sumnje, zadesila je Hrvate iza 15. svibnja 1945. na Bleiburškom polju, kada su 250.000 naših razoružanih vojnika – ne poštujući međunarodne konvencije – britanski rojalisti W. Churchill avratili u ruke brutalnih komunističkih osvetnika. Ali i pola milijuna civila svih uzrasta u zbjegovima na križnim putovima i u poratnim udbaškim likvidacijama. Bio je to genocid udruženih kompartijskih i velikosrpskih četničkih dijelova nove vlasti nad hrvatskim narodom. Iza ratnih djelovanja ostalo je pak na stotine stratišta. Samo u Hrvatskoj preko 940, a najviše, 119, u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji i Sisačkoj biskupiji s 45.000 pokopanih žrtava nekažnjena zločina. Premda se radi o službenim policijskim podacima, koje je prezentiralo Hrvatsko žrtvoslovna društvo, oglasio se i jedan nevjerni Toma. Čitatelj „Hrvatskoga tjednika“, Srbin Crnobori, podrijetlom s Korduna, sa stalnim prebivalištem u Istri. Njeni profiterski antifašisti i velikosrbi IDS-a i Miletića ovih su dana u Pazinu isfućkali predsjednicu države Kolindu Grabar Kitarović zbog spominjanja zasluga svećenstva Katoličke crkve u pripajanju Istre matici domovini hrvatskoj. Spomenuti Crnobori, pak, pokušao je osporiti spomenute brojke o stradalništvu Hrvata, tvrdeći kako se podaci ipak krivotvore. Kao da desetkovani Hrvati baš priželjkuju što više žrtava, stratišta i grobišta, rekli bismo. Šesnaest mjeseci iza trijumfalne vojno-redarstvene akcije „Oluje“, kojom je izbrisana velikosrpska fantomska tvorevina na hrvatskom tlu, Županijska skupština sisačko-moslavačka osnovala je 1. prosinca 1996. Radnu grupu za prikupljanje podataka i utvrđivanje činjenica o sudbini žrtava Bleiburga i križnih putova, te masovnih komunističkih zločina od 1945. do 1952.

Najviše smaknuća iza rata

Podružnice RG djelovale su u 18 gradskih i općinskih središta koje su zajedno evidentirale 7200 pojedinačnih smrti i nestanaka žrtava. Čak 65 posto stradalo je u mirnodopsko vrijeme, a 35 posto izravno u ratnim djelovanjima. Ostatak do 45.000 izgubio je život najvjerojatnije u velikim zarobljeničkim logorima Siska, Petrinje i Gline, te Gornjoj Čemernici kod Topuskoga i Sučevićima, zaseoku Slavskoga Polja. Radna je grupa županije pronašla i kolektivno obišla 44 masovne grobnice, dok je preostalih 65 naknadno detektirala hrvatska policija…Tako i danas, dok mi nad ovom jamom odajemo počast nevinim žrtvama, tzv. antifašisti orgijaju u šumi Brezovici nad ostacima nekoliko tisuća tijela, čija je sudbina jednaka ovima u Jazovki…“ Kazao je to predlanjskoga 22. lipnja sudionicima komemoracije na Žumberku, predsjednik Hrvatskoga obrednoga zdruga Jazovke, Boris Prebeg. Ovaj apel sisački su članovi udruge ratnih veterana ubrzo prenijeli u središnjicu „Hrvatskoga domobrana“ u Zagrebu, pa planiranu humanu akciju obilježavanja stratišta i grobišta žrtava jugokomunizma od 1945. do 1952. „Križ istine“ jednoglasno podupiru i članovi Izvršnoga odbora HD-a s predsjednikom g. Nikolom Matičićem. A kobne 1945. staljinistički okrutno, JBT je svojim partizanskim postrojbama naredio masovna smaknuća 250.000 hrvatskih domobrana i ustaša. „Da svaki hrvatski smrad živi samo toliko koliko traje hod do prve jame…“, kazao je Staljinov gubernator druge Jugoslavije i navodni Hrvat politički glumac JBT-a. Vatreno je oružje i u Sisku i okolici, bez sudski dokazane krivnje tzv. narodnih i klasnih neprijatelja, razvojačenih mučenika s križnih putova, danonoćno sijalo smrt.

Smaknuti Petrinjci bačeni u Kupu

Na području grada Siska, prema „Sisačkom žrtvoslovu“ i nalazu županijske komisije, bilo je 955 žrtava, u općini Sunja 440, Komarevu 144, a u maloj hrvatskoj enklavi usred srpskoga okruženja, Bobovcu, čak 89 ubijenih. Nadalje, u Martinskoj su Vesi, primjerice, bile 272 žrtve i u Lekeniku 150 mučki ubijenih. Od ukupno 1816 žrtava spomenutih mjesta, poginulo je 1185 vojnika i 630 civila. Od stradalih vojnika preko tisuću je ubijeno nakon ratnih djelovanja. Od 631 civilne žrtve, stotinu i jedna osuđena je na smrt strijeljanjem, počesto uz nazočnost i samih partizanskih zapovjednika. Ali, 530 građana ubijeno je bez ikakva pravorijeka. Sve je bilo u rukama agenata Ozne/Udbe i pripadnika kasnije uniformirane „narodne milicije“. Premda raspolažemo s manjkavim arhivskim podacima, dugo zatomljena svjedočenja preživjelih potvrdila su masovna stradanja, ali i sumnje u brojna skrovita mjesta pokopa žrtava diljem raslinjem zaraslih šuma Brezovice, sisačke Capraške, odnosno Lasinjske šume. I petrinjska Vilusova i Kotar-šuma, Taborište i grabovački Jelik, šuma Biljeg kod Gvozda i Vojnića, te zloglasni glinski i topuščanski zarobljenički logori, Šaševa kod Balinca i Gornja Čemernica, bili su mjesta masovnoga umiranja. Onamo su s križnih putova bez povratka dovođeni pripadnici hrvatskih oružanih snaga, najčešće domobrani. Jer, partizani su velike i svakako zloglasne zarobljeničke logore – prvenstveno za prihvat hrvatskih i njemačkih gubitnika i uz angažiranje četnički nastrojenih stražara – formirali u Sisku, Petrinji, Glini i Topuskom. Iza likvidacija zarobljenika, u Glini se zna za 31, a na petrinjskom području za 40 jama. Život je ondje i posvud malo vrijedio, pa je nasilno skončalo na desetke tisuća uznika. Glinski je logor djelovao na više lokacija, dok je petrinjski postao poznat po masovno umirućim pripadnicima Wehrmachta. Od 186 zarobljenika, u drugoj polovici 1945., zbog neljudskih uvjeta, umrlo je u Petrinji 180 Nijemaca. Šestorica su, dakako od posljedica nehumanog postupanja stražara, preminula prvih dana 1946. Već 6. svibnja zabilježena su brojna uhićenja petrinjskih Hrvata. O tome kako su ih „čarapanski“ zlikovci odabrali – nasumce ili prokazivanjem domaćih simpatizera – teško je utvrditi. Već sljedećega dana, uglavnom, 60 Petrinjaca ubijeno je i bačeno u Kupu. Tijela Branka Hofmana, Augusta Jadera i Antuna Križanića ostala su u plićaku, sahranjeni su na groblju sv. Benedikta. T

https://www.facebook.com/watch/?v=1551879319311978