Zašto su ljudi sa Balkana većim dijelom primitivci koji vjeruju u razne teorije zavjere?

Ne zna jesu li Balkanci takvi, nisam obraćao pozornost u odnosu na druge narode. Mada, sjećam se da je u osvit rata na srbijanskim medijima bila masa nekih emisija o paranormalnom, alternativnoj medicini, zavjerama, "pravoj" povijesti itd, dok toga nije bilo u drugim dijelovima SFRJ. Činilo mi se da su Srbi daleko više podložni mistici.
Kasnije sam u ratu to opravdavao kao nekoj psihološkoj pripremi za rat, dovođenje masa u stanje gdje ne mogu da razaznaju istinu od neistine ili da je pak istina relativna, što onda daje velike mogućnosti i pokriće da političku manipulaciju.
Dakako, vjerojatno će Srbi reći da o tomu nemaju pojma, ili pak da su oni to primjećivali na suprotnim stranama. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je ovo što sam naveo razlog eventualne rasprostranjenosti teorija zavjere na Balkanu. Treba narod držati u stalnom transu, na stalnoj vatri, da ga kao glinu stalno mijesiš rukama da je mekan kako bi se u datom trenutku mogao ublikovati onako kako netko želi.

Tema je uvredljivog karaktera za našeg labudara. On vjeruje u vještice, vanzemaljce, duhove, drekavce.
Molim moderaciju da smjesta obriše temu. Ostavite čovjeka na miru!

Slaba razina obrazovanja? Slavenski fatalizam? Pretjerana pobožnost?

To je još jedan oblik upravljanja narodom poznat pod nazivom nostalgija. I o tome se da napraviti seminar.

Isprintaj
Povećaj slova
Smanji slova
Podijeli na FB
DOSSIER: EGZODUS INTELEKTUALACA IZ BOSNE
Uspješni Bosanci u Hrvatskoj

Posljednjih desetak godina mnogi su Bosanci zbog rata potražili svoju životnu šansu u Hrvatskoj, gdje su postali vodeći iznismeni, sportaši, ugostitelji: ipak, najčešće je riječ o intelektualnim imigrantima u medijima i kulturi

Antonio Nuić sa svojom djevojkom
"Mi ostajemo Sarajlije i ne stidimo se što smo Bosanci, ali volimo Zagreb koji nas je prihvatio i pružio nam šansu”, izjavio je novi dekan Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Darko Tipurić (40), doktor znanosti, stručnjak za restrukturiranje i privatizaciju poduzeća, konzultant mnogih tvrtki i autor nekoliko knjiga. Najmlađi zagrebački dekan tim je riječima počeo objašnjavati fenomen uspjeha Bosanaca u Zagrebu, generacije rođene 60-ih i 70-ih, koji su stigli u Zagreb početkom 90-ih, kao ratne izbjeglice, i zatim postigli zapažene karijere - u biznisu, znanosti, kazalištu, filmu, književnosti, medijima, gastronomiji, sportu. Uglavnom su to intelektualni imigranti, priljev mozgova iz Sarajeva i drugih gradova BiH u Zagreb, eksponiranih i utjecajnih u Hrvatskoj. Svojim uspjehom opovrgavaju predodžbe o Zagrebu kao gradu koji zazire od došljaka. To su potvrdili svi Nacionalovi sugovornici, osim Miljenka Jergovića, koji je, veli, doživljavao šikaniranje “i od slučajnih prolaznika i od jednog bivšeg ministra kulture, koji nije hadezeovac”. Osim najčitanijeg hrvatskog pisca, najuspješniji Bosanci u Zagrebu su ovogodišnji dobitnik Zlatne arene za režiju Antonio Nuić, najtalentiranija mlada glumica Daria Lorenci, najveći rapper Edo Maajka, najraspjevanija operna pjevačica Sandra Bagarić, prodekan ADU Darko Lukić, kralj kulinarstva Mario Čerhak i mnogi drugi.

Svi oni rado govore o svom podrijetlu i Bosni, osim Tarika Filipovića, najpopularnijeg TV voditelja, koji “nema potrebu komentirati fenomen uspješnih Bosanaca u Zagrebu”: “U svakom narodu ima talentiranih, ali činjenica jest da u Bosni postoji neki drukčiji duh.” I u biznisu i sportu Bosanci su zauzeli istaknute položaje. Ivan Ljubičić, rođen u Banjoj Luci, jedan je od najboljih svjetskih tenisača, izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije je Jasmin Repeša, a Damir Omerhodžić, odnosno Markota, jedan je od najtalentiranijih košarkaša Cibone. U biznisu ističu se Tomislav Jović iz Uprave “Kraša”, Zvjezdan Stanić, vlasnik tvrtke “Stanić”, a Tomislav Antunović, "bosanski kralj nafte", u Španskom je otvorio Centar Antunović. “Egzodus Bosanaca u Hrvatsku procjenjuje se na nekoliko desetaka tisuća, oko dvije tisuće intelektualaca, više od 200 Sarajlija”, nastavio je Tipurić, koji je stigao u Zagreb 1993. kao magistar znanosti, zatim se prijavio na natječaj za mjesto asistenta na Ekonomskom fakultetu i - prošao. “Zagreb je tim egzodusom dobio, a Sarajevo izgubilo. Njihov odlazak osjeća se kao veliki gubitak u gradu. Kad dođete u novu sredinu, uvijek je to civilizacijski i kulturološki konflikt, sukob svjetonazora, koji mlađi ljudi teže podnose. Srećom, nisam se trebao mijenjati, a pokazalo se da predodžbe o Zagrebu kao ksenofobičnom gradu ne stoje.”

Mladi redatelj Antonio Nuić, čija je crna komedija, balkanski film ceste “Sve džaba” na ovogodišnjem Pulskom festivalu dobio čak četiri Zlatne arene - kao najbolji film, zatim za režiju i scenarij te Nataša Janjić, Nuićeva djevojka, za najbolju sporednu žensku ulogu, prozvan je najvećim redateljskim talentom hrvatskog filma. Rođen je u Sarajevu 1977. a u Zagreb je stigao 1992. s majkom Antonijom, profesoricom engleskoga, i bratom Emiliom, nekoliko mjeseci nakon početka opsade. Otac Srećko, inženjer elektrotehnike, proveo je cijeli rat u Sarajevu. “Zagreb smo odabrali jer sam htio studirati režiju, a brat ići u Školu primijenjene umjetnosti, a tu vrstu školovanja pruža jedino Zagreb”, objasnio je 29-godišnji Nuić. “Živjeli smo vrlo siromašno, mučili se s osnovnim egzistencijalnim pitanjima - što jesti i gdje živjeti. U Zagrebu sam od početka dobro prihvaćen. Vrlo brzo sam upoznao nekoliko ljudi s kojima sam i danas prijatelj.” “Bosna je uvijek bila multietnička i multikulturalna zemlja u kojoj su i u najmanjem mjestašcu zajedno živjeli ljudi različitih nacija, kultura i vjera”, rekao je Nuić odgovarajući na pitanje zašto su trenutačno u Hrvatskoj najpopularniji umjetnici upravo Bosanci. “Ta šarolikost i različitost oduvijek je bila zanimljiva susjedima, jer nije fazon da je sve isto nego da je sve različito i da razumiješ i voliš to različito. Mislim da smo mi Bosanci donijeli u Zagreb to iskustvo različitog, što je našim vršnjacima u Hrvatskoj bilo blisko. Čini mi se da dolazi do nekakvog novog oblika kulture, koja je amalgam nečeg bosanskog i hrvatskog. No o tome će se više moći govoriti za desetak godina”, zaključio je Nuić.

Producent filma “Sve džaba” je Boris T. Matić, također Bosanac, koji je rođen u Doboju 1966. godine, a u Zagreb je stigao kao izbjeglica početkom rata u Bosni. Prije rata živio je u Beogradu, gdje je studirao psihologiju, svirao, organizirao koncerte, bavio se kulturnim menadžmentom, pa čak i tekstilom. U osvit rata vratio se u Doboj, gdje je utemeljio prvu vlastitu tvrtku, a mjesec dana prije pada grada uputio se u Split, a potom u Zagreb. Njegovi su roditelji podrijetlom iz Opuzena, a danas žive u Splitu. “U Zagreb sam došao na jedan dan i odlučio ostati”, započeo je svoju ispovijest Matić, koji je ubrzo nakon nevjerojatnog uspjeha Motovunskog filmskog festivala prozvan menadžerom novog kova i kulturnim biznismenom novog doba. Govoreći o Bosancima u Zagrebu, Matić je rekao kako se nitko od njih nikad nije stidio svojeg podrijetla i da su svi iznimno ponosni na svoju domovinu. Kad su završili snimanje Nuićeva filma u Bosni, kaže, bilo mu je teško vratiti se u Zagreb, unatoč tomu što je Hrvatska uređenija od BiH, jer “Bosna stvarno ima posebnu dušu.” Najpopularnije Bosance u Hrvatskoj Matić je opisao kao vrlo talentirane i marljive ljude, koji bi uspjeli bilo gdje na svijetu, što su, uostalom, dokazali oni koji danas žive u Europi i Americi. “Naša je specifičnost u tome što smo imali veliku podršku bosanskih medija, što nama Bosancima puno znači”, kaže. “Naši nas sunarodnjaci vole, a mi opet volimo svoju Bosnu. Evo, pobjedu Antonia Nuića na Pulskom festivalu Bosanci uspoređuju s Oscarom! Ima tu nešto od klasične gastarbajterske priče, ali na suvremen način. Ali ne mislim da smo mi Bosanci nešto posebno. U Zagrebu ima puno uspješnih Dalmatinaca i Hercegovaca, a mnogi Zagrepčani su na visokim položajima. Ovaj fenomen se dogodio djelomice i zbog rata, ali i zato što su Hrvatska i Bosna i Hercegovina prirodno povezane. Tako je bilo oduvijek, a tako je i danas.”

“Teško je definirati razloge popularnosti i uspjeha Bosanaca u Zagrebu”, kaže 28-godišnji Edo Maajka, odnosno Edin Osmić, najpoznatiji zagrebački rapper, kojeg publika podjednako voli u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini. “Nisam siguran jesu li to iskrenost i humor, jer onog poznatog bosanskog humora u Bosni više nema. Rat je ljude promijenio, humor je nestao, ljudi u Bosni imaju važnijih briga i više se nasmijem u Zagrebu nego u Bosni. Zato ja u svojim pjesmama pokušavam iskazati i zadržati to izgubljeno, možda se one zato sviđaju publici. Moje pjesme su dio kulture, koja je u meni podsvjesno ukucana, ali ne želim je nikomu nametati nego se želim predstaviti onakav kakav jesam.” Edo Maajka rođen je u Brčkom, a u Zagreb je stigao 1993. kao 13-godišnjak, kaže, kao neformirana osoba. U Zagrebu je završio srednju školu, pokupio purgerski naglasak, kaže, zavolio Dinamo, skandirao za Radio 101 i stekao prijatelje Zagrepčane, tako da Zagreb prihvaća kao svoj grad. Zagrepčani pak kažu da Edo Maajka “utjelovljuje dobar duh naroda iz kojega potječe”. “Kad sam stigao, najviše sam se družio s bratićem i njegovim momcima i danas se osjećam prirodnije u Zagrebu nego u Bosni”, kaže. “Kad sam se vratio u Bosnu da studiram strojarstvo i kriminalistiku, jako mi je nedostajao Zagreb i vratio sam se nakon godine dana. No često sam u Bosni, upućen sam u sve, ne samo u politička zbivanja.” Na pitanje zašto su baš u Zagrebu Bosanci zauzeli istaknute položaje u kulturi i društvu, odgovorio je: “Zagreb je bio najveći izbjeglički centar pa je bilo logično da su Hrvati iz Bosne ostali upravo u tom gradu. Ali i u Ljubljani postoji vrlo uspješna bosanska enklava u kulturi, a puno Bosanaca je otišlo dalje u Europu i Ameriku, gdje su također osvojili istaknute položaje u kulturi i biznisu. Najviše ih je ostalo u Zagrebu zato što je Zagreb na finom mjestu - nema jezične barijere, blizu su Ljubljana i Beč, blizu je Bosna. Pa zašto bi išli dalje?”

Sandra Bagarić, jedna od najpopularnijih zagrebačkih opernih i operetnih pjevačica, rođena je u Zenici, a odrasla u Sarajevu, a svoj je životni moto, naslijeđen genima i Bosnom kao mjestom rođenja, objasnila ovako: “Ja sam mali, veseli Bosanac u Zagrebu. Neki toj izjavi daju negativni predznak, ali ja se ne obazirem na njihovo spočitavanje jer mislim da su veselje i vedrina jako važni u životu.” Kad je kao izbjeglica došla u Zagreb 1992., upoznala je Ljiljanu Molnar - Talajić, proslavljenu opernu pjevačicu i profesoricu na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, također podrijetlom iz Bosne, koja ju je usmjerila prema Muzičkoj akademiji. “Početak je bio vrlo težak - živjeli smo u malom izbjegličkom stančiću i nisam bila svjesna što me snašlo”, kaže. “Dotad smo živjeli u izobilju i luksuzu, a sad smo bili suočeni s egzistencijalnim problemima. Srećom, na drugoj godini Akademije dobila sam stipendiju, a ubrzo sam dobila i prvu glavnu ulogu u Komediji - Madam Trubadur. Bilo mi je teže nego mojim kolegicama - one su za diplomski dobivale na dar automobile, a ja sam počela od nule i sve sam sama stvorila. No ubrzo sam se pronašla u Zagrebu.”

Sarajlija Darko Lukić, 43-godišnji prodekan na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, pisac i dramatičar, stigao je u Zagreb u siječnju 1993. i, za razliku od svojih mnogo mlađih bosanskih kolega, nije bio toliko traumatiziran novom sredinom i novim početkom. “Do rata sam bio direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu i zbog toga sam često dolazio u Zagreb”, kaže Lukić, koji je napisao tekst za ovogodišnju predstavu Teatra Ullysses “Tesla Electric Company” u režiji Tomaža Pandura. “Tu sam se družio s Dubravkom Vrgoč, Ivicom Boban i Mani Gotovac, te s pokojnim kazališnim kritičarima Daliborom Foretićem i Petrom Brečićem, koji su mi pomogli integrirati se u zagrebačko društvo. U Zagrebu sam se uvijek osjećao dobro, nikad kao stranac, i zato sam odlučio ostati.” Po izlasku iz opkoljenog Sarajeva Lukić je radio kao dramaturg u Mariboru, zatim u Teatru ITD gdje je ubrzo postao i ravnatelj. Profesionalni uspjeh bio mu je strelovit. Međutim, Lukić ne smatra da su mu neki posebni bosanski geni pomogli u karijeri: “Ne mislim da ljudi na određenim meridijanima imaju specifične karakteristike nego da njihovu sudbinu određuju okolnosti. Kad sam došao u Zagreb, već sam imao 31 godinu, bio sam zreo, a iza sebe sam imao karijeru. Ljudi u zrelim godinama fleksibilniji su na novi početak i lakše se adaptiraju od tinejdžera, jer ne kreću od nule. U novoj sredini maksimalno sam se angažirao, a naprijed me vukao adrenalin i ‘prisilna’ motivacija, jer sam se želio što prije dokazati i dosegnuti onu razinu na kojoj sam bio u Sarajevu. Vjerojatno sam izvukao na površinu neke snage za koje nisam ni znao da postoje”, zaključio je Lukić.

Biznismen Tomislav Antunović, poznat i kao bosanski kralj nafte, otvorio je u lipnju u zagrebačkoj četvrti Špansko novi poslovni Centar Antunović, koji se proteže na 30.000 kvadrata, a vrijedan je 33 milijuna eura. Iako je dotad bio relativno nepoznat široj javnosti - imao je manji hotel u Sesvetama i benzinsku stanicu, Antunović se punih 40 godina bavi privatnim biznisom. Rođen je u Brčkom, a i prije rata radio je u Hrvatskoj, zatim u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, te u Münchenu i Beču. Prije 16 godina sjedište tvrtke preselio se u Zagreb. “U zraku se osjećalo novo vrijeme, stara država se raspadala, a sve je slutilo na rat”, kaže Antunović, koji je dobio nekoliko menadžerskih nagrada i na čije godišnje proslave dolaze i predsjednik Stipe Mesić i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. “Ipak sam izabrao Zagreb i to se pokazalo mudrom odlukom. Danas imam 400 zaposlenika, a prihod firme iznosi 400 milijuna eura godišnje. U poslovnom svijetu nikada nisam doživio nikakvo šikaniranje zbog mjesta rođenja, nisam došao kao izbjeglica s vrećicama, a osim toga, moji su podrijetlom iz Makarske. Kao Bosanac u Zagrebu nikada nisam imao nikakvih problema, ali možda sam se morao malo više potruditi i založiti, kao što moraju svi koji dolaze iz siromašnijih krajeva i koji u drugoj sredini nemaju podršku. U životu me vodio jasan cilj.”

Izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije Jasmin Repeša, rođen 1961. u Čapljini, u Hrvatsku je došao 1990., prvo u Dubrovnik, a zatim u Zagreb gdje je počeo trenirati Ciboninu satelitsku momčad Dona. Nedavno je izjavio da je hrvatski proizvod, jer je pravu priliku dobio u Zagrebu. Također je ustvrdio da ga nitko nije šikanirao i da nikom nije smetalo njegovo ime, u Hrvatskoj se uvijek osjećao sigurno i samouvjereno.

Od svih Nacionalovih sugovornika jedino je 40-godišnji pisac Miljenko Jergović rekao da je u Zagrebu doživio šikaniranje, ponajprije zbog toga što nikad nije skrivao da je Bosanac: “To je bilo političko-rasističko šikaniranje od slučajnih prolaznika, ali i od bivšeg ministra kulture, koji nije bio hadezeovac. Postoji kontingent predrasuda o Bosancima, a najstrašnije što sam ikad čuo bio je pokušaj komplimentiranja. Jedna mi je dama rekla da se na meni uopće ne vidi da sam Bosanac. Nakon toga sam se počeo jako truditi da se to na meni jako vidi. Da sam bio malo više kameleon, ne vjerujem da bi me itko šikanirao samo na osnovu mjesta rođenja.” Jergović je došao u Zagreb iz opkoljenog Sarajeva kao unaprijed situirani čovjek, jer je od 1989. bio zaposlen u Nedjeljnoj Dalmaciji, tako da nije gladovao. U Zagrebu je ubrzo stekao puno prijatelja, a njegovi zagrebački neprijatelji, kaže, nipošto nisu reprezentanti Zagreba pa ih on s gradom ne identificira. Novinarsku karijeru nastavio je u Feral Tribuneu, a njegov najveći književni hit “Sarajevski Marlboro” postao je najčitanija i najprevođenija knjiga desetljeća. Upravo je objavio prvi “zagrebački” roman “Ruta Tannenbaum”, a po njegovoj knjizi “Buick Rivera” Goran Rušinović snimit će film. “Ne postoji fenomen uspjeha Bosanaca u Zagrebu, jer kao što postoje uspješni, tako postoje i neuspješni Bosanci u Zagrebu”, objasnio je Jergović. Jergović je dodao da se ne može generalizirati i reći da je rat bio presudan jer su Bosanci i prije dolazili u Zagreb, primjerice, Veselko Tenžera. Ali rat je učinio, kaže, da su u Zagreb došla “neka nova bosanska djeca poput Ede Maajke, Antonija Nuića i Darije Lorenci, koji su postali predstavnici neke nove vrste Bosanaca u Zagrebu”. “Osim talenta zajednički im je humor”, zaključio je Jergović. “Bosanci se uvijek i isključivo smiju na vlastiti račun, a Zagrepčani na tuđi, a onda se i jedni i drugi zajebavaju na račun Bosanaca pa je tako svima smiješno.”

Najbolja mlada glumica Slučaj Darije Lorenci, jedne od najnagrađivanijih mladih zagrebačkih glumica, pokazuje pak kako je rat i preseljenje kod nje izazvalo traumu i šok. Kad je s djedom i bakom došla 1992. u Zagreb, imala je 16 godina i upisala treći razred gimnazije. U njezinu rodnom Sarajevu bjesnio je rat, koji je sustavno uništavao, kaže, sve što je voljela. “Bilo mi je užasno”, kaže opisujući svoj dolazak u Zagreb. “Bila sam sama, izdvojena iz svoje sredine, od sretnog djetinjstva punog pita, baklava, baletne škole i drugih radosti, i ni s kim nisam mogla podijeliti svoj strah od neizvjesne budućnosti. Teško mi je govoriti o tome kako me Zagreb prihvatio kao izbjeglicu iz Sarajeva, jer sam bila u šoku, traumatizirana ratom u Bosni. Bila sam zaokupljena svojim brigama i užasnim vijestima iz Sarajeva, tako da nisam mogla objektivno sagledati Zagreb i Zagrepčane. Vjerojatno bih se jednako osjećala da sam posjetila Disneyland”, zaključila je Daria Lorenci. Nakon završene gimnazije u drugom je pokušaju upisala Akademiju dramske umjetnosti i ubrzo postala jedna od najtraženijih glumica, koja je u svojim ulogama u Teatru Exit, primjerice, u predstavama “Eva Braun”, “Noževi u kokošima” i “To samo Bog zna” promovirala autentičnost i spontanost. Potom je prešla u Teatar ITD, a prošle je godine odlično interpretiranom ulogom Mirjane u filmu Ognjena Sviličića “Oprosti za kung-fu” osvojila na Pulskom festivalu Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu. “Gluma mi je bila način da pobjegnem od užasa rata, od opsade Sarajeva, od bola za nestalim prijateljima, gubitka prijašnjeg života”, objasnila je Daria Lorenci odgovarajući na pitanja o tome koliko je rat odredio uspjeh Bosanaca u Zagrebu. “Situacija je bila shizofrena - ujutro pogine djed, u podne eksplodira bomba i ubije nevine ljude, a navečer nestane prijatelj. A vi ništa ne možete učiniti - nemoćni ste jer imate samo 16 godina i nijemi ste od užasa, ali ne možete se pomiriti s tim užasom. To ostavlja neizbrisiv trag u dušama ljudi. Ta potreba da se iskaže ono neiskazivo u ratu, ona bol i istina, da govorim o osjećajima, da viknem o nepravdi, to traženje nečega što smo izgubili, a nismo mogli tada reagirati, postalo je pokretač mog života, možda i razlog mog uspjeha.” Objašnjavajući razloge uspjeha Bosanaca u Zagrebu, kaže: “U našem mentalitetu postoji kontrapunkt: mi uvijek tužne, tragične događaje pričamo na smiješan način, tako da čovjek na kraju plače od sreće. Bez te vrste odmaka gotovo je nemoguće izreći teške istine. Sarajevo je moja vječna inspiracija, moj dom, dio mog emotivnog svijeta, bolna uspomena, ali i moj san i utočište, no moj život je u Zagrebu - tu živim 15 godina, tu su svi moji prijatelji, tu je moj posao. Mislim da je taj raskorak, ta podvojenost između dva grada, karakteristična za sve Bosance.” Top zagrebački restoran “Marcellino”, jedan od najboljih restorana, u Jurjevskoj ulici, vodi Sarajlija Mario Čerhak sa suprugom Koviljkom Marić. Njegov restoran posjećuju diplomati, poslovni ljudi i kulturnjaci, a tajna uspjeha, po mišljenja vlasnika i glavnog kuhara te bivšeg bubnjara mnogih sarajevskih bendova Marija Čerhaka, krije se u “kuhinji s emocijama”. I on je 1992. napustio ratno Sarajevo i otišao u Berlin na neki koncert. Zatim je počeo raditi u nekom restoranu, upisao školu Otis Koch Schule i s talijanskim partnerom otvorio luksuzni talijanski restoran “Da Gianni e Mario”. Ubrzo je shvatio da još dugo neće moći u Sarajevu otvoriti restoran i zato se preselio u Zagreb gdje je 2001. sa suprugom otvorio, prvo u Frankopanskoj, a iduće godine u Jurjevskoj ulici, restoran “Marcellino”.>email to:Nina Ozegovic

Jedna mi je dama rekla da se na meni uopće ne vidi da sam Bosanac.