Odgledao sam ga u kinu neki dan. Onako... osrednje. Mada, iznenadio sam se koliko je krvav i koliko ima psovki. Ovo ne bi smio biti film za djecu. Ne sjećam se krvavijeg filma.

Iznenadio sam se da nije woke. Čak i zbijaju šale na račun toga. Npr kada aludiraju na uvođenje gay likova u Diznijevim filmovima, ono kada Deadpoola napadnu likovi sa palicama on im kaže: ""Ja sam se navikao da likovi nasrću palicama na moje dupe, za razliku od Diznija koji to tek sada uvodi". (parafraziram)

Alien Romulus odličan.

Hrvatski film Tereza37

https://www.youtube.com/watch?v=IRuOKQKQFGQ

Rebel Ridge 8/10

Evo konačno i zvaničnog trailera za Volju Sinovljevu:




Trejler izgleda totalno bolesno , a ti Pobješnjeli Makse puši qrac.

Nisam odgledao ali sudeći po traileru ovakvi filmovi vjerojatno mogu biti zanimljii samo Srbima, u smislu evo nešto naše a (nadajmo se) svetsko.
Jer ostali, koji sa Srbijom nemaju veze, mogu naći mnogo bolje distopisjke filmove snimane diljem svijeta.

Nešto kao Lazar oklopno vozilo- solidno, ali brate...

Ne ''zayebaji'' '' Bobovac...
Ako je naše , onda je sigurno više i vaše , i obrnuto naravno , nego tamo neki ''Pobješnjeli Maksovi''...
Pa , bar ti to kopčaš .
PS.
Pogledaj film.
Nije sad , da je neko remek djelo od kojeg zastaje dah ,ali dosta je dobacio . Iznenadio me , koliko.

Stigao jer trejeler za prvi srpski postapokaliptični film Volja Sinovljeva.



Radnja filma:
Radnja ovog filma smještena je u post-apokaliptičnu budućnost gdje pratimo Jovana, mladića koji mora izabrati hoće li izvršiti osvetu nad svojim neprijateljem Tuđinom zbog svih zločina koje je počinio nad njegovom porodicom, ili mirno nastaviti svoj život u planini, osiguravajući na taj način svoje porodično nasljeđe …

Misteriozni slijepi guslar luta razrušenim svijetom uz poj pjesme ‘Volja sinovljeva’ koja opisuje malu zajednicu uzgajivača sjemena pšenice koja je živjela daleko u pustinji i odbijala da se povinuje tiraniji udaljenog grada … Ispričana u stilu narodnih epskih pjesama, sa primjesama savremenog neo-vesterna, “Volja sinovljeva” nam donosi postapokaliptičnu priču prožetu emocijama i akcijom.

Deluje baš dobro , i ako ništa žanrovsko osveženje je ono što mi pruža željno iščekivanje filma.
Koliko sam načuo biće i serija posle filma kao što su to već radili sa Južnim Vetrom , i da svaka epizoda će imati posebnu priču na osnovu guslara i njegove pesme.

Novi hrvatski film o ratu u središnjoj Bosni koncem 1993. godine (dakle za vrijeme najžešćih hrvatsko-muslimanskih sukoba).

Teško je po traileru prosuditi ali meni se čini malo... kao da je cilj filma ukazati na mutne radnje hrvatske strane a ostalo nije baš bitno.

Jesu li ovo subliminalne poruke i programiranje za budući rat kroz alegorije?

Pročitajte označeno.
Ovo mi sliči na alegoriju na Tuđmana, pobunjene Srbe koji su nastavili živit u Srbiji, "nedužne uzgajivače cvića" u t.zv.RSK, "progon" Srba (=njegova obitelj) iz ote paradržave...

Ka' pri, "Vožd je stigao".

Onako. Svi muškarci u filmu su negativci, luzeri, silovatelji, ne razumiju žene i to. Ustvari ne, svi muškarci Hrvati osim naravno grande #ebač from Serbia u Splitu koji razumije žene. Cijela priča sa Srbima je previše isforsirana u filmu i ne daje filmu nikakvu dodatu vrijednost. Pa onda ono sa uhićenjem Gotovine. Ali kad se zna tko je redatelj i ne čudi. Jedina pozitivna stvar u filmu je Lana Barić, ostalo za zaboravit.

Split je muški grad s jako malo frajera
Riječ je o gradu muške kulture, koja nije prijateljska prema ženama. Ta fama o šarmu muškaraca u Dalmaciji je zapravo floskula: najviše nealtruističnih osoba sam upoznala upravo u Splitu, gdje se ljudi često ne raduju tuđem uspjehu, nego neuspjehu i nesreći

Studirali ste na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti…
U Zagrebu sam se potkraj 1990-ih pokušala upisati na Akademiju dramske umjetnosti, ali me nisu primili, ....onda sam 2000. u ‘Jutarnjem listu’ pročitala da na sarajevskoj Akademiji raspisuju natječaj i po nekom se instinktu odlučila prijaviti.

Kako ste 2000. doživjeli Sarajevo, koje je tada još liječilo teške ratne rane?

Moja baka je iz Sanskog Mosta i u djetinjstvu smo odlazili na Igman i Jahorinu, pa mogu reći da je Bosna i Hercegovina upisana u moje iskustvo.

na sceni igrate žene pune bunta. Kako to?

Bunt može biti dobra stvar. Dolazim iz Splita, gdje je on prirodan na ovaj ili onaj način. Osim toga, to je izrazito muški grad i ja se hoćeš-nećeš stalno borim s muškarcima za neko elementarno poštovanje jer je to, da tako kažemo, muški grad s jako malo frajera. To znači da se ondje radi o muškoj kulturi, koja nije prijateljska prema ženama. Ta fama o šarmu muškaraca u Dalmaciji je zapravo floskula: najviše nealtruističnih osoba sam upoznala upravo u Splitu, gdje se ljudi često ne raduju tuđem uspjehu, nego neuspjehu i nesreći.

Možete li objasniti taj fenomen Splita?

Puno ljudi koji nisu iz Dalmacije kažu da ih ta sredina guši, pa je jedan moj kolega rekao da se nakon tjedna u Splitu osjećao kao da ga je nešto steglo za grlo i to potpuno razumijem: nažalost, to je neprogresivna i nekonstruktivna sredina. U središtu toga je neka vrsta obiteljske patologije, koja se najviše reflektira u opsesivnoj ljubavi majke prema sinovima. Ta mi je ljubav potpuno nejasna i u tome se kao žena uopće ne mogu afirmirati. Taj Edipov kompleks je u Dalmaciji normalan, gotovo da je zahtijevan. Ja sam prvi put otišla od kuće sa 15-16 godina živjeti u Englesku i bila sam radosna zbog tog odvajanja, a poslije sam otišla u Zagreb, tako da su mi takvi konzervativni odnosi potpuno odbojni.

Scenarij za film ‘Tereza 33’, koji ste napisali prije dosta vremena, govori o modernoj ženi u današnjem Splitu…

Vaš suprug Dragan Markovina, povjesničar i teoretičar, bavi se teškim temama: kako se nosite s time?

Biste li u tom smislu mogli glumiti ženu koja je nakon Oluje iz Hrvatske izbjegla u Srbiju, pa se nakon dosta godina vraća na primjer u Knin?

Interesantno je da me to pitate… Nisam vam govorila, jer za to nije bilo potrebe, da je moja majka iz Knina i da je zapravo većina moje rodbine otamo sada u Beogradu

Zato su i riječi pjesme Daleke obale upisane u scenarij: ‘One bi htjele da im priđeš i da im kažeš nekoliko toplih riječi…’ Meni je to najtužnija i najtočnija pjesma o ženama u Dalmaciji

Film reflektira moje vlastito iskustvo, iskustvo moje majke i moje bake, kao i ostalih žena u mojoj bližoj obitelji. Položaj žene u jednom mediteranskom gradu i dalje je posljedica nekog stanja stvari: mentaliteta, naslijeđenih obrazaca ponašanja…

Moj film svakako govori o usamljenosti i to je moja vječna tema, ali on govori i o problemu ljudskog kontakta koji je u Dalmaciji vrlo intenzivan i koncentriran, a zapravo uopće nije realan. U Dalmaciji recimo sukobi započinju u startu od vrlo povišenih tonova i energija i penju se višestruko i taj mediteranski impulzivni temperament je već poznat, ali ono što nedostaje je suštinski kontakt

Split 3 su moje zgrade i moje ulice u kojima sam odrasla i ja ih volim ali – u vezi ove urbane džungle – u Dalmaciji svatko svakome gleda u pijat i to je opet jedna činjenica koja je i u filmu prisutna.

Splitski novinar Boris Dežulović rekao je jednom da kada danas izađeš s nekog žura u Splitu 3, usred noći, ne znaš u kojem si gradu i kako ćeš se vratiti kući.

Jedan od junaka po nacionalnosti je Srbin, kojeg tako dobro igra beogradski glumac Dragan Mićanović. Veza glavne junakinje s njim ispostavlja se kao nemoguća misija jer bi je, kako se kaže u filmu, njezini ubili da pođe s njim u Beograd. Do kada će na našoj strani Jadrana trajati ta beskonačna ‘sicilijanska’ mržnja?

Svakako sam htjela da jedan od junaka bude iz neke druge sredine i na kraju sam odabrala iskustvo koje mi je poznato iz kruga moje obitelji. Moja tetka, sestra moje majke, udala se u Beogradu, gdje do dana današnjeg živi. Pitala sam je jednom kako se upoznala s tim čovjekom, što ju je privuklo, a ona mi je odgovorila kako ju je taj čovjek osvojio u trenutku kada joj je poklonio knjigu. Rekla mi je kako je doživjela šok kada je vidjela da knjiga predstavlja poklon, jer to u Splitu nije doživjela nikada.