Kako je Hercegovac sredio četvoricu otmičara aviona: Kaza san teroristu "ja san tvoj brat" i zakla ga penkalom


Bilo je 1988 godine. Iša ja avionom iz Los Angelesa u Australiju. Putnici miruju, ja zakunja, kad odjednom neko zavika na engleskom da svi ostanemo na svojim mistima, da niko ne mrda i da je se radi o otmici aviona. Ja pogledam, kad blizu moga sica stoji čovik s bombom u livoj i pištoljem u desnoj ruci. Onda ugledam još jednog u istoj pozi kod stjuardese. Malo potom ja pitam mogu li na toalet. Prigleda me i pustio unutra.

Onda ja smislim što ću. Skinem majicu ispod košulje, pa je svežem na glavu da izgledam ka Arapin. A ima sam uvik uza se onu smrtonosnu olovku, koja mi je ostala iz Vijetnama di sam ratova tamo šeset druge na treću. To smo zaduživali mi dočasnici i časnici. Ja sam ima čin vodnika. Ako te Vijenamci zarobe, najbolje ti je ubost se tom olovkom, pa si za par sekundi mrtav. Da te ne muče.

Pištolj na glavi

Izađem ja iz toaleta, pa krenem prema otmičaru. Raširio ja ruke da vidi kako u njima nemam oružje, pa mu kažem na arapskom: ja sam tvoj brat. Onda ga ubodem u vrat. Odma se ukočio, ali mu je pištolj dok je pada, opalio. I pogodio jednog Engleza. Onda sam ubio i onog drugog kod stjuardese. Ona veli da su u avionu još dvojica. Jedan u porvoj klasi, drugi u pilotskoj kabini.

Prvo sam zarobio onog u prvoj klasi i sveza ga. Onda sam naredio stjuardesi da krene u kabinu s tacnom. Čim je ona ušla, otmičar vidi da je stjuardesa, pa okreno pogled. Ja sam iza nje otmičaru naslonio pištolj na glavu, pa se i on prida. To ti je ukratko o tome kako sam otmičarim jeba mater. Onda se spustili u Kuvajt. Tu me dočekalo puno svita, nosali me na aerodrmu, tu me zadržali pet dana, slavili i častili ka šeika.

Ovo mi je ispričao Jozo Pavković, rođen prije 85 godina u Rakitnu pokraj Posušja, čovjek iznimne biografije. Došao u zavičaj iz Australije, pa priča rođacima i susjedima o svojim doživljajima. Za neke njegove pothvate su čuli i znali, ali su zanimljivije kada priče dobiju potvrdu iz prve ruke.

Od Egipta do Vijetnama

Poput ostalih Rakićana, Jozo je odrastao u pastirskom poslu, kad je dorastao do ranca počeo je nositi duhan, a onda ga je nemirni i znatiželjni duh odveo u bijeli svijet. Kao rezervist JNA dospio je 1958. godine u Egipat kao pripadnik mirovnih snaga. Tu je naučio arapski. Pa je dio životnog školovanja proveo u Legiji stranaca gdje je ovladao francuskim, potom njemački uči kao vlasnik restorana u Homnburgu, da bi 1962. godine dospio u Vietnam kao pripadnik amerčkih snaga.

- Tu mi je pomoga zet Amerikanac - sjeća se Jozo.

- Ćer moje sestre udala se za tog Amerikanca koji je radio kao vojni ataše u američkoj ambasadi u Beogradu. Sredio mi američki pasoš, pa sam 1962. godine otiša u Vijetnam. Nakon nekoliko miseci me ranilo, ali sam osta i dobio čin vodnika. Vojsku sam napustio s otpremninom 1966. godine, pa se vratio u Njemačku, a 1968. otiša u Australiju.

Jozo je okićen zlatom i dijamantima. Ispod košulje vadi zlatni lanac na kojemu visi veliki zlatni medaljom, a na rukama dva velika prstena s dijamantima.

- Ovi lanac i medaljom su mi dali Kuvajćani. Ovo je njihovo odlikovanje, medalja za hrabrost. Još su mi dali 40 tisuća dolara. Nagradili su me i Amerikanci. A kad sam nakon pokušaja otmice aviona stiga u Australiju, pozva me tada premijer Bob Houp, čestita mi i ponudio da radim za australsku Federalnu policiju u specijalnom antiterorističkom odjelu - kaže Jozo pokazujući značku australske policije koju nosi u novčaniku.

Pokreće biznis

Jozo razmišlja o trajnom povratku u zavičaj.

- Ako bi se vratio, onda bi kupio nešto u Makaraskoj i krenuo u neki biznis.

- Kakav biznis, kolega? Tebi je 85 godina, a ti bi u biznis. Misliš li ti umirat!? - čudi se Zoran Vukoja, posuški policajac koji se za ova dva mjeseca sprijateljio s Jozom.

Kao i mnogu Rakićani i Posušani kojima je Jozo svojim pričama uljepšao ljeto.

Mesić nam je izgubio novce

Pokazuje Jozo i Zahvalnicu MUP-a RH koju su mu dali 2007. godine nakon susreta australskih i hrvatskih specijalaca u Australiji.

- Tada sam ja bio glavni čovik u organizaciji - veli Jozo - pa sam upozna dosta naši glavešina. Litos sam bio gost u Saboru, primio me i oni naš Hercegovac Leko. Znaju oni šta sam ja uradio za Hrvatsku u vrime rata. Koštala je mene Hrvatska. Ali, neka. Najviše mi je krivo što nam je propa Kikašev avoin. On je košta 12 milijuna dolara. Bila izdaja. I ža mi novca što smo ga dali Mesiću u Australiji, pa ga on izgubio. I mi smo bili ludi, pa svakom davali.

Službeni podaci: - Prvi put u povijesti u župi Posušje broj vjernika prešao brojku od 10 tisuća!

http://zupa-posusje.com/images/PDF/Godi ... i_2014.pdf

Posušje: Raste broj vjernika župe Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

Proteklih desetak godina broj župljana posuške župe BZ BDM stalno je u porastu. Do novih podataka i raniji potvrđuju 10,032 župljana. To je čak 60 posto vjernika cijele općine koja je raseljena na selima. Tijekom rata u posuški kraj je pristigao veći broj Hrvata koji su se naselili ponajviše na Marasovu brigu. Zabilježen je i rekord u raseljenom selu Borasi. Tu je trenutačno samo troje mještana - starica Iva i dva mladića Juko i Zvone. No, malo iznad tog sela ‘nikle’ su nove kuće Hrvata iz Bosne i nekoliko domaćih. - Nas je iz Bugojna, Doljana i Kraljeve Sutjeske više od 50, kaže Ivo Kajić iz Bugojna. Uskoro će biti objavljene nove informacije o broju župljana, ali se zna da je posuška župa prepuna župljana, mladih i novokrštenih. Još se spominje božićno krštenje desetero djece u jednom danu. I dok neki posuški krajevi “nestaju” (Nugli), i brojem školske djece, u gradu život cvjeta i župa raste.

Nakon Konzuma u Livnu i Mepasa u Mostaru, ponovo klanjanje na javnom mjestu, ovoga puta ispred tržnog centra IVKA u Posušju. Kako prenosi Poskok. info osoba koja je klanjala ispitivala se je o mjestu u kojem se nalazi te kako doći do Neuma. U međuvremenu su se klanjali na javnom mjestu.

Sibirska aronija u posuškom Viru

Život obitelji Lovrić u posuškom Viru promijenio se prije tri godine kad su odlučili uzgajati aroniju. Ova čudnovata biljka, porijeklom iz Sjeverne Amerike, jako je otporna na vanjske utjecaje, a taj naziv je zaslužila kad je preživjela nuklearnu katastrofu u Černobilu 1986 godine.

U vrijeme kad su svi odlučili saditi smilje ili masline, Miroslav Lovrić iz Vira odlučio se za uzgoj aronije kako bi otkrio sve blagodati ove nadasve ljekovite i čudnovate biljke. Sibirska aronija u Viru ima idealne uvjete za razvoj. Viša nadmorska visina, sustav kap po kap za navodnjavanje te sama otpornost biljke, koju na ovaj način ekološki i organski uzgaja Miroslav, zahtijeva puno posla.

Najskuplji, ali i najdugotrajniji dio proizvodnje je berba. Stručnjaci kažu kako to najvećim dijelom utječe na cijenu proizvoda. Nakon berbe od njezinih plodova mogu se praviti sokovi, pekmezi, čajevi i likeri, a sve više ljudi u prodavaonicama zdrave hrane kupuje ju zbog njezine ljekovitosti.

Aronija sadrži velike količine vitamina, nekoliko desetaka puta više od slične joj borovnice i sadrži izuzetno rijetki vitamin P. Životni vijek joj je oko 50 godina, ovisno o vrsti. Svi plodovi ove biljke su iskoristivi i upravo zbog toga privlači sve veći broj uzgajivača.

Četiri duluma sibirske aronije obitelji Lovrić samo su početak. Iako su jedini proizvođači u Viru, Miroslav se nada kako će i drugi krenuti njegovim putem kako bi aronija napokon dobila pravo mjesto na tržištu. A jedan od načina za to za Lovriće je osnivanje obiteljskog poduzetništva i proširivanje proizvodnje i ponude.

Ovde žive dobri ljudi, kojima je gost svetinja. Čim sam parkirao auto našli su smeštaj i za mene i za bika

Dvokrevetni apartman?