Predsjednik Vlade Zoran Milanović odlučio je poslati svoje ministre na desetodnevni godišnji odmor. Vruće je, vrelina je pritisnula i zemlju i ljude, pa se teško diše, a još teže misli i radi. Ovu zemlju moraju voditi “zdravi ljudi”, poručio je premijer javnosti, a ljudi ne mogu biti zdravi ako se ne odmore. On sam će, dodao je, provesti godišnji odmor na nekome “nepretencioznom mjestu” u Hrvatskoj. Bio je to još jedan, i to blaži, prilog projektu na kojemu Milanović posljednjih mjeseci, svjesno ili nesvjesno, sve ustrajnije radi: na dekonstrukciji javnoga političkog diskursa čiji su elementarni standardi u proteklih dvadesetak godina u ovoj zemlji uspostavljani teškom mukom.

Neprilično premijeru

Mogao bi se napisati cijeli jedan poveći esej o tome kako sve premijer dekonstruira javni politički diskurs. On, recimo, s praga Banskih dvora šalje poruke hrvatskim građanima na engleskom jeziku, upućujući pritom novinarku koja je s njime razgovarala da gledateljima televizijske kuće za koju radi sama prevede na hrvatski ono što je on rekao na engleskome. Time, doduše implicitno, poručuje da bi televizijskim i radijskim kućama ubrzo mogli ustrebati simultani prevoditelji razgovara hrvatskih novinara s predsjednikom Vlade Republike Hrvatske u Hrvatskoj. On, nadalje, sve češće i sve drastičnije briše granicu između javnog i privatnog diskursa te se javnosti obraća riječima, doskočicama, sintagmam i metaforama koje su prikladnije dnevnoj sobi ili kakvoj restoranskoj niši nego javnom prostoru. Ima u tom načinu komuniciranja s javnošću nešto neozbiljno, neugodno, uvredljivo, a povremeno i gotovo infantilno i šarlatansko.

Ako su se retorička neformalnost, neobičajnost i drskost i mogle tolerirati prvaku opozicije koji je vodio nesmiljeni retorički rat s HDZ-ovom vlašću, posve su neprilični premijeru Vlade koja je najavljivala da u svemu želi biti bolja od svoje prethodnice. Nakon što je politički i retorički izvrsno odradio izbornu kampanju i smjenu vlasti, Milanović nije na jednako visokoj razini uspio odraditi prijelaz iz uloge vođe opozicije u ulogu predsjednika Vlade, dakle najmoćnije, najodgovornije i najsavjesnije političke osobe u državi. Godišnji odmor dobro će stoga doći i premijeru i ministrima iz SDP-a kako bi predahnuli i ostali - kako oni to formuliraju u medicinskim terminima koji su im postali svojstveni - “zdravi ljudi” koji vode “zdravu državu”. No ni na odmoru neće moći pobjeći od bjelodane činjenice da su im i stranka i Vlada u krizi. Kriza je zasad pretežno latentna, ali ne mora zadugo ostati tako.

Nijedna velika stranka nije ideološki i politički potpuno homogena organizacija. U svakoj se nalaze zameci različitih struja koje mogu prerasti u ideološke, političke i osobne frakcije. O vodstvu stranke bitno ovisi hoće li umjeti te struje integrirati u stranačku organizaciju ili će im omogućiti da se “raspojasaju”, oblikuju u frakcije i upuste u sukobe koji razdiru stranku. Iluzorno je misliti da je premoćna pobjeda na posljednjim predsjedničkim i parlamentarnim izborima zatrla sve ideološke razlike u SDP-u, trajno izbrisala politička razilaženja i utrnula osobne ambicije. Ona ih je samo privremeno prigušila i potisnula onako kako vlast obično “stvara jedinstvo” u gotovo svakoj stranci i obeshrabruje otvoreno nezadovoljstvo i pobunu protiv vodstva koje je tu vlast “donijelo”. Tako je bilo i u SDP-u do posljednje stranačke konvencije. A onda je Milanović načinio jednu od kardinalnijih grešaka u svojoj dosadašnjoj političkoj karijeri.

SDP je upozorio Milanovića

Najprije je isforsirao promjenu statuta kojom su uvedeni izravni izbori predsjednika stranke, pokazujući tako da je zaplivao na nepromišljenom valu “inkluzivističke politike” ili, preciznije rečeno, apsolutiziranja inkluzivnosti na račun ostalih vrijednosti demokratske politike. Kako statut propisuje samo izravne izbore predsjednika i nijednoga drugog stranačkog dužnosnika ili tijela, jasno je bilo da Milanović želi ekskluzivni plebiscitarni mandat članstva kako bi suvereno upravljao strankom. Njegova izravna komunikacija s članstvom - nalik na izravnu komunikaciju kakvoga neizbornog ili izbornog monarha s “dragim narodom” - zaobilazi cijelu stranačku organizaciju, gura je na sporedni kolosijek i svodi na servisnu službu koja obavlja samo tehničke poslove: otključava i zaključava stranačke prostorije u kojima se glasuje, nabavlja glasačke kutije, formira odbore koji će prebrojiti glasove i visoko podiže stranačke zastave.

Nijedna ozbiljna i velika stranačka organizacija ne podnosi, međutim, tu vrstu marginalizacije. Svaka ozbiljna i velika stranačka organizacija uzvratit će udarcem onome ili onima koji je žele marginalizirati. Udarcem je uzvratila i organizacija SDP-a na izbornoj konvenciji koja je uslijedila nakon izravnih izbora predsjednika stranke. Djelomice spontano, a djelomice vrlo organizirano, utjecajni pojedinci i veći stranački ogranci na konvenciji su kaznili Milanovića onako kako su ga jedino mogli kazniti – birajući na najviše stranačke dužnosti ljude koji mu nisu po volji i spuštajući palac onima koje je on najviše želio vidjeti uz sebe. Koliko god se šutjelo o tome, na najviše su dužnosti došli Milanoviću nebliski Zlatko Komadina i Rajko Ostojić, a iz dobitne su kombinacije ispali njemu bliski Vojko Obersnel i Ranko Ostojić. Milanović je želio biti sam na čelu stranke, pa je u nekome pervertiranom obliku dobio to što je želio. On, naime, nije više samo sam nego i osamljen na čelu stranke i, posredno, Vlade. I to se ne može više skriti.

Kad je već stranački statut otvorio vrata inkluzivističkoj politici, onda su se njezini stvarni i potencijalni negativni učinci mogli makar donekle ublažiti. Moglo se, primjerice, statutom propisati da izbori predsjednika stranke moraju biti kompetitivni, to jest da se za tu dužnost moraju natjecati najmanje dva kandidata. Ako se ta iznuđena kompetitivnost smatra nepoželjnom i nefunkcionalnom, moglo se propisati da se na jednak način i istog dana izravno biraju predsjednik i potpredsjednici stranke. No predsjednik je htio “ukrasti cijeli show”, pa se naposljetku inkluzivistička stranačka politika pretvorila u demokratsku parodiju.

Kako je SDP stožerna stranka vladajuće koalicije, odnosi u njoj nužno bi se morali održavati i na rad Vlade. No, začudo, obrazac odnosa u stranci Milanović nije preslikao na Vladu. Dok se u stranci nastojao pozicionirati kao neupitni “vladar”, u Vladi se postavio kao prvi ministar koji djeluje kao nekovrsni koordinator petnaestak samostalnih ministara, trojice “drugih” potpredsjednika i jednoga i jedinstvenog prvog potpredsjednika Vlade. Posljedice su takva obrasca odnosa bile katastrofalne. Prve tjedne mandata nove Vlade obilježili su nekontrolirani istupi većine ministara koji su se natjecali u iznošenju nerealnih “programa”, pogrešnih procjena i neostvarivih obećanja. Koliko god riječi bile teške, povremeno se činilo da su se neki ministri natjecali u političkom lupetanju.

Nije to bila samo posljedica djelovanja koncepta ministarske vlade nego, ponajprije, posljedica nepripremljenosti većine ministara za resore u koje su zasjeli. Gotovo svi ministri osobe su “od formata”, stručnjaci na svojim područjima rada, mnogi su društveno priznati i ugledni, nitko nije opterećen korupcijskim ili kakvim drugim velikim aferama i skandalima.

Ministri dolaze nepripremljeni

No nisu svi bili ni stručno ni politički pripremljeni za ministarski posao koji su prihvatili. I nakon pola godine na prste jedne ruke mogu se nabrojiti ministri za koje se može kazati - ili koji makar u javnosti ostavljaju takav dojam - da imaju potrebna stručna znanja i umijeća za obavljanje posla koji su preuzeli i da u tom poslu pokazuju neke početne rezultate. To su, ponajprije, ministar zdravlja Rajko Ostojić, ministar turizma Veljko Ostojić, ministar financija Slavko Linić i bivša ministrica za zaštitu okoliša i prirode Mirela Holy. Rajko Ostojić zna “sve” o zdravstvu, Veljko Ostojić zna “sve” o turizmu”, Mirela Holy je znala “sve” o zaštiti prirode i okoliša, a Slavko Linić zna “sve” ili, u najmanju ruku, mnogo o financijama. Nipošto nije slučajno što su se svi oni godinama, pa i desetljećima prije nego što su postali ministri bavili svojim resornim poslovima.

Takvo stanje otvara dva važna pitanje. Prvo, kako se biraju ministri? Moraju li oni znati makar nešto o resornom području koje preuzimaju? Drugo, što radi parlamentarna opozicija u Hrvatskoj?

Nakon dvadeset i dvije godine i četiri smjene stranaka na vlasti – 1990., 2000., 2007. i 2012. godine - očito je, naime, da opozicija svaki put dolazi na vlast uglavnom nepripremljena za poslove koji je čekaju i izazove s kojima će se suočiti. Šefovi stranaka trebali bi mnogo prije izbora planirati podjelu resora i pripremati kandidate da ih preuzmu. I sami bi se zastupnici već u klupama parlamentarne opozicije morali svojim radom i istupima profilirati kao vjerodostojni kandidati za određene ministarske položaje, pa javnost ne bi bila zabezeknuta kad sazna tko je sve postao ministar ili ministrica.

Važno je zbilja da se premijer i ministri dobro odmore, da ostanu zdravi i da vode zdravu državu. U protivnome bismo, valjda, svi poludjeli.

Gle, ako koalicija nastavi ovim tempom slijedeće izbore neće sigurno osvojiti, dapače. Ne bih se čudio još većem ovomjesečnom padu podrške zbog cirkusa s Čačićem. Jebiga, zbog vlasti je Milanović išao s vragom i sada mu se to vraća, jer ako ode Čačić raspada se i koalicija, istina mogu uskočiti Laburisti i manjine, ali stvarno ne zna kako bi funkcionirala vlast u kojoj je Lesar.

Što se tiče trenda popularnosti Laburisti već tri mjeseca stagniraju (čak su i pali pola posto ovaj mjesec). Ostali padaju, osim HDZ-a, njima je popularnost počela rasti.

Naučili su kukurikavci lekciju: reži u prve dvije godine u druge dvije dijeli.

Na tu foru ih je prošli put HDZ sa Sanaderom uzeo, a trenutno jedina oporba koju imaju je Holy, i ostali otpadnici (Komadina, Ferdelji).

Nisu baš ugroženi dok god funkcionira osovina Milanović-Čačić-Linić.

Nećemo ih se tako brzo riješit.

Inače, mislim kako trenutno više mogu laburisti zaj. nego HDZ.

Bar se meni tako čini, Karamarko svaki dan zine koju, ali s obavještajnim radom možeš izbore u HDZ-u nekako osvojit ali narod je ipak malo zajebaniji.

Bolje im je bilo da su odabrali nekog ko bi bar imao potencijal jednog dana zapalit mase. Ovaj neće nikad.

Pa nemire radništva uhljebljenih u javni sektor prije mogu laburisti pokrenut nego HDZ...

A to je trenutno Ahilova peta kukurikavaca.

Kako god hoces bolje bi ti bilo da procitas, ja tvoje uvijek procitam mada se cesto u nekim stvarima ponavljas

Moram reći da se nisam odavno dobro nasmijao kao tijekom čitanja komentara na Facebook stranici Vlade RH, posebno komentare povodom Croatia Summita...ono prerasta u pravi lynch mob, maltene ti dođe da braniš vladu od bijesa korisnika, ovo polako prelazi u mržnju kakvu čitamo na stranicama medija u BiH.

Ma nitko nema muda narodu pred izbore reći otprilike da nas čeka 10-ak godina radikalne štednje, porasta svih cijena koji su u sferi kontrole vlade, nikakvog gospodarskog rasta, sve gore likvidnosti i slično - pa razočarenja, ljutnje i bijesa neće biti, a šarenim lažama se neće zadržavati mladost koja bi sreću trebala potražiti van granice Hrvatske.

Iz krize se nikada nije izlazilo štednjom nego kapitalnim investicijama i povećanjem javne potrošnje.
Sanader je to vrlo dobro znao, zato je forsirao auto-ceste, pelješki most itd.

Ova Vlada za sada forsira samo poskupljenja a to je siguran put u gubitak izbora

Pišemo o istom, poticanjem i subvencioniranjem malog i srednjeg poduzetništva povećava se broj zaposlenih a samim tim se povećava i javna potrošnja.
Ova vlada umjesto da malim i srednjim poduzetnicima odobri poreske olakšice i olakša im rad štiti krupni kapital i uništava malo i srednje poduzetništvo tako da ono u dogledno vrijeme gotovo da će prestati postojati. U svakom slučaju ovakvoj Vladi oporba i ne treba, dovoljno ih je pustiti da rade.
Gospodarska šteta je što se to lomi ponovo preko leđa običnih ljudi, politička šteta je što će oporba na vlast doći "nako", kao što su došli i kukurikavci uostalom.
Posljedice takvog dolaska u poziciju upravo gledamo, nepripremljeni i bez ideje kako dalje

Moram reći da se nisam odavno dobro nasmijao kao tijekom čitanja komentara na Facebook stranici Vlade RH, posebno komentare povodom Croatia Summita...ono prerasta u pravi lynch mob, maltene ti dođe da braniš vladu od bijesa korisnika, ovo polako prelazi u mržnju kakvu čitamo na stranicama medija u BiH.

Takvi ne dobijaju izbore Ministre, ali zato mogu to priopćiti narodu na puno blaži način poslije izbora od ovih i postupno. Sve se to može postići sa gore navedenim PRom. Njima je odnos sa javnošću blago rečeno loš.

P.S. Štednja sama po sebi nije riješenje, bar ne u slučaju RH.

Fiskalna politika više nije u državnoj sferi. Tržište determinira mogućnost i troškove zaduživanja, tako da je nekakav prividni "rast" kroz javnu potrošnju, rashode i projekte nešto što pripada u povijesnim udžbenicima.

Ovi ljudi u hrvatskoj samo znaju kukati, a niti imaju neke kreacije, ideja, karizme. bljak.

Hrvatska će ove godine ostvariti pad realnog BDP-a za 1,6 posto, objavio je danas HNB u analitičkom biltenu za mjesec lipanj, koji se radio pod guvernerskom palicom Željka Rohatinskog.

Tako je guverner na odlasku na sebe preuzeo objavu te loše vijesti (u travnju se govorilo o padu od 1%) i pomogao svom nasljedniku izbjeći mogući konflikt s Vladom zbog te teme. Dosad su Banski dvori burno reagirali na negativne projekcije o kretanju BDP-a te ustraju u tome da će ispuniti zadani cilj od 0,8 posto rasta.

HNB kaže da je pogoršanje vezano uz nekoliko elemenata, prvi su nepovoljna kretanja u međunarodnom okruženju, zbog kojih su smanjeni izvoz i investicije. Drugo, domaća će osobna potrošnja pasti više od očekivanja zbog administrativnog podizanja cijena i većeg PDV-a, dok će, treće, pad državne potrošnje biti manji nego što je HNB očekivao.

Očekuje se pad zaposlenosti u ovoj godini za još 2 posto i rast nezaposlenosti na 19 posto.

Zaročarenje veliko ovaj SDP. Samo kopiraju stvari koje je i HDZ radio. Lako im bilo biti oporba i seruckati sve kontra.

Sad neće da raspišu referendum na novi kolektivni ugovor. Ribić rekao da će sindikati prikupiti potpise.

Jasno se vidi da SDP nema nikakav stranački program ni viziju za budućnost, bili u oporbi bili u vlasti.

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatsk ... fault.aspx

Još trideset tisuća izgubljenih radnih mjesta bit će cijena ovogodišnjeg pada BDP-a od približno 1,6 posto – najnovija je prognoza Hrvatske narodne banke. Prije njih sve su relevantne institucije procijenile da će Hrvatska, ne računaju li se problematična Grčka i Portugal, ove godine imati najlošiji rezultat, veliki pad BDP-a i novi val krize koji se mjeri desecima tisuća izgubljenih radnih mjesta. HNB-ova procjena o padu zaposlenosti za dva posto donosi gubitak od spomenutih 30 tisuća izgubljenih radnih mjesta, a kad se uzmu svi prethodni gubici, zemlji će trebati najmanje deset godina da vrati radna mjesta izgubljena nakon 2008.

Najgore od svega je to što je malo tko siguran da će se pad zaustaviti na jedan do dva posto, jer su rizici koji utječu na stanje u državi golemi – kako domaći tako i vanjski. Ravnateljica Ekonomskog instituta Sandra Švaljek kaže da ekonomisti nemaju precizne instrumente da bi pogodili kretanje u decimalu, ali trend je loš i teško ga se može izbjeći.
Ružičaste naočale

Ministri i dalje nose ružičaste naočale, pa tako potpredsjednik Vlade Branko Grčić kaže da je još uvijek moguće da će zadnja dva tromjesečja godine biti znatno bolja od prve polovice godine.

– Na kojoj će se brojci zaustaviti, jako je teško prognozirati, ali u svakom slučaju mislim da performanse neće biti tako drastične kako HNB prognozira – rekao je Branko Grčić. Nadu polaže u investicije u drugom dijelu godine, ali i pozitivan utjecaj turističke sezone.

Ministar financija Slavko Linić priznao je da je bilo "dosta loših rezultata u prvih šest mjeseci", ali se također nada da će ih prevladati.

– Evidentno je da u prvih šest mjeseci imamo dosta loših rezultata s pokretanjem državnih investicija, ali na nama je da pokušamo u drugom polugodištu okrenuti te negativne trendove – rekao je danas ministar financija Slavko Linić, komentirajući posljednju "crnu" prognozu HNB-a o padu BDP-a za 1,6 posto u ovoj godini.

Kad je prije dva mjeseca HNB predviđao pad BDP-a od 1 posto, ministar Linić optimistično je najavljivao da će se dogoditi upravo suprotno – rast od 0,8 posto – te da će Vlada svojim radom "demantirati sve one koji u to ne vjeruju".

Sada, kad je HNB još pogoršao svoju prognozu, Linić je oprezniji u komentarima pa ne spominje rast od 0,8 posto, već "teške prilike". Hrvatska će, prema njegovim riječima, ove godine zabilježiti rast BDP-a, ali ne u ranije predviđenim okvirima od 0,8 posto.

'Očito i nama treba vremena'

– Znali smo da će biti teške prilike u gospodarstvu jer je dobar dio industrijskih pogona ili zatvoreno ili u mirovanju. To je bio razlog da se okrenemo državnim investicijama. Ali očito i nama treba vremena. Evidentno je da u prvih šest mjeseci ima dosta loših rezultata. Na nama je da pokušamo u drugom polugodištu pokrenuti dio investicija i okrenuti negativne trendove. Ako to uspijemo s državnim investicijama, uvjeren sam da će privatni sektor krenuti sa svojim investicijama – rekao je Linić u Bruxellesu, gdje je sudjelovao na Vijeću ministara ekonomije i financija EU.

Linić je također najavio da će se povećanje trošarina na dizel i na cigarete, koje je potrebno da bi se Hrvatska uskladila s pravilima o visini trošarina u EU, dogoditi jednokratno (ali nije precizirao točno kada), do našeg stupanja u punopravno članstvo 1. srpnja sljedeće godine.

Stanovništvo iscrpljeno

– Pad BDP-a veći nego što ga je Vlada planirala ne mora sam po sebi biti razlog za rebalans proračuna jer su prihodi planirani neovisno o toj procjeni, ali on za sobom povlači daljnje smanjenje rashoda proračuna jer je država dužna smanjiti potrošnju za jedan posto BDP-a – kaže Sandra Švaljek.

– Kriza u Hrvatskoj posljedica je dubokih strukturnih problema kao i vanjskog okruženja, a gospodarstvo i stanovništvo je iscrpljeno dugotrajnim i neprekidnim padom ekonomije. Revizija prognoze HNB-a nije nam iznenađenje – kaže Zrinka Živković Matijević, analitičarka RBA.


Četiri loše godine, koliko još?
Javna su poduzeća zbog načina upravljanja najlošija karika u domaćoj ekonomiji, pa je bilo naivno vjerovati da će kadrovski i financijski opustošeni HŽ, HAC i drugi sustavi postati lokomotive. Privatnom je sektoru kapital preskup, a potrošnja stanovništva prikočila je na prve naznake krize.