SLUČAJ PERKOVIĆ U BiH : UBISTVO ANTE ĐAPIĆA U NJEMAČKOJ

NIJEMCI TRAŽE IZRUČENJE SREDOJA NOVIĆA?

U tjednu kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku da se JOSIP PERKOVIĆ izruči u Njemačku, tim inspektora Federalne uprave policije iz Sarajeva boravio je u Minhenu, gdje su se sastali s predstavnicima bavarske policije i pravosuđa koji vode istragu o mučkom ubojstvu hrvatskog emigranta porijeklom iz Livna ANTE ĐAPIĆA; naša novinarka je razgovarala sa sestrom ubijenog Đapića, koja je otkrila da njezin brat nije smio biti ni sahranjen u BiH i analizirala tko je sve 1989. mogao i morao odlučivati o likvidaciji Ante Đapića

Tim inspektora Federalne uprave policije (FUP) otputovao je početkom ovog tjedna u njemački grad Minhen, gdje će se sastati s predstavnicima bavarske policije i tužiteljstva koji vode istragu o ubojstvu hrvatskog emigranta Ante Đapića. Premda će više informacija biti poznato kada se federalni policajci vrate sa službenog puta, sve su prilike da je njemačko pravosuđe, u iščekivanju da optuženi za likvidaciju nekadašnjeg direktora Ine Stjepana Đurekovića budu isporučeni, intenziviralo istragu o misterioznoj smrti Ante Đapića. Đapić je, podsjetimo, pronađen mrtav u svom stanu u Nirnbergu, 29. juna 1989., šest godina poslije ubojstva svog suradnika Đurekovića, koji je usmrćen u blizini Minhena. Iako su članovi njegove obitelji i bliski prijatelji godinama tvrdili da je Đapić, kao aktivista više hrvatskih emigrantskih udruga, smaknut po nalogu tadašnje Službe državne bezbjednosti, njemačka policija nije nikada otkrila izvršitelje i nalogodavce tog zločina.

UBOJICA KODNOG IMENA KARLO

Otvaranje nove istrage o ubojstvu Ante Đapića prvi je inicirao njegov imenjak i bratić, bivši predsjednik Hrvatske stranke prava u Hrvatskoj Anto Đapić. Nakon deset godina potrage za tajnim dosjeima iz arhiva SDB-a, Đapić je došao do dijela dokumentacije koju je predao policiji u Minhenu, budući da u Hrvatskoj i BiH nije bilo spremnosti za procesuiranje odgovornih za seriju likvidacija hrvatskih emigranata. Prema izvješću Vijeća za žrtve državnog terora u inozemstvu (koje je formirao Hrvatski sabor), od 68 hrvatskih emigranata koji su ubijeni nakon Drugog svjetskog rata, njih 26 bilo je porijeklom iz BiH.

„Pored imena mog strica Ante Đapića bilo je upisano ime Anđelka Hrgića, djelatnika SDB-a u Livnu, a likvidaciju je obavila osoba pod kodnim imenom Karlo. U službenim dokumentima SDB-a je pisalo da moga strica treba lišiti slobode do studenog 1989., a on je ubijen u lipnju iste godine. Hrgić je bio zadužen za mog strica i on sigurno zna tko je naredio, a tko obavio njegovu likvidaciju“, izjavio je prošle godine Ante Đapić.

No, iako je Đapić prvi put optužio Anđelka Hrgića da je sudjelovao u pripremi ubojstva njegovog strica još 1992., na skupu u Kino-dvorani u Livnu, i godinama uporno ponavljao iste tvrdnje, službeno otvaranje istrage protiv aktualnog pomoćnika direktora Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) za Kriminalističko-istražni odjel aktualizirano je tek prošle godine, kada je slučaj Josipa Perkovića potresao susjednu Hrvatsku. Nakon što je, podsjetimo, zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, 2005. godine u Njemačkoj na doživotnu robiju osuđen suradnik SDB-a Krunoslav Prates i poslije svjedočenja agenta Vinka Sindičića, njemačko je pravosuđe optužilo Josipa Perkovića, nekadašnjeg šefa Odjela za emigraciju SDB-a Hrvatske, njegovog nadređenog Zdravka Mustača, te načelnika bivše Druge uprave Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova (za emigraciju) Ivana Lasića. Premda se i njegovo ime nalazi na tjeralici koju je raspisala njemačka policija (zajedno s Perkovićem i Mustaćem), Lasić jedini ne treba strahovati od izručenja, budući da već godinama živi u rodnom selu Uzarići pokraj Širokog Brijega.

Sudeći, međutim, prema dosadašnjim nalazima istrage koje je o ubojstvu Ante Đapića otvorila Federalna uprava policije, (pred)ratni agent SDB-a u Livnu Anđelko Hrgić još uvijek nije saslušan. I mada nema sumnje da Hrgić ima sve informacije o ubojstvu Đapića i da bi stoga mogao biti najdragocjeniji svjedok u sasvim izglednom nastavku istrage, jasno je da u to vrijeme nižepozicionirani djelatnik SDB-a u Livnu nije mogao sam donijeti odluku o likvidaciji hrvatskog emigranta.

LEX NOVIĆ

Kao što je, naime, istraga o smrti Stjepana Đurekovića njemačke istražitelje dovela do Josipa Perkovića, Zdravka Mustača i Ivana Lasića, tako bi i zapovjedni lanac u slučaju ubojstva Ante Đapića mogao doći do tadašnjeg načelnika Druge uprave u Livnu Tomislava Kokora, podsekretara SDB BiH Sredoja Novića i republičkog sekretara za unutrašnje poslove Muhameda Bešića, koji je 1988. zamijenio Duška Zgonjanina. Kao četvrti visokorangirani obavještajac koji je, također, bio upućen u sve tajne operacije obračuna s neprijateljskom emigracijom, spominje se Jovo Tadić, ranije šef Zgonjaninovog kabineta. (Tadić, prema posljednjim informacijama, živi u Derventi i povremeno se sastaje sa Novićem.)

Prema metodologiji rada bivše SDB, operativac Anđelko Hrgić koji je bio zadužen za praćenje državnog neprijatelja Ante Đapića izvješća je dostavljao svom šefu Tomislavu Kokoru, koji je o svemu obavještavao podsekretara SDB-a Sredoja Novića i republičkog sekretara za unutrašnje poslove Muhameda Bešića. Potom su sve informacije upućivane u sjedište Druge uprave u Beogradu (Ivanu Lasiću), odnosno Savezni SUP, na čijem je čelu od 1989. bio Petar Gračanin i gdje su se donosile ključne odluke o akcijama protiv neprijateljske emigracije. Procjene o svakom emigrantu, koje su podrazumijevale i prijedlog odluke o postupanju, dolazile su iz sjedišta jugoslavenske SDB (šef Zdravko Mustač), mada su one rađene i u republičkim službama. Konačne je odluke donosio Savjet za zaštitu ustavnog poretka SFRJ, u kojem su sjedili najviši predstavnici svih republika i savezni ministar policije.

Navodno da je otvaranje istrage o ubojstvu Ante Đapića jednako zabrinulo i Anđelka Hrgića i njegovog dugogodišnjeg predratnog šefa Sredoja Novića, koji ga je u vrijeme direktorskog mandata u SIPA-i i zaposlio u toj agenciji. Hrgić je, prije mjesec dana, nakon što je direktor FUP-a Dragan Lukač potvrdio da je istraga otvorena, u intervjuu za Federalnu televiziju prvi put progovorio o optužbama za ubojstvo Ante Đapića, negirajući bilo kakvu povezanost s njegovom likvidacijom. „U trećem mjesecu 1986. dolazim u SDB i godinu dana odrađujem pripravnički staž, '87. polažem stručni ispit i od tada sam aktivni pripadnik. Od 1981. do '88. tadašnja Služba nije zabilježila nijedno političko djelovanje Ante Đapića. On nije bio interes ni prioritetna obrada Službe, radilo se o čovjeku nižeg obrazovanja, koji nije imao neki značaj u hijerarhiji među emigracijom i nije predstavljao nikakav stepen društvene opasnosti. Zbog svega toga je 1988. stavljen na spisak onih kojima se Služba više neće baviti“, objašnjavao je novinaru FTV-a Anđelko Hrgić.

Od bližih članova obitelji pokojnog Ante Đapića, u Livnu danas žive njegove tri polusestre i rođena sestra Vera Barać, koja se u rodni kraj vratila iz Zagreba. U razgovoru za Slobodnu Bosnu Vera Barać je otkrila da je inspektori federalne policije još uvijek nisu kontaktirali, premda kod sebe čuva dokument do koje je njezina obitelj došla 1991. godine. „U tom dokumentu piše da je Anđelko Hrgić bio zadužen za praćenje i lišavanje slobode mog pokojnog brata u Njemačkoj, ali ja ne mogu tvrditi da je on zaista ubio mog brata. Anđelko Hrgić je nedavno izjavio da je praćenje Ante Đapića prestalo '80- ih godina, što nije točno. Nama je do 1987., svake godine na Badnji dan dolazila policija i pretresala kuću, tražili su nekakve dokaze da se brat javlja iz Njemačke. Da moj pokojni brat, kako Hrgić tvrdi, nije bio interesantan za Službu i da nije bio praćen, onda se nama ne bi događale takve stvari,“ objašnjava Đapićeva sestra i dodaje kako njezinog brata nisu ostavili na miru ni poslije smrti.

OBITELJI ZABRANJEN ODLAZAK NA SPROVOD

„Tadašnja vlast nam nije dozvolila ni da ga sahranimo ovdje, a sestri i meni nisu dali da odemo na sprovod u Njemačku. Tada smo obje živjele u Zagrebu i nisu nam htjeli izdati putovnice. Ako moj brat, kako izjavljuje Anđelko Hrgić, više nije bio državni neprijatelj, zašto mu onda čak ni na sprovod nismo mogli otići?“, pita se najmlađa Đapićeva sestra, koja nikada za života nije vidjela svog brata. Posmrtni ostaci Ante Đapića su tek 2000. godine prevezeni u Livno, gdje je sahranjen.
Na naše pitanje da li se ikada obratila Anđelku Hrgiću i zamolila ga za pomoć kako bi obitelj konačno saznala zašto je Đapić ubijen, Vera Barać ogorčeno odgovara da Hrgića nikada ni za što ne bi pitala.

„Osobno poznajem Anđelka Hrgića, premda me u posljednje vrijeme ne pozdravlja, jasno je da me izbjegava. Čak smo i rodbinski vezani, preko obitelji muževa moje dvije polusestre,“ napominje naša sugovornica i podsjeća da je njezin bratić Ante Đapić optužio Hrgića za ubojstvo strica još 1992. „Zamislite da nakon tako teških optužbi Anđelko Hrgić nikada ništa nije poduzeo. Mislim da se svih ovih godina osjećao prilično sigurno i komotno,“ zaključuje Vera Barać. Kada smo Đapićevu sestru pitali može li pretpostaviti zašto je njezin brat likvidiran, kada čak i bivši operativac SDB-a iz Livna zadužen za hrvatsku emigraciju negira da je predstavljao opasnost po bivšu državu, Vera Đapić je rezignirano odgovorila: „Istina je da moj brat nije bio opasan čovjek. Poslije svega mislim da su oni vježbali ubojice na nižim emigrantima, da su ih spremali za likvidacije krupnijih 'riba'“.

Ante Đapić je ubijen 29. juna 1989., kao posljednja žrtva obračuna bivšeg režima s hrvatskom političkom emigracijom u Njemačkoj. Njegovo tijelo su pronašli brat i bratić Ante Đapić, koji je kasnije svjedočio kako je njegov stric mučki likvidiran - glava mu je bila smrskana od udaraca čekićem, a na tijelu su pronađeni ubodi nožem. Ante Đapić je ubijen mjesec dana nakon umirovljenja, ali osim otkrića da su u njegov stan upala najmanje dva napadača, njemačka policija im nikada nije ušla u trag. Ubijeni se Đapić, prema tvrdnjama njegovog bratića, zalagao za političku borbu u emigraciji i svojedobno je osnovao malu demokršćansku organizaciju u Bavarskoj. Surađivao je i sa Stjepanom Đurekovićem i njegovim sinom Damirom, koji je umro četiri godine nakon očeve smrti - prema službenoj verziji ubio se iz lovačke puške u svom stanu u kanadskom gradu Calgariju.

DOK NAS SMRT NE RAZDVOJI

Anto Đapić je do hapšenja radio u zeničkoj Željezari, sa suprugom Srpkinjom i dvije kćerke je tajno kontaktirao sve do smrti

Ante Đapić je u Drugom svjetskom ratu bio pripadnik Ustaške mladeži, podmlatka Ustaškog pokreta, ali je 1945. godine ostao živjeti u BiH. Premda je kao mladić bio ustaša, Đapić se poslije rata oženio Stankom Radeta, Srpkinjom iz sela Guber pokraj Livna, sa kojom je imao dvije kćerke, Mariju i Zrinku. Đapić je do hapšenja 1954. živio u Zenici i radio u Željezari. Nakon što je izvjesno vrijeme proveo u zeničkom zatvoru, prebačen je na Goli otok, odakle je, prema navodima njegovih rođaka, uspio pobjeći u Njemačku. Supruga i kćerke su kasnije preselile u Dalmaciju, u Omiš kod Splita, gdje i danas žive. Iako su do kraja života bili razdvojeni, Stanka Đapić se nikada nije zvanično razvela od supruga, s kojim je održavala tajne kontakte sve do njegove smrti.