Marko Livaja je Srbin.
Miki Rapajić, Zlatko Vujović, Slaven Žungul, Pero Nadoveza, Vladimir Beara. Jesu li oni Dalmatinci ili samo Srbi?

Marko Livaja je pokatoličen.
Rapaić, a ne Rapajić, je iz Nove Gradiške.
Zlatko Vujović je iz Sarajeva.
Žungul je iz Požarevca, Srbija.
Pero Nadoveza je iz Šibenika, znači urbani Srbin.
Beara iz sela kraj Svilaje.

Od svih tih, Livaja i Nadoveza su Dalmatinci i sami će se tako deklarirati, Livaja i Hrvatom. Čovjek je katolik, a Nadoveza je iz hrvatskog Šibenika, urbane sredine.

Skoro svi koje si nabrojao uopće nisu ni iz Dalmacije.

Hajde, nemoj se truditi tamo gdje nemaš puno argumenata.

Iz Rijeke si, nemaš konja za utrku

Pero nadoveza je pokojni.

Ako su svi ti Srbi došli sa strane, onda su se na Peristilu postrojavali domaći četnici?

Ponovno argument bez temelja.
Ja ti govorim da se Srbi smatraju Srbima, a ti očajnički pokušavaš mene Dalmatinca učiti o Srbima koji su se nastanili u sjevernoj Dalmaciji.

Pokazuješ mi sliku Splita pod talijanskom okupacijom koja dozvoljava svojim saveznicima - četnicima dolazak na sprovod Ilije Trifunovića-Birčanina.

Što je sljedeće, zastava Jugoslavije za vrijeme Jugoslavije u Imotskom?

Čovječe, imate peterokraku na zgradi, pleše se u opancima na sred Rijeke, zamotane vam dolaze u džamiju i pali se Badnjak. Daj hajde, svoju "avliju" počisti. Hrvatska 2025., Rijeka i hrvatstvo misaona imenica. Rađe gledaj koji SDP zaokružiti, svi mi znamo što je Rijeka.

Nisam nigdje ni napisao da je Nadoveza živ.

Ko dijete neko

Opet lažeš, ovo nije slika iz drugog svjetskog rata, nego iz 1925.

Kriva slika, ima ona i iz 43'.

Nisam nigdje "opet" lagao, nemaš argumenata.
Imaš komplekse jer ti je sredina antihrvatska, jedan Mostar danas je sinonim za hrvatstvo, a vas se unutar Hrvatske uopće ne smatra gradom reda hrvatstva Zagreb, Split, Osijek. Žao mi je što ste zastranili.


Pokazuješ mi ORJUNU - organizaciju jugoslavenskih nacionalista tijekom njihove službene svečanosti.

Groundbreaking.

Razumijem povijest i ovo


Ali ovo?


Daj bježi

Nema potrebe za daljnom diskusijom.
Kada budete razvili hrvatstvo, pričat ćemo, možete na tečaj u Zapadni Mostar.
U mom gradu ne visi ponosno i slobodno znak pod kojim su ubijani Hrvati u Domovinskom ratu.
Svako dobro, riječka anomalijo

Je li to postrojavanje domaćih četnika u Splitu 1925 ili nije? DA ili NE?

Imaju i crnu četničku zastavu s natpisom na ćirilici, vide se riječi "i čast otadžbine".

Je li ti uopće znaš koncept ORJUNE?
Znaš li da su imitirali izgledom talijanske fašiste?
Da su četnički pokreti bili dio Orjune, koji do 1925. uopće nisu činili Hrvatima zločine za koje će se vezati tek u WWII?

Godine 1925. Split je bio grad s oko 35.000 stanovnika i središte sukoba između hrvatskog autonomaškog pokreta i jugoslavenskog unitarizma. Hrvatski narodnjaci tražili su autonomiju, dok je ORJUNA, uz potporu vlasti iz Beograda, nasilno provodila ideju jedinstvene jugoslavenske države.

Beograd je financirao ORJUNU, osiguravao joj prostorije, tisak, propagandu poput spomenute slike (poticali okupljanja) i zaštitu policije, a državne institucije širile su centralističku propagandu kroz medije i škole. Split je tako postao bojišnica političkog identiteta između hrvatstva i unitarizma.

Ako "nisu još činili zločine", onda je to vjerojatno bilo potpuno u redu i ti se ne moraš sramiti svog pradjeda?

Zašto upravo u Splitu? Zašto domaći četnici nisu s crnom četničkom zastavom paradirali Osijekom, Varaždinom, Zagrebom, Sušakom, nego Splitom?

Moj pradjed nije bio četnik. Bio je nepismeni Hrvat iz Dalmatinske zagore, s granice prema Hercegovini, tipičan primjer čovjeka koji nije imao političku moć, ideologiju ni pristup informacijama. Bio je seljak u monarhiji kojoj nije vjerovao i u državi koja mu nije pripadala. Njegova djeca završila su na Bleiburgu, što jasno pokazuje gdje je ta obitelj stajala u najvažnijim povijesnim lomovima 20. stoljeća.

Dakle, čega točno da me bude sram?
To što je moj pradjed živio u Dalmaciji u Kraljevini SHS? To što nije sudjelovao u vlasti, nije bio dio režima i nije činio nikakva politička djela? Ili to što netko danas retroaktivno pokušava preslikati četnički teror iz 1940-ih na kontekst 1925. godine?

Jer da bude potpuno jasno, u Splitu 1925. nije bilo Draže Mihailovića. Nije bilo ni četničkog pokreta u obliku kakav poznajemo iz Drugog svjetskog rata. Nije bilo zločina nad Hrvatima, nije bilo ratnih operacija, nije bilo paravojne kampanje protiv civilnog stanovništva. Ono što se vidi na fotografijama iz 1925. godine su postrojavanja ORJUNE, organizacije koja je, iako nasilna i politički opasna - bila instrument centralističkog režima, a ne četnička vojska.

Zašto baš Split, pitaš?

Split je tada imao oko 35.000 stanovnika, ali njegov značaj bio je politički i simbolički daleko iznad brojki. Bio je najjače hrvatsko urbano središte na jugu: grad Radićeve politike, katoličkog tiska, hrvatske gimnazije, kulturnih društava i stalnog otpora prema beogradskom centralizmu. Zato je režimu bilo ključno upravo u Splitu pokazati silu, demonstrirati vlast, poslati poruku. To nije bio čin lokalne podrške, to je bila režirana poruka odozgo.

Dalmacija je Beogradu bila važna ne samo zbog unutarnje stabilnosti, nego i zbog strateške kontrole Jadranskog mora. Kraljevina SHS, kasnije Jugoslavija, nije imala vlastitu pomorsku tradiciju ni razvijene baze u središnjoj Srbiji. Dalmacija je bila jedini ozbiljan izlaz na more, a time i kanal za vanjsku trgovinu, mornaricu, geopolitički značaj. Kontrolirati Dalmaciju,osobito Split, značilo je imati punu funkcionalnu državu. Zato se baš tamo moralo pokazati tko upravlja.

I zato, ne Osijek, ne Varaždin, ne Sušak. Split je bio bojišnica političkog identiteta.
A ako se netko danas, sto godina kasnije, poziva na jednu fotografiju kao osnovu za kolektivnu krivnju, onda to nije povijest - to je ideološki aktivizam bez povijesnog temelja.

Moj pradjed nije trebao znati tko je Draža Mihailović, jer Draže tada još nije bilo, a zločina nad Hrvatima nije bilo. On je znao samo da nije Beograd njegov grad. I to je već bio dovoljan stav.

A ja tebe ne moram ništa pitati. Niti zašto je Rijeka danas anacionalna sredina, niti zašto se uopće smatraš pozvanim preispitivati tuđu povijest. Dok Split 1925. nije imao ni Dražu Mihailovića, ni četnički pokret, ni ikakve zločine nad Hrvatima, imao je jedno: konkretno oblikovanu hrvatsku političku i kulturnu svijest, aktivan tisak, katoličku biskupiju, hrvatske škole, hrvatski kazališni i glazbeni život, i masovnu potporu Radićevoj Hrvatskoj seljačkoj stranci, jedinoj autentičnoj političkoj snazi hrvatskog naroda u Kraljevini SHS.

Split je još 1921. izabrao Ivana Mulića, HSS-ovca, za gradonačelnika, jasno demonstrirajući pripadnost narodnjačkom i protubeogradskom političkom smjeru. Godine 1925., kad ti gledaš onu fotografiju s Peristila, Split je već bio godinama najveće i najtvrdokornije uporište narodnjaštva na cijelom hrvatskom jugu. To nije bio grad pasivne većine, nego grad s političkim profilom, u kojem su stanovnici znali što žele, za koga glasaju i kakvu državu odbijaju.

Beograd je to znao. Zato se tamo slala ORJUNA, ne kao odraz lokalne volje, nego kao instrument centralističke demonstracije sile nad tvrdim hrvatskim jezgrom. Nije se marširalo Osijekom, Varaždinom ni Sušakom, jer oni nisu imali tu političku težinu ni simboliku. Split je bio bojišnica, i zato se u njemu pokazivala moć.

U isto to vrijeme, anacionalna Rijeka, tada još pod snažnim utjecajem talijanske prisutnosti i bez jasno izraženog hrvatskog političkog identiteta, nije predstavljala nikakav problem ni simboličku prijetnju beogradskom režimu. I danas, ta ista Rijeka, izrasla na slojevima demografske inženjerije i sustavne depersonalizacije nacionalnog izraza, glumi moralnog arbitra nad gradovima koji su kroz cijelo 20. stoljeće nosili hrvatsko ime i teret na vlastitim leđima.

Zato ne - nemaš ti što mene pitati.
Ti sebi moraš odgovoriti zašto Rijeka, bez artikuliranog hrvatskog korijena, danas najglasnije sumnja upravo u one sredine koje nikad nisu zaboravile tko su.
Ja svoju povijest poznajem. Pitanje je poznaješ li ti svoju?

Ne moram se pravdati pred riječkim refleksom moralne nadmoći. Taj obrazac je star, predvidljiv i više ne potiče dijalog, nego zamor. Ne zbog sadržaja, nego zbog upornog odbijanja da se preuzme ikakva odgovornost za povijesnu, kulturnu i političku poziciju samog grada.

Rijeka nikada nije bila nositelj hrvatskog političkog identiteta. Niti u doba Austro-Ugarske, kad je imala poseban status kao corpus separatum pod izravnom ugarskom upravom. Niti nakon Prvog svjetskog rata, kada nije ušla u Kraljevinu SHS nego je bila zahvaćena aneksijom od strane D’Annunzijevih trupa i zatim službeno pripojena Italiji 1924. Hrvatska politička scena u to vrijeme bila je prisutna u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Šibeniku, Karlovcu, ali ne u Rijeci.

Nakon 1945., Rijeka nije pripojena Hrvatskoj iznutra, nego odozgo, odlukom komunističkih vlasti, a ne artikulacijom domaćeg hrvatskog stanovništva. Tada slijedi i ključna točka: planirano naseljavanje vojnog i industrijskog kadra iz ostatka Jugoslavije, posebno iz Srbije, BiH i Crne Gore. Grad je postao jugoslavenski industrijski i kadrovski projekt, ne kulturna jezgra hrvatskog društva.

To nije optužba, to je povijesna činjenica. Grad nije prošao iskustvo nacionalne represije, nije bio središte političkog progona, nije imao elitu koja je bila uklonjena ili likvidirana. Nije stvarao hrvatske lidere, nije nosio težinu jezika, vjere, ideje. Rijeka nije imala Radića, nije imala Stepinca, nije imala Frankopane ni Mažuraniće, ni Kardinala Kuharića, ni Šime Đodana, ni Marka Veselicu.
Nije imala jasan otpor 1941., nije bila žrtva represije 1945., nije bila ni simbol ni okosnica otpora 1991. godine.

I sada, iz te pozicije neutralne prometne točke i povijesnog prolaza, Rijeka sebi uzima pravo komentirati sve ostale, redom sredine koje su svoj hrvatski identitet stvarale kroz krv, egzodus, zabranjeni jezik, školu u podrumu, i crkvu pod prismotrom.
Split, Imotski, Vinkovci, Zadar, Šibenik, Slavonski Brod; oni su nosili državu dok je još bila nedozvoljena ideja. I ti gradovi sada moraju slušati moralna predavanja s pozicije koja nikad nije ni bila pod reflektorima odgovornosti.

Taj fenomen ima ime: paternalistički relativizam. To je stav: "mi nećemo izgovoriti tko smo, ali ćemo vam reći da ste vi pogriješili".
Rijeka je danas često arbitrarno mjerilo civiliziranosti - svaki drugi hrvatski grad mora biti oprezan da ne bude pretežak, pretradicionalan, prenacionalan, previše katolički, previše obilježen prošlošću - dok Rijeka samouvjereno nudi sebe kao sterilni prostor neutralnosti, koja se uzima kao poželjni standard.

Ali neutralnost nije isto što i sadržaj. Izbjegavanje pozicije nije superiornost.
Rijeka, u svojoj kulturnoj politici, javnom diskursu i dijelu medijske scene, godinama ne gradi hrvatski identitet, nego se od njega ograđuje, i onda s pozicije ograđenosti propituje tuđe korijene.
To je dvoličnost, ne uzvišenost.

Zato, ne, ne moram ti objašnjavati zašto je Split 1925. bio politički uzavreli centar narodnjaštva, dok Rijeka tada nije bila ni u istoj državi.
Ne moram ti dokazivati zašto Imotski ima izražen nacionalni sentiment, dok se Rijeka još uvijek ne može dogovoriti je li joj važniji Titov brod ili hrvatski grb.
Ne moram ti objašnjavati ni zašto Vinkovci pamte svaki 13. rujna, a Rijeka i dalje gleda u 3. maj.

Hrvatska nije obavezna opravdavati svoj identitet pred prostorom koji je povijesno ostao po strani, a danas si umišlja da je pozvan da bude sudac.
Dijalog da, ali bez podrazumijevane hijerarhije nad drugima, osobito ako ta pozicija počiva na neutralnosti bez rizika i povijesti bez tereta.
To više nije polemika. To je analitička konstanta.

Kad si već zapeo, možeš li objasniti kako je došlo do toga da su 1920-ih među vodstvom Orjune, ekstremnih jugoslavenskih nacionalista i četnika u Hrvatskoj najbrojniji bili Splićani i Dalmatinci? Niko Bartulović, Grga Anđelinović, Edo Bulat?
Za razliku od toga, u vodstvu HSS-a su prevladavali kajkavci, u vodstvu ustaša Ličani, a među komunistima oni iz većih industrijskih gradova (Zagreb, Sisak, Slavonski Brod)

Što se tiče Splita, meni je drago da tamo danas prevladavaju Vlaji (Zagora, Hercegovina...). Izvorni Splićani pomalo jesu u identitetskom problemu. Ja osobno međuostalim vučem korienje od stare splitske obitelji, ter s tom granom imam najslabije odnose, ter su neki od njih često bili sudionici antihrvatskih politika u prošlosti.
Svoj hrvatski identitet u obitelji sam većinom primio od svoje grobničke strane. Moja nona je bila tvrdokorni ,,klerofašist'', ter je uviek imala u sebi usađenu tu hrvatsku sviest i inat i oprez prema svemu stranom.

Pitaš zašto su 1920-ih među vodstvom Orjune i jugounitarističkog pokreta u Hrvatskoj bili brojni ljudi iz Splita i obalnih dijelova Dalmacije. Pitaš to kao da si uhvatio nekakav trajni dokaz dalmatinske „izdaje“, ali ono što si zapravo otkrio je vlastito nerazumijevanje - kako jugoslavenskog unitarizma, tako hrvatske političke povijesti, a osobito razlike između četništva 1920-ih i genocidne armije iz 1940-ih.

Dakle, da krenemo redom.

Prvo, četnici 1920-ih nisu četnici iz Drugog svjetskog rata. U to vrijeme, "četnik" je naziv za pripadnika Kraljevskog jugoslavenskog ratnog veteranskog društva, formalno odan kruni, bez jedinstvene zapovjedne strukture ni ideološki usmjerenog programa osim lojalnosti kralju. Bili su to većinom bivši srpski vojni dobrovoljci iz Prvog svjetskog rata, često smješteni u BiH, Srbiji i Crnoj Gori. Nemaju još oblik paraarmije, nemaju program „Velike Srbije“, i apsolutno nikakve organizacijske veze s kasnijim četničkim pokretom Draže Mihailovića koji će između 1941. i 1945. provoditi masovne zločine nad Hrvatima, Bošnjacima i Albancima. Povijesno ih poistovjećivati je netočno i nepošteno - razlika je u svemu: ciljevima, metodama, jezgrama, učinku.

Drugo, Orjuna (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), ono što zapravo spominješ, nije bila srpski ili četnički pokret, nego urbanizirani jugounitaristički projekt. Nastala je 1921. u Splitu, usred postratnog kaosa i otvorene talijanske prijetnje. Zadar je tada već pod Italijom, talijanska mornarica provocira na Jadranu, talijanski iredentisti se šetaju splitskom rivom. Tamo se i događa poznati incident iz srpnja 1920., kada talijanski mornari ubijaju mladića Ljubu Topića. U tom kontekstu, dio splitske građanske elite, posebno iz redova sekularnih intelektualaca, odvjetnika i gimnazijskih profesora, priklanja se jugoslavenskom unitarizmu, misleći da time brani grad od fašističke prijetnje.

To nisu bili četnici, nego pogrešno usmjereni hrvatski Jugoslaveni, koji su se zalagali za jedinstvenu državu južnih Slavena i, u početku, vjerovali u ravnopravnost. Imena su ti poznata: Niko Bartulović iz Dubrovnika, Grga Anđelinović s Hvara (aktivan u Splitu), Edo Bulat iz Splita. Svi obrazovani, građanski formirani, duboko sekularni, često liberalnog habitusa. Njihovi politički izbori su iz današnje perspektive tragično naivni – ali tada su bili jedini artikulirani odgovor na nedostatak ozbiljne hrvatske političke alternative na jugu.

E sad dolazimo do ključne točke.

Taj vakuum hrvatske političke ponude u Dalmaciji nije potrajao dugo. Hrvatska seljačka stranka, koja je do tada bila gotovo isključivo organizirana u kontinentalnoj Hrvatskoj, počinje proboj na jug već 1921., i odmah nailazi na ogroman odziv. Split tada bira Ivana Mulića iz HSS-a za gradonačelnika, i to nije politička slučajnost. To je prvi val ozbiljne narodne identifikacije s hrvatskim federalističkim pokretom. U godinama koje slijede - 1923., 1925., 1927. - HSS jača u cijeloj Dalmaciji, ali nigdje kao u Splitu, gdje se vrlo brzo uspostavlja kao dominantna politička sila. Drugim riječima: dok Orjuna pojačava ton, narod joj okreće leđa. I to jasno, dosljedno i politički zrelo.

A sada najvažnije: Dalmacija je od svih hrvatskih regija dala najviše ustaša - brojčano i postotno. Posebno unutrašnjost: Imotski, Vrgorac, Sinj, Knin, Drniš, Trilj - to su žarišta hrvatskog nacionalizma, kasnije i jezgra pravaškog i ustaškog pokreta. Pogledaj samo podatke o dragovoljcima NDH - Imotski i okolica imaju najveći broj po glavi stanovnika. I to nije slučajno. To je kontinuitet. Oni nisu završili u Orjuni - oni su čekali da dobiju svoju hrvatsku državu. Kad su je dobili, grlili su je, branili i ginuli za nju - s krivim vođama, možda, ali s jasnim osjećajem tko su i zašto.

I sad dolazimo do vas - Rijeke.

Godine 1924. Rijeka je pripojena Italiji. Do 1926., hrvatski jezik je ukinuta stvarnost - nema ga ni u školi, ni na cesti, ni u javnom životu. Gdje ste tada vi? Gdje su vam orjunaši, federalisti, pravaši, HSS-ovci, komunisti? Nema ih. Rijeka nije pogriješila jer Rijeka nije radila ništa. Grad je jednostavno - nestao iz političke slike Hrvata. Šutnja, prilagodba, kapitulacija.

I to je vaša konstanta. 1941. - opet ništa. Vi niste ni izabrali, ni stali, ni pali. Vi ste se stalno povijesti sklanjali u stranu. Zato vas nema ni u legendama, ni u pjesmama, ni u bitkama. Rijeka je možda teritorij, ali nikad nije bila srce hrvatske političke borbe. Niste ništa dali, ni u ratu, ni u miru. Niste bili ni orjunaši, ni ustaše, ni partizani + bili ste prazni prostor.

I danas? Rijeka je jedini veći grad u kojem je HDZ uvijek treći, trenutno četvrti. Prva mjesta su za sve inačice SDP-a. Jedini grad u kojem je isticanje hrvatske zastave povod za cinične komentare, jedini grad gdje se Dan pobjede doživljava kao dan žalosti za "multikulturni gubitak". Jedini grad gdje se hrvatska država tolerira, ali se ne voli.

Zato, ne govori o Dalmaciji. Ne mjeri je orjunašima iz 1920-ih, jer narod ih je izbacio. U Dalmaciji se griješilo, ali uvijek se znalo tko si. U Rijeci se nije griješilo jer se nikad nije ni pokušalo postojati.

To je razlika. Povijesna. Karakterna. Hrvatska.

Ako je itko zapeo, zapeo si ti - jazavac koji se slučajno našao u Hrvatskoj.
Znaš li zašto skačeš na Split i Dalmaciju?
Zato što dolaziš iz grada koji ništa nije prošao i ništa nije izgradio, a pokušava se ponašati kao da ima pravo biti moralna savjest naroda kojem nikada nije pripadao ni poviješću, ni identitetom, ni odabirom.

Split i Dalmacija te iritiraju jer postoji kontinuitet: od narodnjaka i pravaša, preko ustaških i domobranskih uporišta, do Domovinskog rata, gdje su prvi rovovi bili popunjeni upravo Dalmatincima. I što ima Rijeka?

Rijeka 1918.? Pripojena Italiji, dok se ostatak Hrvatske bori protiv unitarizma.
Rijeka 1941.? Povijesna praznina - bez odluke, bez odgovornosti, bez otpora.
Rijeka 1991.? Slučajno u Hrvatskoj, ali ideološki ni tada nije znala na koju će stranu.

To je grad koji nikada nije rekao "mi smo Hrvatska". Nego je uvijek bio tu negdje. Neutralna točka. Tranzitna zona. Bez emocije, bez pamćenja, bez jasne boje.
I sad ti, iz toga, gledaš Dalmaciju s visoka?

Ne smeta te "nacionalizam". Smeta te bilo kakav oblik jasnog identiteta jer podsjeća koliko tvoja sredina nikad nije imala ništa takvo. U Splitu ljudi znaju čiji su. U Imotskom znaju. U Šibeniku, Zadru, Vinkovcima, Livnu - znaju.

A Rijeka?

Rijeka je prostor u kojem su Srbi i Crnogorci bili politički gospodari gotovo cijelog 20. stoljeća. Gdje su muslimanske udruge i kvaziljevičarski krugovi više zastupljeni u gradskim programima od ičega što je povezano s hrvatskom baštinom. Rijeka je danas jedini veći grad u kojem nema hrvatskog sentimenta u zraku.

Zastava? Tiha.
Crkva? Ismijana.
Domovinski rat? Skriven iza pseudograđanskih maski.
Branitelji? Samo ako se o njima govori kao o "problemima“.
Simboli? Samo ako nisu prepoznatljivo hrvatski.

To je grad u kojem je Titov brod zaštićeniji od bilo kojeg hrvatskog memorijalnog kompleksa.

Grad u kojem se na Korzu više tolerira protuhrvatska poruka nego hrvatski stijeg.

I ti dolaziš suditi jednoj Dalmaciji?

Split ne mora biti savršen da bi bio stvaran. A vi u Rijeci ni ne pokušavate biti stvarni - vi glumite neutralnost dok iznutra kuhate vlastitu nelagodu zbog tuđe jasnoće.

Ti mene pitaš zašto je Dalmacija dala i desne i lijeve ekstremizme? Jer se borila. Jer je uzimala strane. Jer je Hrvatska tamo živjela i krvarila.

Ti to ne razumiješ jer ti dolaziš iz grada koji je politički sterilno odgojen da se nikada ne izjasni.

Nikad ni crveno, ni crno. Nikad ni Zagreb, ni Beograd. Nikad ni DA, ni NE. Uvijek možda. Uvijek - "mi smo specifični".

Specifični ste samo po tome što nikad niste izložili leđa. Niti za kralja, niti za Tita, niti za Franju.

I to te smeta, što si po pitanju hrvatstva, ti i tvoj grad, bez obilježja.

Danas Rijeka točno to i pokazuje: politički vodite grad kao da je tuđa luka, nacionalne vrijednosti ismijavate, vlastitu prošlost ne znate, a hrvatsku ne priznajte.

Zato vam danas u kulturnim centrima sjede aktivisti, Jugoslaveni, etnobiznismeni i identitetski turisti. Zato vas prepoznaju po projektu Galeb, a ne po ičemu što podsjeća na Bleiburg, Ovčaru, Škabrnju ili Domovinski rat. Zato vam najveći identitetski projekt nije Hrvatska - nego "eVropska luka različitosti“.
Ali to nije identitet.
To je opravdanje za odsutnost.

Zato te i boli Split. Ne zato što je preglasan. Nego zato što te podsjeća da ti nemaš glas.
Ne zato što je prenacionalan. Nego zato što ti ne znaš jesi li uopće Hrvat u punom smislu.
Ne zato što je radikalan. Nego zato što te podsjeća koliko si ti: prazan.

A nema te ironije, tog kvaziintelektualnog prijezira, tog sarkazma s Korza, koji to može sakriti.

Ti ne pokušavaš analizirati.
Ti pokušavaš liječiti.
Sebe.
Na nama.
I zato nećeš nikad ozdraviti.









Retoričko pitanje, ne traži odgovor; je li vas sramota?

Puj

Ti si posljednja osoba koja bi trebala dijeliti lekcije o hrvatstvu. Zašto? Jer dolaziš iz grada koji, i kad je trebalo šutjeti, i kad je trebalo vikati - nikad nije bio tamo gdje se stvarala hrvatska povijest. I sad bi ti, iz Rijeke, docirao Dalmaciji o Orjuni, domoljublju?

Prvo si objasni gdje je tvoj grad bio 1848., kad su Hrvati tražili ujedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Nije bio s narodom - bio je uz Peštu. Kad se stvarao narodni preporod, Split je imao Pavlinovića, Zadar Narodni list, Šibenik Bulića, a vi ste imali gubernatora poslanog iz Ugarske i krug mađaronske elite koja je gradom upravljala kao pokrajinom bez naroda.

Znaš li tko je u tvojoj Rijeci tada vodio politiku? Talijanaši i autonomisti. Riccardo Zanella, Giovanni Kobler, i ekipa koja je sanjala o mađarsko-talijanskom hibridu, ali nikad o Hrvatskoj. Kad je D’Annunzio 1919. zauzeo grad, nisu mu se suprotstavili neki tvoji "antifašisti" ili "Riječani Hrvati" - dočekan je cvijećem i poklikom Forza Fiume. Da, taj isti Forza Fiume koji danas nosite po kapama, tetovažama i instagramu, a ne znate - ili se pravite da ne znate - što on zapravo znači: potpis na predaju.

Kad je Split 1920. prokrvario na Rivi, jer se narod suprotstavio talijanskom desantu i provociranju s ratnog broda, tvoj grad je šutio. Dok je Petar Gudić ležao mrtav, vi ste mirno brojali liru i uživali pod Italijom. A kad je 1924. Rijeka službeno postala talijanski grad, bez ispaljenog metka, samo ste nastavili dalje, kao da se ništa nije dogodilo. I sad bi ti o otporu, patriotizmu, o tome tko je bio "preblizu Beogradu"?

Tvoja nazovi urbanost nije izraz dubine, nego obrambenog mehanizma. Jer duboko znaš da tvoja Rijeka nema Radića, nema Stepinca, nema Proljeće, nema ni Dan državnosti. Nema ni krvavu bojišnicu 1991., jer ona je bila daleko. Vi ste imali stabilnost, pristojnu industriju i tišinu. I sada to koristiš kao "dokaz superiornosti"? To što se nisi borio ne čini te mudrim, samo odsutnim.

To što spočitavaš Dalmaciji Orjunu - to je sve što ti je ostalo. Jer znaš da je Split imao i Orjunu i otpor Orjuni. Imao je i komuniste i antikomuniste, i katolike i radikale, ali je imao: sve. Tvoj grad nije imao ništa, jer se nikad nije ni pokušao opredijeliti. I sada si ti taj koji bi bio mjera hrvatstva?

Ne, nisi. Jer tvoje hrvatstvo je konstruirano. I zato ti danas najviše smeta - ne ekstremizam - nego sigurnost. Jer kad Dalmatinac kaže tko je i što je, ti ne znaš što bi rekao za sebe. I zato ti je lakše reći: "vi ste Orjunaši", da bi prikrio da tvoj grad nikad nije bio - ništa.

Zato sljedeći put kad ti dođe da predaješ o povijesti, zastani. Ne zato jer ne smiješ, nego jer - nemaš s čime. Povijest tvoje Rijeke nije ni herojska, ni državotvorna. Ona je pasivna, tiha i u svakom trenutku - uz onog tko je trenutačno jači. To nije identitet, to je navika.

I zato, šuti kad se govori o hrvatstvu. Ili barem slušaj. Jer tvoj Forza Fiume neće nikad značiti što znači "Živjela Hrvatska". Jer jedno se nosi iz inata, a drugo iz uvjerenja.

I za kraj, kad već pokušavaš iz Rijeke docirati o hrvatstvu - bolje ti je da prije toga prebrojiš koliko ste ga imali:

Rijeka od 1779. do 1918. nije bila pod Hrvatskom, nije bila u banskom sustavu, nije imala saborske zastupnike, nije provodila hrvatske zakone. Bila je ili mađarska ili pod Italijom, ali nikad hrvatska. Dalmacija, iako administrativno pod Austrijom, imala je žive hrvatske stranke, zastupnike u Carevinskom vijeću, otvoreni pokret za sjedinjenje s Hrvatskom. Rijeka - nije.

Preporodni pokret = nula iz Rijeke! U doba narodnog preporoda, Split daje Pavlinovića, Zadar Narodni list, Šibenik Franu Bulića, Metković don Ivana Musu. Riječki Hrvati? Tada ih gotovo i nema u gradskom poglavarstvu. Kulturni utjecaj hrvatskog jezika u Rijeci do 20. stoljeća praktički ne postoji u javnoj sferi.

D’Annunzijeva okupacija Rijeke: 1919. Gabriele D’Annunzio je bez otpora ušao u grad. Tadašnji "gradonačelnik" Zanella ne pokreće nikakav otpor. Stanovništvo Rijeke izašlo na doček.

Talijanska aneksija 1924. = bez ispaljenog metka. Rijeka je ušla u sastav Kraljevine Italije. Grad nije prosvjedovao. Nije bilo demonstracija, ni narodnih peticija, ni javnog negodovanja. Niente!!
Krvoproliće u Splitu 11. srpnja 1920. Hrvatski građani -civili, suprotstavili su se talijanskom ratnom brodu. Došlo je do oružanog sukoba. Hrvat Petar Gudić i Talijan Francesco Greco su ubijeni. Grad je proključao. Rijeka? Ništa slično. Nikad.

Što se tiče antifašizma: mit riječke borbe lol. Rijeka je ušla u sastav Jugoslavije nakon rata 1945. ne snagom otpora iznutra, nego kao rezultat dogovora na Jalti i vojne prisutnosti NOVJ-a. Broj poginulih riječkih antifašista je malen. Nema snažnog ilegalnog pokreta. Rijeka je više čekala nego djelovala.

Domovinski rat: nepostojanje značajnijeg doprinosa. Rijeka nije imala izravna ratna djelovanja. 128. brigada HV-a postojala je, da, i dala je doprinos. Ali u usporedbi s 4. gardijskom brigadom iz Dalmacije, 113. brigade iz Šibenika, 112. brigade iz Zadra, i ogromnim brojem poginulih Imoćana, Sinjana i Kaštelana u Vukovaru, to je sve kvantitativno i simbolički neusporedivo.

Onda idemo na kulturnu i državotvorno elitu, tko je tvoj uzor? Split daje Dragu Ivaniševića, Josipa Smodlaku, Franu Bulića, Dalmacija daje Generala Gotovinu, Marka Perkovića Thompsona ako hoćeš i to. Rijeka? Politički i kulturni prostor do 1990-ih je pretežno jugoslavenski i sekularno orijentiran. Riječki "Hrvat" je često više konstrukcija nego životna stvarnost.

Kad Dalmacija kaže da je Hrvatska, to nije romantika. To su činjenice. A kad Rijeka to kaže, to je često nesiguran pokušaj da nadoknadi sve godine kad nije bila ni blizu.

Lp

Ne tribaju nam Muslimani i Srbi pored ovakvih unutarhrvatskih previranja i šovinizama.

I dan danas postoje nastojanja u Splitu da ga se politički zavadi sa Zagrebom, ter se u tom smjeru često rade umjetni razdori. Najgore mi je bilo ono kad je dio navijača Hajduka htio bojkotirat Hrvatsku reprezentaciju. Ili pak često tjeraju onu foru da je Zagreb=Beograd. To su poprilično očite orjunaške namjere, ali sva sreća što u Spitu ipak prevladavaju domoljubni Vlaji i tako ipak preglasavaju izvorne Splićane.

U Rieci za razliku od toga ne postoji takav inat i odbojnost spram Zagreba. Čak ni Istra, koja doista isto tjera svoju posebnost, nema taj agresivni pristup spram Zagreba kano što to ima Split. Nije slučajno Tito navijao baš za Hajduk...

Jesi li čuo za hrvatske mučenike sa Sušaka (dio Rieke), koje su pobili partizani? Franjo Rade Grabar (učenik sušačke gimnazije, ujedno i hrvatski politički aktivist), ter svećenik Martin Bubanj.

Evo malo obširnije o tomu:
https://hrvatska-bosna.eu5.org/hr_kultu ... -trsat.htm

Ne, nije Split taj koji stvara razdor sa Zagrebom - nego je upravo ta teza o "svađalačkom Splitu" nametnuti narativ, obično iz sredina koje cijeli život pokušavaju dokazati da su "više Europa", "manje Balkan", a zapravo nikad nisu bile ni jedno ni drugo - ni stvarno hrvatske, ni stvarno državotvorne.

Split se ne suprotstavlja Zagrebu, nego se suprotstavlja nepravdi - i to je ogromna razlika koju ti očito ne razumiješ. Kad se u Zagrebu kroje političke ili sportske odluke koje sustavno ignoriraju jug Hrvatske, Split ne šuti. I hvala Bogu da je tako. Jer zahvaljujući Splitu i Dalmaciji Hrvatska ima svoju jadransku dubinu, svoju povijesnu vertikalu i najvažnije - najveći broj branitelja po glavi stanovnika.

Rijeka? Rijeka šuti. Šuti već desetljećima. Šutjela je kad se rušila hrvatska zastava, kad su se zatvarala hrvatska kazališta, kad je Fiume bilo više talijanski nego hrvatski grad, a danas šuti dok joj se ispod površine tolerira jugoslavenski kulturni sloj, gdje su "identitet" i "otvorenost" samo alibi za to da se ne mora voljeti Hrvatska. Jer je "nacionalizam seljačka stvar".

Ti kažeš da u Rijeci "nema inata prema Zagrebu"? Ne treba Rijeka inat. Rijeka ima ravnodušnost. A to je još gore. Rijeka nije politički protiv Zagreba - Rijeka je politički pasivna, dezorijentirana i trajno identitetski nedovršena.

Pogledajmo sada tvoju opasku o Hajduku i Titovoj "naklonosti". Znaš li ti zašto je Tito forsirao Hajduk? Ne zato što je volio Split - nego zato što je znao da ga mora pacificirati. Hajduk je trebao biti "vojni klub" - i bio je ponuđen Beogradu. Split je odbio. Hajduk je bio klub s predratnim hrvatskim identitetom, osnovan 1911. u Praškoj pivnici, s jasnim nacionalnim predznakom.

A sad pogledaj kako je nastala Rijeka.

NK Rijeka (tadašnji Kvarner) nije autohtoni hrvatski klub. Nastao je 1946. godine - na ostacima talijanskog kluba S.C.F. Quarnero, koji je igrao u talijanskoj ligi i bio simbol fašističke Italije u Fiumeu. Komunističke vlasti su preuzele njegovu infrastrukturu i igrače, preimenovali klub i - eto ti NK Rijeka. Ne kao izraz hrvatskog identiteta - nego kao simbol nove jugoslavenske integracije. I to u gradu koji do tada uopće nije bio u Kraljevini SHS nego pod Italijom. Nije Rijeka bila samo okupirana - Rijeka je bila asorbirana u talijanski nacionalni korpus, i s velikim dijelom stanovništva koje se ni nakon 1945. nije osjećalo hrvatski. Odatle i današnje frustracije kad im "Vlaji" i "kontinentalci" dođu s hrvatskom zastavom.

I kad već spominješ Istru - ona se barem jasno opredijelila u 90-ima. A gdje je bila Rijeka? Koliko riječke brigade znaš? Koliko riječke ratne postrojbe imaju spomenike u Vukovaru, Maslenici, Škabrnji?

Na kraju - Split nije problem, Split je korektiv. Split ne šuti kad se hrvatske vrijednosti iskrivljuju, kad se politika truje uhljebništvom i kad se narod vrijeđa. Ako to boli neke u Zagrebu, neka ih boli. Ali neka znaju, u trenucima najveće krize, neće ih spašavati "tolerantna Rijeka", nego upravo ti "glasni" Split i njegovo zaleđe. Kad je trebalo stvarati Hrvatsku - Split je bio tu. Kad je trebalo ginuti za Hrvatsku - Split je bio prvi. I kad treba danas kritizirati vlasti koje izdaju ideale za koje su mnogi poginuli - Split ne šuti.

A to što vi šutite, ne čini vas boljima. Samo vas čini nevažnima.

Riječani su samoprozvani arbitri ukusa, mjere i identiteta. Pojedinci su došli na hrvatske platforme, pa tu docirate o "provincijalizmu", "orjunaštvu", i "preuveličanom domoljublju" - i to iz grada koji je posljednji ušao u hrvatski teritorijalni korpus, a još ni danas nije kročio u onaj duhovni.

Vi niste alternativa. Vi ste anomalija. Ne hrabra, buntovnička anomalija koja preispituje, nego samodopadna, ukorijenjena u jednom anacionalnom obrascu ponašanja koji vam je, što god tvrdili, integralni dio duše.

Vama je Thompson smetnja, ali vam nisu smetali Šerbedžija, Balašević i "Računajte na nas". Himna vam je preduga, a Dan državnosti nebitan. Ne pjevate Lijepu našu, ali ćete zato vrlo rado zaplesati užičko kolo usred Koblerovog trga, pod crvenim svjetlima srpskog Badnjaka, uz 1.500 porcija posne hrane u organizaciji Vijeća srpske nacionalne manjine, pod pokroviteljstvom gradske vlasti Rijeke.

U Rijeci se ne pjevaju Čavoglave, ali se gradi džamija s 23-metarskim minaretom, donacijom iz Katara, u gradu u kojem sve rjeđe znaš što znače Vukovar, Bleiburg ili Stepinac. U Rijeci nije važno s koje si strane rata bio - važno je da nisi "previše Hrvat". Jer to vrijeđa tu vašu krhku konstrukciju "inkluzivnosti".

Vi ne mrzite Zagreb, ne. Vi ste ravnodušni - i to je još gore. Zagreb vam je dobar dok šalje novce i ministre, ali čim podigne zastavu - vi zovete Berlin. Ili barem Novi list, da se napiše pamflet o "konzervativnoj regresiji" i "vjerskom populizmu".

Vi niste europski. Vi ste postjugoslavenski relikt, urbano "jezgrO" koje više ne zna zašto bi uopće pripadalo.

Vi Hrvatsku niste stvarali, vi ste je naslijedili - kao stan od dide koji vam je bio Hrvat, pa sad tražite način da iznutra renovirate sve što podsjeća na njega.

Rijeka je danas grad gdje se više govori bosanski, srpski i talijanski nego hrvatski standard. Grad gdje kulturni kapital čuvaju manjinske kvote, dok se većinski narod sustavno isključuje iz vlastitih simbola. Grad gdje su udruge dragovoljaca marginalizirane, a sveprisutna "raznolikost" često znači: samo ne hrvatski.

I kad dođete na forume pa prozivate Split - znajte da prozivate grad koji ne šuti kad Hrvatska pati. Grad koji šalje ljude, a ne priopćenja. Grad koji zna tko je. I boli vas taj Split jer vas podsjeća na ono što nikad niste bili: jasno definirani, nepokolebljivi, bez kompleksa. Split ne mrzi Rijeku. Split vas ne uzima ozbiljno, nadglasaju vas zvona Svetog Duje.

Na kraju dana, sve se svodi na jedno: gdje znaš tko si, i gdje to smiješ biti.

Split nije samo splitski, najmanje je splitski, današnji Split čine i Hercegovci, Imoćani, Livnjaci, Posušani, ljudi koji su došli ne da uzmu, nego da ojačaju. Split ima kičmu i vjeru upravo zbog te krvi. Nisu ga razvodnili, učinili su ga stabilnijim. Zato Split zna što je. I ne stidi se reći.

U Splitu može živjeti svatko, ali pod uvjetom da poštuje dom i ne skriva prijezir prema onome što je hrvatsko. U Splitu Hrvatom postaješ - ako nisi po rođenju, možeš po izboru. To je grad koji prima, ali ne kleči.

A Rijeka?

U Rijeci se Hrvatom prestaje biti.
Korak po korak: prvo te smeta zastava, pa križ, pa himna, pa svaki oblik jasnog identiteta.
Na kraju ostane samo neutralna "građanska svijest" iza koje nema ničega.

To vi vrlo dobro znate. Sami sa sobom, pred ekranom.

U Splitu te pitaju: "Čiji si?"
U Rijeci: "Zašto bi bio išta?"

Zato Split stoji. Rijeka koleba.
Split gradi pripadnost. Rijeka relativizira sve.
Split ima lice. Rijeka ima odraz drugih.


Split je mjesto gdje se Hrvatom postaje.
Rijeka je nažalost mjesto gdje se Hrvatom prestaje biti.

A gdje čovjek ne zna tko je - tu ni država dugo ne ostaje.

Lp

Ta odbojnost Splita spram Zagreba potiče još iz Juge. Kad bi netko iz Splita preselio u Zagreb, rekli bi mu da je izdao Split. A u vrieme Juge govoriti da je Split trpio neku nepravdu od Zagreba je krajnje smiješno...

Također, Rieka i Split nisu uzporedivi po pitanju talijanske okupacije. Rijeka je dobrim dielom očišćena od Hrvata između 1918-te i 1941-ve. Znači Rieku možeš uzpoređivati sa Zadrom. Moj pranono Grobničan koji je radio u Rieci kano vrtlar, dobio je 1918.te ponudu od Talijana da ili će postat Talijan i tako nastaviti svoj posao ili neka se makne iz Rieke.

Split možeš uzpoređivati sa Sušakom (dio današnje Rieke), a tamo su i u vrieme rata postojali bilo jaki partizanski pokret, a i prohrvatski katolički pokret koji se protivio komunizmu i zalagao za ujedinjenje s NDH.