Imam rodbine u Crvenicama ne pretjeruju oni kao Rožani ili ne daj Bože ovi sa Ćavaraova stana i na gore, oni siluju 'o', ali nisu dio onog našeg ustroja kad ide 'a', a kad 'o'. Najzanimljivije od svega je što bi ta sela posušani živnuli i doveli malo u red, ovako su to teški zapušteni i iseljenički kraj, no da ne trolam dalje...

A moze pitanje? Kad kažu umjesto m' slovo n', naprimjer "ja pitan", "ja san","neznan" i tako dalje, ovo je dalmatinski jezik il ikavica općenito?

Kako nema alahati? Nisam poznavatelj teorije, ali znam što čujem. Mater mi je s jedne, a ćaća s druge strane A i kod oboje se nekad govorilo na N, tipa sedan, osan, čak i sedon, oson.
Čak mi N zvuči više hercegovački nego dalmatinski.

Kako nema alahati? Nisam poznavatelj teorije, ali znam što čujem. Mater mi je s jedne, a ćaća s druge strane A i kod oboje se nekad govorilo na N, tipa sedan, osan, čak i sedon, oson.
Čak mi N zvuči više hercegovački nego dalmatinski.

A moze pitanje? Kad kažu umjesto m' slovo n', naprimjer "ja pitan", "ja san","neznan" i tako dalje, ovo je dalmatinski jezik il ikavica općenito?

Ako se kod ikavaca "sidi", zašto se ne "liži"?

Zašto "zec" nije "zic"?

Zašto "petak" nije "pitak"?

Zašto "led" nije "lid"?

A "perunika" bi mogla da bude "pirunika"...

Ta ikavica baš i nema nekog smisla, Vuk je to pametno izopštio u svojoj jezičkoj reformi.

Morlačko čobanska iskvarena srpska ekavica.

- ljuta ikavica, sve na i
- razlikovanje a/o, č/ć, m/n
- tvrdi, čvrsti ravnomjerni govor bez retardiranih naglasaka, razvlačenja i kraćenja

To je daleko najhrvatskiji, najčišći i najjači govori koji se priča u najjačem, najčišćem i najhrvatskijem kraju- Posušje, Grude, Imotski, Vinica, dio Širokog i dokle već ide.

Žalosno da smo uzeli ovaj ijekavski ******** za standard, riga mi se kad čujem pojedince koji su odgojeni u čistoj ikavici kako sad kažu npr. jest umisto jist.


Službena ******** verzija- hoćeš li jesti?
Tvrda ikavska verzija- šist?

Ako se kod ikavaca "sidi", zašto se ne "liži"?

Zašto "zec" nije "zic"?

Zašto "petak" nije "pitak"?

Zašto "led" nije "lid"?

A "perunika" bi mogla da bude "pirunika"...

Ta ikavica baš i nema nekog smisla, Vuk je to pametno izopštio u svojoj jezičkoj reformi.

Morlačko čobanska iskvarena srpska ekavica.

Ekavica u Dalmaciji i Hercegovini???
Pa čak ni Srbi u tim krajevima ne pričaju ekavicom.

Pa ko te tera da pričaš baš ijekavski? Ni meni nije baš milozvučan, ali dobro.

Ne tera te nitko doslovno nego pričam o tome da je kod nas ijekavica svugdi, u školama, udžbenicima, na televiziji, internetu, u službenom govoru, ama baš svugdi i to sve uništava ikavicu (kao i kajkavicu i čakavicu naravno) pogotovo kod novih gradskih ******** generacija koje nemaju svoje ja i srame se da ne bi ispali seljačine.
Prava ikavica će se održat oko Posušja i to ti je to...

To si bome u pravu druže.

Ne tera te nitko doslovno nego pričam o tome da je kod nas ijekavica svugdi, u školama, udžbenicima, na televiziji, internetu, u službenom govoru, ama baš svugdi i to sve uništava ikavicu (kao i kajkavicu i čakavicu naravno) pogotovo kod novih gradskih ******** generacija koje nemaju svoje ja i srame se da ne bi ispali seljačine.
Prava ikavica će se održat oko Posušja i to ti je to...

Znam po sebi, vršnjaci te pritiskaju da prihvatiš neke norme koje osetiš da su besmislene i posledica nezrelosti, ali nemaš ubedljiv argument protiv.

Treba ti neko stariji da te nauči kako da im odgovoriš...

Sad, nebitno čije nasleđe je u pitanju, princip je isti. To se prenosi sa kolena na koleno. Zato i vredi, zato se ne pušta. Čitavi životi su ugrađeni u to.

Ruđer Bošković je bio poreklom Srbin.

Otac Ruđera Boškovića Nikola rođen je u Orahovu Dolu u Popovu, selu smještenome na južnome rubu prodoline Dubrave uz srednjovjekovni Put soli. Dubrava se prostire od Zavale, srednjovjekovnoga popovskog vojno-upravnog središta u kojemu se nalazio srednjovjekovni Popovski grad te niz utvrda o čemu svjedoče toponimi Grad, Gradac i Ostrog. Zavala je bila i duhovno središte toga kraja. U njoj se nalazila istočnohercegovačka inačica crkve sv. Spasa − crkva sv. Petra, predmet jednoipolstoljetnoga katoličko-pravoslavnog sporenja o kojoj srpski povjesničar Vladimir Ćorović piše: Iz ruševine te crkve očuvana je jedna ploča u manastiru, koja sa svoje strane daje nešto potvrde za zapadno poreklo njene arhitekture. Motiv pletera (podebljao D. V.) u gornjem delu ploče karakterističan je za dalmatinske građevine i to čak iz dosta ranog srednjeg veka, iz VIII − X stoleća. Govoreći o motivu dviju ptica Ćorović zaključuje: Ovakve figure po pravoslavnim crkvama u Hercegovini apsolutno ne postoje.

Nakon dolaska Osmanlija u Popovu jača utjecaj pravoslavlja te se negdašnji eremitaž dogradnjom i preuređenjem pretvara u pravoslavni manastir koncem 15. ili početkom 16. st. (prvi mu je spomen 1514.), iako mu gradnju pojedini srpski povjesničari neopravdano pomiču čak na 7. st. Upravo je zavoski manastir bio idejni i ostvarbeni rasadnik snažnijega širenja pravoslavlja na samu Zavalu, njezine zaseoke Muharevu Ljut i Budim Do te obližnja sela Čvaljinu i Dvrsnicu, a u manjoj mjeri i na Ravno. O snazi popravoslavljivanja zorno svjedoči podatak da je u Čvaljini na pravoslavlje prešla čak i obitelj Perotić s otoka Šipana, a iz Zavale se i Čvaljine najviše obitelji u 17. i 18. st. preselilo u katolička sela Ravno i Trebimlja. Katoličkim su oazama ostali zavoski zaselak Češljari (na njegovu se mjestu nalazilo srednjovjekovno selo Poljičani) i ishodište Boškovićâ Orahovi Do.

Marko Vego (za kojega bi se moglo reći sve osim da je hrvatski nacionalist jer je 1938. prešao na pravoslavlje) spominje činjenicu da se stanovnici Trebimlje i Ravna dubrovačkim sudcima obraćaju na ikavici te domeće: Mjesto Trebinje izražava se kao Tribigna u ikavskom području iako je to područje ijekavsko. Možda jento prastari ostatak iz doba doseljenja južnih Slavena u te krajeve. Tako je i sa mnogim drugim riječima, što se vidi po mojim ispisima iz arhiva.

Da je istočna Hercegovina iskonski ikavsko područje, namjerno se prešućivalo zbog toga što iskonskih Srba ikavaca gotovo da i nema. Postoji tek jedna mala ikavska oaza u Azbukovici u Podrinju (današnja općina Ljubovija u zapadnoj Srbiji), danas naseljena isključivo Srbima, no po nekim je podatcima dio stanovništva u taj kraj doseljen iz Dalmacije. Nadalje, u blizini je Azbukovice bio i franjevački samostan u Srebrenici te je i to moglo utjecati na to da se ikavica ondje održi. Ipak, nije nemoguće da je riječ o popravoslavljenome življu s obzirom na brojne osmanlijske zapise o popravoslavljenju katoličkoga puka u Podrinju, poglavito u Zvorniku.

Treba napomenuti da su u srednjovjekovnome Popovu česta i osobna imena Hrvoje i Hrvatin, što je nedvojben dokaz samosvijesti istočnohercegovačkih Hrvata i mnogo prije nego što nam to službena historiografija nastoji prikazati.

O PRIJEPORIMA O PODRIJETLU BOŠKOVIĆA

U osvrtima na podrijetlo istočnohercegovačkoga stanovništva srpski su se znanstvenici uglavnom oslanjali na monografije Hercegovina Jevte Dedijera i Popovo u Hercegovini Milenka S. Filipovića i Ljube Mićevića u kojima se uglavnom donose najčešće posve neutemeljene predaje o podrijetlu rodova iako su popovske i gradačke katoličke matice najstarije u Hercegovini te su kao takve prvorazredno povijesno vrelo. Koliko su predaje vjerodostojne, najrazvidnije je na primjeru obitelji Popović iz Gabele koja drži (kao i većina starijih rodova u središnjoj i istočnoj Hercegovini) da je rodom iz Crne Gore iako se u Gabelu doselila iz obližnjih Dobranja prije samo 150 godina. Izvor je predaja o crnogorskome podrijetlu starih popovskih rodova upravo monografija Jevte Dedijera, pa se tako raznoraznim izmišljenim predajama nastojalo dovesti u pitanje i katoličko podrijetlo Boškovića.

Prezime Bošković u Orahovu Dolu spominje se od 1649., godine 1653. Boškovići žive na Trebimlji, 1710. u Veljoj Međi i Cicrini, 1722. u Ravnome, oko 1730. u Češljarima, 1740. u Dubljanima, a 1755. na Belenićima, i to uvijek kao katolici. Iz Orahova Dola Boškovići se sele i u Zažablje.

Godine 1723. spominju se u Hrasnu, 1738. u Slivnu, a 1769. u Dobranjama. Živjeli su u hutovskomu naselju Raševići odakle su se preselili u Metković (1757.), Sjekose (1760.), Mramor i Tuhinje te dalje u Dubrave (godine 1792. spominju se u Crnićima). Katolištvo je Boškovića (i njihovih potomaka Kristića, Tomičića i drugih) nemoguće osporiti ako ni zbog čega, onda zato što je rođeni stric Ruđera Boškovića bio don Ilija, popovski župnik kojega su uskoci ubili koncem 17. st., pa se ocu don Ruže (kako tomu učenjaku tepaju njegovi suzavičajnici) nastojalo promijeniti i prezime i mjesto podrijetla. U Orahovu Dolu uistinu postoji predaja da Boškovići potječu od Pokrajčića koji su se doselili iz Bosne, pa se Nikolu Boškovića iz Orahova Dola pokušalo prekrstiti u Nikolu Gudelja iz Pokrajčića kod Trebinja. Drugi su pak pokušali Boškoviće smjestiti u Orah, selo u Žurovićima iznad Rijeke dubrovačke, no i tu su se prevarili jer je u doba rođenja Nikole Boškovića to selo bilo katoličko.

U najnovije su vrijeme srpski "historiografi" pokušali kao rodno mjesto Nikole Boškovića nametnuti Veličane, no i ondje Boškovići nose nadimak Kadijić kao i hutovski Boškovići te su u Veličanima razmjerno nedavno prešli na pravoslavlje. Osim već navedenih izravnih podataka (Orahovi Do oduvijek je katoličko selo, don Ilija Bošković, Ruđerov stric, bio je katolički svećenik, a Marijan Sivrić i Marinko Marić našli su upise Nikole Boškovića u katoličkim maticama) katolištvo Boškovića potvrđuju i posredni dokazi. Osim katolika iz Popova Neretvansku krajinu naselio je i jedan dio popovskih pravoslavaca. Nijedan rod doseljen u Neretvansku krajinu nije u prvome valu doseljenja (a najčešće nikako) mijenjao obred.

Podatci su nam iz neretvanskih matica vrlo dragocjeni jer iz njih doznajemo da su u danas isključivo srpskim selima u Popovu nekoć živjeli katolici. Tako je obitelj Ivanišević u Metkoviću podrijetlom iz Poljica, Medari su iz Sedlara ili Dračeva, Grubješe iz Dvrsnice i Sedlara, Galičići iz Galičića, a Gluščevići iz Sedlara. Treba napomenuti da se u navedenim selima ne spominje nijedan katolik u posljednjih trista godina, a svi su nositelji tih prezimena u Popovu danas pravoslavci! Iz Dubrave su se u neretvansku župu Slivno doselila tri roda, od kojih je svaki nakon doseljenja čuvao iskonski obred. Ćulići su se iz Zavale doselili u Podstijene, ali su koncem 18. st. prešli na katolištvo (kao i Rešetine u Opuzenu te Simati u Dobranjama), a Kadijevići su se iz istoga mjesta doselili na Kremena i do danas su ondje i u Mihalju ostali pravoslavci.

Posebno je zanimljiv slučaj Šešelja koji su se iz Muhareve Ljuti (ondje se 1704. kao posjednik spominje Mijo Šešelj) doselili u Lađište odakle su prešli u Podgradinu. Prvo obitavalište Šešelja u Popovu bili su Veličani, a odande se obitelj odselile u Koteze, pa u Muharevu Ljut (gdje i danas žive) i koncem 19. st. u Orahovi Do (otkud su se iselili 1992.). Na pravoslavlje su Šešelji prešli koncem 18. st. Predaja kaže da je jedan od Šešelja morao prijeći na pravoslavlje kako bi mogao postati manastirski zvonar i dobiti na korištenje manastirske zemlje. Da su popovski i neretvanski Šešelji jedan rod, potvrđuje i podatak da i pravoslavni i katolički Šešelji za obiteljskoga zaštitnika imaju sv. Luku. Tim je tragikomičnijipoložaj haškoga uznika Vojislava Šešelja kojemu se danas sudi zbog progona naroda kojemu i sam, barem po krvi, pripada.

Nekropola Vidoštak je nekropola stećaka u istočnoj Hercegovini. Nalazi se u selu Popratima, u zaseoku Vidoštaku, a na području Vojvodine. Smješteno je ispod ilirskog grada Ošanića. Iz toponima Vojvodine čini se da je bliža okolina Batnoga u Ošanićima bila pripadala vojvodama iz roda Hrabren-Miloradovića. Nekropola ima osamdesetak stećaka raznih oblika i dekora. Jedna ima ikavski tekst na čirilici iz 1231. godine, što svjedoči o ranijoj rasprostranjenosti štokavske ikavice u istočnoj Hercegovini. Natpis glasi Miseca marta 11. prestavi se raba božija Marija, a zovom' Divica, popa Dabiživa podružije, va ljeto 6739 (1231). Zbog datiranja sličnog onom kod pravoslavnih srpski su autori ovo tumačili kao argument da je rečeni svećenik pravoslavan.

Ovo nije točno.

Po lingvistima, svi zapadnoštokavski dijalekti, osim onih rubnih (npr. južna Slavonija i Makarska...) su jekavski na početku.
Kasnije se ubrzano ikaviziraju.

Svi su zapadnoštokavski (kao i svi ostali jz slavenski, uz moguću iznimku istočnoštokavskih, a o torlačkima da ne pricamo) šćakavski.
Štakavizacija je utjecaj Ohrida i crkvenoslavenskog.

Od 4 predturska zapadnoštokavska ikavska, 2 su očuvala šćakavsku isoglosu, a 2 izgubila istu.
Podjela je i po tome što je su jedni štokavski, a drugi štokavsko-čakavski.

Imamo i jedan ikavsko jekavski (neretvanski), koji je izgubio tu isoglosu.

Od 2 predturska jekavska, 1 je očuvao, a 1 izgubio tu isoglosu.

Kajkavsko-štokavski u južnoj Slavoniji je ikavski, ekavski, a ima i drugih kombinacija.

Dakle od 8 poznatih štokavskih i poluštokavskih dijalekata, 3 su izgubila šćakavsku isoglosu...
To su;
* biokovsko-cetinski (štokavsko-čakavski ikavski)
* neretvanski (štokavski ikavsko-jekavski)
* dubrovački (štokavski jekavski)

4 ikavska dijalekta su prešla u jedan, iako je većina biokovsko-cetinskog, kao i dobar komad s juga zapadnohumskog (štokavski ikavski, isto štakavske isoglose) uz dodatnu čakavizaciju, prešao u jugozapadni istarski.
Dijalekt u koji su se ti ikavski spojili je novoštokavska ikavica, koji se sastoji od dva poddijalekta, šćakavskog i štakavskog.
U njih su uklopljeni stari dijalekti po gore navedenim isoglosama.

Svi staroštokavski su šćakavski, oni u Slavoniji su izgubili kajkavske isoglose.
Oni u istočnoj bosni su ostali šćakavci.
Postojala je novoštAkavizacija starošćakavskih u ex-yu, ali to je priča za sebe.
Drugi štakavski je nastao iz Dubrovačkog i Neretvanskog, novištokavska jekavica. Tu je i istočnostokavska istočnohercegovačka ijekavica, koji je dobrim dijelom prijelazni dijalekt.

Dakle, trenutno imamo 2 šćakavska, 1 polušćakavski i 1 nešćakavski dijalekt(iako su i oni nekoć bili šćakavski)