I to na sva tri

Izložba dječjih likovnih radova povodom 120. obljetnice rođenja Ive Andrića

120. obljetnica rođenja Ive Andrića

Na današnji dan, 9. 10. 2012., obilježava se 120. obljetnica rođenja velikog umjetnika, književnika i nobelovca Ive Andrića. Zagrebačka Osnovna škola Ive Andrića organizirala je izložbu učeničkih likovnih radova Andriću u čast. Učenici naše škole inspirirani citatom Ive Andrića iz pripovijetke „Aska i vuk": „Mi i ne znamo koliko snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo biće. I ne slutimo što sve umijemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo što smo sve mogli biti i učiniti.", nacrtali su i naslikali originalne crteže i slike u različitim crtaćim i slikarskim likovnim tehnikama.

Oslobodili su svoju kreativnost, osjetili ljepotu stvaranja i kroz različite načine interpretacije, pokazali su snagu i svježinu dječjeg likovnog stvaralaštva. Kroz kreativnu igru, komunikacijom s djelima likovne umjetnosti, učili su likovni jezik, rješavali likovne probleme i dogodili su se radovi neobičnog likovnog izraza. Danijela Pavliško iz 8. a razreda mekanom B olovkom je vrlo snažno i ekspresivno nacrtala portret Ive Andrića. Kontrastom svijetlo-tamno izrazila je privid volumena. Laura Lehpaner iz 8. c razreda vjerno je dočarala Andrićev portret nježnijim tonovima. Marta Margeta iz 8. b razreda na svoj je način vodenim bojama kontrastom toplo-hladno naslikala most Mehmeda paše Sokolovića iz 16. stoljeća na rijeci Drini u Višegradu. Upravo taj most inspirirao je Andrića za roman „Na Drini ćuprija" i 1961. godine dobio je Nobelovu nagradu kada se u konkurenciji nalazio Tolkienov roman „Gospodar prstenova".

Učenici su crtežima i slikama posvećenim obilježavanju jubilarne 120. godišnjice rođenja velikog pisca, Ive Andrića iskreno progovorili svojim originalnim dječjim likovnim jezikom.

Andrićevi dani u Travniku



U okviru obilježavanja 120 godina od rođenja nobelovca Ive Andrića, 9. listopada započinje tradicionalna kulturna manifestacija „Andrićevi dani“ u Travniku

Ovu, različitim sadržajima bogatu manifestaciju, koja traje mjesec dana, organiziraju Travnička Opća biblioteka, Zavičajni muzej, Hrvatsko amatersko kazalište, Edukacijski fakultet Travnik, Pozorište i Hrvatsko kulturno društvo Napredak, a podržali su ih i Općina Travnik, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Srednjobosanske županije, Ministarstvo kulture Federacije BiH, Turistička zajednica SBŽ, Centar za kulturu Općine Travnik, Fakultet za tehničke studije Sveučilišta u Travniku, te Bosansko narodno pozorište Zenica.

Performansi, izložbe, književne i poetske večeri, predstave i mnogi drugi sadržaji sa sigurnošću će privući u Travnik mnoge poklonike kulture.

PROGRAM:

■ Utorak, 9. listopad
► „Dan otvorenih vrata“
Slobodna posjeta stalnoj izložbenoj postavci Memorijalnog muzeja Rodna kuća Ive Andrića (Rodna kuća Ive Andrića, 9:30 - 17:00 sati)
► „Književna lica traže nobelovca“ Performans otvaranja Manifestacije (Rodna kuća IveAndrića, 19:00 sati)
► Promocija prigodne filatelističke koverte i poštanskog žiga objavljene u povodu obljetnice 120 godina od rođenja lve Andrića
► Književna večer Abdulaha Sidrana (Gradska biblioteka Travnik, 20:00 sati)

■ Srijeda, 10. listopad
► „Fra Jako Baltić“
Premijerna predstava Hrvatskog kazališta Travnik po motivima romana Ive Andrića „Omer-paša Latas“ (Crkva Sv. Mihovila u Ovčarevu, 19:30 sati)

■ Petak, 12. listopad
► „Andrić, ex privata“
Književna večer pisca Milenka Stojičića (Banjaluka) (Barutana srednjovjekovne tvrđave Stari grad, 18:00 sati)

■ Subota, 13. listopad
► „Otpor riječi - kako se proza opire pretvaranju u slike: filmske adaptacije Andrićevih priča“ Predavanje Muharema Bazdulja (Travnik) (Barutana srednjovjekovne tvrđave Stari grad, 12.00 sati)

■ Utorak, 16. listopad
► M.Matišić „Rodijaci“
Predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru (Scena Hrvatskog amaterskog kazališta Travnik, Jankovići, 20:00 sati)

■ Srijeda, 17. listopad
► Izložba
„Rođen u Travniku, nadležan u Sarajevu, odrastao u Višegradu“ (Zavičajni muzej Travnik, 19:00 sati)

Andrić je Hrvat rodom ali četnik umom, običan jugosrpski isprdak. Jedino što ga odvaja od sličnog ološa je nobelova nagrada ali te nagrade za književnost i mir vrijede koliko i lanjski snijeg nakon što se pas popiša na njega. Te gluposti treba ukinuti i ostaviti ove ostale za koje treba nešto i raditi a ne biti političar ili ideološki podobno piskaralo. Ustvari, kad malo čovjek bolje pogleda nije on dobio nagradu zbog kakvoće djela nego jer je zapadnjaku napisao kratak vodič kroz balkanski zoo točno onako kako ga oni zamišljaju a to je uvijek nagrađeno s ekstra psećim kolačićem.

Ustvari, kad malo čovjek bolje pogleda nije on dobio nagradu zbog kakvoće djela nego jer je zapadnjaku napisao kratak vodič kroz balkanski zoo točno onako kako ga oni zamišljaju a to je uvijek nagrađeno s ekstra psećim kolačićem.

Pa nije književnost znanost pa da je rođenje znak pripadnosti, ako su Ružička i Prelog Hrvati nobelovci, može li samim time što je rođen kao "katolik Hrvat" i Andrić biti hrvatski nobelovac?

Prosinac u Trstu posvećen nobelovcu Ivi Andriću

Autor: Elio Velan
Objavljeno: 26. studenog 2012. u 13:38

Program je posvećen obilježavanju 120. godišnjice rođenja velikog jugoslavenskog pisca i 90. godišnjice piščevog prvog boravka u Trstu

TRST Granica je u Trstu mjesto identiteta: život na žici, a ispod ponor, zato valjda svi u tom gradu žive "con i nervi a fior di pelle", živci su im na propuhu, čim malo jače raspali bura - pobjesne. Kultura podliježe istoj boli, svi su nekako hiperaktivni, u stalnoj potrazi za nečim, vjerojatno tragaju za osloncem kojeg nema jer žica je okružena praznim prostorom. Evo, dio tršćanskih kulturnjaka odlučio je niz kulturnih manifestacija tijekom cijelog mjeseca posvetiti nobelovcu Ivi Andriću: okrugli stolovi, izložbe, susreti s književnicima i književnim kritičarima, što će potrajati do kraja prosinca.
Mladi diplomat u Trstu

Massimiliano Schiozzi, mladi urednik izdavačke kuće Comunicarte koja predvodi inicijativu, veli mi da je ponosan što radi na obilježavanju 120. godišnjice rođenja velikog jugoslavenskog pisca i 90. godišnjice piščevog prvog boravka u Trstu, prelazeći nonšalantno preko svih nedoumica, polemika, trzavica i sukoba o Andrićevom identitetu. Grad Trst je inficiran balkanskim sindromom, a ipak grad na granici pa si može dozvoliti ponekad let u visokim oblacima, ako ništa drugo, zahvaljujući otkrivenim živcima koji djeluju na psihu."Jesu li Tršćani i dalje tako ljuti", pita se u pismu prijatelju iz Trsta pjesnik Eugenio Montale. Kada Andrić stiže u Trst kao mladi diplomat u prosincu 1922. godine, sjedište diplomatskog predstavništva Kraljevine SHS i dalje je nepristupačno zbog napada fašista koji su se 1920. godine okomili, osim na hotel Balkan, sjedište slavenskih udruga koji je zapaljen, na zgradu konzularnog predstavništva mlade kraljevine. Uzgred, Andrić će kratko zabilježiti tek osobnu neugodnost (fizičku) zbog izuzetno jake bure koja će ga pratiti do odlaska u veljači sljedeće godine.Može se u nonšalantnoj uporabi jugoslavenstva kao odrednici piščevog identiteta naslutiti i određena distanca grada koji je često s visine promatrao balkansku dramu iz devedesetih godina, neka intelektualna superiornost koja je na kraju ipak proizvod opasnog hoda po žici. Je li to paradigma cijelog europskog prostora koji je s jednakom distancom slijedio bitke na istoku i koji danas muku muči, sve više i bolnije zbog krize, s problemom dvojnog identiteta europskog i nacionalnog (potonji sve se više diže u nacionalističke krajolike)?
Andrićevi mostovi

Ivan Lovrenović, sudionik znanstvenog skupa posvećenog Andriću s naslovom "Andrićevi mostovi: jezik, identitet, pisanje jučer i danas", koji je održan u subotu, zabilježio je sljedeće: "Andrić je itekako dosljedan u žilavoj borbi za vlastiti identitet, kao i za pripadanje, samo što se njegovo poimanje identiteta i pripadanja nikako ne podudara s onim koje, pogotovo danas, vlada u postjugoslavenskim etno-nacionalnim kulturama. Bosna i Levant kod Andrića postaju prostor više duhovni nego geografski, bez jakoga identiteta, virtualan, bez granica, prostor fluidnih egzistencija. I Andrića samoga, kad se pitamo o njegovom identitetu, čini mi se, najprije valja tražiti u području istovremenoga preplitanja i gubljenja identiteta." Fluidnost je, dakle, temeljni atribut identiteta kao ključno antropološko pitanje čovjeka.

Takvo poimanje identiteta sviđa se i Tršćanima kojima je ipak na kraju svojstveno pomanjkanje tla pod nogama jer je grad umjetna tvorevina, grad utemeljen carskim dekretom. Lakše se Tršćani služe pravnim kategorijama pa će ustvrditi da je pitanje identiteta "svakodnevni plebiscit koji vršimo svako jutro kad se probudimo i pogledamo u ogledalo".O Andriću je na skupu govorio i Milan Rakovac, konkretno, istarski razumljivo: "U BiH više nema niti jedne škole, ulice ili knjižnice nazvane po Andriću, a u Višegradu su mu još 1995. srušili spomenik... Čiji je, onda, Andrić? Čovjek svoj, i čovjek svijeta! Dakle, i čovjek svih ovih naših svjetova koji se tako djetinjasto svađaju oko njega. Svađe ne bi ni bilo da nije Nobela Andrićevog, čini se. A čiji bi bio taj njegov Nobel? Njegov, valjda? Da, ali, čiji je on? Svoj, zacijelo. Da, ali ako je Ivo AndrićHrvat a srbijanski pisac a o Bosni piše, čiji je on pisac, a onda - čija je njegova Nobelova nagrada za književnost? Pa nije književnost znanost pa da je rođenje znak pripadnosti, ako su Ružička i Prelog Hrvati nobelovci, može li samim time što je rođen kao "katolik Hrvat" i Andrić biti hrvatski nobelovac? Za pisca bi jezik imao biti važan, jezik kojim je pisao Ivo Andrić bio je najprije posve hrvatski (ijekavski), pa posve srbijanski (ekavski), ali uvijek i bosanski (tematikom, sintaksom, vokabularom, turcizmima...); bile su dvije Jugoslavije i u njima je Ivo Andrić funkcionirao kao Jugoslaven i krajnje formalno, budući je bio diplomat od karijere, u doba kraljevine, i prvi predsjednik Saveza književnika prve jugoslavenske republike."

Obrana istinske književnosti

Ljubljančanin Drago Jančar okomio se na inicijativu pojedinih političkih kružoka u Bosni koji su predložili da se Andrićeve stranice skinu sa školskih udžbenika zbog negativnog stava o bosanskim Muslimanima. Protiv te sulude zamisli Jančar nastupa braneći istinsku književnost koja, bez obzira na "đavole koji se kriju u stranicama", djeluje uvijek oslobađajuće. Sve te nedoumice tršćanski organizatori manifestacija posvećenim Andriću rješavaju u naslovu znanstvenog skupa koji je održan u subotu: Andrića nazivaju europskim piscem i intelektualcem, sasvim dovoljno i za Jugoslavena bez obzira na sve.

DANAS SE NAVRŠAVA 51 GODINA OD URUČIVANJA NOBELOVE NAGRADE IVI ANDRIĆU

"Moja domovina je mala zemlja među svjetovima..."

Prije 51 godinu, tačnije 10. decembra 1961. godine Ivo Andrić odlikovan je Nobelovom nagradom za književnost za svoj roman “Na drini ćuprija” (1945). Bio je prvi čovjek sa prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Svečana dodjela Nobelove nagrade održana je u Stockholmu u Koncertnoj palati Švedske akademije, a Andriću je priznanje uručio dr. Andres Esterlling, član Akademije koji je naglasio "da nagrada ide jednom vrijednom predstavniku onog jezičkog područja koje do sada nije bilo nagrađivano".

Pored Andrića, u najužem izboru bili su engleski pisci Lorens Darel i Grem Grin, Amerikanac Džon Štajnbek i Italijan Alberto Moravija.

Andrić je nagradu je odlučio pokloniti unaprijeđenju bosanskohercegovačkog bibliotekarstva. U pismu koje je u maju 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine stoji:

„Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine“.

Kasnije je Andrić u istu svrhu poklonio i ostatak novca.



Svoj govor "O priči i pričanju" kojeg je pročitao na ceremoniji dodjele Nobelove nagrade stoji:

"Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila.

Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim…

Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila.

Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha."

Pa da ja ne pojašnjavam, stavio sam link na Jergovićev tekst.

A zašto baš taj tekst? Pa zato što Jerga kroz njega provlači sebe i svoje osjećaje.

A njega ubi primitivizam Zagreba, malograđanština, kao što je i jedan tvoj zemljak Oliver Frljić apostrofirao zg malograđanštinu kao najveći minus grada.

Isto je vjerojatno se dogodilo i Tesli, pa i Andriću, s tim što u njihovo vrijeme su ih bar Purgeri gledali s visoka, dok danas s visoka ne gledaju Purgeri nego razna partizanska i kamenjarska djeca. Apostrofira se kako je Beograd ipak puno širih pogleda i manje provincijalan od Zg. Ne bih znao jer ne znam Beograd ali ako Miljac kaže...

Iz teksta je vidljivo kako je Andrić pobjegao iz Zg tamo zbog neprihvaćanja, odnosno pogleda na njega kao sirovog Bosanca, a recimo Meša je se istog tog okova htio oslobodit, jer ga je ograničavao, a i jedan i drugi su nadrasli ne Zagreb, i Sarajevo, nego cijeli Balkan.

Manje korekcije.

1. Andrić nije bio član Mlade Bosne. Bio jest nekog "revolucionarnoga" društva, ali ne MB. Kasnije se to isticalo kao srpska pozitiva, a on nije nijekao jer mu je konveniralo. No, članom bio- nije. To je društvo bilo neko neodređeno projugoslavensko, ali ne srpsko.

2. ja sam prvi kojem on ide na živce kao osoba, a i ne marim za taj tip literature. No, činjenica je, sad čitam-po 2. put- Lasićevu "Krležologiju", 1. svezak koji pokriva sve o Krleži od 1914-1941.- Andrić je i onda stavljan kao jedini kakav-takav parnjak Krleži (iako više kao Hrvat). Crnjanski, začudno, nije. O književnoj vrijednosti i sl. ne bih, jer nas to uvuklo u estetska natezanja. Lasić je, inače, genijalan, i ta krležologija je summa croatica, pa i jugoslavica.

3. oko njegova statusa u hrv. književnosti postoje dvije struje:

a) u hrvatskoj književnosti je ono što je napisao na hrvatskom, dakle 20-30% njegova opusa.
b) sve što je napisao. To gura Krešimir Nemec i drugi.

Mislim da realno jedino ovo prvo može proći, jer srpska djela ljude odbijaju i oni ih ne prihvaćaju. Slično je sa Srbima i hrvatskom renesansnom literaturom- oni to guraju i svojataju, no na emocionalnoj i na identitetskoj razini to ih odbija- mislim na jezik, čakavsko-štokavski, sve te katoličke i humanističke mediteranske asocijacije itd.

O ostalom možda kasnije ...

1.) Obično se kao članovi Mlade Bosne navode:
Ivo Andrić,
Nedeljko Čabrinović,
Vaso Čubrilović,
Veljko Čubrilović,
Jezdimir Dangić,
Vladimir Gaćinović.
Trifko Grabež,
Danilo Ilić,
Dobrosav Jevđević,
Borivoje Jevtić,
Ivo Kranjčević,
Muhamed Mehmedbašić,
Jakov Milović,
Gavrilo Princip,
Bogdan Žerajić.

Stoga ostajem pri tvrdnji da se radi o "dominantno srpskoj organizaciji". Ako nije bio član, bio je blizak tom duhu.

2.) Dokaz da ga zagrebačka sredina nije odbacila, što je i poanta mog posta.
I Andrić je genijalan, ali to je pitanje individualnog ukusa.

3.) Logično da je sporna pripadnost hrvatskoj književnosti djela koja nisu napisana hrvatskim jezikom.

A ovo o Zagrebu...

Bio sam na ručku, neki dan, kod mog cimera s faksa, Ima love, zubar je. Bila je i kći koja
radi u Istambulu u nekom dijelu gdje su Europljani, i tamo slaže neke turističke kombinacije. Nacionalno svjesna, a ima te nekakve certifikate iz EU o tumbanjima turističkih odredišta, dakle nije obična lijena birokracija.

Veli što sam i sam prije zapazio- Srbi koji dođu, to je srednja i viša srednja klasa. Zaostaju kojih 30 godina, a Hrvati im imponiraju (to sam skužio na više načina i prije). Zagreb im je Pariz, stalno oko njega plešu i zirkaju- što je meni, koji tamo visim, smiješno.

To što dio ljigavaca i malograđana se tako ponaša, to ne znači ništa. Dapače, u ovom slučaju, Andrić je bio civilizirana osoba, više od Krleže- nema veze što je ovaj genij- i gospodin koji nikad nije psovao (Krleža vrlo rijetko, no ponekad ipak-da). Nije Andriću smetala nikakva "nobl" pizdarija iz Zagreba, nego je čovjek bio lošeg zdravlja i bez posla,a Alaupović, pokrovitelj, kao ministar mu je isposlovao bivanje po mediteranskim zemljama i vjerojatno mu spasio život.

A onda je život išao svojim slijedom -..

Samo 1.- nije bio članom MB. Nije znao nikog od tih likova i nije se -onda-s njima
družio. Bio je jugo-simpatizer, a tih je organizacija bilo više, jedan od članova
tih Yu omladinskih organizacija bijaše i Tin Ujević.

I mene je iznenadilo za MB, no to je izgleda definitivno. kako se politički posrbljavao, puštao
je da pričaju kako je bio u MB, a on je bio u "yu revolucionarnoj mladeži" nekog mutnog tipa.

Čudno, to sam pročitao u nekoj knjizi, ozbiljnijoj, nedavno, no ne sjećam se naslova ...

1.) Srbi (uključujući Beograđane) imaju kompleks i prema Zagrebu i prema Hrvatima. To je i moje iskustvo. Pretjerano su ljubazni i bitno im je dokazati svoju kulturu, jer smatraju da ih Hrvati doživljavaju onako kako sami doživljavaju Albance - primitivnima.

2.) Ljigavci i malograđani jesu problem, jer se Junuz-efendija prepoznaje u priči o odbačenosti Andrića, Frljića i Jergovića.

3.) Priču o odbačenosti Andrića od strane Zagreba nije forsirao on sam, ali kad je lansira Jergović i svoje frustracije stavi u usta Andriću time potvrđuje stereotip, a stereotip se zatim prelama na leđima Junuz-efendije. Moj propust što sam pisao kao da je Andrić djelovao kako Jergović priča o njemu, a nisam precizirao da se sam Andrić time nije bavio.

4.) Općepoznata je kultiviranost Ive Andrića.

Malo je nevjerojatno da nije znao nikoga od tih likova, ali prihvaćam nakon što sam pogledao njihova godišta i škole koje su pohađali.
Ako se sjetite gdje ste pročitali, napišite.

Prihvaćam da nije bio član MB, ali oko njegovog prelaska u BG Jergović generira takvu priču, vidljivu s Junuzove poveznice, da sam Andrić i nije toliko bitan, koliko je bitan kao lik u Jergovićevoj i Lovrenovićevoj antihrvatskoj i antizagrebačkoj propagandi.

1.) Srbi (uključujući Beograđane) imaju kompleks i prema Zagrebu i prema Hrvatima. To je i moje iskustvo. Pretjerano su ljubazni i bitno im je dokazati svoju kulturu, jer smatraju da ih Hrvati doživljavaju onako kako sami doživljavaju Albance - primitivnima.

Vecita ta opsednutost nekom kulturom... jel cete jednom da se oslobodite toga...svi vi kojima je to opsesija, kao stare frajle koje drze do neke svoje narocite kulture, pa ih je sramota i da prdnu, pa radije samo puvaju, i to tako sto pre toga odu u toalet, pa u mracnoj kabini puste labuda za sve pare...