(all Those Ships That Never Sailed)

All those ships that never sailed
The ones with their seacocks open
That were scuttled in their stalls...
Today I bring them back
Huge and transitory
And let them sail
Forever.

All those flowers that you never grew-
that you wanted to grow
The ones that were plowed under
ground in the mud-
Today I bring them back
And let you grow them
Forever.

All those wars and truces
Dancing down these years-
All in three flag swept days
Rejected meaning of God-

My body once covered with beauty
Is now a museum of betrayal.
This part remembered because of that one's touch
This part remembered for that one's kiss-
Today I bring it back
And let you live forever.

I breath a breathless I love you
And move you
Forever.

Remove the snake from Moses' arm...
And someday the Jewish queen will dance
Down the street with the dogs
And make every Jew
Her lover.

Bob Kaufman (1925-1986)

O, teško je četnik biti
Ivan Goran Kovačić

Hej, što sam vam noćas pio
Talijansko „buono vino“
Zato, što bih drukče krio,
Otkrit ću vam sada fino.
Talijansko vino nije,
Već – tamo – iz Dalmacije
(To moramo isto kriti) –
O teško je četnik biti!

Govorimo četnicima:
– Vi ste borci otadžbine!
A svak od njih lirâ ima
I ponešto popudbine.
To nam daje silni Duce.
Iz Londona onda buče:
„Domovinu Draža štiti!“
O teško je četnik biti!

Treba malo dobre volje,
Zaboravit krv zarana –
Ustaša nek Srba kolje,
A mi ćemo muslimana.
Isti jad u istoj koži
S okupatorom nas složi.
To su naše tajne niti.
O teško je četnik biti!

Talijanska vojna snaga
Šalje naše čete sprijeda –
I dok stoji ona straga
Bježati nam više ne da.
Sprijeda biju partizani,
Straga tuku Talijani:
U vražju smo prešu zbiti…
O teško je četnik biti!

Proslavi nas naša vlada
Partizanskim pobjedama;
Kad nam s Nijemcem vojska pada,
Njih pripiše ona nama.
Viče: Strado okupator!
Četnici su njegov zator!
I tuđim nas perjem kiti!
O teško je četnik biti!

Nastala je ljuta trka,
A naš Draža svuda viče:
„Partizan će sve do Grkâ,
Pa se četnik pred njim miče.
Puštaju ih naše čete
Neka sve do Grčke lete!“
Al kud ćeš se jadan skriti?
O teško je četnik biti!

Nego, sada nam je teže:
Odveć naglo partizani
U Grčku preko nas bježe –
Tko će da im bijeg zabrani?
Makar su po volji Draže
Pustile ih naše straže –
Uzeli nas ljuto biti…
O teško je četnik biti!

Četnik vam je u svem gibak:
Pljačka on tek – za rezervu,
Jer je lagan onaj cvibak,
S limom skrko bi konzervu.
I često nam prazan stomak,
A partizan je na domak…
Već smo toga svega siti!
O teško je četnik biti!

Baš je naša vlada bistra,
Dobro naše konce krije:
Draži dala čast ministra,
Jer uz Nijemce on se bije.
Teritorij vlada nema,
Al se gora stvar još sprema –
Kad ni vlade neće biti…
O teško je četnik biti!

Ali ipak ja još snivam,
Kako pokraj ministarstva
Kao kakav Bog uživam
Usred četničkoga carstva.
Šuti, more, još ne slini,
Pomoći će Mussolini!
Ali Englez odveć hiti…
O teško je četnik biti!

Trebala bi naša vlada
Da afrički rat zavuče,
Jer Talijan ako strada –
I nama će biti vruće…
I Nijemac ako pane,
Zlo će jutro da nam svane.
Da! Sve snage treba zbiti!
O teško je četnik biti!

A zlo raste sa svih strana.
Bila bi nam slava draža,
Da pobjede partizanâ
Preoteti može Draža.
Jer se samo za njih čuje,
A već sav svijet na nas pljuje.
To se više ne da kriti.
O teško je četnik biti!

O teško je četnik biti!
Izgubim li zadnju nadu –
Znam što tad ću učiniti –
Obrijat ću gustu bradu,
Ošišati duge vlasi –
Možda to će da me spasi.
A sad idem dalje piti!
O teško je četnik biti…

Cjelov zemlje

U sjajnoj odori
draguljima posutoj
i u zlatu protkanoj,
u brokatu i grimizu,
s mačem plamenim,
i s kopljem kano vatrena luč,
kô kakav ponosni kralj,
o kome drevne knjige pričaju,
prolazi predjelom našim
veliko, blještavo, raskošno Ljeto.

Na čelu gori mu kruna:
krvava, žareća ploča,
požarna čelenka – sunce.

Njegove ogromne ruke,
spletene od svijetlih trakova,
spletene od žarkih strasti,
čitavu zemlju grle.
Njegove opojne usne,
izvori divljega daha,
izvori plodnosti vječne,
čitavu zemlju ljube.
A zemlja toplim, pijanim krikom
kô Nimfa razbludna,
koju istančani u ljubavi Faun
u besvjesnom drži zagrljaju,
požudno prima
sve zagrljaje i cjelove,
koje joj ljubavnik vjerni,
besmrtni vijesnik života
obilno nudi.
Pa kad se spusti noć,
još i tad njezino tlo
od onih pustih cjelova gori,
od onih pustih cjelova puca.
A kada svane dan,
tad ona – nakićena
zlatnim i punim klasjem,
crvenim, bujnim cvijećem
i voćem strastvenim –
širi mirisne grudi,
nek u njih ponovo, bijesno,
goruće uroni čelo,
nek na njih ponovo, divlje,
žežene pritisne usne
veliko, blještavo, raskošno Ljeto.

I evo danas jedan takov dan.

Prirodom hori se triumf:
slave himenej svoj,
svesilni, plodni himenej
Ljeto i Zemlja.

Pod rodnom trešnjom
evo na travi sjedim
i gledam dolje
niz polja široka, ravna,
nad kojima ljetni dršće zrak,
kô vedri, veliki posmijeh
prostora silnih.

Bezbroj mušica sjajnih
i sitnih zrnaca zlatnih
u zraku titra;
bezbroj krještavih baja
i piskutnih popića
u travi ciči:
toliko mojih neumornih misli,
toliko osjećaja,
toliko uzdisaja
za tobom, dušo, hrle,
i tebe traže
kroz vasioni, beskonačni svijet.

Na svinutom se granju
nadamnom smiješe crvene trešnje.
Oh divno obilje!
Sjećam se:
tako se krvav smiješio uzdah
na tvojoj svinutoj usni
iza cjelova mojih.
Oh, pusto obilje!

Sjećam se –
a veličajni ritam
radosti, ljubavi, sreće
kroz moju igra krv.
Nekakva pohlepa čudna
u mojoj širi se duši,
nekakvim krilima silnim,
kô što u ponorju tamnom
između klisura alpskih
širi se kraljevski kondor.
I nešto ogromno žudim
nešto što stoji visoko,
nad čovjekovim žudnjama,
nad čovjekovim strastima.
Rad bih grlio nebo,
rad bih poljubio sunce,
rad bih iz sebe trgô
svoju nemirnu dušu
i jednim titanskim mahom
bacio je u svemir,
u visove nebeske,
u visove beskraja…

A onda klonem
i padam licem na zemlju
svu raspucanu od vrućine,
i svoja naslanjam usta
na one tamne pukline,
iz kojih diše
velika duša
majčice zemlje.
Ja svoja naslanjam usta
na one pukline tamne,
a čini mi se, one se
skupljaju, mirišu, stišću
i nuđaju mi cjelov svoj!

Milan Begović

Nepoznati autor:

Tko ne zna ništa napraviti, a sve uništiti,
to su aktivisti - komunisti!

Mladi pesnik Kosta Kosovac:

Pablo Neruda-100 soneta o ljubavi

29
STIZEŠ iz siromaštva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
što su nam, kad su i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.

Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka što je letjela neprestano.
Škrabica sa suzama našeg jadnog djetinjstva.

Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta što nisu uvijek imala hljeb i uzitak.

Ti si s Juga siromašnog, odakle i moja duša:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, druzice.

U katedralu jedne teške noći
Uđoh tiho i priđoh do oltara,
Sa zvonika jecahu zvona stara,
Htio sam duši molitvom pomoći.

Kad tamo pri tamnom visokom odru
Jedna žena gledaše u daljinu,
Tri su joj boje ovile haljinu:
Prepoznah crvenu, bijelu, modru.

I reče mi tiho: Moli se, sinko,
Nad nama pletu neke čudne niti,
Hrvat je opet tako teško biti.

Osim Boga ne će pomoći nitko,
Tuđinac nam opet stupa sred mraka
Da rasproda ostatke ostataka.

Antun Gustav Matoš - Kip domovine

Prva dosadna i neupečatljiva, druga neloša, treća između prve i druge.

Munja od Gabele - August Šenoa

(Pjesma po Čermakovoj slici)

Tišina pusta naširoko,
Na svijet je pao pokoj nijem,
Evropa stisla svoje oko,
Prekrilio ju težak drijem,
Kroz prozore joj polumjesec zuri,
Na mekoj svili pruža stare kosti,
I sniva sanak, sniva – Bože prosti! –
Ta divan sanak, sanak o – kulturi.

Tišina pusta. – Gledaj! Bljesnu!
Sa juga puče grom!
Evropa skoči – pita: “Munja l’ kresnu?
Il’ sipa Etna? Gori l’ crkva, dom?”

“Evropo gospo!” jeka odgovara,
“Oj varaš mi se, nije munje žar.
Oluja opet planula je stara,
Iz hercegove zemlje abrdar!”

“I ništa više?” veli Evropa,
“Hajduci slave opet krvav pir.
Šta krt po mojem perivoju kopa!
Ja velim: Laku noć – i mir!”

“I ništa više, moja gospo stara?”
Slobode svjetske dogrmi joj Duh,
Do obzorja ju vuče plamnog žara:
“Tu gleđi mir svoj, krvav, proklet, gluh!

Tu stoji brijeg, a kuća malo niže,
Krvolik plamen iz krova joj liže.
Čuj krič iz – bijelog zavitlaja dima!
Oh krič – ta srca ti se prima,
Kô da ti guje prsi stežu,
Kô da ti nožem srce režu.
Sad sinu mjesec – dim se dijeli.
Strahote! Do tri mrka vraga
Izgorjeloga gle kraj praga.
A što se ono do njih bijeli?
Oh, žena! Janje med tri vuka,
Vaj! – kriknu žena. Sve je gluho.
Razderaše joj bijelo ruho.
A krvava se vražja ruka
O sniježno tijelo ljuto svija,
Iz turskog oka sikće zmija;
Vragolik smijeh im otkri zube,
A gnjusna usta njedra ljube.
Kô div se gola žena priječi,
Put neba širi bijele ruke,
I kriknu kričem zadnje muke;
Daleko gorom vapaj ječi,
Al’ ne ču nitko. – Bijedna ženo,
Ta muž ti leži smrskan eno,
A tu ti mrtvo muško čedo,
Ni njemu đavo živjet ne dô, –
Kad plod si smakô, ubij sjeme,
Nek kaursko se satre pleme.
Al’ Bog? Na vratu joj je krst,
I njega strga vražji prst,
Bjesomučnom ga gazi nogom.
Šta plač tvoj, bijedna ženo, vrijedi,
Kad plavo nebo mirno gledi,
Što bijesna neman radi s Bogom.
“Oh ljudi! – lju-” iz zdvojne grudi
Svom silom vrisnu glasa svog.
Zar ljudi? Ljudi? Nema ljudi;
A gdje je Bog?

I ništa više? Ništa više?
Evropo gospo, nije l’ dosti?
Ti čuvaš pseto, neka diše,
Ti, majko dične čovječnosti!
Ti šalješ spasa knjige svete
Ljudožderske u strane svijete;
Ti crnu djecu otkupljivaš,
Blagoćom da ih prigrljivaš –
Al’ tu – gdje brat ti usred raja
Sto paklenijeh kuša vaja,
Gdje lanac pada s bijednog roba
Na vratih samo crnog groba,
Gdje narod samo stoke broj,
Gdje plaća samo kolac, krv,
Gdje proklet svakog ráda znoj,
Gdje svaki čovjek gažen crv,
Gdje plijenom bluda kći i žena,
U roblje gdje se sinak ćera,
Poštenje gazi, blati vjera,
Gdje vlada jakrep, zmaj, hijena:
Tu – laku noć! – i ništa više?!
O znam te, znadem, gospo pusta,
Groboduh dah ti duša diše,
U tvojih žilah krvca susta.
Ti penješ kule pod oblake,
Ti sušiš more, siječeš gore,
Munjevite ti krotiš zrake,
Bez ruke tebi para ore,
Ti vječnim ledom pute krojiš,
Ti repatica mjeriš tok,
U pustinji ti pijesak brojiš,
Iz tvrdog kama vadiš sok,
Obaraš zrnom slavne zgrade,
Od knjiga praviš barikade,
Milijun kuješ bajoneta,
I preko mora vodiš most,
Ti roniš do dna morskog svijeta
I pračovjeku tražiš kost.

Al’ tu – gdje živa bijeda diše,
Tu: “laku noć” – i ništa više!
Veličju, slavi tvojeg znanja
Duboko cijeli svijet se klanja,
“Jer s tebe širom ljudskog roda,
Svud sijeva pamet, mir, sloboda!”

Al’ lažu – tvoje evanđelje
Od artije su samo banke,
Za trbuhom ti idu želje
I sve pregnuće duše tanke.
Da, antikrst je tebi pop,
A bog tvoj – gvozden top.

Ti spasit narod? – Ženo bijedna!
Oj u kraj! Nijesi toga vrijedna.

A vi junaci blizu sunca,
Sad trgnite mi jatagan,
Oborite se sa vrhunca –
Sloboda zove, zove dan!
I svojom rukom, svojom krvi
Dokažite, da nijeste crvi, –
Bizancijo se sad i Rim
U divne žrtve sljubi dim!
Rasijecite mi zastor hrama,
Da plane iskra Božjeg plama.
Sloboda! prva riječ vam budi
Sred bure svetog boja tog.
I svijet će reći: Evo ljudi!
A na nebu nam stari Bog!

*Abrdar – top budnik; Allarmkanone.
*Bizancijo i Rim – pravoslavni i katolici.

Vijenac, 1875.

A sada spektakl...
Zbirka poezije „Čovjek istine i mira“ posvećena Miloradu Dodiku

Ima li neko da ne zna za Tebe

Ima li neko
da ne zna
za Tebe,
i ko Tvoje ime
ne spominje,
ima li neko
bolji od Tebe,
da brani čast
svoje Domovine.


Ponosna je majka svaka

Ponosna je majka
svaka
koja ima takvog sina,
takvoga junaka,
koji voli narod svoj,
i želi mu život
bolji,
i zato ga narod voli.

I svakog je časa s nama,
čekaju te sa pjesmama.
Ponosna je majka svaka,
koja ima takvog sina,
takvog junaka.


Najljepše želje

Za takve ljude kao što si Ti
treba pjesme
pisati
I neka svako
dobro
zna,
da imamo
najboljeg
predsjednika,
što želi sreću
svima.


Neka se zna

Neka, neka, nek se zna,
Da si s nama uvijek Ti,
Volimo te,
Volimo mi.

Neka, neka, nek se zna,
Da smo s Tobom uvijek mi,
Volimo te,
Volimo svi.


Zdrav nam budi Ti

I danas, i sutra,
I uvijek,
NEKA TE SREĆA PRATI
I ZDRAV NAM BUDI TI

I za mnogaja ljeta,
Budi uz nas Ti,
I neka Te sreća prati,
I zdrav nam budi TI.


Čast mi je spomenuti Tvoje ime

Ti čuvaš našu zemlju i narod naš,
Ti čuvaš djecu našu
i svi za Tebe znaju.
Čitav svijet Tebe spominje.
Čast mi je spomenuti Tvoje ime.

Koraci

Tvoj korak, dijete moje šutnje,
Svet je lagan, muk ne muti,
K logu bdjenja moje slutnje
Klizi nijem i zamrznuti.

O biće divno, sveta sjeni,
Tih je korak tvoj snu blagom!
Bozi! Sve sto želim, k meni
Dolazi s tom nogom nagom!
I ako usnom nesuvisli
Ushit žudiš da zanijemiš,
Stanovniku mojih misli,
Hranu cjelova da spremiš.

Ne hitaj tim nježnim cinom,
Teret sumnje nije gorak:
Čekah te u svom žiću cijelom,
Jer moje srce tvoj je korak.

Paul Valery

PAS...

Još jedna noć je prošla, otvaram umorne oči,
novi dan, nova nada..možda će danas doći..
Malo sam gladan i žedan, odavno nisam jeo..
i puno drugara takvih, još usput ja sam sreo.

Al’ neka..nema veze..još ima snage i moći..
još pamtim tvoje riječi, čekaj me…ja ću doći..
I tako od onog dana, prošetam, pa se vratim
i čekam na istom mestu i nikako da shvatim..

Prolaze tako ljudi, svak’ ide putem svojim,
ja tražim poznato lice i mašem repićem svojim.
Netko me pomazi malo, netko i udari nogom,
al’ neka, sve će to proći i opet biću sa tobom.

Sjetim se onda tako, kada mi teško bude,
dolaska u tvoju kuću, među te sve nove ljude.
Svi ste se smijali jako, na dlan ruke sam stao,
rek’o si da me voliš, da nikom ne bi me dao.

A ja sam bio sretan i već tada sam znao,
da ako zatreba nekad, za tebe život bih dao.
Svud sam te pratio stalno, dijelili sreću i tugu
i nikom vjerovao nisam, kao svom najboljem drugu.

Zato mi jako čudno, bijaše onog dana,
gledao si me dugo, pa izveo iz stana.
I krenusmo u vožnju i to baš podužu neku,
puno smo ulica prošli..i most..i neku rijeku..

Tada smo odjednom stali, krio si od mene oči,
rek’o si da te čekam i da ćeš sigurno doći.
A ja sam ostao zbunjen, gledao dugo za tobom,
sam u nepoznatom kraju, ne znajuć’ kud bi sa sobom.

I prolazili su dani, teški, al’ hrabrio sam sebe,
u svakom čovjeku što prođe, ja sam tražio tebe.
Mnogo je od tada prošlo, smjenjivala se ljeta, zime,
kad mi je najteže bilo, dozivao sam ti ime.

Dođi..molim te, dođi.. sve biće kako treba,
ništa ti tražiti neću, čak ni koricu hljeba.
Al’ tebe nema, pa nema, ja više snage nemam,
polako sklapam oči, na put se posljednji spremam.

A ako nekada i dođeš..možda i nećeš..al’ ako..
znaj, čekao sam te dugo i volio sam te jako..
Dok zora polako sviće, ja zadnjim dahom dišem..
za oproštaj te molim, nisam mogao više..

Željko Krznarić je hrvatski pjesnik, književnik, novinar i voditelj iz Varaždina, a trenutno živi i radi u Zagrebu. Od značajnih pjesama ovog autora koje su uglazbljene možda je najbolje izdvojiti “Uzalud vam trud svirači” u izvedbi Prljavog Kazališta ili “Otiš’o je otac moj polako” u izvedi Krunoslava Kiće Slabinca.

Osim toga, bio je utemeljitelj i glavni urednik novina “Hrvatski bojovnik” 1991. godine.



DA LI ĆE ME NEKAD TVOJE RUKE PREPOZNATI



Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati

kada u nama bude

već mnogo jeseni i zima

kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša

i kada me možda više neće biti

da li ćeš ponekad zaplakati noću

kad te sjeti davna zaboravljena pjesma

na sve ulice i restorane

na sva ona mjesta koja ćeš pamtiti

po našoj nježnosti

i ljubav u kristalnim prozorima

plavim maglama

da li ćeš ponekad zaplakati

u prvi sumrak novog proljeća

u toj jedinoj preostaloj zraci

razbijenog sunca

kad osjetiš još jednom dodir mog dlana

kad me više možda neće biti

a sve će biti kao prije

i ona rijeka

i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama

u koje smo htjeli

da li ćeš me ipak zaboraviti

u predahu dvije ljubavi

a znaš da nam usne od istog poljupca boluju

i da nas ista tuga progoni stoljećima.

Željko Krznarić

Pjesma o žilavom mrcini

Došao je do vrata jedne noći
mokar mršav izubijan i
isprepadan
beli zrikavi kusi mačor
pustio sam ga unutra i nahranio i ostao je
stekao poverenje u mene a onda je
jedan prijatelj naišao kolima i
pregazio ga.
Poneo sam ono što je ostalo kod veterinara
koji je rekao:”nema šanse…Dajet mu ove
tablete…Kičma mu je slomljena, ali
i ranije mu je lomljena pa je srasla, ako
preživi nikada neće hodati, gledajte, sačma
je još tu…Nekada je imao i rep, neko mu ga je odsekao…”

Vratio sam maćora kući, bilo je vrelo leto,
jedno od najtoplijih u stoleću, stavio sam ga
na pod u kupatilu, davao mu vodu i tablete,
nije hteo da jede, nije hteo da pije, umakao sam
prst u vodu i vlažio mu njušku i pričao mu, nikud
nisam išao, odvojio sam dosta vremena
za kupatilo i pričao mu i pažljivo ga dodirivao a on
gledao je u mene tim bledoplavim zrikavim očima i
kako su dani prolazili načinio je prvi pokret
dovukao se prednjim nogama
(stražnje nisu radile)
do kutije za nuždu,
bilo je to kao truba moguće pobede
iz tog kupatila ka čitavom gradu,
vezan sam bio za tog mačora – teško mi je bilo,
ne kao njemu, ali dovoljno teško…

Jednog se jutra digao, stao na sve četiri,
zatim pao i samo me gledao.

“Možeš ti to”, rekao sam mu.

Pokušavao je dalje, dizao se i padao, na kraju
hodao dva-tri koraka, kao pijan,
stražnje ga noge nisu slušale i ponovo je pao,
odmarao, zatim se digao…

Ostalo već znate: sad je bolje nego ikad, zrikav,
gotovo bezub, ali gipkost se vratila, i taj ga
pogled u očima nikad nije napustio.

Sada me ponekad intervjuišu, hoće da čuju nešto o
životu i literaturi, a ja se napijem i dižem mog
zrikavog, upucanog, pregaženog bezrepog mačora i
govorim: “Gledajte, gledajte ovo! ”

Ali oni ne shvataju, govore nešto u stilu:”Vi
kažete da je Selin uticao na vas?”

“Ne”, držim mačora u vazduhu,”već ono što se
dešava, stvari kao što je ovo, ovo, ovo!”

Tresem mog mačora, držim ga u
zadimljenom i pijanom svetlu, on je opušten,
on zna…

Tad je intervjuima kraj
mada sam ponekad ponosan kad docnije
vidim slike i eto mene i eto mog mačora i uslikani smo
zajedno.
I on zna da je to ništa, ali da sve to ipak pomaže.

Čarls Bukovski

Odlomak iz pjesme "Čekaj me" Konstantina Simonova

Čekaj me, i ja ću sigurno doći

samo me čekaj dugo.

Čekaj me i kada žute kiše

noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,

i kada mećava briše,

čekaj i kada druge nitko

ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu

stizati izdaleka,

čekaj i kada čekanje dojadi

svakome koji čeka.

Sramotno loša poezija. Čak nije ni pristojan pamflet u stihu.

Ti napiši bolje!
--------------------------
Slava Ukrajini! Smrt vragovima!

VARIM RAŠTIKU

Raštiku varim
i od krmeta glavu
i još jednu
divenicu pravu.

Bit će dobrog jela
bit će dobre slasti
i još kad se nadoda
krmeće masti.

Vinko Vujević Čerčil

HRVATSKIM MUČENICIMA

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!

A kukavan je Hrvat novog vremena,
te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju — krotko janje — hodi
i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!

Augustin Ujević Tin

.......

Evo zore, evo dana,
evo Hrvata i muslimana.

"Alahu egber" musliman vice,
Hrvat: "Za dom spremni, Pogavnice"!

Oni sto slobodu od naroda kradu,
kazu "Smrt fasizmu, sloboda narodu"!

Ali rasterace lako tu smesnu druzinu,
Junaci sto su "Za Kralja i Otadzbinu"!

Aleksije Radicevic

Spavate li mirno, lasico i dudu. Ni vi ne mozete bolje.