Došao sam uskom stazom
donoseći bokor ruža
poljskih.
Tamo, iznad gore
crvena se digla luna.
Lahor s rijeke ispunjao
polumrak svježinom svuda;
na flauti svojoj skladnoj
pjevušila žaba tužna,
a snuždena zvijezda jedna
sijala je iznad huma.

Došao sam uskom stazom
donoseći bokor ruža.




O vi zvijezde, zvijezde tužne,
o daleke zvijezde mile,
oči mrtvih prijatelja
što gledaju netremice.

Oči mrtvih prijatelja
što sada na zemlju misle
- o cvjetovi sjaja duše! -
dok proljeće novo sviće.




Znam dobro da sam deblo,
deblo stabla vječnosti.
Znam dobro da zvijezde
svojom krvlju hranim.
I da su ptice moje
sve sami jasni snovi...
Znam dobro. kad me jednom
presiječe sjekira smrti,
unutra će sinuti nebo.

Juan Ramon Jimenez

Žuto proljeće

Travanj je stizao, pun
žutih cvjetova:
žuti potok,
žuta dolina, brežuljak,
dječje groblje
i vrt, gdje je ljubav živjela.

Sunce je žutom bojom premazivalo svijet,
svojim kosim zrakama;
jao, na zlaćanim ljiljanima,
zlatna voda, mlaka;
žuti leptiri
na ružama žutim.

Žuti su vijenci krunili
stabla; dan je bio
zlatno, mirisno blaženstvo,
u zlatnom buđenju života.
Među kostima mrtvih
Bog je širio svoje žute ruke.


Zimska pjesma

Pjevaju, pjevaju.
Gdje pjevaju ptice što pjevaju?

Kišilo je. Grane su još uvijek
bez mladog lišća. Pjevaju. Pjevaju
ptice. Gdje pjevaju
ptice što pjevaju?

Nemam ptica u kavezu.
Nema dječaka da ih prodaju. Pjevaju.
Dolina je daleko. Ništa.

I ne znam gdje pjevaju
ptice - pjevaju, pjevaju -
ptice što pjevaju.


*

Baci današnji kamen
zaboravi i usni.
Ako je od svjetla sazdan,
naći ćeš ga sutra,
pri sjaju zore,
u sunce pretvoren.


Zaborav

Zaborave, divni zaborave,
posljednji osloboditelju
našeg imena čistog.
U zamišljanju opakog vremena!
- Ljudi, ljudi, ljudi, jao!
O budući dani kad će duša, zaboravljena sa svojim imenom,
biti u sebi, u svemu
i neće biti s drugim ni u čemu!


Nocturno

Suza moja i zvijezda
sastaše se i odjednom
pretvoriše se u jednu suzu
pretvoriše se u jednu zvijezdu.

Ostadoh slijep i ostade
slijepo, od ljubavi, nebo.
Čitav svijet je bio samo
tuga zvijezde, svjetlost suze.

Juan Ramon Jimenez

Gusar morski i nebeski

Gusar morski i nebeski,
ako dosad nisam bio, bit ću
Ako nisam krao morsku zoru,
ako je otimao nisam,
ukrast ću je već.
Gusar nebeski i morski,
na razaraču,
uz šest snažnih momaka,
na svakom boku po tri.
Ako nisam uzimao nebesku zoru,
ako je krao nisam,
ukrast ću je već.

Sjeti me se na pučini

Sjeti me se na pučini,
draga, kad odeš
i ne vratiš se.
Kad oluja, draga, zabije
koplje u jedro.
Kad kapetan na straži
u kip se pretvori.
Kada telegrafski poziv
ostane bez odjeka.
Kada prednji jarbol
progutaju vali.
Kad na dnu mora
budeš sirena.

Ako mi glas zašuti na kopnu

Ako mi glas zašuti na kopnu,
odnesite ga na more
i spustite na žalo.
Odnesite ga do samog mora
i imenujte ga zapovjednikom
bijelog ratnog broda.
Oh, glasu moj, okićeni
mornarskim znamenjem:
na srcu sidro,
na sidru zvijezda,
na zvijezdi vjetar,
a na vjetru jedro!


Prevari se golubica

Prevari se golubica.
Prevari.

Htjede na Sjever, doleti
na Jug. Vjerujući da je
voda pšenica.
Prevari se.

Vjerujući da je nebo more,
a noć jutro.
Prevari se.

Da su zvijezde - rosa,
a toplina - snijeg.
Prevari se.

Da tvoja suknja
bi bluza tvoja;
da ti je srce
kuća njena.
Prevari se.

(Zaspi ona na obali.
Ti - na vrhu grane.)

Rafael Alberti

Kao mali odmak od Španjolaca, doduše kratak, jer ih sad intenzivno čitam, povratak na domaće i vrhunsko:
Ivan Goran Kovačić



Krešimir Bagić: Hrvatski pjesnik Danijelu, Antunu Branku, Josipu, Anki,
Tinu, svima koji svjetlošću slave svjetlost
i točkom ne pokušavaju završiti svijet

bio je svašta čovjek s otoka vampir nećak snijeg
u nekoliko navrata čak i bog
u njegovoj glavi (kao u vrtu)
raste svijet (danas ima dvanaest godina)
krošnja kaže da je krošnja
cvijet da je cvijet
gušter vas samo mirno gleda
i
zauzimlje
brijeg
po
brijeg

koji ga bolje poznaju kažu taj je prije rođenja
zenonu rekao 'bravo tvoj kamen ne leti ali moj da'
potom se prignuo dohvatio kamen
izbrojao do sedam bacio ga
prohodao i tako to traje
od
zenona
do
danas

počeo je s nebom da se oni gore malo odmore i zaborave
zvijezdu po zvijezdu spuštao do zemlje odmarao
kada je prvo polje zasijao kristalima
svi su pomislili evo obrnutog neba
sagnuli glave divili se travama
zaboravili da njegov
kamen stalno leti
da on ne prestaje
hodati

na granici vidljivog i nevidljivog
tražio riječi nalazio plamen dodirivao brojeve
kada bi pepeo tišine prekrio tlo
on bi
- kao puž rogove -
podizao ruke u zrak
pozdravljao
beskrajnost
svemira

bio je svašta igračka vjetrova uže čvor i mornar
on i ona crv i jabuka koja pada s grane
s munjom na leđima
uvijek sâm
a otvoren za zaborav
budnost
i
san

jednoga je dana pomislio ima dana koji nisu dani
dana obilja prostranih i toplih poput gnijezda
pomislio pa u njima počeo stanovati i trajati
najprije je subotu pretvorio u čistu radost
u ružu u trn
(krv je šiknula nesvakidašnja glazba počela)
na vrata mu zakucali utorak i srijeda
pa ostali dani zaljuljani kao barke
na maestralu godina proklijala
kalendar
procvjetao

(oni koji u glavi uvijek imaju savršen raspored
- sve na svome mjestu odjednom i zauvijek -
povjerovali su da je doista nestao
bavili se dnevnim poslovima
uz blagdansku kavu
proklinjali
kišu)

sve se u trenutku ushodalo i susretalo
krtica puž susjed kornjača sjenica
tko je tražio zavičaj
svugdje ga nalazio
tko je htio vjerovati
u svemu mu prepoznavao
korak

da
bio je svašta
vrač u čijim grudima
kuca sat bura na braču
zavodnik i zavedena roj pčela
u nekoliko navrata čak i bog crn kao gavran
u njegovoj glavi raste svijet
(danas ima dvanaest godina)
krošnja kaže da je
krošnja cvijet
da je cvijet
gušter mirno
zauzimlje
brijeg
po
brijeg

kada sam ga zadnji put vidio uspavljivao je otoke
'zamislite oni bi plovili' (ljutio se)
'kakva drskost ta tko će onda znati
gdje je brazil a gdje malta
tko će znati što je vječnost
što umorno vrijeme
more brod
tiguar
šuma
san'

nisam shvatio o čemu govori nisam shvatio
da on uvijek govori i brine o svemu
otišao sam prekoračiti granicu
spojiti mrak s mrakom
pticu s pticom
praznini
kazati
ti
si
svijet
cvijetu livadu
pripremiti slijedeći glazbu
koja kao smola curi u pješčaniku
ali u ovom gradu kao među biljkama u vrtu
tijelo mi se počelo njihati zjenice puniti mrakom i zrakom

i sada nakon svega poručuje mi da je među zrnjem
da je svako zrno koje u suton klija prema nebu
spominje središte vatre brbljave anđele
tamarisku herbarij šumu i ulicu
uzvikuje 'pogodi
koliko me ima
gdje sam
i
što radim
možda sam ovdje
možda tamo možda rastem
možda te zalijevam možda gaziš po meni
možda pijem kavu možda te hodam možda me dišeš
možda je najbolje da me zaboraviš možda možda možda'

i ne pokušavam odgovoriti na izazov
već davno sam obukao rukavicu
koju mi sada dobacuje
nikada mu nisam
vidio lice
čuo ime
glas
ne
mogu
ga sresti
on je prijatelj
koji uvijek ode prije
nego se pojavim koji mi se smiješi
kojega stalno prevodim na nepoznate jezike

slutim svašta će još izdjeljati iz svog nemogućeg rebra
njegove će se riječi (crne od dubine umorne od pisma)
zateći u srcu jabuke probuditi na dječjem crtežu
pa nečujno useliti u rascvjetanu trešnju adama
prešućen pogled slijepca šumu u šumi
u pustoj ravnici opet će biti bog
u njegovoj će glavi ispočetka
iz dječjeg plača rasti svijet
krošnja će reći ja sam
a cvijet da je cvijet
gušter će vas samo
mirno gledati
i zauzimati
brijeg
po
brijeg

audio pjesme:https://www.lyrikline.org/fr/poemes/hrvatski-pjesnik-7011?showmodal=fr

RANJENIK ISKUŠAVA BOGA

lutao sam šumom neprijateljskog kraljevstva
i naletio na žicu skrivenu u travi
pješadijska rasprskavajuća odskočna mina PROM2
u djeliću sekunde pred eksploziju
očekivao sam od Boga da me zaobiđe ta čaša
kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade
željeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju
orbitu / pijesak zvijezde porculan četiri kuta vjetra tartan
žilete led / Josepha Conrada kako prosi Freyu djevojku sa
Sedam Otoka / moje neprijatelje mačke kako kradu kisik
planete i ruju po smeću / sve svjetionike u plamenu od
Novih Hebrida do Obale Papra / predsjednika Zimbabwea
Canaana Bananu
kako sluša njemački radio / tisuću prepariranih ribljih glava
koje prorokuju stranim jezicima / Amadeusa Mozarta kako
slaže aviončiće od novina –
nikada nisam volio Mozarta i to me bacilo dolje na zemlju
a zbor bečkih dječaka je zapjevao:
“vrč ide na vodu dok se ne razbije
vrč ide na vodu dok se ne razbije”

Bože, daj da me zaobiđe ta čaša molio sam
u bolničkim kolima
daj da živim još malo bar kojih 100 godina
ne želim umrijeti sada kada je došlo naše vrijeme
htio sam da moja odlikovanja blistaju poput petrolejskih
platformi koje osvjetljavaju noćne letove preko Atlantika
i da moja karizma veterana bude električna
pusti da mi limuzina klizi kroz narod kao što je Moby Dick
klizio pred očima bespomoćnog kapetana Ahaba
nikada nisam rekao da ne želim prodati dušu
samo sam licitirao cijenu
daj da budem pozvan na prijam kod predsjednika
toliko je jela koja nisam probao
toliko ima ljudi na zemlji čiju sudbinu nisam
uzeo u svoje ruke
želim otimati i držati lekcije pokradenima
želim lagati i smijati se prevarenima
želim svoje mjesto u arci kako bih mogao
gledati poplavu sa koktelom u ruci
jer bolje je podmetati požare nego biti spaljen
bolje je ponižavati nego biti ponižen
zato stavimo karte na stol – život je samo jedan

daj mi sto kurvi ljudožderki sa Bornea
daj mi da se kupam u pročišćujućim vodama mladosti
daj mi snagu da zauvijek trajem poput nevidljivog
otrova u krvnim žilama ljudi
daj mi neke njihove dijelove kičme ruke oči mozgove srca
bubrege
moje su ruke kipara žedne rada
– osmijehnut ću vam se, zelena Hrvatska polja,
osmijehom žeteoca

a pred vratima bolnice mačke ruju po smeću
skovale su zavjeru da ukradu sav kisik planete
željezni utori na fasadi su prazni
tu su 50 godina visjele tri zastave
jedna za proždrljivost druga za pohlepu
treća za kukavnost
umjesto njih digli smo našu zastavu od tri boje
crvenu za krv Kristovu mineralnu
krv naših poginulih zaštićenu podzemnu krv koja kipi
bijelu za nadu da se borimo za bolju civilizaciju
plavu za drsku pustolovinu, prijateljstvo čvrsto poput
onih prekomorskih telegrafskih kablova na koje
ponekad naiđu ribari kada im mreže zalutaju
dosta duboko
ali mačke su došle noću i izvele podli trik
crvena boja opet stoji za proždrljivost bijela za
pohlepu plava za kukavnost

zato, prijatelji, jedno je izvjesno,
i na vratima drugog svijeta one su čuvari
te iste mačke, lukave mačke koje se ponekad
preoblače u političare, mačke koje i dalje
kopaju po smeću i kuju zavjeru da ukradu
kisik planete

Tomislav Bajsić

audio:https://www.lyrikline.org/en/poems/ranjenik-iskusava-boga-7024

IN MEMORIAM: Petar Gudelj (1933-2025)


TU ĆE TI IZ OČIJU RASTI TRAVA

Bože moj, što si mi u lubanju ulio

žlicu mozga, žlicu svjetlosti,

rascijepio prostor pred licem, maternicu

matere moje i zemlju

gdje će mi biti grob.


Što si me za ruku vodio kroz utrobe

mojih prababa,

od žene do žene, od zemlje do zemlje,

da bi mi rekao:


Stani, dalje te neću voditi: tu će ti

iz očiju rasti trava.


ZAPAMĆENA SVJETLOST

Naljepša zapamćena svjetlost:
kad su mi usred dvadesetog stoljeća,

u jadranskom kršu, u kolovozu,
svijetlile zvijezde.

Kad su mi između zvijezda prvi put zasvijetlile
tvoje sise.

MOLITVA RATNIKA

Rano me život, promrzlog do kosti
na stazi sudbine trnjem omotao,
što nisam htio tada sam postao,
hodao sam svijetom mržnje i pakosti.

Još dječačkog lica, na ivici rova,
tražio sam razum u zagrljaj smrti,
vrišteć' silnoj nemani stajao na crti,
skrivenoj u sjenci nebeskoga krova.

I sanjarim budan, ležeći u blatu,
svoju sretnu mladost i život bez jada,
lako bih za sutra, ali što ću sada,
kako naći izlaz... u bezumnom ratu?

Pa mi nova zora, k'o prut starog plota
lažnu nadu daje, dok sve teže dišem,
pa krvavom rukom, moleći je, pišem,
da ostavi meni... bar još dan života.

Marku Aureliju

Laku noć Marko ugasi lampu
i sklopi knjigu Nad glavom već
podiže se srebrni alarm zvijezda
to nebo govori tuđim jezikom
to barbarski krik je strepnje
koji tvoj latinski ne poznaje
to strah vječni mračni strah
u krhko ljudsko kopno počinje


udarati I pobijedit će Čuješ li šum
to je plima Uništit će tvoja slova
nezaustavljiva struja prirode
i srušit će se četiri zida svijeta
a što možemo – na vjetru nam je drhtati
i opet u pepeo puhati eter mutiti
gristi prste tražiti prazne riječi
i vući za sobom sjene poginulih

zato bolje ti je Marko spokoj odloži
i nad tamom ruku podigni
neka drhti dok udara u pet čula
kao u nježnu liru slijepi svemir
izdat će nas svemir astronomija
obračun zvijezda i mudrost trava
i tvoja veličina pregolema
i moj nemoćni Marko plač

Testament

Četrima elementima ostavljam
to što sam nakratko posjedovao

vatri – misao
neka cvjeta oganj

zemlji koju sam previše volio
tijelo svoje jalovo sjeme

a zraku riječi i ruke
i čežnje to jest stvari uzaludne

ono što ostane
kapljica vode

neka kruži između
zemlje i neba

neka bude prozirna kiša
paprat mraza, krpica snijega

neka se nikad ne dosegnuvši nebo
ka dolini suza moje zemlje

vjerno vraća kao čista rosa
strpljivo drobeći tvrdo tlo

uskoro ću četirima elementima vratiti
to što sam nakratko posjedovao
- nema mi povratka na izvor spokoja


Mama

Mislio sam:
nikad se neće promijeniti

uvijek će čekati
odjevena u bijelu haljinu
i plave oči
na pragu svih vrata

uvijek će biti nasmijana
dok stavlja tu ogrlicu

ali odjednom
nit je pukla
sad biseri zimuju
u pukotinama poda

mama voli kavu
tople pločice
mir

sjedi
popravlja naočale
na špičastom nosu
čita moju pjesmu
i sijedom glavom negoduje

onaj koji joj je pao s krila
stiska usta i šuti
dakle neveseo razgovor
pod lampom izvorom ugode

neumoljiva tugo
iz kojih on bunara pije
kakvim putevima ide
sin ni nalik sanjanom

hranila ga blagim mlijekom
on gori u nemiru
krvlju ga umila toplom
ruke mu hladne i grube

daleko od tvojih očiju
probodenih slijepom ljubavlju
lakše je podnijeti samoću

sljedeći tjedan
u hladnoj sobi
stisnutog grla
čitam njezino pismo

u tom pismu
slova stoje zasebno
kao srca koja vole

Zbigniew Herbert

Nikad o tebi

golemo nebo moga grada
ni o vama krovovi koji pridržavate vodopad zraka
lijepi bujni krovovi kose naših kuća
šutim i o vama dimnjaci laboratoriji tuge
odbačenim od mjeseca s istegnutim vratovima
i o vama prozori otvoreni-zatvoreni
koji pucate uzduž dok umiremo za morem

Neću opisati čak ni kuću
koja zna sve moje bjegove i moje povratke
iako je mala i ne napušta spuštene kapke
ništa ne može dočarati miris zelenih vrata
ni škripu stepenica po kojima nosim upaljenu lampu
ni lišće nad ogradom

Zapravo htio bih pisati o kvaki na ulazu te kuće
o njezinu grubom stisku i prijatnoj škripi
i mada o njoj znam tako puno
okrutno ponavljam samo uobičajenu litaniju riječi

Toliko se osjećaja utisnulo između dva otkucaja srca
toliko predmeta možemo uzeti u obje ruke

Ne čudite se što ne umijemo opisivati svijet
samo se nježno obraćamo stvarima po imenu


Profesor biologije

Ne sjećam se
njegova lica

stajao je visoko nada mnom
na dugim razmaknutim nogama
vidio sam
zlatni lančić
pepeljast mantil
i mršavi vrat
oko kojeg je bila pričvršćena
neživa kravata

on nam je prvi pokazao
nogu uginule žabe
koja se na dodir igle snažno
grči

on nas je uveo
kroz zlatni binokular
u intimni život našeg pretka
papučice
on je donio
tamno zrno
i rekao ergot

na njegov nagovor
u desetoj godini života
postao sam otac

kad se nakon napetog iščekivanja
iz kestena uronjenog u
vodu
pojavila žuta klica
i sve se uokolo raspjevalo
u drugoj godini rata
ubili su profesora biologije
propalice povijesti

ako je otišao na nebo –

možda sad hoda
po duginim zrakama
u sivim čarapama
s ogromnom mrežom
i zelenom kutijom
koja veselo poskakuje otraga

a ako nije otišao gore –

kad na šumskoj stazi
sretnem hrušta koji se
uspinje
na pješčani brežuljak
uspravim se
i kažem:
- dobar dan gospodine profesore

dopustite da vam pomognem
prenosim ga nježno
i dugo ga pratim pogledom
dok ne nestane u mračnoj sobi
na kraju hodnika od lišća



Violina
Violina je gola. Ima mala mršava ramena.
Nespretno se u njih pokušava sakriti. Plače od srama i hladnoće. Zato.
A ne, kao što tvrde muzički kritičari, da bi bilo ljepše. To nije istina.

Pijanci

Pijanci, to su ljudi koji piju do dna i naiskap. Ali
mršte se, jer na dnu opet vide sebe. Kroz grlić boce
promatraju daleke svjetove. Kad bi imali snažniju
glavu i više ukusa, bili bi astronomi.

Predmeti


Mrtvi su predmeti uvijek u redu i ništa im se,
nažalost, ne može prigovoriti. Nikada nisam uspio
primijetiti stolicu koja se premješta s noge na
nogu, ni krevet koji se propinje na stražnje noge.
Ni stolovi se, čak ni kad su umorni, ne usuđuju
kleknuti. Pretpostavljam da predmeti to čine iz
odgojnih razloga, da bi nas stalno podsjećali na našu
nepostojanost.

Zbiegniew Herbert

Školjka

Ispred ogledala u spavaćoj sobi mojih roditelja ležala
je ružičasta školjka. Približavao sam joj se na prstima
i naglim pokretom prislanjao je na uho. Htio sam
je jednom uhvatiti kad ne čezne svojim monotonim šumom.
Iako sam bio mali, znao sam da čak i kad
nekog jako volimo, ponekad nam se događa da to
zaboravimo.



Mačak

Sav je crn, ali rep mu je električan. Kad spava na
suncu, on je najcrnja stvar koja se može zamisliti.
Čak i u snu hvata prestravljene miševe. Prepoznaje se
po kandžicama, koje mu izrastaju iz šapica. Strašno
je mio i zločest. S drveća trga ptičice prije nego što
dozriju.

Kokoš

Kokoš je najbolji primjer do čega dovodi prisan
suživot s ljudima. Posve je izgubila ptičju lepršavost
i ljupkost. Rep joj strši nad pozamašnom trticom
kao prevelik, neukusan šešir. Njezini rijetki trenuci
zanosa, kad stoji na jednoj nozi i zatvara okrugle oči
opnastim vjeđama, posebno su odvratni. I ta parodija
ptičjeg pjeva, kreštavo klanjanje stvari neopisivo
smiješnoj: okruglom, bijelom, prljavom jajetu.
Kokoš podsjeća na neke pjesnike.

Klasik

Veliko drveno uho napunjeno vatom i Ciceronovim
dosađivanjem. Izniman stilist – kažu svi. Danas više
nitko ne piše tako duge rečenice. I kakva erudicija. S
kamena čak umije čitati. Ali nikad se neće domisliti
da su žilice mramora u Dioklecijanovim termama
naprsle krvne žile robova iz kamenoloma.

Zbiegniew Herbert

Carev san

Rupa!- car u snu vrišti toliko da nad njegovom
Glavom drhti baldahin od nojeva perja. Vojnici, koji
hodaju oko spavaonice s isukanim mačevima, misle
da car sanja opsadu. Upravo je opazio pukotinu u
zidu i htio bi se kroz nju probiti do tvrđave.
A zapravo je car sad stonoga, koja juri po podu u
potrazi za ostacima hrane. Odjednom iznad glave
ugleda golemu sandalu koja će ga sad zgnječiti. Car
traži rupu u koju bi se mogao uvući. Pod je gladak i
klizav.
Da. Nema ničeg banalnijeg od snova careva.


Prokonzulov povratak

Odlučio sam vratiti se na carev dvor
još jednom ću provjeriti može li se tamo živjeti
mogao bih ostati ovdje u udaljenoj provinciji
pod lišćem sikomore punim šećera
i blagom vlašću boležljivih nećaka

kad se vratim ne namjeravam se dodvoravati
pljeskat ću u odmjerenim porcijama
smješkat ću se u uncama diskretno mrštiti obrve
neće mi za to dati zlatni lanac
dovoljan je ovaj željezni

odlučio sam vratiti se sutra ili prekosutra
ne mogu živjeti sred vinograda ništa tu nije moje
stabla su bez korijenja, kuće bez temelja kiša staklasta
cvijeće miriše na vosak
na pustom nebu visi suhi oblak
dakle vraćam se prekosutra definitivno se vraćam

valja se ponovno uskladiti s licem
s donjom usnom da može obuzdati prijezir
s očima da budu besprijekorno prazne
i s nesretnim podbratkom zecom moga lica
koji drhti kad uzlazi zapovjednik straže

u jedno sam siguran vino s njim piti neću
kad približi svoj vrč spustit ću pogled
i praviti se da vadim ostatke hrane između zuba
car uostalom voli građansku hrabrost
do određene granice do određene razumne granice
jer u suštini je i on čovjek kao i svi ostali
i već je jako umoran od trikova s otrovom
ne može piti dosita igrati šah bez prestanka
ovaj lijevi pehar za Druzija s desnim samo ovlažiti usne
potom piti samo vodu ne ispuštati Tacita iz vida
izaći u vrt i vratiti se kad tijelo već iznesu

Odlučio sam vratiti se na carev dvor
uistinu se nadam daće se to nekako posložiti

Sat

Naizgled je to spokojno lice mlinara, okruglo i
sjajno kao jabuka. Samo se jedna tamna vlas pomiče
po njemu. A pogledamo li unutra: gnijezdo crva,
unutrašnjost mravinjaka. I to nas treba povesti do
vječnosti.


Stolice

Netko je došao na ideju da topli vrat postane
naslon, a noge spremne za trk i radost odrvene u
četiri ravna štapa. Nekad davno stolice su bile lijepe
životinje koje su se hranile cvijećem. Ali dale su se
prelako pripitomiti i sada su najprepredenija vrsta
četveronožaca. Izgubile su tvrdoglavost i hrabrost.
Samo su strpljive. Nikoga nisu izgubile, nikoga nisu
odnijele. Zasigurno imaju svijest o protraćenom
životu. Očaj stolica iskazuje se škripanjem.


Izvještaj iz raja

U raju radni tjedan traje trideset sati
plaće su više cijene stalno padaju
fizički posao nije naporan (zahvaljujući manjoj gravitaciji)
cijepanje drva isto je što i pisanje na mašini
društveno uređenje je stabilno a vlast razumna
uistinu u raju je bolje nego u bilo kojoj zemlji

U početku je trebalo biti drukčije –
svjetleći krugovi zborovi i stupnjevi apstrakcije
ali nije se moglo posve odvojiti
tijelo od duše i dolazila je ovamo
s kapljicom sala vlaknom mišića
trebalo je izvući zaključke
pomiješati zrno apsoluta sa zrnom gline
još jedno odstupanje od doktrine zadnje odstupanje
samo je Ivan to predvidio: uskrsnuće tijela

Boga gledaju malobrojni
on je samo za one od čiste pneume
ostali slušaju vijesti o čudima i potopima
s vremenom će svi ugledati Boga
kad će to biti nitko ne zna

Zasad u subotu u dvanaest u podne
sirene slatko zavijaju
i iz tvornica izlaze nebeski proleteri
pod pazuhom nespretno nose svoja krila kao violinu


Kineska tapeta

Pusti otok sa šećernom glavom vulkana. Sred
plitke vode ribar s udicom i trska. Gore je otok širok
kao jabukovo drvo, s pagodom i mostićem, na kojem
se susreće zaljubljeni par pod propupalim mjesecom.

Da stanemo na tome, bila bi to lijepa epizoda:
povijest svijeta u nekoliko riječi. Ali to se beskonačno
ponavlja, besmislenom tvrdoglavom dosljednošću –
vulkan, ribar, zaljubljeni par, mjesec.

Nemoguće je gore uvrijediti svijet.

Što će biti

Što će biti
kad ruke
otpadnu od stihova

kad u drugim planinama
budem pio suhu vodu

trebalo bi mi biti svejedno
ali nije

što će biti s pjesmama
kada ode dah
i odbačena bude
milost glasa

hoću li napustiti stol
i sići u dolinu
gdje huči
novi smijeh
pod tamnom šumom

Gospodin Cogito promatra svoje lice u ogledalu

Tko je pisao naša lica sigurno ospice
kaligrafskim perom ispisujući svoje „o“
ali po kome imam dvostruki podbradak
po kojem proždrljivcu kad je sva moja duša
uzdisala za askezom zašto su oči
smještene tako blizu ta on je a ne ja
kroz šikaru iščekivao najezdu Veneda
uši previše klempave dvije školjke od kože
zasigurno naslijeđe pradjeda koji je lovio odjeke
tutnjanja povorke mamuta kroz stepe

čelo ne odveć visoko misli jako malo
- žene zlato zemlja ne dozvoliti da te sruše s konja –
vladar je mislio umjesto njih a vjetar ih je nosio putevima
prstima su kidali zidove i s velikim vriskom
padali u ponor kako bi se vratili u mene

a kupovao sam u salonima ljepote
pudere pripravke kreme
šminku za plemenitost
stavljao na oči mramor Veroneseovu zelenu

Mozartom trackao uši
usavršavao nozdrve mirisom starih knjiga

pred ogledalom lice koje sam naslijedio
vreća u kojoj se fermentiraju davna mesa
žudnje i grijesi srednjovjekovni
paleolitska glad i strah

jabuka pada pored stabla
u lanac vrsta sapeto tijelo

tako sam izgubio dvoboj s licem

O dvjema nogama gospodina Cogita
Lijeva noga je normalna
moglo bi se reći optimistična
nešto kraća
dječja
bujnih mišića
s lijepo oblikovanim listom

desna
žalibože –
tanka
s dva ožiljka
jedan duž Ahilove pete
drugi ovalan
blijedoružičast
sramotna uspomena na bijeg

lijeva
sklona skokovima
plesna
previše voli život
da bi provocirala

desna
plemenito ukočena
prezriva prema opasnosti

eto tako
na dvjema nogama
lijevoj koja nalikuje na Sancha Panzu
i desnoj
koja podsjeća na zbunjenog viteza
ide
Gospodin Cogito
svijetom
lagano teturajući

Razmišljanja o ocu

Njegovo strogo lice nad vodama djetinjstva
(tako je rijetko u rukama držao moju toplu glavu)
sklon vjerovanju grijehe nije opraštao
krčio je šume i ravnao staze
visoko je nosio svjetilku kad smo ušli u noć

mislio sam da ću sjesti njemu zdesna
i da ćemo rastavljati svjetlost od tame
i suditi naše žive
-dogodilo se drukčije

Njegov je tron na kolima vozio staretinar
I hipotekarni popis kartu naše imovine

rodio se drugi put sitan vrlo krhak
s prozirnom kožom vrlo fragilnom hrskavicom
smanjivao je svoje tijelo da bih ga mogao uzeti

na nevažnom mjestu sjena je pod kamenom

on raste u meni hranimo se našim porazima
praskamo u smijeh
kad govore kako je malo potrebno
za pomirbu

Majka

Iz krila joj ispalo klupko vune. U žurbi
se odmotalo i naslijepo pobjeglo. Držala je početak
života. Omotavala ga je na domali prst kao prsten,
htjela ga je zaštititi. Kotrljalo se po strmim nagibima,
ponekad se penjalo uvis. Dolazilo je spetljano i
šutjelo. Nikad se više neće vratiti na slatko prijestolje
njezina krila.
Ispružene ruke svijetle u mraku poput starog grada.

Maštanje

kad sam bio mali
prije spavanja
pravio sam plan za put
oko svijeta

sad kad sam narastao


ali mislim o sutrašnjem danu
uvijek s velikom nadom

ustat ću ranije nego obično
umit ću se hladnom vodom
zašit ću sebi dugme
i promijeniti veš

započet ću davno prekinuto
učenje grčkog jezika

vratit ću posuđeni novac
ispričat ću se Henryku
odgovorit ću konačno na pismo
dalekom rođaku

otići ću na kraju k Mariji
i reći ću Marija oprosti mi

gledaj sad ću se promijeniti
bit ću dobar prema tebi

a navečer ću napisati
veliki traktat za sebe
u kojem ću konačno razriješiti
ima li Boga ili ga nema

ah što se događa
s divnim sutra
koliko ću dugo trčati
za njim
za tim krugom
za tim horizontom
na putu oko čega

Zbegniew Herbert

Časoslov

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučiti zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već hiljade ljeta
i ne znam još, jesam li soko il vihor,
ili velika pjesma ovoga svijeta.

Ljubavna pjesma

Kako da zadržim dušu svoju,
da se k tvojoj ne vine? Kako bih je
preko tebe uznio u visine?

O kako bih je skloniti htio
uz nešto izgubljeno na dnu tmine,
na jedno mjesto strano i tiho,
čiji se talas ne bi raznjiho
kad se talasaju tvoje dubine.
Al sve što dirne tebe i mene
ko gudalo nas zajedno prene
glas dviju struna, a mi to jesmo!
Čijeg smo to samo glazbala zvuci
i koji nas svirač drži u ruci
o, slatka pjesmo!

Rainer Maria Rilke

Također nekoliko Amerikanaca, čije pjesme nisu prevedene na hrvatski.
James Weldon Johnson: The Creation

And God stepped out on space,
And he looked around and said:
I'm lonely—
I'll make me a world.

And far as the eye of God could see
Darkness covered everything,
Blacker than a hundred midnights
Down in a cypress swamp.

Then God smiled,
And the light broke,
And the darkness rolled up on one side,
And the light stood shining on the other,
And God said: That's good!

Then God reached out and took the light in his hands,
And God rolled the light around in his hands
Until he made the sun;
And he set that sun a-blazing in the heavens.
And the light that was left from making the sun
God gathered it up in a shining ball
And flung it against the darkness,
Spangling the night with the moon and stars.
Then down between
The darkness and the light
He hurled the world;
And God said: That's good!

Then God himself stepped down—
And the sun was on his right hand,
And the moon was on his left;
The stars were clustered about his head,
And the earth was under his feet.
And God walked, and where he trod
His footsteps hollowed the valleys out
And bulged the mountains up.

Then he stopped and looked and saw
That the earth was hot and barren.
So God stepped over to the edge of the world
And he spat out the seven seas—
He batted his eyes, and the lightnings flashed—
He clapped his hands, and the thunders rolled—
And the waters above the earth came down,
The cooling waters came down.

Then the green grass sprouted,
And the little red flowers blossomed,
The pine tree pointed his finger to the sky,
And the oak spread out his arms,
The lakes cuddled down in the hollows of the ground,
And the rivers ran down to the sea;
And God smiled again,
And the rainbow appeared,
And curled itself around his shoulder.

Then God raised his arm and he waved his hand
Over the sea and over the land,
And he said: Bring forth! Bring forth!
And quicker than God could drop his hand,
Fishes and fowls
And beasts and birds
Swam the rivers and the seas,
Roamed the forests and the woods,
And split the air with their wings.
And God said: That's good!

Then God walked around,
And God looked around
On all that he had made.
He looked at his sun,
And he looked at his moon,
And he looked at his little stars;
He looked on his world
With all its living things,
And God said: I'm lonely still.

Then God sat down—
On the side of a hill where he could think;
By a deep, wide river he sat down;
With his head in his hands,
God thought and thought,
Till he thought: I'll make me a man!

Up from the bed of the river
God scooped the clay;
And by the bank of the river
He kneeled him down;
And there the great God Almighty
Who lit the sun and fixed it in the sky,
Who flung the stars to the most far corner of the night,
Who rounded the earth in the middle of his hand;
This great God,
Like a mammy bending over her baby,
Kneeled down in the dust
Toiling over a lump of clay
Till he shaped it in is his own image;

Then into it he blew the breath of life,
And man became a living soul.
Amen. Amen.



Prva i najbolja pjesma Langstona Hughesa i meni najdraža od ove tri navedene:

The Negro speaks of rivers


I've known rivers:
I've known rivers ancient as the world and older than the
flow of human blood in human veins.

My soul has grown deep like the rivers.

I bathed in the Euphrates when dawns were young.
I built my hut near the Congo and it lulled me to sleep.
I looked upon the Nile and raised the pyramids above it.
I heard the singing of the Mississippi when Abe Lincoln
went down to New Orleans, and I've seen its muddy
bosom turn all golden in the sunset.

I've known rivers:
Ancient, dusky rivers.

My soul has grown deep like the rivers.


I treća, da vidite što je inspiriralo jednu od slika koju sam postavila na drugom topicu.



The Octoroon

Georgia Douglas Johnson

One drop of midnight in the dawn of life’s pulsating stream
Marks her an alien from her kind, a shade amid its gleam.
Forevermore her step she bends, insular, strange, apart—
And none can read the riddle of her strangely warring heart.
The stormy current of her blood beats like a mighty sea
Against the man-wrought iron bars of her captivity.
For refuge, succor, peace, and rest, she seeks that humble fold
Whose every breath is kindliness, whose hearts are purest gold.

Lijepo.

TESTAMENT: Petar II Petrović Njegoš.

Slava Tebje, pokazavšemu nam svjet!

— Hvala ti Gospodi, jer si me na brijegu jednoga tvojega svijeta udostojio izvesti i zrakah jednoga tvojega svijeta divnoga sunca blagovolio napojiti. Hvala ti Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio. Koliko me je od moga đetinstva tvoje nepostižimo veličestvo topilo u gimne – u gimne božestvene radosti, udivlenija i veleljepote tvoje, toliko sam bjednu sudbinu ljudsku sa užasom rasmatrao i oplakivao. Tvoje je slovo sve iz ništa stvorilo, tvome je zakonu sve pokorno. Čovjek je smrtan i mora umrijeti. Ja sa nadeždom stupam k tvojemu svetilištu božestvenom, kojega sam svijetlu sjenku nazrio jošte s brijega, kojega su moji smrtni koraci mjerili. Ja na tvoj poziv smireno idem, ili pod tvojim lonom da vječni san boravim, ili u horove besmrtne da te vječno slavim.


Malo poezije kroz prozu, nisam mu na ovaj testament do sada naletio, vladika Rade je zaista bio velikan.

Balkan
To je ono gdje se žuri
Da se stigne
Gdje se bilo

To je ono
Gdje se žudi
Da se ima
Što se izgubilo

A Bosna
Je nedjeljiva
Kako kaze
Rahmetli Alija


Autorska

Rahmetli alija reko nedjeljiva, a podjelio je u dejtonu.