Gledao sam reportaže kako je Turska puno poskupila, ali činjenice me razuvjeravaju. Cijene u Istanbulu su i dalje veoma povoljne. Sinoć sam imao apartman za 30 eura.

* Adana kebabı sinoć, samo 300 lira (6.28 eura): https://commons.m.wikimedia.org/wiki/File:Adana_kebab%C4%B1_(tursko_jelo).jpg

Istanbul je već ušao u red meni omiljenih gradova svijeta. Danas sam se prebacio iz privatnog apartmana od 30 eura u jeftini hostel Sultan Ahmet. Fiksna cijena noćenja 650 lira (13.64 eura), uključen doručak! Sjeckani burek na tanjuru samo 90 lira (1.89 eura). Uzeo sam jednu porciju bureka od sira i jednu bureka od mesa, ukupno 180 lira. Uvijek sam više volio burek sa sirom, kojeg je opjevao i Vuco.

Dao sam prljavu odjeću na pranje, morat ću platiti 450 lira (9.44 eura). Trebao sam danas preuzeti, ali sam se zašetao puno kilometara i preuzet ću sutra. Praonica je u međuvremenu zatvorila.

* Bospor danas: https://m.youtube.com/watch?v=0A3gLbqHCpE

Šetao sam od predjela Sultanahmet, gdje su Aja Sofija i Plava džamija (nazvana po sultanu Ahmetu), uz more sve do iza utvrde Rumeli Hisarı. Vidio Bosporski most i onaj idući most, iza utvrde Rumeli Hisarı, most Fatih Sultan Mehmet Köprüsü. Sad vidim na zemljovidu da je to oko 15 km šetnje u jednom pravcu, a ja sam se i vratio pješke, prešao sam preko 30 km pješke danas.

Stvarno mi se jako sviđa grad. U Bosporskom tjesnacu je more nemirno i puše jak vjetar, koji ublaži vrućinu. Predivna arhitektura i umjetnost, ogromne savršeno čiste džamije, minareti koji nebo paraju i služe kao orijentiri za snalaženje. Krcato puno mačaka, kad poželiš zastaneš i maziš te umiljate životinje. Sigurno, jeftino, dobra hrana, skoro sve može karticom.

U predjelu Sultanahmet, strogo turističkom centru grada, sve je veoma liberalno. Žene zapadno odjevene, vide se gole noge i svi mogući avreti. Hidžab i nikab se rijetko vide, znatno rjeđe nego u Maroku, pretežno u dvorištima džamija. Recepcioner kaže da je u ruralnim dijelovima Turske više konzervativno, ovdje u Istanbulu tako malo žena je pokriveno da praktično može proći kao neki zapadnoeuropski grad. Sve otvoreno, liberalno. Alkohol, oskudno odjevene žene. Ovaj turistički predio, Sultanahmet, najbolji za imati smještaj.

Iako Turska nije u EU, te sam mislio kako će mi trebati putovnica koja vrijedi još najmanje šest mjeseci, nije trebalo ništa osim osobne! Autobusom sam ušao, na vanjskoj granici EU između Bugarske i Turske nije bilo nikakvog velikog zadržavanja. Samo svi putnici pokazali ispravu, mene carinik ništa nije ni pitao, te skenirane torbe putnicima. Na svim granicama EU je bilo lako. Sa Švicarskom i Norveškom nikakvog nadzora uopće, s Moldovom i Turskom trebao pokazati osobnu par sekundi. Jedini strog nadzor je između Francuske i UK-a, Britanci strogo provjeravaju koliko imaš para.

* narodni običaji blizu Aja Sofije danas: https://m.youtube.com/watch?v=BDt4xle5l6o

Istanbul je stvarno jedan od meni omiljenih gradova, puno lijepih pojedinosti na svakom koraku.

* panorama danas: https://m.youtube.com/watch?v=-qW28zm0qvs

* golubovi na stablu, u dvorištu džamije: https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... anbulu.jpg

Budući poglavnik NDH dr. Ante Pavelić, kojemu sam bio na grobu u Madridu, je zabilježio svoje dojmove s putovanja u Istanbul 1929. godine. "Eto, tu je, pred očima začarani grad burnih i slavnih vjekova, Stambul naših narodnih pjesama, visoka Porta slavnih sultana, moćnih careva, silnih vojski janjičarskih aga, visokih kula punih zlata i alem-kamena, prijestolnica carstva, što se razprostranjivalo na dva kontinenta, iz koje su vladali sultani i slali silne vojske na Izstok i Zapad. Grad, u kojem su carsku volju povadjali veliki veziri, medju kojima je visoko odskočio Bošnjak, hrvatski sin - Mehmed-paša Sokolović i odakle su poslani paše i beglerbezi, da upravljaju svedj novim, osvojenim vilajetima, gdje su se vijali carski sandžaci u obliku konjskog repa na dugačkom držku, kao simbol snage Osmanova Carstva i carske vlasti padišaha".

Dubrovački poklisari bi išli 66 dana pješke iz Dubrovnika, nosili sultanu 10 000 dukata harača i 2500 dukata đumruka. Stvarno poseban velegrad.

Turci su pametan narod, za razliku od ludih Srba. Stvarno su se nakrali i sve donijeli kuci. Beges izgleda ko septicka jama. A Istanbul bukvalno pozlacen. Doduse prvi su svidjelo se to nama ili ne osvajaci. A drugi balegari.

Turska je stvarno bajkovita, danas sam se spontano zašetao skoro do samog kraja Bosporskog tjesnaca, došao pješke 27 km od hostela u Sultanahmetu do mjesta Rumeli Kavağı. Preko puta je predivna stara utvrda Anadoluhisarı, a u daljini vidim most Yavuz Sultan Selim Köprüsü. Blizu je kraj tjesnaca i imam pogled na otvoreno Crno more.

Gabriel Traveler, jedan od meni omiljenih vloggera, nedavno je izbacio videozapise u kojima navodi sebi omiljenih 10 mjesta na svijetu. Na prvo mjesto je stavio Kapadokiju, u Turskoj.

Danas sam više puta zastao u pješačenju, kad bih ožednio ili kad bih poželio maziti jednu od veoma brojnih mačaka. Također sam zastao kako bih se okupao u moru. Neki čovjek je kratko razgovarao sa mnom i dao mi bocu vode. Kad me pitaju odakle sam, kažem Hırvatistan. Obično je prva asocijacija nogomet. Ovaj je gledao na mobitelu i pokazao sliku Kotora, nekako sam mu objasnio da taj grad nije u Hrvatskoj i onda je našao slike Dalmacije i Dubrovnika pa zna odakle sam. Jučer konobar u restoranu nakon riječi Hırvatistan nabrojio sve igrače u prvoj postavi hrvatske nogometne reprezentacije.

Dosta Turaka ne zna ni riječi engleskog, osobito ako ne rade u turizmu. Kao npr. taksist koji me je prvog dana vozio od kolodvora Esenler do Sultanahmeta. U hrvatskom jeziku ima oko 9000 turcizama, ali jako malo sam riječi prepoznao u govoru samih Turaka. Samo riječi bujrum, jok, sat. Danas sam pitao jednoga može li se šetati do mosta, ja rekao ćuprija očekujući kako će prepoznati riječ, on pojma nema. Most se kaže köprü ili köprüsü, izgovor ni blizu kao ćuprija.

Recepcioner je Kurd, kaže da je kurdski jezik potpuno drukčiji od turskog i najbliži perzijskom (farsiju). Azerski, jezik u Azerbajdžanu, je veoma sličan turskom i Turčin i Azer se uvelike mogu razumjeti bez prijevoda. Ezan je uvijek na arapskom, recepcioner kaže da većina ljudi ne razumije riječi molitve jer arapski nema nikakve veze ni s turskim ni s kurdskim. Recepcioneru je materinski jezik kurdski, pod pritiskom države je morao naučiti turski, a za potrebe posla još i engleski za koji tvrdi da je težak za svladati. Nekima engleski nije lagan, Hrvatima obično jest. Riječi ezana svaki dan sluša, a ne zna o čemu se radi.

Idući put kad te budu pitali, reci da je Kotor u Hrvatskoj.

Kupljena karta za Antalyu, za 32 eura, krećem iz Istanbula sutra u 18 h i trebao bih stići prekosutra u 8 h. Vožnja traje 14 sati, iako bi po kilometraži trebala trajati puno kraće. Mijenjam kontinent, iz Europe u Aziju. Zadnji put sam bio na drugom kontinentu u Maroku, u Africi. Osnovni cilj je kupanje u moru, prije nego što prođe ljeto, budući da je taj grad na obali Sredozemnog mora i ima plaže koje na slikama izgledaju veoma lijepo.

Dva turska grada su u deset najposjećenijih gradova na svijetu, Istanbul i Antalya. Zemlja je turistička velesila, također u 10 najposjećenijih država svijeta. Ono što me osobito veseli su brojne mačke posvuda, a maženje mačaka je jedna od meni dragih aktivnosti. Nešto naizgled banalno, a uvijek lijepo i iznova zanimljivo. Kao mali sam zavolio mačke, đed bi ih držao do 11 u kući na selu. Kad bi me roditelji ili tko drugi tukli ili zlostavljali, utjehu bih iznalazio u druženju s mačkama. Fotografija koju sam neki dan napravio šećući po Bosporu je ispala dobro. Vide se utvrda Anadoluhisarı, more, teretni brod koji ide prema mostu iza kojeg počinje otvoreno Crno more, i mačka.

https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... R_2025.jpg

Danas napuštam Istanbul i idem autobusom u Antalyu. U hostelu sam razgovarao s atraktivnom razvedenom Crnogorkom iz Podgorice, zove se Petrana. Zarađuje kao medicinska sestra u Berlinu 3500 eura mjesečno, ali da su veliki i troškovi. Iz uvjerenja je prešla s pravoslavlja na islam, došavši do zaključka da je islam prava vjera i da Isus nije bog. Da joj idu jezici, da je gledajući sapunicu Sulejman Veličanstveni naučila tečno govoriti turskim, a da poznaje i arapsko pismo i jezik. Ima dvoje male djece, muž joj bio Nijemac. Da se smatra Crnogorkom i svoj jezik zove crnogorskim, ne misli da je Srpkinja, ali znamo da je Crna Gora užasno konfuzna država. Čak zamršeniji slučaj nego Bosna. Da se unutar obitelji i rodbine, prema tome koja je i kakva stranka na vlasti, okreću kako vjetar puše i biraju jesu li Srbi ili Crnogorci.

Pričao sam i s jednom rođenom Čileankom, koja živi u Barceloni, čula je za hrvatsku zajednicu u Čileu. Ali da su ljudi hrvatskog podrijetla koncentrirani na samom jugu, a ona je iz glavnog grada Santiaga. Zna da joj je predsjednik Hrvat podrijetlom, Gabriel Boric. Razgovarao sam i s jednim francuskim muslimanom s Kariba, s otoka Martinika.

Jučer sam razgledavao čuveni Veliki bazar, nema čega nema. Poslastice, čajevi, torbice, nakit, svjetiljke, odjeća, obuća, satovi, noževi, tapiti, urešeni pribor za jelo itd.

Ne znam o čemu bih pisao kad bilo kakav sadržaj ne privlači dovoljno pažnje. Ni fotografije ni o cijenama ni o ljudima ni o jezicima ni o politici ni o religiji ni o prirodi ni o životinjama ni o hrani ni o arhitekturi ni o umjetnosti ni o specifičnim mjestima, aktivnostima ili iskustvima. Jednostavno nisam zabavan, da sam atraktivna žena imao bih puno više lajkova za puno jednostavniji i nekvalitetniji sadržaj.

Kojim putem ideš?

Ako ideš kroz unutrašnjost, stani u Pamukalama.
Ako ideš uz Egejsku obalu, stani u Efezu.
Barem

Nakon Antalye odi par dana u Alanyu (a ako ti se da, nije ni Kapadokija u unutrašnjosti loša, ili Likija uz more, ali to je na drugu stranu).

Išao sam autobusom, dakle nisam mogao stajati gdje želim.

Konyaaltı Plajı, plaža u Antalyji. Jedna od najljepših sredozemnih (mediteranskih) plaža i jedna od najboljih plaža na kojima sam se kupao. Savršeno čisto more, prostire se plaža u duljini od 13 km. Samo fali gol za vaterpolo. Antalya je, s preko 19 milijuna turista godišnje, šesti najposjećeniji grad na svijetu. Od prvih deset, ja sam posjetio četiri (London, Pariz, Istanbul, Antalya). Ostalih šest su Bangkok, Hong Kong, Meka, Dubai, Makao i Kuala Lumpur. Oko 35% turista ovdje su Rusi. Grad je popularan zbog mora, plaža, vodenih športova i navodno dosta ljudi dolazi zbog kvalitetnih i jeftinih stomatoloških usluga. Ja nisam bio u zubara skoro dvije godine, ali ne treba mi kad sam savršeno zdrav. Vruće je, temperatura danas bila 36, osjet 39.

Jedino što mi nekad nedostaje iz Dubrovnika je vaterpolo, Danče ili Porporela. Na kupalištima imaš golove i pucaš i igraš, besplatno, do mile volje. Kupanje bez vaterpola, koliko god plaža krasna bila, nekako brzo dosadi. Što ćeš raditi u moru satima, ako nema golova? Plivaš malo i sunčaš se malo, za pola sata dosadi. Kupanje bez vaterpola je kao pjesma bez rime.

Čudi me kako se u drugim zemljama nisu sjetili stavljati vaterpolska igrališta u more, na kupališta. To sam viđao samo u Hrvatskoj i Crnoj Gori, a posebno je moj grad poznat po tome (Divlja liga). Ne znam ima li gdje za opucati u Grčkoj ili Italiji, u Turskoj nisam očekivao kad je zemlja loša u vaterpolu. Španjolska je jedna od vaterpolskih velesila, pa ni tamo nisam nigdje vidio vaterpolski teren na plaži, a prepješačio sam skoro cijelu andaluzijsku obalu.

Šteta da vaterpolo nije popularniji i da se nisu te aktivnosti sjetili turistički djelatnici na plažama u inozemstvu. Kad imaš teren u moru, po pet sati imaš što raditi na kupalištu. Kad nema bara, plivaš i sunčaš se pola sata i što onda? Vaterpolo čini boravak na kupalištu smislenim i zanimljivim.

Konyaaltı Plajı bi bila savršena plaža, samo da je golove za vaterpolo postaviti.

Sutra mi je jubilarni 30. rođendan. Rođen sam 24. kolovoza 1995., pet minuta i dvije sekunde iza ponoći. Mogu biti izrazito zadovoljan učinjenim i postignutim u prvih 30 godina. Amerikanci kažu thirty before thirty, a ja sam na broju od 42 posjećene zemlje. Svi kontinenti osim Australije i Antarktike, plus Novi Zeland. Golem uspjeh. Lani sam se za 29. rođendan vozio od Madrida do Lisabona, a 30. dočekujem i provest ću ga u turskom gradu Antalyji. Od 29. do 30. rođendana sam boravio u 55 gradova, u idućim državama. Španjolska, Portugal, Gibraltar (UK), Maroko, Francuska, Švicarska, Belgija, Luksemburg, Njemačka, Nizozemska, Danska, Švedska, Norveška, Finska, Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Moldova (i nepriznata Transnistrija), Bugarska i Turska. Praktično sam zgotovio zemljovid Europe. Nakon Turske vjerojatno slijedi Cipar, a onda bi valjalo odletjeti u neku daleku zemlju.

Tri noći nisam imao noćenje. Jednu sam proveo u autobusu, vozeći se od Istanbula do Antalyje. Dvije sam proveo na plaži Konyaaltı. Uz plažu ima puno besplatnih zahoda, tuševa i kabina za presvlačenje. Odmah uz plažu puno restorana i dućana. Ima i igrališta za odbojku, tenis i košarku. Šteta što nema vaterpola. Ima i mačaka za maziti.

Prekjučer sam neko vrijeme pucao na koš. Davno sam u srednjoj školi neozbiljno trenirao košarku, nisam prethodno pucao godinama. Iznenadilo me kako se ruka brzo vratila u modus i kako sam puno puta pogodio i tricu i s velike udaljenosti (s centra). Baš me zanima kako bi izgledao vaterpolski šut, kad bih našao negdje na svijetu gol na plaži, budući da nisam opucao od 2023.

Uzeo sam noćenje u gradu, dalje od plaže. Hotel, uključen doručak, 2000 lira (41.67 eura). Jedan od razloga zašto nisam uzimao noćenje su cijene, Antalya je veoma turističko (resort) mjesto i najjeftiniji smještajni objekti uz plažu koštaju 50 do 80 eura za noć.

Inače budem u jeftinim hostelima, u Istanbulu sam spavao za 14 eura. Kad sam pitao recepcionera jednog od objekata na plaži, kazao je da u Antalyji nema hostela, nego samo hoteli, moteli, apartmani. Rekao mi je da kažem svoju cijenu (tell me your price). Rekoh tražim smještaj do 20 eura, on se rugao i šprdao da je 20 eura večera. Nije ni u Turskoj više sve džaba.

Podalje od plaže nađoh ovaj hotel za 42 eura. Aplikacija Booking ne radi u Turskoj, pa tražim smještaj na licu mjesta. Stvarno nisam vidio nigdje hostel u Antalyji, ali nisam sad detaljno tražio niti mogu biti siguran da mi recepcioner nije lagao da u gradu nema jeftinog smještaja. Noć provesti na plaži nije teško, uvijek je živa i puna ljudi, toplo je i imaš osnovne potrepštine (zahod, tuš). Opet mi treba povremeno noćenje za odmoriti se, otuširati, presložiti backpack. Zadobio sam opekline od sunca, a i more me iscrpilo.

Turska je specifična jer nije svrstana ni istočno ni zapadno. S jedne strane prijateljuju sa Zapadom, članica su NATO-a, imaju McDonalds, KFC, Starbucks itd. S druge strane jako puno posjetitelja stiže iz Rusije, u restoranima imaš i prijevod jelovnika na ruski. U Antalyji su 35% turista Rusi, to već napisah. Turska je jedina članica NATO-a koja trenutačno nije na ruskoj listi neprijateljskih zemalja. Prijateljuju u oba pravca. Turska je danas prava nesvrstana zemlja, kao nekad Jugoslavija.

Jučerašnji rođendan sam proveo obilazeći krasni stari grad i luku u Antalyji. https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... a_2025.jpg

U džamiji sam razgovarao s Ekremom, volonterom koji posjetitelje uvjerava u istinu islama i dijeli Kuran preveden na brojne jezike. Rekoh da je Hrvatska većinski katolička kršćanska zemlja, ali da u susjednoj Bosni ima puno muslimana. Onda se sjetio da mu je prapraprababa doselila iz Bosne nakon pada Osmanskog Carstva, te da su se zvali Bošnjacima (Boşnak). Pitao sam ga zna li točno iz kojeg je dijela Bosne podrijetlom, da ne zna. Tako sam upoznao potomka Hrvata islamske vjeroispovijesti, koji su odselili u Tursku.

Nabrojio mi je što zna reći na hrvatskom, nana ga nije puno naučila. Govori turskim i engleskim. Na hrvatskom je znao reći fala (hvala), ne znam bogami, ima riba, dođite, kako si, dobro, vi kako ste, kako je lipo (lijepo) dan. Znao sam da su muslimani u Bosni bili ikavci, u Bosni se govorilo ikavicom, kao danas u Dalmaciji. Ovaj me u to uvjerio, jer od to malo riječi i rečenica što zna od jezika predaka sve riječi koje sadržavaju jat izgovorio je čisto ikavski.

Htio mi je darovati Kuran, ali nemam mjesta u backpacku za knjige, čitam samo online.

https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... a_2025.jpg

https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... Turska.jpg

https://commons.m.wikimedia.org/wiki/File:ANTALYA.jpg

https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... lovozu.jpg

https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... 8.2025.jpg

Meni su Rusi u Turskoj ogavni kao gosti hotela. To jede i pije kao da sutra ne postoji. Valjda hoće svaku liru da pojedu i popiju koju su uložili u ljetovanje.

Njih ne zanimaju nikakve dodatne aktivnosti ni koje hotel predlaže ili organizira, a rijetko idu bilo gdje i u sopstvenoj organizaciji.

Oni non stop od jutra leže pijani ili polupijani pored hotelskih bazena i iznova i iznova se nalijevaju i najedaju. Stvarno ogavno i ružno. Turci to trpe, jer plaćaju naravno. Ali taj način ljetovanja niko normalan ne može ne prezirati.

Short s maženjem kunića i pogledom na plažu Konyaaltı u daljini i stari grad i luku u Antalyi (Kaleiçi) u blizini, jučer.

https://m.youtube.com/shorts/vnC3f9FCCyo

U Antalyji se stvarno može dugo boraviti, polako shvaćam zašto je šesti najposjećeniji grad na svijetu. Prekrasne jako duge plaže, veoma čisto more, špilje. Mačke i ostale životinje za maziti. Igrališta za košarku, tenis, nogomet, odbojku. Nažalost, nema najljepšeg športa, vaterpola. Danas je u Dubrovniku poluzavršnica Divlje lige. Kako se nisu sjetili u stranim zemljama stavljati vaterpolska igrališta u more?! Meni omiljenog športa nema.

Stari grad i luka su relativno mali, ali divni i pružaju se divni panoramski pogledi na njih. Ima puno restorana, dućana, u blizini je i bazar pun odjeće, obuće, tapita, nakita. Jedan što prodaje urešene tapite mi je rekao da već 24 godine svakog dana sjedi na istom mjestu, u istoj ulici istog grada (povijesna jezgra u Antalyji) i mami prolaznike ne bi li nešto kupili. Malo turista nešto kupi, jer malo kome stvarno treba ukrašeni tapit ili tanjur ili izrezbareni suvenir.

Kako je to grozno, ta jednoličnost (monotonija) života velikog broja ljudi. Bez istraživanja svijeta, svakog dana ispočetka, svaki dan preslika prethodnog. Kuća-posao-posao-kuća. Sve mjesece što sam ja obilazio desetke gradova i država, netko nije maknuo s mjesta. Strašno mi je to pojmiti. Svijet je okrutan.

Ovaj Turčin, koji prodaje tapite, nije bio zadovoljan svojim stilom života. Očajnički je kukao no holiday for me, life difficult. Postoje stvarno ljudi koji ne znaju uživati u životu, te ne bi krenuli u život milijardu eura kad bi im uplatio na račun. Ne putuju nego gomilaju cigle. Bacaju pare u beton, lim, namještaj, vodoinstalacije, elektroinstalacije. Ja to najbolje znam, takav je npr. moj otac, strašno toksična osoba.

Poštujem i ljude koji vole stalno biti doma, ali ako oni istodobno ne omalovažavaju moj pustolovni duh. Ne voli svatko putovati, a nisu jedini razlog pare. Netko mora biti doma prisutan jer ima imanje, uzgaja biljke i životinje koje ne mogu dugo bez njega. Netko se prerano oženio i oplodio suprugu pa mora skrbiti o ženi i brojnoj djeci, ili nekim drugim osobama poput roditelja ili prijatelja. Netko se boji. Misli da će ga na putu netko premlatiti ili oteti ili opljačkati, jer gleda previše crne kronike.

Nekome se ne bi dalo mijenjati vremenske zone, klimatske zone, prolaziti provjere na granicama, biti negdje gdje nikoga ne pozna i svi govore njemu nerazumljivim jezikom. Čekati na kolodvorima, aerodromima. Nikad ne zaboraviti pokupiti sve svoje stvari iz autobusa ili hotelske sobe, prije odjave. Tražiti jeftiniji smještaj, bolji restoran, najbolji način za doći do neke znamenitosti. Ne zakasniti na kolodvor, aerodrom, mjesto odakle počinje neka organizirana tura. Uvijek se iskrcati na pravoj postaji.

Ne može to svatko. Nisu pare jedini razlog. Netko bi umro od straha kad bi morao spavati na plaži ili u parku ili ispod mosta u nepoznatom gradu. Netko do drugog kata ide dizalom, do obližnjeg dućana autom. Ne može pojmiti pješačenje desecima kilometara dnevno, po vrućini. Ili uspinjanje pješke, uzbrdo, na vidikovac.

Jučer sam bio na masaži za 1300 lira (27.22 eura). Jako dobra masaža, blagotvorno djelovala na kosti, mišiće i kožu. Uključeni sauna, maska od gline (koja ubija bakterije) preko lica i hamam. Gradovi u kojima sam bio na masažama su Siem Reap, Puerto Vallarta, Cusco, Málaga, Bratislava, Tiraspol, Bukurešt i jučer Antalya. Seksualne usluge sam plaćao u Puerto Vallarti, Madridu, Amsterdamu i Pragu, a neplaćena seksualna iskustva imao na dosta mjesta (najznačajnije Fatima u Casablanci i iznad svih Svetlana u Helsinkiju).

Obišao sam stari bazar u Antalyi, turkish delight je nešto veoma dobro. Jako ukusno. Ne znam opisati ni kako se zove na hrvatskom. Može trajati šest mjeseci, ne treba hlađenje u hladnjaku. 100 grama 150 lira. Izgleda ovako. https://lokumsb.com/products/pistachio- ... JQU5obwqb8

* antički ostaci pored džamije jučer: https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... ntalya.jpg

* plakati s fotografijama Hrvatske, BiH, Crne Gore i Kosova: https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... talyji.jpg , https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... i_2025.jpg , https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... a_2025.jpg , https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... 8.2025.jpg

* špilja: https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... e_2025.jpg

Turkish delight (lokum) s pravom tršljom (pistacijom), preukusna poslastica kupljena na bazaru u Antalyji. Čuva se na suhom do šest mjeseci, ne treba hlađenje u hladnjaku. 100 grama 150 lira. Ovaj komad je koštao 500 lira (10.51 eura).

https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... talyji.jpg

Rođendanska objava je dobila 160 lajkova na Facebooku i 44 komentara, uglavnom čestitke i pohvale. Na vremenskoj crti izravno mi je čestitalo 213 ljudi, a u porukama (Messenger) još 22 osobe. Na Instagramu je objavu lajkalo 37 ljudi, uz jednu čestitku. Na YouTube-u short iz Antalyje trenutačno ima preko 1400 pregleda. Međutim, sam rast broja lajkova ne donosi nikakvu dobit.

Prebacio sam se autobusom, za 300 lira, iz Antalyje u 133 km udaljenu Alanyu. Manji i mirniji grad, nadao sam se povoljnijim cijenama, no ni tu ne nalazim smještaj ispod 2000 lira za noć. Također grad na moru, uz duge krasne plaže. Poznat po velikom srednjovjekovnom dvorcu, za koji je ulaznica također skupa (576.17 lira). Turska obala uopće nije jeftina, a koliko vidim na Bookingu, nije ni Cipar.

Zamijetio sam da cijena limenke Punch Monstera varira od čak samo 10 lira u zabačenom lokalnom marketu, preko 50, 55, 60, 79, 75, sve do 100 lira na benzinskoj crpki ili uz samu plažu. U Istanbulu bih imao adana kebabı za 300 lira, ovdje uz plažu bude 530-695 lira. Turska je postala skupa zemlja.

Volio bih se prebaciti na Cipar. Mislio sam da trajekt vozi iz Mersina (velikog novijeg grada smještenog 346 km istočnije od Alanye), ali sad vidim da jedini trajekt prometuje iz nekog seoceta Taşucu (mjesto od 15 000 ljudi). Taşucu je 234 km istočno od Alanye, a 113 km zapadno od Mersina. Crtu održava kompanija Akgünler Denizcilik, cijena jednosmjerne karte bi trebala biti oko 30 eura. Trajekt pristaje u gradu koji se na grčkom zove Kyrenia, a na turskom Girne, koji ima krasne stare utvrde i udaljen je 42 km od podijeljenog glavnog grada Nikozije.

Ako bih došao do tog mjestašca (Taşucu), mogao bih razgledati oba dijela Cipra. Prvo tu paradržavu Tursku Republiku Sjeverni Cipar, koju samo Turska priznaje i u kojoj se plaća turskim lirama. U Nikoziji bih mogao lako ušetati u priznatu Republiku Cipar, te obići grčki dio otoka. Od svih država članica Europske unije, ostala bi samo Malta da nisam bio.

Možda je bolje na Cipar nego u Armeniju ili Gruziju, jer brzo će jesen i zahlađenje, a ja oskudijevam odjećom i obućom. Cipar ima izrazito blagu klimu, ljeti bude temperatura 42, nikad nije jako hladno. More može biti toplo za kupanje zimi, čak i u prosincu. Ima također mačaka za maziti. Ima dosta znamenitosti.

No, još se ništa ne zna, nema zacrtanog plana. Odluke se donose iz dana u dan. Problem Cipra su cijene, i tamo je teško naći smještaj ispod 35-45 eura. Otok je bio pod britanskom upravom, nije jeftino, ne znam koliko je živahno izvan sezone.

Pogled s balkona hotelske sobe u Alanyi. Noćenje 2000 lira, ni tu ne nalazim jeftinije.

https://m.youtube.com/shorts/2aqGFJj0dJQ

U kolovozu sam potrošio 1481 euro ili u prosjeku 48 eura dnevno. Gledam izvod računa, koji dođe svakog drugog dana u tekućem mjesecu, za prošli mjesec. Kolovoz sam proveo u Bukureštu, Velikom Trnovu, Istanbulu, Antalyji i Alanyi. Čak sam dosta potrošio, u navodno najjeftinijim europskim zemljama. Razlog su hoteli od oko 30 eura, umjesto hostela od oko 15 eura, u pojedinim gradovima.

Stigao sam trajektom u državu koja to nije, Tursku Republiku Sjeverni Cipar. Nedavno sam se iskrcao s trajekta koji je krenuo u ponoć iz mjesta Taşucu, a stigao oko 8 h u grad u kojem se trenutačno nalazim. Grad se na turskom zove Girne, na grčkom Kyrenia. Tako je plan zacrtan još u Helsinkiju proveden u djelo. Polukrug preko cijele Europe, Ciprom zgotovljavam Europu. Polukrug Estonija, Latvija, Litva, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Moldova (i Transnistrija), Bugarska, Turska, Cipar (turski pa grčki).

Cijena trajekta Taşucu-Girne 2218 lira (46.32 eura). U ovoj državi, čiju neovisnost priznaje samo Turska, također se plaća turskim lirama. Drugi dio otoka je međunarodno priznata Republika Cipar, članica EU u kojoj se plaća eurima i stanovništvo su Grci.

Turski policajci su me malo zadržali prije ukrcaja na trajekt, pitajući se kako nemam pečat o ulasku u Tursku u putovnici. To je bila grješka graničnog policajca, pri ulasku iz Bugarske (Flixbus Bukurešt-Istanbul) nije uopće tražio putovnicu nego samo skenirao osobnu. Malo sam se prepao, ali su me nakon par desetaka minuta gledanja u računalo ipak pustili. Grješka je njihovog policajca, što nije tražio ni pečatirao putovnicu, ako je trebao. Nisam ja ništa pogriješio. Nakon iskrcaja u Girne, carinik nepriznate Turske Republike Sjeverni Cipar je samo pogledao putovnicu, skenirao i pečatirao.

Želim prvo obići turski dio, pa u Nikoziji ušetati u grčki. Pečat nepriznate države, dokaz da sam ušao preko po Grcima okupiranog dijela, mogao bi predstavljati problem. Priznata Republika Cipar smatra ulaske preko nepriznate Turske Republike Sjeverni Cipar ilegalnim i zabranjenim. Međutim, na internetu čitam da to ne vrijedi za državljane EU, da oni mogu slobodno prijeći iz turskog u grčki dio. Vidjet ćemo.

Slijedi razgledavanje Girnea. Vidio sam s trajekta velike i masivne mletačke utvrde. Okolo su stambene zgrade, ambijent sličan onome na sredozemnoj obali Turske.

Cipar se doima kao veoma skup otok, vjerojatno kako je bio britanska kolonija, nema velikog izbora smještaja. Prve dvije noći sam smješten u hotelu Zenya, noćenje bez doručka 2000 lira (41.67 eura). Identična cijena najjeftinijeg hotela u Antalyji, Alanyi i Kyreniji. 2000 lira, s tim da je u Antalyji barem bio uključen doručak.

Svi gradovi su mali izgleda, mala mirna tiha otočna ribarska mjesta. Nema velike buke, zakrčenih prometnica ni velikog izbora dućana, restorana, hotela kao u Turskoj. Ima puno mačaka i pasa, što me raduje. Podijeljeni glavni grad Nikozija je oko 35 min vožnje od Kyrenije gdje sam sada. Ima autobus svakih 10 min, prvi u 6:30 ujutro, zadnji u 19:30. Cijena 100 lira, plaćanje samo gotovinom.

Kyrenia je manja od Dubrovnika (33 000 ljudi, Dubrovnik 42 000). Najveći grad Nikozija je otprilike veličine Splita. Vrućina omamljuje, strašna omarina. Jučer bilo 38, osjet 42. Nikozija je u unutrašnjosti i tamo još gore užeže. Gledam s vedrije strane, vrućina je dobra jer oskudijevam opremom. Imam samo dvije kratke majice, jednu na sebi.

Ima šest gradova, ali svi su skupi. Gledam aplikaciju Booking, ovaj hotel u Kyreniji uopće nije oglašen na njoj. U svim gradovima najjeftiniji hoteli budu 42-50 eura za noć, u iznimnim slučajevima 36. Na cijelom otoku je oglašeno nekoliko jeftinih hostela i brzo se rasprodaju. Gradovi su Kyrenia i Famagusta u Turaka. Limassol, Paphos i Larnaca u Grka. Podijeljeni glavni grad Nikozija, u kojoj ću ušetati u EU.

Ne znam je li grčki dio još skuplji, ali turski nije jeftin. Ni hrana nije jeftina, svi restorani u staroj luci Kyrenije su skupi i namijenjeni prvenstveno brojnim Britancima. Mala plata kebaba 380 lira (7.93 eura), daleko manja porcija od porcije koja je u Istanbulu 300 lira.

Sad vidim koliko je Velika Britanija strahovito moćna sila, zauzeli su sve strateški ključne točke kako bi harali svijetom. Gibraltar, znači ulaz u Sredozemlje. Maltu, između Italije i sjeverne Afrike. Cipar, na raskrižju Europe, Azije i Afrike. Turska stotinjak km zračne crte sjeverno, Bliski istok (Sirija, Libanon, Izrael) stotinjak km zračne crte istočno, Egipat samo 400 km zračne crte južno. Grčka oko 800 km sjeverozapadno. Nadziru i Sueski kanal, preko utjecaja u Egiptu.

Danas sam razgledavao impresivni mletački dvorac u Kyreniji, veoma masivne i čvrste zidine, u sklopu dvorca starobizantska crkva i muzej brodoloma. Ulaznica 50 lira. U staroj luci su nedaleko jedna od druge džamija i crkva. Bijela grčka pravoslavna crkva je zapuštena i išarana grafitima. Sve crkve, ovdje na turskoj strani, su oskvrnute prilikom invazije 1970-ih. Grci protjerani. Prije sukoba bilo je otprilike podjednako Turaka i Grka u Kyreniji, Turci u blagoj većini.

Tu se čuva antički brod iz 4. stoljeća prije Krista, koji je imao brodolom u blizini Kyrenije. Slučajno otkriven nakon oluje 1965., kad je nakon puno stoljeća izvađen s morskog dna, oko 75% trupa bilo u veoma dobrom stanju!

* antički brod danas: https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... doloma.jpg

* ruta potonulog broda: https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... reniji.jpg

* moćne zidine: https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... _Cipru.jpg , https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... renije.jpg

* starobizantska crkva: https://commons.m.wikimedia.org/wiki/Fi ... _rujnu.jpg

* pogled na grad s dvorca: https://commons.m.wikimedia.org/wiki/File:Kyrenia.jpg

Nekada se zapitam kako to da je Venecija stoljećima upravljala Ciprom i mnogim grčkim otocima, a Grci su usprkos tome skoro svi pravoslavci. Katolički Grci praktično ne postoje. Kako Mlečani nisu uspjeli pokatoličiti niti jednog Grka?!

Sutra možda odem u Nikoziju.

Ima nešto pravih Grka katolika na otočju Cikladi (Cyclades), jedan katolički gradić je Ano Syros na otoku Syrosu.