Može se to nazvat nekakvim pokroviteljskim
stavom Hrvatske prema Bosni i Hercegovini?
Naime, tako se mogu shvatiti posljednja razmišljanja
gospodina Tudmana o nekoj budućoj
Bosni i Hercegovini?

- Da, miješanje gospodina Tudmana prevršila
su mjeru. Miješanje u naše unutrašnje odnose,
pod izgovorom zaštite interesa hrvatskog naroda.
A kao što se vidi, ta politika je najštetnija upravo
za hrvatski narod, jer hrvatski narod prije tog direktnog
i brutalnog anješanja nije imao nikakvih
problema u BiH. Problemi su nastali nakon toga.
Došlo je do radikalizije u HVO-u, do otvorene
saradnje sa četnicima na planu razbijanja Bosne
i Hercegovine, za što se gospodin Tuđnan zdušno
zalaže već odavno.

Ljiljan, 12.11.1993.

UBISTVO FRANJEVACA
Ubistvo dvojice fratara, gvardijana Miličevića
i njegovog vikara Mihića u Fojnici, imalo je zlokobne
rezonancije. Vi ste bili u Fojnici, šta nam
o tome možete kazati?

- Prije svega, ne znam u ovom momentu ko
je izvršio ovo nedjelo, prerano je da o tome govorim,
ali nije rano kazati da osuđujem zločin bez
obzira ko ga je uradio. Tamo je bila naša vojska.
Daj Bože, da se prikaže da to nisu naši uradili. Jer
ima naznaka da je to učinila jedna ustaška grupa,
da bi se most i diskusija o mostu u svijetu potisla
u sjenku i da bi se umjesto o Mostaru po čelo govoriti
o ubistvu ovih svećenika.

Ljiljan, 24.11.1993.

Ne trolaj temu mazgo.

Vaše viđenje neko tumači tako da Bosna
ne može da bude onakva kakva je bila prije, i muslimanska i srpska, hrvatska. Po onoj formuli,
recimo, ZAVNOBiH-ovskoj?

- Očigledno je da je etničko čišćenje učinilo
svoje, bar za jedno vrijeme. Možda će se jednog
dana stvari početi vraćati na ranije stanje, možda
ćemo početi polahko uspostavljati ranije stanje.

Demografska slika Bosne je potpuno promijenjena,
ali ta činjenica nije beznadežna. Zašto? Treba
se sjetiti da, recimo, u Višegradu, u Foči nije
bilo uopće muslimana 1944. godine. Kasnije, vidite,
bili smo čak i većinsko stanovništvo u Višegradu,
a u Foči bilo nas je polovina. Vratit će se i
ovdje ali će trebad, bojim se, jedan duži period
da Bosna ponovo dođe sebi. Treba jedan faktor
- vrijeme, dvadeset - trideset godina. U historiji
pojedinca to je jedan relativno dug period, u
historiji naroda nije.

Dakle, najvjerovatnije predstoji
jedno vrijeme odvojenog života. Ne vidim
da integraciju možemo učiniti neposredno, kako
to neki idealisti misle. Ali i za idealiste ima mjesta
u ovom planu. A to je da se onaj san o Bosni i Hercegovini
integriranoj postepeno ostvari. Ima
mjesta i za realiste, a to je da realiziramo prvi dio
tog plana, osloboditi sve krajeve i na njemu uspostaviti
stanje odnose koji će se snagom civilizacije,
snagom razvoja, nametnuti ostalim dijelovima
Bosne, reintegrirati Bosnu na način kako je
to učinila Zapadna Njemačka u odnosu na Istočnu
Njemačku. Kako se Njemačka ujedinila? Pa
nije Zapadna Njemačka ušla vojskom tamo, nego
je snagom političkog modela pobijedila. Ljudi su
shvatili da je ono tamo bolje pa je došlo do integracije
Njemačke bez metka.

Možda i mi možemo tako nešto slično ostvariti,
ali to zavisi od nas, šta mi hoć emo i šta mi
možemo. Ne može se Bosna i Hercegovina graditi
od četnika u ustaša. Bosna i Hercegovina može
se graditi od razumnih ljudi, ona je bila primjer
razuma i razbora na ovom dijelu svijeta, bila je i
sad je ostala takva i ne može se graditi od nacionalno ostrašćenog svijeta.

Mora ponovo oživjeti neka svijest o tome da je uzajamna komunikacija između
ljudi moguć a, da ljudi mogu zajedno da žive, mora se ta svijest ponovno
uspostaviti, a ona je srušena. Nije trebalo mnogo da se sruši, ali treba
mnogo da se ponovno izgradi i uspostavi. Bila su to, otprilike, moja izlaganja
u Zenici. Ona, možda, nisu odgovarala vizijama nekih idealista koji jednostavno
hoće preskočiti realnosti koje tu postoje. 'Vi sada nakon mosta ne možete u
Hercegovini govoriti o suživotu, neposredno, možete govoriti o nekom dalekom
idealu, ali pokušajte to u Mostaru, otiđite među te ljude.

Kad je riječ o Mostaru, taj grad je danas tačka najveće patnje u svijetu,
ne u Bosni i Hercegovini, nego u svijetu.

Stravična je stvar u kakve su uvjete te ljude doveli. Za Mostarce je
danas svako s one strane Neretve kriv. Naravno, da nije svako kriv.
I najveća greška koju bismo mogli uraditi jest da Iažemo da su svi
Hrvati ustaše i svi Srbi četnici. Moramo uprkos svemu nastojati da
razlikujemo Hrvate i Srbe od četnika i ustaša. Ali u onim patnjama
kada ljudi nemaju više šta jesti i ložiti i kada su gađani svaki dan
granatama s one strane Neretve, vi
tu o suživotu ne možete govoriti i bojim se da to još jedan dug
period vremena nećete moći.

Ljiljan, 12.11.1993.

Govor na Konstituirajujućoj sjednici Gradske konferencije
Stranke Demokratske Akcije u Sarajevu

A podsjetio bih ovdje vas, mnogi od vas su bi li prisutni
na jednom sastanku koji je održan 10.
juna 1991. godine, u Domu milicije, kada je bilo
prisutno tri stotine i osamdeset ljudi iz čitave bivše
Jugoslavije, na Proglasu koji smo tada dali. Bilo
je to deset mjeseci prije poč etka rata, a mnogi
od vas, ovdje prisutnih, bili su na tom sastanku, U
tom proglasu mi smo najavili početak odbrane,
oružane odbrane Bosne i Hercegovine. Najavili
smo to u tački sedam toga Proglasa. Ali u prethodnim tačkama
rekli smo da mi hoćemo da se nađe miran izlaz iz te situacije,
da činimo to i to, itako dalie. Jer smo znali da bi rat, svaki rat u Bosni
i Hercegovini, s obzirom na situaciju, bio veoma
krvav. I posebno tragičan za muslimanski
narod.

I činili smo sve da taj rat izbjegnemo. Bili smo izložili naše
poglede, na koji na čin bi, možda,
mogli doći do jednoga civiliziranog razvoda,
jer Jugoslavija je očiigledno stajala pred raspadom.
Vi znate da sam ja lično podnosio čitav niz
prijedloga, učestvovao na onim javnim konferencliama,
u pokušaju da se nađe miran izlaz. Mi
smo u junu mjesecu to vidjeli, ali to je bilo predvečerje rata
u bivšoj Jugoslaviji, jer će rat po četi,
mislim, 25. juna 1991. godine agresijom JNA u
Sloveniji, a zatim u Hrvatskoj i tako dalie.

Petnaest dana prije toga, 10. juna 1991.
godine mi smo održali taj veliki skup.

U tački sedam Proglasa, mi konstatiramo, citiram
po sjećanju, da se ti naši napori da se nađe
miran izlaz, o č igledno sukobljavaju sa politikom
velikodržavlja i hegemonlie i da mi to trpjeti nećemo,
i da, s obzirom na to, danas formiramo Vijeć
e nacionalne odbrane bosanskog naroda.
Mnogi će se toga ovdje sjetiti. Ja sam taj Proglas
neki dan ponovo pročitao, i sjetio se tih dana
Odmah smo pristupili; stvorili smo to Vijeće nacionalne
odbrane i formirali njegovo vojno krilo
PL - Patriotsku ligu. To je bilo, dakle, 10. juna.

Više nije tajna, jer je neki dan jedna žena na televiziji
govorila o tom događaju, u Hrasnici, primio
prvi izvještaj o organizaciji Patriotske lige. Ja sam
prvi izeštaj primio tajno, naravno, jer nas je tada
KOS pratio više nego ikada. Taj izvještaj mi je
podnio, među ostalima, Sefer Halilović. Mi nećemo
biti od ljudi koji retuširaju historiju. Ono što
je bilo, treba da bude prikazano da je bilo, Ne
trebamo sada kazati, pa dobro, Sefer je kao u maloj
nemilosti, ne treba ga spomenuti. - Treba ga
spomenuti. On se borio tada. Kasnije je napravio
neke greške, pa je sad malo udaljen. Ali, jedan
broj oficira i jedan broj naših politikih radnika,
među kojima je bio i Hasan Cengić, organizirali
su tu Patriotsku ligu; organizirali su nabavku oružja.
Mi smo u mnogim mjestima Bosne stvorili
mrežu, nabavili oružje, organizirali grupe, i tako
dalje.

Ljiljan, 12.1.1994.

Ja se ovog momenta sjećam da sam, prije nekih
osam godina, kod Kundere, poznatoga, genijalnoga
pisca, pročitao ovu rečenicu: »Moja zemlja
izgubila je slobodu za daljnjih trista godina«.

Vidite, on je osamdesetih godina vjerovao
da će komunisti vladati još trista godina Češkom.
Oni nisu vladali još ni tri godine.

To je rekao genije i genije se prevario.
Hoću kazati da je historija
nepredvidiva i da ona ima neke svoje tokove.
Mi smo u njoj poput riba u vodi. Riba ne vlada
vodom. Mi smo uronjeni u tu historiju. Mi trebamo
učiniti u toj historiji najbolje što znamo i možemo,
ali, kojim tokom će ona ići, to nije u našim
rukarna. I dobro je što nije u našim rukama. Ja se
malo raspričam.

Ljiljan, 12.1.1994.

Možda je ovo prilika da vam kažem: imao
sam prekjučer razgovor sa Tudmanom. Vi znate
da je on nama ponudio neki sporazum o konfederaciji,
savezu na svim poljima, i tako dalje. Jasam, naravno,
primio taj papir, za koji je Tuđman
očekivao da ću ga taj dan potpisati. I čudio se što
ga nisam potpisao. Ja sam se opet čudio što se on
čudio. I sa razlogom, naravno: jedna je stvar što
on nudi nešto radi čega ja nisam uopće došao i
što predstavlja jednu potpuno novu ideju. Ja sam
rekao da ćemo mi to razmotriti sa uvažavanjem,
jer je to jedan važan dokument. I jest važan, mogu
vam reći: veoma važan, ali zahtijeva temeljito
razmatranje na više nivoa; stručno, pravno, političko.

A, prije svega, političko. Za večerom, Tuđman pita Owena:
»Šta mislite, gospodine Owen,
zašto Izetbegović nije prihvatio jedan onako razuman
i ženerozan prijedlog?« On voli taj izraz:
ženerozan (velikodušan). Owen kaže: »Ne znam.
Izetbegović je ovdje pa može odgovoriti.« A ja
sam onda citirao onu grčku poslovicu: »Timeo
Danaos...« (» Čuvaj se Danajaca i kad darove donose«).

Treba pogledati taj dar malo bolje, znate.
Ako bude stvarni dar, a ne danajski, mi ćemo ga
vjerovatno prihvatiti. Prihvatit ćemo ga, ali to je
stvar sada nekakvih dužih razmatranja.

...

Dakle, hoću kazati da se ti razgovori ne vode
u rukavicama, pa i onaj moj razgovor sa Tuđmanom
prekjučer bio je dosta tvrd. On je meni kazao
da mi trebamo biti sretni što nam je tako nešto
ponuđeno. I, stvarno, da je to bilo lanjske godine
ponudeno, vjerujte mi, ja bih to bez razmišljanja
prihvatio, jer sam stalno nešto slično predlagao.

Govorio sam: "Dajte da nema granica.
Neka Hrvatska bude do Drine, a Bosna do mora.
Mi naravno ne bismo granice izbrisali, ali da se
osjećamo tako."

Ljiljan, 12.1.1994.

Vizija

I sad, konačno, nešto malo o toj našoj Bosni. Vidite, šta da radimo, stalno nam poručuju: Borite se za cjelovitu Bosnu. Bosne cjelovite nema bez Srba i Hrvata. Ako neće Srbi Bosnu - teško, Boga mi. Njih ima milion i trista hiljada. I ako je neće, teško je održati cjelovitu Bosnu. Da li i kada će Srbi htjeti cjelovitu Bosnu, ja to ne znam.

Što se tiče Hrvata, njih većina, po mome mišljenju, hoće. Osim bobanovaca. Ali ovaj dio hoće Bosnu. Hoće sa nama zajedno tu Bosnu. To je za nas jedna velika nada. Prema tome, kad se ovako pitam, ko hoće Bosnu? Hoće je svi Bošnjaci. Hoće je većina Hrvata i jedan broj Srba. Jedan mali broj Srba. To je ipak ona kritična većina, to je više od polovine ljudi, koji hoće tu Bosnu. Stoga mi imamo moralno pravo da i dalje ističemo princip cjelovite Bosne, jer većina naroda hoće to.

Kako da dođemo do toga cilja? Postoje, po mome mišljenju, dva puta, dvije faze borbe za cjelovitu Bosnu. Prva je vojna faza.

Ta faza je sada u toku. I postavlja se pitanje: »Kada bi se mogao zaustaviti rat?« Po mome mišljenju, mogao bi se zaustaviti, kada se oslobode, ili vojnim ili političkim putem, krajevi u kojim bošnjački narod ima većinu. Tada bi moglo. Tada bi, možda, moglo. Prije toga ne bi moglo, i mislim da se trebamo boriti dok to ne bude postignuto. Bez obzira na cijenu. Ne možemo dozvoliti da Višegrad, Zvornik, Kozarac, Prijedor, da ne nabrajam sad, Brčko, i tako dalje - ostanu pod okupacijom ove srpske vojske i da Srbi od toga grade neku svoju republiku. Mi to ne možemo dozvoliti.

Prema tome, ako vrate naša područja, onda bi moglo biti govora o tome da se rat zaustavi.

Time bi počela druga faza, faza političke borbe za integraciju Bosne i Hercegovine. U čemu se ona sastoji? Pa, mi bismo onda u oslobođenom dijelu Bosne trebali izgraditi demokratsku zemlju. Da pokrenemo naš narod, koji se danas tako hrabro bori, koji je prekaljen u ovom ratu, da uzmemo pomoć koja nam se nudi sa svih strana svijeta. Da vratimo naš narod, da dođe svojim kućama. Da uspostavimo sistem koji će biti uzoran i koji će snagom toga političkog modela polahko reintegrirati Bosnu i otrijezniti ove fašiste s lijeve i s desne strane, i koji će polahko rastjerati taj mrak. Jer fašizmi ne mogu opstati, ni u miru ni u ratu:

U Drugome svjetskom ratu bili su srušeni silom, ali vidite, srušili su se i u miru Fašizam se sam srušio u miru u Španiji, nedugo poslije Frankove smrti i kasnije se sličan sistem raspao u Sovjetskom savezu. Neće moć i opstati ovi fašizmi, građeni i utemeljeni na zloč inima i nasilju. Historija je pokazala da slični režimi ne mogu opstati. I neće opstati. Prema tome, ima nade za cjelovitu Bosnu. Otrijeznit će se ovaj svijet.

A za otrježnjenje, to pijanci znaju, treba pro ć i jedna-dvije noć i, dvije noć i, da prođe vrijeme mahmurluka, glavobolja nekakvih. Ne može - najedanput. Ovaj, nama susjedni svijet, opijen je nacionalizmom.

Mržnjom. Treba da se to ispari, a za to treba vrijeme. Ne može se silom to posti ć i Č ako ikada bi ova naša vojska, danas-sutra, ušla u Drvar, ne možete vi te ljude osvijestiti silom. A moraju se ljudi osvijestiti i početi gledati na drukčiji način.

Rušilac mosta je ubijeden da je napravio »bogougodno« djelo. Isti su i oni tamo što su porušili džamije. Vidite, koliki je stepen zabluda koje treba ljudima izbiti iz glave. Treba ih vratiti na pravi put. To je jedan dugi proces.

Pazite, mi ćemo, ako Bog da, ovdje, ako dođe do mira, pokušati ovdje stvoriti jednu republiku
koja će biti uzorna republika. Mi kažemo da ćemo je zasnovati na principu da niko ovdje neće biti progonjen zbog vjere, nacije i politi čkog uvjerenja. To će biti njen prvi zakon. Ja bih dodao, recimo, što se mene tiče; još jedan zakon: ona će morati biti takva da u njoj muslimanski narod nikad ne doživi genocid.

To će biti njen temeljni,po mome mišljenju, najviši zakon.Možda bismo mogli tim putem (a to je jedan proces koji ć e trajati dvadeset trideset godina) da reintegriramo Bosnu. Da li se možemo i vojnim putem reintegrirati, da danas naša vojska krene oslobađ ati sve dijelove Bosne i Hercegovine, to ne znam. Mi prije toga trebamo deblokirati Sarajevo,
prije toga deblokirati Maglaj i Tešanj, prije toga osloboditi Višegrad i Zvornik, Prijedor i Kozarac,i tako dalje. Ima, dakle, naša Armija veoma mnogo posla prije toga uraditi.

Ja tu, evo, izložih, nekakvo svoje viđenje; u čemu se sastoje naši neposredni ratni ciljevi, i to je ono za šta se mi sada, otprilike, zalažemo u ovim pregovorima. Dakle, nećemo prihvatiti da pod okupacijom ostanu većinski muslimanski krajevi. Da ih dalje gaze oni koji su tamo pobili i prognali naš narod, da im dadnemo to kao nagradu. To nećemo učiniti. I sad, tu nema pogodbe. Tu nećemo pitati za cijenu. To je stvar moralnog zakona, koji će biti ispoštovan, bez obzira na sve.

Ljiljan, 12.1.1994.

Onda, u jednim našim uglednim novinama,
čitam kako naši vojnici ginu za zajednički život.
Umiru da bismo zajednički živjeli. Zajednički život
je lijepa stvar, ali ja mislim da mogu slobodno
reć i da je laž, da naši vojnici ginu za to. Naime,
ako je iko gajio neke iluzije'o zajedničkom životu,
onda smo to bili mi. Ali ne mogu se na laži zasnivati
stvari, i ne možemo mi našem narodu lagati.

Naš vojnik gore, koji se muči u onom blatu, ne čini
to da bi zajednički živio, nego zato da bi odbranio
svoj toprak zemlje koji hoće da mu otmu. On
rizikuje život da brani svoju porodicu, svoju zemlju,
svoj narod. To je istina. Pitajte ga, uostalom,
ako ne vjerujete, Je on otišao gore da pogine da
bi zajednički živio? Naš život mora se zasnivati na
istini. Ne trebaju nam velike riječi. Znate kakva je
stvar sa velikim riječima, to vam je kao sa
saharinom: sladi, ali ne hrani.

25.3.1994.

Borba u Bosni je borba za bosanski narod.
Mi hoćemo da imamo državu, jer narod
bez države - to je kao obitelj bez krova nad
glavom. Mi smo odlučni da stvorimo kuću.
Ako Allah da, nastavit ćemo borbu i pobjedom
ostvariti taj san, U toj državi nitko nam
drugi više ne će diktirati propisivati zakone,

Bit će to pravna država s jednakim pravima
za sve narode. Ali, jedno je sigurno istina: u
našoj će se državi poštovati islam. Vidio sam
prije nešto vremena povjerljivu prepisku
između Hrvata i Srba, u kojoj piše: »Da, onaj
Alija, da, SDA«. Svejedno je da je bilo Alije
nije, rata bi sigurno bilo. Ovako znamo
za šta ginemo, ginemo za svoj narod, za svoju
državu. U suprotnom bismo u Bosni ginuli
u hrvatskim srpskim jedinicama. Ovako
znamo zašto se borimo.

Poruka vjernicima
sa Hadždža
10.6.1994.

Ljiljan

Izlaganje na Drugome bošnjačkom saboru u Sarajevu

Stoga smo mi Bošnjaci, mi muslimanski narod
Bosne, predodređeni da budemo predvodnici
nove integracije Bosne. Ne da bi Bosna bila
unitarna država - ona to ne može biti - nego da bi
bila i ostala cljela. U toj misiji, i u tom nastojanju,
sigurno nećemo biti sami. Ima, hvala Bogu, još
mnogo ljudi koji podjednako vole Bosnu. Neke
od njih vidim sa nama danas u ovoj sali i ja se
koristim prilikom da ih pozdravim.
Evo, to je moj odgovor i moj savjet.

Ljiljan, 18.7.1994.

Zašto je do Zagrebačkog sporazuma bošnjačka strana toliko inzistirala na reciprocitetu, ako je dobro poznato da je u hrvatsko-muslimanskom ratu prognano barem dvostrukto više Hrvata nego Bošnjaka?

- Reciprocitet ne znači isti broj, znači samo obostranost. Ja ne znam tačne brojeve, bojim se da ih niko ne zna, ali ako je tačno da broj izbjeglih Hrvata dvostruko veći, recimo da je tako, to znači da se na sto hrvatskih obitelji treba vratiti 50
bošnjačkih, ili slično. Drugog načina ne vidim.

Ljiljan, 23.9.1994.

Alija takija muslimane da će natalitetom dobiti "Bosnu",
samo treba vremena. Sam narode - kolektivitete koji
su mu neprijatelji naziva pogrdnim imenima,
a onda poziva na suživot jer to oni, kad ih
treba zatakijati, ipak svi nisu.
Ova usporedba s Zapadnom i istočnom Njemačkom
više je nego smiješna. I ne spominje više ZAVNOBIH.

Poruke Programske deklaracije naše Stranke
zyuče i danas sasvim aktualno i predstavljaju
ono što bih sa pravom mogao nazvati našim konstantama.

Dozvolite mi da vas podsjetim na neke
od tih poruka:

»U vezi sa prednjim, zandjevamo kultumoprosijetnu
autonomiju za muslimansko stanovništvo
Sandžaka.« (ta č. 6 st 2).
...
Ističuči pravo bh. Muslimana da pod svojim
nacionalnim imenom i kao autohtoni narod žive
na ovom tlu, mi to pravo podjednako i bez ikakvih
ograničenja priznajerno Srbima i Hrvatima
kao i svim drugim narodima i narodnostima u
Bosni i Hercegovini«.
...

Govor na svečanoj Sjednici
lzvršnog odbora SDA 9.7.1995.
Ljiljan

Pazite, mi ćemo, ako Bog da, ovdje, ako dođe do mira, pokušati ovdje stvoriti jednu republiku
koja će biti uzorna republika. Mi kažemo da ćemo je zasnovati na principu da niko ovdje neće biti progonjen zbog vjere, nacije i politi čkog uvjerenja. To će biti njen prvi zakon. Ja bih dodao, recimo, što se mene tiče; još jedan zakon: ona će morati biti takva da u njoj muslimanski narod nikad ne doživi genocid.

Ljiljan, 12.1.1994.

Pazi izjave i datum.

Ima i ranije. On Stupni dol naziva "genocidom", zločine u Prijedoru...
Taj termin je često koristio.

Jesu li, u ovom teenutku, u stanju aktalnih
pregovora, dijelovi Podrinja, a prije svega podrućja
Srebrenice i Žepe, definitivno izgubljeni za
nas?

- Rješenja na osnovu američke inicijative,
dakle, ova o kojima se sada raspravlja, imaju lošu
i dobru stranu. Loša strana je što su neki teritoriji
izgubljeni, a dobra što nijedna od njih nije
definitivno izgubljena. Borba za njih se nastavlja
drugim, nevojnim sredstvima i trajat će dugo.

Nastojimo da u ovoj fazi procesa osiguramo pravne
pretpostavke za to: Mislim da u ovom momentu
ne možemo učiniti više, a da na kocku ne
stavimo sve. Izuzetak je situacija o kojoj sam, mislim,
govorio na početku ovog intervjua, odgovarajući
na vaše prvo pitanje.

ljiljan, 5.10.1995.

Znači odavno planirao prodaju svog naroda u Srebrenici za "US vojnu intervenciju".

Takijao je Srbe i Hrvate i na kraju zatakijao svoj narod.

Prema danas objavljenoj dejtonskoj mapi,
ona se razlikuje od mape Kontakt grupe. Sada ni
pravno nemamo pod kontrolom Srebrenicu i Žepu,
a geografska veza između srednje Bosne i
Krajine nije uspostavljena relacijom Jajce - Mrkonjić
Grad - Bihać . Izostaju i komunikaciona čvorišta
u Doboju, Prijedoru i Bosanskom Novom?

- Sve što kažete je uglavnom tačno, ali to puno
ne pomaže. Kad već spominjete pravnu stranu
pitanja, nije tačno da pravno više nemamo Srebrenicu
i Žepu. Pravno imamo, jer je država
opstala ali nažalost, stvarno nemamo, ali vjerujemo
- privremeno.

U komadu sira vi vidite samo
rupe. Morate priznati da i nastavak rata, nakon 44
mjeseca stradanja, nije baš neka alternativa. Pošto
ste nabrojali šta sve nismo dobili, pokuštajte sada
nabrojati šta dobivamo. Što se mene tiče, ako
upoređujem šanse koje pruža rat sa onima koje
donosi mir, mislim daje prednost mira očigledna.

Ja tu, evo, izložih, nekakvo svoje viđenje; u čemu se sastoje naši neposredni ratni ciljevi, i to je ono za šta se mi sada, otprilike, zalažemo u ovim pregovorima. Dakle, nećemo prihvatiti da pod okupacijom ostanu većinski muslimanski krajevi. Da ih dalje gaze oni koji su tamo pobili i prognali naš narod, da im dadnemo to kao nagradu. To nećemo učiniti. I sad, tu nema pogodbe. Tu nećemo pitati za cijenu. To je stvar moralnog zakona, koji će biti ispoštovan, bez obzira na sve.

Ljiljan, 12.1.1994.

“Jasno nam je da je pad Srebrenice izazvao negativne posljedice na borbeni moral naroda i vojske i da bi bila potrebna jedna značajna vojnička pobjeda da vrati samopouzdanje i podigne borbeni moral.U tom cilju su i preduzete odgovarajuće mjere i planirana vanredna borbena dejstva:

-Prvi korpus (14 Divizija) u narednim borbenim dejstvima ima u planu oslobađanje Trnova
-Drugi i Treći korpus imaju zadatak da u narednih nekoliko dana rješe pitanje Vozuće
-Četvrti korpus ima u planu u narednom periodu dejstva ka Kalinoviku.

Međutim, na borbeni moral vojnika i naroda negativno ne utiče samo pad Srebrenice, već i mnoga druga pitanja koja nisu rješena:Ako iko u ovom društvu može primati platu onda bi to trebali biti vojnici a sada je situacija drugačija - svi primaju plate osim vojnika. U jedinice i komande nam često, bez znanja pretpostavljenih starješina, ulaze načelnici opština, predsjednici stranke,poslanici u skupštini i vojnicima daju razna obećanja i nagrade i na taj način prave razliku među vojnicima...U sredstvima informisanja često se prozivaju starješine Armije RBiH za izdajstvo, pronevjere i sl. čime se ruši autoritet starješine..Molimo Vas da učinite sve što možete kao što ste i dosada činili da državni organi efikasnije izvršavaju svoje zadatke i obaveze...Selam.“

Cilj koji ste Vi isticali mnogo puta, pa i u toku
potpisivanja Mirovnog ugovom - jedinstvena i
demokratska Bosna - podrazumijeva opstajanje
multietničlog društva. Cilj agresije bio je upravo
suprotan - ubijanjem multetničkog društva željelo
se izbiti osnovu za ponovnu reintegraciju bosanske
države. Kolike su, po Vama, šanse da se
obnovi međusobno povjerenje i koliko će još trebad
vremena da bi se moglo govori o multietničkom
društvu na cijelom teritoriju zemlje?

Da je to pitanje godina ili generacija?
- Mislim da će proces potrajati. Neko je rekao
da će se brzo izgraditi porušene zgrade i mostovi
preko rijeka, nego mostovi u dušama ljudi,
To je, nažalost, tako. Rane su duboke i možda će,
uz mnogo truda i dobre volje, zarasti, ali ožiljci
će ostati, bojim se dugo, ako ne i trajno, Ali, »valja
nama preko rijeke«.

Ljiljan, 4.1.1996.