Moram Vas pitati odakle analitičarima ubeđenje
da unutar vaše stranke postoji »ideološka komisija«
za ispitivanje moralno-političke podobnosti,
za brojanje obavljenih dnevnih molitvi i pridržavanje propisa Kurana?

Naš je narod obojen vjerski. To je Srbiji
nešto drukčije, ali muslimanski narod je vjernički
i to ne može a da ne ostavi traga na
Stranci, Smatram da u tom pravcu slijedimo
narod u svemu što u njemu valja, pa, možda,
i u onome što ponekad nije dobro, ali
bitno je da naša narod nije sklon ekstremizmu.

Ljiljan, 28.9.1990.

Strah, međutim, nije dovoljan razlog za sreću
opstanak ili neke države?

- Naravno da nije, ali razumne ljude trenutno
samo strah od opće pogibije može motivirati
da se odupru komadanjima Bosne i Hercegovi-
ne. Ljudi moraju biti svjesni, mada neki bježe
od takve pomisli, da podjela Bosne znači građanski rat.

Ljiljan, 28.9.1990.

Odakle mu ta izmišljotina za kršćanstvo???

Kad sam te svoje zaključke saopštio Aliji i kad smo dogovorili da mi to organizujemo onako kako sam ti već rekao, on mi je tad još rekao da to treba organizovati, ali još je dodao i bio je vrlo uplašen;
„Ako Rusmire do toga dođe, ja to Rusmire ne mogu podnijeti da bude paljevina, klanja, ubistava, silovanja, ja to ne mogu Rusmire izdržati, nisam ja za to Rusmire, ja ću se jednostavno negdje sakriti ili odavde pobjeći, ali ja to ne mogu gledati.“

Hadždž - hodočašće Ka`be u Meki - poznat i kao peta islamska temeljna
dužnost, Šta je to: vjerski obred, trgovački sajam, politički skup, sve
zajedno? Očigledno je to vjerski obred, ali „na islamski način", dakle - sve
zajedno.

A.I. Islam između istoka i zapada

DANI: Kajete li se što ste Tuđmanu nudili dijelove Bosne i Hercegovine? Objasnili ste da je to bilo u cilju "ispipavanja" njegovih stvarnih namjera. Mislite li da je taj Vaš metod primjeren jednom državniku?

IZETBEGOVIĆ: Moja strategija je bila očuvanje Bosne i Hercegovine kao cjelovite zemlje. To je bila konstanta svih mojih nastojanja i zato postoje stotine dokaza, kako u mirovnim pregovorima koji su skoro permanentno trajali paralelno sa ratom, tako i u svim mojim istupanjima, počev od onih na Generalnoj skupštini UN-a, pa do govora na stranačkim skupovima. Za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu rizikovali smo mnogo toga, prihvatili smo vlast stranaca, bolan protektorat u zemlji, koji sada najviše pogađa Bošnjake. Nismo pokazali nacionalnu sebičnost, željeli smo Bosnu. Kažem, to je bila strategija, a, kad je strategija ispravna, u taktici je mnogo toga dozvoljeno, pa i "ispipavanje" nečijih stvarnih namjera. Tuđmanova politika nije bila jasna, kako to neki tvrde, bila je dvosmislena. Morao sam znati šta stvarno hoće. Da sam Tuđmanu stvarno ponudio dijelove Bosne i Hercegovine, zar to on ne bi iste večeri objavio na sva zvona. Zašto je sa tom senzacijom čekao da bi je povjerio samo generalu Kleinu?

Dani, 1.3.2002.

DANI: Pretpostavljam da ste pratili događaje u vezi s izručenjem takozvane "alžirske grupe" vlastima Sjedinjenih Država. Da li biste i Vi postupili kao Zlatko Lagumdžija? Ako je odgovor negativan, moje pitanje je: kako biste Vi postupili?

IZETBEGOVIĆ: Razumijem ali ne opravdavam Lagumdžijinu odluku. Ne bih predao Alžirce bez zakonite odluke naših organa i suprotno odluci Doma za ljudska prava. Naši i međunarodni zakoni su prekršeni. Ali moram nešto priznati: bio sam zahvalan Bogu što u tim danima nisam na Lagumdžijinom mjestu. Toliko puta sam bio razapet između realnosti i vlastitih ubjeđenja.

Dani, 1.3.2002.

DANI: Kakav je odnos koristi i štete učinjene Bosni i Hercegovini dolaskom osoba iz islamskih zemalja?

IZETBEGOVIĆ: Više je štete nego koristi.

DANI: Pretpostavljam da se ne slažete sa ocjenama po kojima ste podržavali njihov dolazak i kasniju legalizaciju njihovog boravka i ostanka u cilju reislamizacije Bošnjaka?

IZETBEGOVIĆ: Nisam podržavao njihov dolazak, tolerirao jesam. Dolazak nepoznatih ljudi, njih 100, 200 ili tri stotine, mogao je nositi samo rizik. Nama nisu bili potrebni stranci jer smo imali 200 hiljada naših mladića, čije smo namjere, porijeklo i imena znali. Još u svom govoru na Samitu islamskih zemalja u Senegalu, u januaru 1993, rekao sam: ne šaljite nam ljude, mi ljudi imamo, šaljite nam oružje. Ali to je bila poruka na pogrešnu adresu jer vlade ih nisu ni slale. Dolazili su na vlastitu inicijativu ili kao pripadnici nekih organizacija. A što se tiče ovoga što vi nazivate reislamizacijom Bošnjaka, radilo se o vjerskoj obnovi. Bio sam sretan zbog toga, ali porijeklo te pojave je domaće, ne strano, i to je opet ono što zovemo "bosanski islam", ne vehabijski ili talibanski. Uostalom, reislamizacija, kako je vi zovete, u punom je jeku 1990. i 1991. godine, a stranci su došli kasnije. Stranci nemaju nikakve veze s tim kao masovnim fenomenom. Bila je to izravna reakcija na represiju vjere koja je trajala skoro pola vijeka.

Dani, 1.3.2002.

DANI: Kada smo prije nekoliko mjeseci razgovarali, rekao sam Vam da knjiga Vaših memoara nije ispunila moja očekivanja. Jedan od odgovora koji nisam našao jeste onaj na pitanje ko su bili najveći prijatelji Bosne i Hercegovine u svijetu tokom rata. Vjerujem da bi svi oni kojima je Bosna i Hercegovina na srcu voljeli znati koje su to, po Vašem mišljenju, države, te državnici i pojedinci, najviše pomogli odbrani i očuvanju Bosne i Hercegovine?

IZETBEGOVIĆ: To su dvije zemlje na dva različita pola: SAD i Iran, SAD politički, Iran konkretno. U isti red idu Saudijska Arabija, Turska, Njemačka i Malezija. Prijateljski odnos prema BiH imali su predsjednik Clinton, iranski državnici, kralj Fahd, predsjednik Demirel, kancelar Kohl, premijer Mahathir. Njemačka je u jednom trenutku prihvatila 250 hiljada naših izbjeglica i pokazala veliku mjeru humanosti prema njima.

Dani, 1.3.2002.

DANI: Koju odluku ili odluke iz perioda dok ste bili na vlasti, danas, sa naknadnom pameću, ne biste nikada donijeli?

IZETBEGOVIĆ: Mislim da nijednu stratešku grešku nisam napravio, taktičkih je bilo. Pod strateškim odlukama podrazumijevam one o ratu i miru. Nakon izlaska Slovenije i Hrvatske, o čemu se mi nismo pitali, imali smo izbor samo između krnje Jugoslavije sa Miloševićem i Karadžićem na čelu, i proglašenja nezavisnosti. Rat u BiH se nije mogao izbjeći čak i da smo prihvatili krnju Jugoslaviju. Sigurno bi došlo do hrvatsko-srpskog rata na teritoriji BiH. Zemlja bi i tada bila razorena, stanovništvo stradalo a Bošnjaci bi bili topovsko meso za dvije zaraćene strane. Dejtonski mir nije ni pravičan, ni dobar, ali je bio pravedniji i bolji od nastavka rata. Tako sam doslovno izjavio još na ceremoniji potpisivanja ugovora u Daytonu 21. novembra 1995. Kad je riječ o kritičarima Dejtonskog ugovora, ima jedan čudan fenomen: nikada ne kažu šta je trebalo učiniti. Da li je trebalo produžiti rat? Samo jedan političar, na vaše pitanje, dao je zagonetan odgovor. Rekao da on ne bi došao u situaciju da bude u Daytonu.

Kako, nije objasnio, niti ste mu vi to potpitanje postavili. Nakon Srebrenice dao sam sebi riječ da ću učiniti sve da se rat zaustavi, jer slutio sam još jednu Srebrenicu, pa još jednu, dok čitava Bosna ne bi bila samo jedna velika Srebrenica. Zato vas molim, gospodine Pećanine, svaki put kada neki vaš sagovornik kaže da Dejtonski ugovor ne valja, što nije nikakvo otkriće, upitajte ga šta je, po njegovom mišljenju, trebalo učiniti. Odgovor ne interesira samo mene nego i javnost.

Dani, 1.3.2002.

DANI: Jednom sam, dvije-tri godine nakon rata, prelistavao ratni komplet Dana. Bio sam šokiran mnogim tekstovima koje smo pisali moje kolege i ja o Vama i Vašoj vlasti - ovo u smislu da ja sa današnjom pameću od straha takve tekstove nikad ne bih napisao. Vi znate da ja Vas nisam držao prijateljem slobodne štampe i o tome smo svojevremeno i javno polemizirali. No, ovom prilikom hoću da Vam zahvalim za jednu stvar: na tome da su i meni i nekolicini drugih novinara u Sarajevu glave ostale na ramenima, unatoč tome što je u ratu bio dovoljan jedan Vaš mig pa da ostanemo bez njih. Zanima me imate li išta bolje mišljenje o Danima danas u odnosu na period kad ste bili na vlasti i kad ste nas nazivali "izdajicama, plaćenicima..."?

IZETBEGOVIĆ: Dobro je da ste se sjetili da prelistate ratne brojeve vašeg lista, mogli ste još neke zaključke izvući iz tog pregleda. Već iz ove historijske udaljenosti može se vidjeti da smo iz vanredno teških okolnosti uspijevali izvući maksimum za odbranu i obnovu BiH. A što se mene tiče, nisam bio, ili nisam htio biti, sila na čiji mig padaju glave. U Sarajevu su za vrijeme rata živjeli tužioci i sudije koji su me za pisanu riječ poslali na 14-godišnju robiju. Nikome od njih nije falila dlaka sa glave. Ne sjećam se da sam novinare ikada nazvao izdajnicima, a da su neki od njih spremni napisati najveću laž kako bi prodali novinu, u to nema sumnje i to se događa iz dana u dan. Pretjerivanje o problemu korupcije nanijelo je ogromnu štetu Bosni i Hercegovini. Je li u Tuzlanskom kantonu zaista pronevjerena milijarda dolara, a to se pisalo? Mogao bih vam navesti još pregršt primjera senzacionalizma i prikazivanja samo crnih tačaka u zemlji. Dok se tako pisalo, Sarajevo se podiglo iz pepela, popravljena je sva infrastruktura, vratili se ljudi, grad je pun mladosti, ali o tome se ne piše. Crne hronike otopile su ugled koji smo sa pravom uživali zbog herojskog otpora i obeshrabrilo one koji su namjeravali investirati u našu privredu. Mislim da smo u ovome saglasni.

Dani, 1.3.2002.

DANI: Ima se utisak da ni Islamska zajednica nije sretna zbog širenja vehabizma, ali da je njena pasivnost kupljena saudijskim parama. Kako Vi procjenjujete današnju Islamsku zajednicu?

IZETBEGOVIĆ: Ne mislim da je Islamska zajednica pasivna u bilo kojem pogledu, i kao njen član zadovoljan sam njenim nastojanjima. Imami su ostali sa svojim narodom u najtežim prilikama. Reis Cerić je vrlo aktivan čovjek. Pored vjerskog ima i solidno laičko obrazovanje. Islamska zajednica ne podržava vehabizam. Moj utisak je potpuno suprotan.

Dani, 1.3.2002.

Da se vratimo na početak rata: da li se rat uopće
mogao izbjći i jeste li očekivali ovakvu brutalnost,
posebno prema civilima?

- Čineći sve, doslovno baš sve, a Vi ćete se sjetiti
naših najrazličitijih inicijativa, spremnost na
razgovor i kompromise, mi smo gotovo eksperimentalno
dokazali da se rat u BiH nije mogao
izbjeći. Uspijevali smo ga samo odgoditi za odredeno
vrijeme. Pokazalo se da je rat pomno isplaniran
za slučaj da se mi odlučimo za slobodu. Pa
i da smo se odlučili za kapitulaciju, vjerujem da
nas rat ne bi mimoišao. Mobilizirali bi nas i uputili
na frontove da ginemo za »veliku Srbiju«.
Ovako se bar borimo i stradamo za svoju domovinu.

Ljiljan, 17.12.1992.

RSE: Gospodine Izetbegoviću, prvo pitanje je općeg karaktera. Da li se rat mogao izbjeći?

Izetbegović: Na to pitanje je jako teško odgovoriti, ali mislim da se rat mogao izbjeći, da nije bio neizbježan. Ako razmišljamo o onim danima, odosno godinama ili mjesecima koji su ratu prethodili, onda se vidi da je u Jugoslaviji bila jedna nesretna konstelacija ličnosti, ali i van Jugoslavije, u svijetu.

RSE, 13.6.2000.

RSE: Da li je taj prijedlog imao veze sa razgovorima koje je vodio akademik Muhamed Filipović sa predstavnicima Jugoslavije?

Izetbegović: To je moguće. Naime, to je bilo negdje u isto doba, jula, avgusta 1991. godine. Ali, ja mislim da je bitno pomenuti da je te razgovore, pored gospodina Filipovića, vodio i Adil Zulfikarpašić i to kao čovjek broj jedan. To je, ipak, bio dvojac u kojem je Zulfikarpašić vodio glavnu rijec. Dakle, možda je to bilo u vezi s tim. Iz dokumenta koji je tamo potpisan, mislim da je imao svega nekih osam članova, bilo je jasno da se njime instalira krnja Jugoslavija, iako se nije bilo baš sasvim jasno vidjelo. Zulfikarpašić i Filipović su, možda u najboljoj namjeri ali i u naivnoj želji da sačuvaju mir po svaku cijenu u Bosni i Hercegovini, pristali na tako nešto. Za mene je to bio pristanak na vlast Miloševića u toj krnjoj Jugoslaviji i na vlast Karadžića u Bosni i Hercegovini, a to je za bošnjački narod bilo neprihvatljivo.

RSE: Iz toga što ste sad rekli, proizilazi da to i nisu bili razgovori uz vašu saglasnost.

Izetbegović: Oni su počeli te razgovore uz moju saglasnost, ali ja sam se onda iz toga isključio. Vidite, oni su sami išli u Beograd, a ja sam ostao kao posmatrač da vidim šta bi se moglo postići. Nisam htio da otežam, niti da onemogućim nikakav pokušaj koji bi išao na neko sporazumno, mirno rješenje problema u Jugoslaviji, makar prema njemu imao određene rezerve, znači iako ne bih bio siguran u njegov uspjeh i tako dalje. U ovom slučaju nisam bio uvjeren u uspjeh tih razgovora. Međutim, oni su me uvjeravali da je Milošević spreman da se sporazumije, da se nađe jedno miroljubivo političko rješenje za Jugoslaviju. Došli su kod mene u kabinet, mislim da je to bilo negdje koncem jula, i ja sam im rekao da mogu govoriti u tom pogledu i u moje ime. Oni su to, mislim, Miloševiću i rekli i bili su u pravu, jer su zaista govorili i u moje ime.

Međutim, kad se taj dogovor našao na stolu, tada je bilo prilično jasno da to ne garantuje opstanak Jugoslavije. Hrvati su taj ugovor dočekali "na nož". Kljujić je to nazvao dogovorom dva naroda iza leđa trećeg. Komšić je to napao kao veleizdaju, što je rekao u jednoj svojoj izjavi koncem avgusta 1991. godine. Dakle, to nije bio dogovor koji je objektivno vodio opstanku Jugoslavije, za što bih se ja uvijek bio zalagao, već je on, na ovaj ili onaj način, instalirao jednu krnju Jugoslaviju, a to je značilo vlast Miloševića i Karadžića, tog dvojca.

RSE, 13.6.2000.

RSE:Da li je tačno da je Evropska unija nudila bivšoj Jugoslaviji četiri milijarde dolara da se izbjegne rat? To su nam rekli neki članovi Predsjedništva Jugoslavije koji su učestvovali u razgovorima na Brionima, gdje je to, navodno, bilo ponuđeno. Da li vam je to poznato?

Izetbegović: Ne bih to mogao potvrditi. Čuo sam i sam za te priče, ali ni od koga kompetentnog, već preko medija neke komentare koje su išli u tom pravcu.

RSE, 13.6.2000.