Ouch, prst u oko IZ. Slijedi desant na Sarajevo brigade gejeva sa ćunom u lijevoj i rozim dildom u desnoj.

Sto ih ono nisu napale bradate vehabije?! Ala ljiljan

Ali prvi u afroazijskim okvirima, barem onim islamskim

Uh jebote
Da budem doslijedni,pa da tu dodamu i gay muftije

Šta se ti rugaš kad si ti stari bosanski pravoslavni Fegetlija.

Ti si sigurno učestvovao na gej-paradi više puta jer sve litije po RS koje su vodili prečasne vladike su isti *** što i gej-parada , sa time što imate i psihičke poremećaje jer kad se drugi trpaju u bulju to je greh a dok vi to radite je samo vaša stvar , a da ne govorim da su litije skup fašista koji osim što se rakaju u buljugera vole jako da drkaju i da na kraju duhovne obnove sve to potanko objasne dečici.
Doduše nisu puno bolje ni katoličke fegetlije , njihove procesije su pandan pravoslavnoj gej-paradi tj.litiji.

Može,može , i oni vole da ga prime "Od učkura do bijela grla".

Koja dalabu
Dobro je ba skunker, odmori malo ili pak dildo u pakaš i pravac Šeher

Ooo kako je tebi sad teško , jesu li pusti vladičanski dvori bez premudrog starca Kača?!

Šta se ti rugaš kad si ti stari bosanski pravoslavni Fegetlija.

Ti si sigurno učestvovao na gej-paradi više puta jer sve litije po RS koje su vodili prečasne vladike su isti *** što i gej-parada , sa time što imate i psihičke poremećaje jer kad se drugi trpaju u bulju to je greh a dok vi to radite je samo vaša stvar , a da ne govorim da su litije skup fašista koji osim što se rakaju u buljugera vole jako da drkaju i da na kraju duhovne obnove sve to potanko objasne dečici.
Doduše nisu puno bolje ni katoličke fegetlije , njihove procesije su pandan pravoslavnoj gej-paradi tj.litiji.

Parada ponosa u Sarajevu: Zašto ne?

Balkanska mačo-seksistička kultura i(li) tolerancija

Sarajevo po pitanju Parade ponosa nikada nije izrazilo svoj stav, ali nakon neslavno organizovanog Queer festivala 2008. godine, kada su vehabije i drugi “revnosni” čuvari javnog morala isprebijali posjetioce ovog festivala, ova tema je posve, pa i pomisao na nju, postala nepopularna. Pitanje je stoga, da li je Sarajevo, nakon Srbije, Hrvatske i Crne Gore spremno za jedan ovakav događaj i zašto se o njemu u javnom prostoru još uvijek šuti?

Pitanje prava LGBT populacije u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije nameće se kao jedna od važnijih tema sa kojima se ova društva u procesu, kako se to danas popularno kaže, demokratizacije i evropeizacije susreću. Sve je veći broj slučajeva organizovanog aktivizma pripadnika ove populacije, te sve glasnije ukazivanje na potrebu zaštite i izjednačavanja njihovih prava, odnosno na slobodno iskazivanje njihove seksualne opredijeljenosti.

Kao jedan od najjednostavnijih, ali i najčešćih vidova u borbi za prava homoseksualaca i njihovo društveno prihvatanje koriste se parade ponosa tokom kojih pripadnici LGBT populacije, ali i svi drugi koji ih podržavaju, žele široj javnosti skrenuti pažnju na svoju ugroženost i težak položaj kao drugih i drugačijih. Uostalom, održavanje parade ponosa puno govori i o određenom društvu, odnosno njegovoj spremnosti da prihvati one koji su drugačiji.

Istorijat

Parada ponosa svoje početke ima u poznatoj Stounvolskoj revoluciji, događaju koji se desio između 27. i 28. juna 1969. godine u klubu Stonewall Inn u njujorškom kvartu Greenwich Village. Tom prilikom su se pripadnice pokreta Drag Queen, pobunile protiv policijske racije, maltretiranja i hapšenja. Ovaj događaj se smatra jednim od najvažnijih događaja u istoriji LGBT pokreta i početkom savremene borbe za LGBT ljudska prava.

Godinu dana poslije, 28. juna 1970. godine Gay Liberation Front, pod koordinacijom Brende Howard, organizovao je prvi marš u New Yorku u znak obilježavanja Stounvolske revolucije, marširajući od Greenwich Villagea do Central Parka. U isto vrijeme LGBT osobe su organizovale sliče marševe u Los Angelesu i San Franciscu.

“Prve parade su imale značajnu političku ulogu u emancipaciji LGBT osoba, jačanju vidljivosti i postavljanju zahtjeva za poštovanje prava osoba drugačije seksualne orijentacije. U New Yorku i Atlanti ovi marševi su se nazivali Gay Liberation Marches, a na Zapadnoj obali Gay Freedom Marches. Osamdesetih godina, međutim, konzervativnije struje u okviru LGBT zajednice dobijaju veću snagu, preuzimaju kontrolu nad ovim marševima i nazive Gay Liberation, odnosno Gay Freedom zamenjuju Gay Pride”, navodi se u istorijatu Parade ponosa.

Kada je u pitanju ovaj region, zapravo zemlje takozvanog Zapadnog Balkana, Parade ponosa se u većini slučajeva interpretiraju i doživljavaju kao skupovi koji direktno prijete i ugrožavaju duboko ukotvljeni poredak patrijarhalnog i heteroseksualnog društva. Iz takve perspektive one unaprijed, i prije svog održavanja, udruženim medijskim, klerikalnim i radikalnim političkim snagama bivaju prokazane i osuđene kao one koje udaraju u temelje moralnosti naših društava i porodice kao njihove temeljne institucije, ali i one koje na svojstven način šalju lošu poruku mladima u procesu njihovog odrastanja.

Organizovana šetnja

Stoga se parade ponosa još uvijek doživljavaju kao nenormalnost, izazivaju žestoke javne polemike, a sama manifestacija ili paradiranje u percepciji dominantne heteroseksualne većine kao provokacija koja se po svaku cijenu treba spriječiti i onemogućiti. U očima prosječnog Balkanca parada ponosa se shvata i doživljava kao ulično seksualno orgijanje nekolicine onih koji iz obijesti žele da se ističu.

Od protivnika parade nikada se, ili gotovo nikada, ne može čuti da to nije nikakvo razvratno paradiranje, već legitiman, pa s pravom možemo reći, politički akt ukazivanja na postojanje i potrebu da se u društvu skrene pažnja na diskriminaciju spram osoba drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Zapravo, želja da se organizovanom šetnjom jasno poruči da homoseksualnost nikako nije nešto izopačeno i nenormalno, niti bolesno, društveno pogubno i opasno.

Regionalne parade ponosa, ali i druge aktivnosti koje se organizuju kako bi se ukazalo na položaj LGBT populacije, posljednjih godina su uglavnom, izuzmemo li parade u Splitu i Zagrebu koje su građani tih gradova već počeli prihvatati kao normalnost i koje su prošle bez incidenata, prekidane i onemogućavane nasilnim putem.

Udružene, ponajprije vjerske, ekstremno desničarske i druge radikalne organizacije, nastojale su u slučaju nekolicine parada ponosa, prije svega onih u Beogradu i posljednje održane u Budvi, napraviti haos i linčovati njene učesnike, bez obzira na, bar deklarativnu, zaštitu države i njenih sigurnosnih struktura. U svojim nastojanjima su, bar kada su u pitanju dvije spomenute, protivniciparada ponosa umnogome, nažalost, i uspjeli.

Javna šutnja

Sarajevo po pitanju Parade ponosa nikada nije izrazilo svoj stav, ali nakon neslavno organizovanog Queer festivala 2008. godine, kada su vehabije i drugi “revnosni” čuvari javnog morala napali, pa čak i isprebijali neke posjetioce ovog festivala, ova tema je posve, pa i pomisao na nju, postala nepopularna. Pitanje je stoga, da li je Sarajevo, imajući na umu regionalna kretanja, spremno za jedan ovakav događaj, te zašto se o njemu u javnom prostoru još uvijek šuti?

Reditelj Dino Mustafić u razgovoru za Dane ističe kako LGBT populacija živi u neprijateljskom okruženju na Balkanu te objašnjava kako je širenje homofobije na Balkanu politički profitabilno, u okviru kojeg konzervativni čuvari tradicije sa gađenjem reaguju na trendove Zapadne Evrope koja insistira na poštivanju i sprovođenju Evropske konvencije o ljudskim pravima.

“Nažalost, u našoj zemlji niti jedna politička stranka sem Naše stranke i LDS-a nije javno stala u odbranu seksualnih prava i slobodu izbora, jer su ostali uplašeni da će biti prozvani ’********’ i da će izgubiti glasače. Problem je što mi nismo još emancipovani. Utjecaj urbane kulture predgrađa, mješavina sela i gradova, estradizacija vjere u javnim manifestacijama, ojačala je duh neokonzervativizma od škola do fakulteta, gdje većina akademskih građana o tome govori kao o perverznoj bolesti, diskriminirajući LGBT populaciju. Tako se osnažuje stav o balkanskoj mačo-seksističkoj kulturi, gdje je svijest militarizovana i zaglavljena u stereotipovima kako treba da izgleda ’hrabri i patrijarhalni muškarac’, a i gdje je mjesto ženi u društvu i u kući, uglavnom uz šporet, treba da se udaje i rađa djecu”, ističe Mustafić.

Međutim, kako dodaje ovaj reditelj, sve ovo neće biti dugog vijeka, ako BiH želi ući u krug civiliziranih zemalja EU, jer se tamo poštuju manjinska prava, specifikuje se rodni identitet kao zaštićena kategorija, što naročito znači transrodnim osobama. “Nisam optimista da u našoj zemlji postoji trenutno građanski duh tolerancije, naše društvo stagnira na svim poljima, najsiromašnije je u Evropi, tako da ove teme o eventualnoj Paradi ponosa su idealan prostor i sigurna demagoška meta ’čuvara morala’ od dekadentnog Zapada. I mi ćemo jednom morati prihvatiti i evolutivno shvatiti da je to pitanje ličnog izbora sa kim ćete djeliti život, biti sretni i oplemenjeni ljubavlju”, zaključuje Mustafić.

Parade su nepotrebne

S druge strane prvi čovjek Ministarstva kulture i sporta u Vladi Federacije BiH, koje bi prvo trebalo da podrži ovakvu jednu manifestaciju u glavnom gradu BiH, ministar Salmir Kaplan za Dane kaže da niko nema pravo da ulazi u intimu drugog, te da je seksualno opredjeljenje privatni život drugog.

“Naravno, svakoga treba ispoštovati. Međutim, demonstrirati neke svoje unutarnje potrebe na ulici nema nikakvoga smisla. I ja kao Samir Kaplan smatram da su te parade nepotrebne i da one samo izazivaju dodatne probleme. Dakle, izazivaju reakcije koje su problematične same po sebi, i koje u sebi sadrže krivična djela. To bi isto bilo kao da imamo paradu heteroseksualaca. Mislim da je to totalno bespotrebno i da je to, pod znacima navoda, tlačenje većine od strane manjine”, smatra prvi čovjek zadužen za kulturu u Federaciji.

Psiholog Ibrahim Prohić za Dane objašnjava kako je BiH u suštini, konzervativno i patrijarhalno društvo u kojem se teško mijenjaju kulturološki obrasci i sistem vrijednosti, te da se u njemu čak mogu zapaziti indikatori retrogradnih tendencija.

”Nije teško prognozirati razvoj situacije. Povijesni procesi, a LGBT pokret to jeste, su neumitni i nezaustavljivi. Oni imaju snažnu tendenciju generalizacije i globalnog dejstva. Pitanje je vremena kada će LGBT ’prošetati’ Titovom i Ferhadijom. Reakcije će, izvjesno je, biti žestoke, ali bit će i odobravanja, tj. razumijevanja, pa i podrške. Uz ranije spomenuti konzervativizam, i uprkos svemu, bh. društvo ima elemente modernizma. Ovdje je potrebnije nego u okruženju da se definira i promovira tolerancija na LGBT populaciju kao dio opšteg stava odbrane prava na različitost, odnosno kao orijentacija protiv diskriminacije. Stav prema LGBT-u vidim kao test za osvajanje slobode i promoviranje jednakih prava za sve, pa i za nejednake – drugačije. Ovo se društvo i ne može normalizirati i stabilizirati bez postulata koji brani različitost, odnosno koji različitost tretira kao normalnost”, naglašava Prohić dodajući kako dolazi vrijeme u kojem će se emocionalna i socijalna zrelost jednog društva mjeriti sposobnošću da se kontroliraju privatni stavovi i uvažavaju drugačije ili suprotne vrijednosti, karakteristike.

Logika isključivosti

Tek ilustracije radi spomenimo da su parade ponosa podržali u Crnoj Gori ministar rada i socijalnog staranja Predrag Bošković, u Hrvatskoj predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović, ministarka vanjskih poslova Vesna Pusić i ministar MUP-a Ranko Ostojić, te u Srbiji ministar prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Žarko Obradović.

Na pitanje zašto se u Sarajevu ne održava Parada ponosa i misli li da će se održati skorijoj budućnosti, federalni ministar obrazovanja i nauke Damir Mašić kratko je odgovorio da to nisu stvari koje su iz nadležnosti njegovog ministarstva, te da bi stoga bilo nelogično da on to komentariše!?

Damir Imamović, sarajevski muzičar s regionalnom popularnošću na isto pitanje odgovara: “Ne vidim zašto bi Parada ponosa bila problem i u Sarajevu. Radikalne vjerske ili nacionalističke grupe zasigurno bi pokušale napraviti problem, ali neće nam valjda cijelim društvom upravljati logika isključivosti, gluposti i nametanja vlastitih uskogrudnih ideja. U stvari, pa nama već upravlja ta logika.” On kaže kako smatra da treba živjeti život punim plućima, pa i politički, bez obzira na to što postoje pojedinci i grupe koji žele drugima nametati svoja vjerska ili politička načela.

”Siguran sam da bi se pametnim pristupom i u BiH moglo doći do prihvatanja LGBT populacije u društvu. Ipak, mislim da to nije samo jedan dan parade, to je rad od 365 dana u godini. Parada je samo politički čin vidljivosti. Nešto slično kao što je izlazak na ulicu povodom JMBG protesta bio čin kojim se jedna donedavno šutljiva masa pokazala. Samo to pokazivanje je politički čin koji može puno značiti. Ne odmah, ne preko noću i ne (samo) senzacionalističkim potezima”, zaključio je na kraju Imamović.

Na paradi mora neko da paradira

Saša Gavrić iz Sarajevskog otvorenog centra za Dane kaže: “Kada radite na zaštiti prava LGBT osoba, onda postoji niz stvar koje morate postići i uraditi. LGBT osobe moraju imati zaštitu od diskriminacije, trebaju biti slobodni da u javnosti govore o svojoj seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu i država treba pružiti okvir kojim štiti te osobe od nasilja. U toj borbi za ljudska prava LGBT osoba parade ponosa i istospolni brakovi predstavljaju sigurno zadnje tvrđave koje se osvajaju.

No, da bi se jedna parada ponosa organizovala, ona zahtjeva nekoliko preduslova. Prvo, na paradi mora neko da paradira. Pored heteroseksualnih prijatelja i podržavatelja, koji će sigurno biti prisutni, za jednu paradu potrebna je koliko toliko vidljiva LGBT zajednica. Drugo, da bi se parade organizovala, neophodno je da imate državu koja će pružiti zaštitu. Mislim da u Bosni i Hercegovini oboje nije zadovoljeno.

Vidljivost LGBT tema dolazi skoro pa isključivo iz ljudskopravaških organizacija koje se bave ovom tematikom, uključujući i Sarajevski otvoreni centar u kojem radim. U svim ostalim oblastima smo u potpunosti zakazali. U BiH nemate ni jednog TV voditelja, režisera ili glumca, ljekara ili inžinjera, političara ili policajca, pa čak ni estradnu zvijezdu koja bi radi medijske eksponiranosti, govorila otvoreno svojoj seksualnoj orijentaciji.

Zbog toga, neophodno je da se radi na ovoj temi, ali parada radi parade nije potrebna. Meni lično, zadnji primjer iz Budve se nije dopao. Napraviti paradu da bi se pokazala sva mržnja i spremnost na nasilje, to je vrlo jednostavno. Puno zanimljivije jeste pitanje kako napraviti paradu, a da se pri tome ne polupa pola grada i da se sami organizatori/ice ne moraju iseliti iz države nakon toga.

Naravno, sa mojim mišljenjem se mnogo osobe možda neće složiti i to poštujem. Zajedno sa njima svakako dijelim mišljenje da bez parade ponosa najvjerovatnije nikada neće doći do značajne društvene i političke diskusije ove teme. Parade ponosa stvaruju vidljivost i sve relevantne društvene i političke aktere tjeraju da zauzmu zvanični stav. Najkasnije tada se pokaže ko je stvarno pro a kontra prava LGBT osoba.”

psiholozi kažu da se protiv lgbt populacije najglasnije "bore" osobe koje imaju određen strah da su barem dijelom pripadnici te populacije, tj. osobe nesigurne u sebe i svoju seksualnu orjentaciju. meni se čini da tu ima istine....

Šta mu ga je to LGBT?

Zašto ne organizuju na Palama, u Trebinju, Trnovu, Han Pijesku. Nije Beograd dobio paradu što je kršćanski nego što je velegrad i što ima te populacije tamo, logično da mora biti.