Ajde da imamo još barem jednog prijatelja u svitu...

Momčilo Perišić, u prvostupanjskoj haškoj presudi, za ubojstva i progone u Srebrenici i granatiranje Zagreba osuđen je na 27 godina. Razaranje Mostara, najveći dio grada upravo je razrušen za vrijeme sukoba JNA i tada ujedinjenih branitelja Mostara Hrvata i Bošnjaka, u presudi nije uzeto u obzir jer, eto, netko nije uzeo u obzir da bi se generala JNA moglo i za to optužiti. S druge strane za hrvatsku šestorku, u najdužem postupku u relativno kratkoj praksi haškog suda, zatraženo je ukupno stravičnih 220 godina zatvora. Ova šestorka svakako treba dati odgovore na mnoga otvorena pitanja iz posljednjeg rata u BiH, odgovoriti jesu li i kako progonili Bošnjake i Srbe, jesu li razarali BiH i zašto stvoriše tu „nesretnu“ Herceg-Bosnu i jesu li Hrvati uistinu tako krvoločan i barbarski narod i koja je njihova uloga u tome i zar su zaista htjeli rasparčati BiH? Ali, na kraju, skupo i najviše platiše.

Piše: Vera SOLDO

Poklopi, zatvori i što prije zaboravi ovu šestoricu u Haagu, ponekad im dođi u posjet, potapši po leđima i reci onu frazu „da se drže“, kao mentalno zaostalom čovjeku, koji nije svjestan svog položaja, zarobljenom u prostoru i vremenu. U najgorem slučaju, petorica od njih izaći će (ako ikada izađu živi) iz zatvora kao devedesetogodišnjaci. Bravo za brzozaboravljajuće Hrvate, sve hrvatske generale (i one prave i one lažne) koji danas imaju neke druge poslove, bravo za hrvatske političare i današnje tajkune, a zapravo ratne profitere, koji bogatstvo stekoše u 90-tima i nakon 1995. Jer i oni bi sve zaboravili, isto onako kao što žele nekadašnji dezerteri uvjeriti ove budale što su ratovale da su i oni bili s njima u rovovima. Vjerojatno računaju da su toliko skrenuli i pod utjecajem PTSP-a da neće 'skontat' da ih nikada nisu vidjeli u uniformi, da se neće prisjetiti priča kako su se „dobro snašli u izbjeglištvu“. Ali nisu takvi štakori tema ovih redaka...

Nedavno je zatočeni general Slobodan Praljak završio dvije nove knjige s temom o Domovinskom ratu, prave „enciklopedije“ ratnih dokumenata koji ne mogu pomoći samo njegovoj obrani nego i rasvjetljavanju nekih činjenica koje bi trebale biti važne za sva tri naroda u BiH, koje ovdašnji političari, zbog svoje egzistencije, i danas drže u napetom stanju svađe. E da, tiskanje skupo, košta negdje oko 60-70 tisuća KM, a generalovi prijatelji pokušali naći i sponzore. E, tu je počeo vic...

On onih pustih prijatelja, ali i nekadašnjih kolega generala, političara, braniteljskih udruga i svekolikog tajkunskog pučanstva, skupilo se tek bijednih 6-7 tisuća. Vidjeli prijatelji koliko je sati, poštenim donatorima vratili pare, a tiskanje je na kraju isfinancirala generalova obiteljska tvrtka. Je li u vremenu milijunskih iznosa poticaja, bivših i sadašnjih ministara s epitetima „mister 30, 40 ili 50 posto“, bijesnim limuzinama i „obiteljskim kućama“, treba više kazati?

Prliću, Stojiću, Praljku, Petkoviću, Ćoriću i Pušiću ovo vam je istina – nikoga za vas nije briga i što prije bi vas zaboravili, želeći vam da se što duže zadržite „u bijelom svijetu“, jer ćete, kad se vratite, opet zametnuti neku smutnju. A to ne se ne želi jer su, taman, počeli uživati u svojim novim životima. Kakva Herceg-Bosna? Pa zar je se i vi niste odrekli? Ona sada treba samo za podgrijavanje kratkoročnih, brzo hlapljivih, nacionalističkih osjećaja, potrebnih za periodične dnevno-političke spinove lukavaca u kravatama. Tko još od njih vas pamti i želi natrag? Naravno, osim vaših obitelji?

A kako izgleda jedan njihov posjet haškim zatvorenicima? Otprilike ovako: poželjno ga je najaviti u medijima i nakon toga „romantično“ i u duhu „hrvatskog narodnog bića“, obojan „bojom“ uzništva, tako ga i prikazati. Negdje, usput, na granici, izdvojiti za nekoliko cigara, naravno kubanskih, jer je posjetitelj dobrostojeći i ne želi razočarati prijatelja u zatvoru. Možda ovi jadnici dobiju i neku čuturu rakije ili hercegovačkog vina izrezbarenu, obvezno, hrvatskim pleterom i sa središnjim motivom hrvatskog grba. Pričat će mu kako je Hrvatima u BiH teško, taman kao da su ovi u zatvoru bez televizije i ijedne sive stanice. Tapšat će ih i po leđima i uvjeravati da izdrže i da će sve biti dobro, da se pouzdaju u Boga i da ne nabrajam u što sve ne. Obećat će im da će, kad izađu, biti predsjednici ovoga ili onoga. Kazat će im da su ih svi pozdravili, iako nisu, ponuditi se da su „tu ako im nešto zatreba“, jer su dobro uvjereni da se od njih neće ništa tražiti. Usput, na haškom hodniku, jednog od njihovih odvjetnika, priupitat će „mogu li oni imati ikakve posljedice zbog one izjave, ovjerene kod bilježnika“ te da bi „najradije željeli da ih se ne zove za svjedoke“, ali da će „ako je baš potrebno rado pomoći prijatelju da izađe iz zatvora“. Možda im padne i pokoja, krokodilska suza kad vide te nekadašnje generale i političke moćnike, a sada oronule i sijede ljude koji podsjećaju na tužne prizore ukroćenih cirkuskih lavova (Nikada mi takve točke nisu bile drage). Nevoljko će sebi priznati, ali laknut će im kada završi vrijeme posjeta, pozdravit će se sa čovjekom koji je nekada „žario i palio“ u toj Herceg Bosni i otići na piće u neku od najbližih hotela u Haagu. Granica lijepo obojanih, željeznih, haških vrata je i granica sjećanja na te ljude.

Prije nekoliko godina, u Hrvatskoj su neki novinari izračunali po koliko milijuna pojedini od ove hrvatske šestorice ima na računima. Ako je i pola istina, previše je. Neki kažu, zbrinuli su obitelji...Možda i to stoji. Neki kažu da su ratni profiteri...ne bih dala ruku u vatru da neki od njih to i nisu. Ali, zar oni nisu ti koji su nas vodili i predstavljali tih nesretnih godina? Doduše, možda je puno toga moglo biti drugačije, ali sramna je činjenica je da su tako nemilosrdno brzo zaboravljeni i prepušteni sami sebi. „Obraz“ Herceg –Bosne u Hagu za sada košta 220 godina. Herceg-Bosna je osuđena i to je nepobitna činjenica. Što su poduzele hrvatske perjanice, osim povremenog evoluiranja sjećanja na njenu godišnjicu i višegodišnje kuknjave? Što su poduzeli osim ispraznih monologa o tadašnjoj važnosti Herceg-Bosne, koja je uskoro postala hrvatska "djevojačka dota" u Federaciji BiH? Baš ništa! Ugodne vam godine u zatvoru!

Ne kužim zašto se neke javne osobe u Hrvatskoj žalile na presudu Perišiću.

Ne kužim zašto se neke javne osobe u Hrvatskoj žalile na presudu Perišiću.
27 godina zatvora je užasno puno, i velika kazna.

Ne kužim zašto se neke javne osobe u Hrvatskoj žalile na presudu Perišiću.
27 godina zatvora je užasno puno, i velika kazna.

neugodno sam iznenađen čovjek koji je branio svoj dom dobije veću kaznu od Šljivančanina, a da ne govorim kako je vojni vrh JNA na slobodi.

jesu li se očitovali Z.Pusić, Teršelićka i ostali borci za ljudska prava, ili na ovo gledaju kao "korak ka pomirenju"

Srbi se bore za bojlu prošlost, a YUsipović nek se i dalje nastavi viđati s Tadićem, sve nam je ovo donijela ta njihova politika "pomirenja u regiji".