zašto bi se mrzili evo jedna budaletina nam je sve objasnio
ZNANSTVENO "ŽUTILO" Beogradski povjesničar: Hrvati su Srbi, ali to ne znaju
Malom velikosrpskom mozgu ni globalizacija nije dovoljno široka da i nakon sloma miloševićizma i ratnih poraza odbaci pogonsko gorivo nacionalizma. Starija hrvatska književnost opet postaje novija srpska književnost po fiksaciji da je sve štokavsko srpsko, pa se po toj logici Držić, Palmotić i drugi hrvatski pisci uvrštavaju u srpsku književnu tradiciju.
Historiografski imperijalizam se tu ne zaustavlja. Svi štokavci u Hrvatskoj po Vukovoj fatamorgani ponovno se pretvaraju u Srbe. Akademik Slavko Gavrilović smatra da su Croati – naziv za krajiške Srbe u 16. i 17. stoljeću.
Vampirska djela
Među tim povampirenim historičarima ističe se dr. Nikola Žutić. Isprva sam mislio da se radi o pseudonimu nekog blogera portal-historiografije i Facebook povjesničaru, ali sam otkrio da se stvarno radi o “naučnom savetniku Instituta za savremenu istoriju” iz Beograda, sa simboličnom adresom na Trgu Nikole Pašića. I kao što postoji žuta štampa tako postoji i žuta historiografija, sve u ime žučljive aktualnosti.
Rad na fiskulturi Kraljevine Jugoslavije poslužila mu je da se kondicijski pripremi za vođenje povijesnih ratova za povratak “srpskih zemalja” Zapadnog Balkana koje su otele vodstva Rimokatoličke crkve i Austrijske carske uprave. Oni su na tom prostoru radi potrebe iseljavanja pravoslavnih Srba izmišljali neku rimokatoličku naciju – hrvate s malim h.
Nošen pseudoznanstvenom groznicom opasnom za mentalno zdravlje, baca se na pisanje knjiga “Rimokatolička crkva i hrvatstvo – od ilirske ideje do velikohrvatske realizacije 1453-1941” (1997) i “Srbi rimokatolici – tzv. hrvati” (2006). Ta 2006. godina mu je nadrinaučno plodna jer iz glave izbacuje i tekst “Srbi svi i svuda” – “hrvatske zemlje” bez hrvata” u časopisu Istorija 20. veka, 1/2006. u sklopu projekta kojeg je financiralo Ministarstvo nauke i zaštite životne sredine Republike Srbije.
Članak je nedavno izašao kao knjiga koju je recenzent, također nazovi doktor, Gojko Malović predstavio kao ledolomac kroz more zaleđenih zabluda. Po svom sadržaju nije vrijedna spomena, ali je ilustracija jednog mentalnog imperijalizma koji stremi Zapadu, a želi negirati sve zapadno i Velikoj Srbiji povratiti Hrvatsku tako da hrvati regresiraju u Srbe rimokatolike pa Srbe pravoslavce.
Žutić je uvjeren ne samo da Hrvatska ne postoji, posebno ne stara Hrvatska, nego da ne postoje ni materijalni dokazi njene opstojnosti, pa niti primarni historiografski izvori. O razdoblju hrvatske narodne dinastije za njega nema podataka ni u arhivu Vatikana, čime Žutić odjednom sumnja u njegovu svemoć, ni u arhivu Venecije, Milana, Firence, Graca, Beča, Carigrada.
Hrvati nisu nikada postojali kao “historijski narod”, a za njihovo virtualno postojanje kriva je ta prokleta hrvatska historiografija koja ga stalno umnožava. Žutić svakom novom idejom pada u kontradikciju jer ako Hrvati nisu nikada postojali već je to naziv za Srbe koji su ucjenom i prisilom prešli u unijate i rimokatolike, onda su ti konvertitski Srbi pravili genocid i etnička čišćenja nad Srbima, a ne Hrvati!? Nakon te “velikohrvatske žetve srpske narodne njive” nastala je i Velika Hrvatska u liku RH.
Bivša braća
Kad normalan čitalac pomisli da je s ovim proturječnostima njegova priča završena, Žutić iznenada pronalazi neprelazne Srbe – u popisu stanovništva iz Austro-Ugarske od 1850. pa sve do 1910. kojima dokazuje kontinuitet srpske većine u srpskim pokrajinama koje je preotela današnja Velika Hrvatska: Slavoniji, Maloj Vlaškoj, Baniji, Kordunu, Lici, Gorskom kotaru, Ravnim Kotarima, Dalmaciji, Dubrovniku, Boki Kotorskoj i Istri!
“Znanstvenik” Žutić stalno mijenja svoje aksiome i ne zna što bi s činjenicama. Naime, ako na prostorima Zapadnog Balkana nikada nije bilo Hrvata s velikim h, čemu onda posezanje za popisima stanovništva i traženje srpske etničke većine na tim vjekovnim “srpskim etničkim prostorima”?
Možemo se složiti sa Žutićem da su Srbi nakon progona Hrvata bili većina jedino u “Republici Srpskoj Krajini”. Zašto ti progonitelji nisu znali da po Žutiću ne protjeruju Hrvate nego hrvate – svoju bivšu braću.
Za Žutića je sve hrvatsko Srpsko i mi koji vjerujemo da preko Jadranskog mora žive Moliški Hrvati moramo odsada biti na čisto da se radi o “Moliškim Srbima”. Možda treba razumjeti kada se unutar demokracije i slobode izjašnjavaju kao Hrvati, jer Vatikan nije daleko.
Bez šale, za račun strateških interesa zapadnoeuropskih demokracija, Hrvati i njihovi rukovodioci Jugoslavijom, posebice Tito, zbog Kominterninog projektiranja Crnogoraca, Muslimana i Makedonaca, iskazali su se u eliminiranju nepoželjnih pravoslavnih Srba. Time je njegova historiografija završila a red je došao na Žutićevu geopolitiku i veliku strategiju.
Hrvati - stvoreni za potrebe zapadnoeuropskih demokracija – dobivaju novu ulogu da zajedno s Turcima, Albancima, Mađarima i drugima s obala Jadranskog, Jonskog, Egejskog, Mramornog i Crnog mora otjeraju Armence, Bugare, Srbe i Grke – samo da se Rusi ne bi dokopali izlaska na Sredozemno more. Nekad bismo zbog straha od takve žutice podivljali, no danas i u Srbiji ozbiljni povjesničari na Žutića odmahuju rukom. I to mi se čini znakom prevelike pažnje.
danko plevnik
foto: cropix
Magistrirao na fiskulturi u Kraljevini
Nakon završetka povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1979., magistrirao je 1987. na tezi koja je odgovarala njegovim sposobnostima “Fizička kultura u Kraljevini Jugoslaviji 1929-1941.” Na toj tematici ostao je do 1991. kada je objavio knjigu “Sokoli – ideologija u fizičkoj kulturi Kraljevine Jugoslavije”.
Znanstveni interes mu je potom odletio u avioindustriju i da je na tome ostao poštedio bi povijesnu znanost.
S bumom ratnog nacionalizma naišao je vlak historiografskih nihilista koji su velikosrpsku stvar htjeli braniti još žešće od Akademijinih memorandumista.
U njega se ukrcao i Žutić koji se prešaltao na antivatikanizam koji u novijoj srpskoj martirologiji uvijek ima atraktivno mjesto te doktorirao na tezi “Država i Rimokatolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji 1918-1935.” iz koje je kasnije konfabulirao i knjige “Vatikan, Srbija i Jugoslavija” te “Vatikan i Albanija”.
