I POSLIJE TITA - TWITTO: Predsjednici u pokušaju - Emir Suljagić i Bakir Hadžiomerović, Veliki Grebači sa društvenih mreža

Crvrkuće (o)tužno Suljagić na "Twitteru", jerbo sam napisao kako nije u redu nikoga likvidirati bez suđenja, pa čak ni sekretara SDA Amira Zukića. Baš kao da sam ja, a ne Veliki Grebač, oderao guzove sjedeći sa Zukićem i zukićevcima, sklapao koaliciju i dijelio fotelje u ministarstvima i javnim preduzećima?!

Piše: SENAD AVDIĆ

Tokom skoro četrdeset godina što novinarskog, što uredničkog posla koliko sam preturio preko glave (i leđa, u zadnje vrijeme i pluća) ne sjećam se da sam ikada doživio takav pritisak, tolike intervencije, molbe, upozorenja, pa i ucjene... da neki tekst ne napišem, odnosno ne objavim, koliko sam imao sa tekstom o porodičnom nasilju (ne samo fizičkom, nego i emocionalnom, financijskom,...) koje je Emir Suljagić sistemski i dugoročno upražnjavao nad svojom (bivšom) suprugom.

Bilo je to uoči posljednjih općih izbora na kojima je Suljagić bio kandidat Demokratske fronte za člana Predsjedništva BiH. Lakše i jednostavnije bi mi bilo pobrojati ko me nije, nego ko me jeste zvao da ne kompromitiram Suljagića i ne objavljujem mračne, patološke, bergamanovski rečeno, "prizore iz bračnog života".

Zajednički poznanici, njegove stranačke, i moje novinarske kolege, takozvani pripadnici još takozvanije akademske zajednice (koje je klijentelistički vrbovao i korumpirao za kratkog mandata kantonalnog ministra nauke i obrazovanja), predstavnici nevladinog sektora, udruženja žrtava rata, pa sve do konobara Ferida iz moje matične kafane...


ŽIVO MU SE GREBE ZA SVE

Svi oni zajedno uspjeli su u toj sveobuhvatnoj, orkestriranoj kampanji da me odgovore od objavljivanja famoznog članka o kojem je brujala čaršija, odnosno da ga barem objavim nakon što izbori budu završeni. Ničim to od mene i tadašnje "Slobodne Bosne" Suljagić nije zaslužio, dapače: nakon što su njegovi (SDP) pobijedili na izborima 2010., a on postao kantonalni ministar, prpošno je (pod uticajem sofisticiranih opijata, što mu ne zamjeram) najavljivao kako će "zavrnuti pipe" svih državnih i javnih firmi-oglašivača za "SB", pa "neka skapaju od gladi".

Tokom skoro dvadeset godina zajedničkog rada sa dragim i nikad prežaljenim kolegom Mirsadom Fazlićem Fazlom nije ozbiljnijeg prijepora među nama bilo (ni nakon što mu neke tekstove nisam iz različitih razloga objavljivao) sve dok mu nisam rekao da će tekst o Suljagiću jedno vrijeme biti na čekanju, zamrznut.

Nekoliko sedmica je Fazla prikupljao građu, od Amerike, Austrije, Srebrenice, Sarajeva o grebatorsko-siledžijskom karakteru Velikog Grebača, predsjedničkog kandidata Suljagića.

Tekst o Velikom Grebaču, bratunačko-srebreničkom Žigolu, u kojem ga bivša supruga tereti da ju je tokom zajedničkog života koštao 400 hiljada maraka (a ne samo onih 25 hiljada koje joj je uz sudsku prijetnju morao vratiti preko advokata) objavili smo tek nakon izbora na kojima je Suljagić poražen.

Bivša supruga mu je nekako i halalila batine, poniženja i prijetnje, ali novac baš nije bila voljna zaboraviti.

E, taj Suljagić, Veliki Grebač, koji odnedavno ima svoju stranku lijevog Centra (kada kažem Centra, mislim na sarajevsku općinu) posljednjih dana eskalira po društveniom mrežama optužujući mene i portal "SB" da smo se prodali za "budžetske pare" i poziva mlade novinare da "na primjeru Senada Avdića vide kako može propasti novinar".


PEKARU NE PLAĆAJU "BIJELI HLJEB"

Upozorava na to Veliki Grebač koji skoro 15 godina nije zaradio prebijenog dinara, ni marke, izvan budžeta različitih nivoa vlasti, sa časnim izuzetkom onih para koje su mu davale dame koje su ga izdržavale tokom školovanja i us(a)vršavanja!?

Crvrkuće (o)tužno Suljagić na "Twitteru", jerbo sam napisao kako nije u redu nikoga likvidirati bez suđenja, pa čak ni sekretara SDA Amira Zukića. Baš kao da sam ja, a ne Veliki Grebač, oderao guzove sjedeći sa Zukićem i zukićevcima, sklapao koaliciju i dijelio fotelje u ministarstvima i javnim preduzećima?!

Koga su "koalicioni partneri" Zukić i Esed Radeljaš u kantonalnoj Skupštini birali za ministra, mene ili Suljagića? Ko je u Vijeću ministara sjedio sa Denisom Zvizdićem? Suljagić. Ko je sa Aljošom Čamparom sjedio u Vladi Federacije i državnim parama kupovao mobitel od 3-4 hiljade KM, Reuf Bajrović, ili ja?!


P.S. Ima još jedan veseli, predsjednički kandidat u pokušaju, Bakir Hadžiomerović, koji nema pametnijeg posla nego tviterisati i kenjkati o svemu o čemu ima i o čemu nema pojma, a, pretežno, nema pojma niočemu.

Samo je, možda, on u posljednjih deset godina pojeo više državnog "bijelog hljeba" od Suljagića, a zajedno su ga požderali više nego što je godišnja potrošnja hljeba u svim narodnim kuhinjama u BiH.

Njegovo "javno djelovanje" preko očajnog, nepismenog portala i još bjednijeg časopisa ("Prizma") plaća SDP-ov financijski mag Marin Ivanišević, glavni strateg neuspjele pljačke u aferi "Reket".

U redu je Hadžiomeroviću kada država potroši 300-400 hiljada maraka na višegodišnju policijsku pratnju koju je na prevaru priskrbio sebi i obitelji, sasvim je cool kada ga finacira osumnjičeni za kriminal koji samo zahvaljujući političkom utjecaju na pravosuđe nije na robiji, samo mu, eto, nije u redu da je portal "SB" "blizak vlasti".

Kao da sam ja htio i iz petnih žila navaljivao da budem vlast, kao da su meni, a ne njemu, drugi plaćali šminkanje i izbjeljivanje zubala, kao da je meni optuženi za sitni kriminal, a neosuđeni za golemi, Damir Hadžić gradio potkrovlja, a SDP-ovi načelnici zapošljavali familiju i izdavali građevinske dozvole...?!

Kako morbidni krkan naslovljava svoje kolumne.

Dr. Emir Suljagić : Samo mi nismo imali ništa od mora krvi koje smo prosuli !

Bosnjaci mogu odahnuti, Emiraga kaze da CIK ima zakonski osnov da utvrdi nacin izbora u Dom naroda.

Bozo sakrij se.

Javnost treba informisati o Srebrenici, ali nekad se čovjeku nakupi i najradije bih se osamio, zatvorio u neku pećinu.

KAKO JE USTAŠA EMIR SULJAGIĆ STRIJELJAO JOSIPA BROZA TITA


Glavna zvijezda tribine bio je Emir Suljagić, a govorio je i pokrovitelj Milan Bandić, kojeg su okupljeni dočekali aplauzom i najavom: “S nama je uvijek, i u dobrim i u zlim vremenima, i u tuzi i sreći.” Suljagić inače takve naziva “kvislinzima”. To ne bi bilo čudno i nevjerovatno licemjerno od Suljagića da taj isti Milan Bandić na zahtjev svog novostečenog koalicijskog partnera Zlatka Hasanbegovića, deklariranog Hrvata muslimana koji voli revizionizam, a ne voli antifašizam, ne namjerava uskoro preimenovati zagrebački Trg maršala Tita

Obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici vrijeme je kada Emir Suljagić osjeća nezadrživu potrebu da se obraća javnosti. Naime, umjesto svakih deset minuta, Emir twittuje svakih pet minuta. A kada se ovaj hodajući Twitter-insan od silnog socijaliziranja po društvenim mrežama uspijeva baviti politikom i boljitkom svih naroda u Bosni i Hercegovini, još nije poznato.

Godišnjica genocida za njega je nesumnjivo i povratno sjećanje na stravičnu traumu stradanja njegove porodice, i to se mora poštovati, pa bi nervoza i nasilni temperament koji pokazuje bio oprostiv i opravdan. Tako bi bilo da Suljagić nije nervozan i agresivan 24 sahata 365 dana u godini. Tako bi bilo da se Suljagić, umjesto Srebrenicom, ne bavi politizacijom svega i svačega, uključivši i genocid nad Bošnjacima. Drugi čovjek lokalne stranke imena Građanski savez nedavno se na svom službenom Twitteru raspisao o tome kako Hrvati preko Srebrenice žele “da speru sramotu Jasenovca i gurnu uz bok Blajburgu”, a čelništvo njegove stranke smatra da je “ustaša Zlatko Hasanbegović”, koji želi preimenovati Trg maršala Tita u Zagrebu, “uzor mladeži SDA”.

Naime, u Hrvatskom saboru je, mimo one centralne, održana komemoracija povodom godišnjice genocida u Srebrenici, a organizatori su bili gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba i hrvatski “Preporod”, manjinske udruge koje vode ljudi iz stranke Milana Bandića i koji javno podržavaju svog koalicijskog partnera Hasanbegovića. To je užasno zasmetalo Suljagiću pa se obrušio na nesretne Bošnjake pod Bandićevim dušobrižništvom. I onda se događa nevjerovatan obrat, posve u skladu sa Suljagićevim svjetonazorom. “Emir Suljagić je rasplakao Zagrepčane”, piše sarajevsko Oslobođenje u izvještaju s tribine “Kako se sjećati Srebrenice”, koju su organizirali isti oni hrvatski Bošnjaci na koje je Suljagić kidisao samo nekoliko dana prije.

Glavna zvijezda tribine bio je Emir Suljagić, a govorio je i pokrovitelj Milan Bandić, kojeg su okupljeni dočekali aplauzom i najavom: “S nama je uvijek, i u dobrim i u zlim vremenima, i u tuzi i sreći.” Suljagić inače takve naziva “kvislinzima”. To ne bi bilo čudno i nevjerovatno licemjerno od Suljagića da taj isti Milan Bandić na zahtjev svog novostečenog koalicijskog partnera Zlatka Hasanbegovića, deklariranog Hrvata muslimana koji voli revizionizam, a ne voli antifašizam, ne namjerava uskoro preimenovati zagrebački Trg maršala Tita. Istog onog Maršala u čije se antifašističke tekovine Suljagić tako prekaljeno zaklinje. To ne bi bilo čudno da Milanu Bandiću, zbog javne podrške trećem entitetu, nije oduzeta titula počasnog građanina Srebrenice i Sarajeva. A borba protiv trećeg entiteta također je nešto u šta se Suljagić zaklinje dok opsesivno optužuje SDA za veleizdaju ama svega šta mu padne na pamet.

I, kako je moguće da se događaju ovakve stvari?

Kako rekosmo, moguće je jer Suljagić ne vjeruje u ono u što se zaklinje, jer umjesto da se Srebrenice kulturno sjeća, on to sjećanje politizira i koristi u svrhu vlastite političke promocije. Ako ga zbog toga činjenično prozovete i upozorite na nelogičnosti, optužit će vas da pljujete po njegovoj ličnoj porodičnoj tragediji i čitavoj Srebrenici, a zatim da djelujete i po političkoj narudžbi. Zato mu se događaju ovakvi krajnje neprincipijelni padovi u zagrljaj bandićima i inim hasanbegovićima koje deklarativno prezire. Rekli bismo, parafrazirajući književnika Anđelka Vuletića, porijeklom iz Hercegovine, i njegovu zbirku priča Streljanje ustaše Broza, da je ustaša Emir Suljagić upravo u Zagrebu strijeljao Josipa Broza Tita.

Uostalom, svaki Suljagićev komentar na političku stvarnost u Bosni i Hercegovini posve je isključiv i proizlazi iz njegove totalitarne naravi koju bez imalo savjesti i s predumišljajem pripisuje drugima. Na koncu, nije li to bilo obilježje svakog totalitarnog i radikalnog režima, pa i onog ustaškog? A što radi Suljagićev nominalno nadređeni Reuf Bajrović, bivši prvoborac tzv. nevladinog sektora, zatim SDP-a, potom DF-a, a danas predsjednik lokalne stranke Građanski savez? On također ima Twitter i bavi se retwittiranjem misli svog stranačkog pobratima Emira Suljagića. Kada to ne radi, dijeli sadržaje iz Avaza i brani N1 televiziju, za koju kolumne piše, opet, Emir Suljagić.

Usput, treba se pitati kako je moguće da jednom samoproglašenom nezavisnom mediju političke komentare i kolumne pišu političari? Odgovor je samo jedan, nije riječ o nezavisnom mediju, nego o političkom projektu koji zastupa određene stranačke interese. Ili još preciznije, stranačke interese onih koji bi za godinu i po dana željeli osvojiti vlast. U svoj toj medijskoj mreži svakojakih interesa Reuf je očito posve asimiliran i podjarmljen u totalitarni Suljagićev svijet.

Ali šta je gore od radikala? Samo onaj koji imitira radikala! Takav se neprestano mora dokazivati, pa je u pokušaju proizvodnje haosa i saopćenja za javnost koja se ritmom izlaženja mogu mjeriti sa Suljagićevim Twitterom. Možda bi Reuf, kao takav, predstavljao i ono što označavamo “radikalističkom prijetnjom u BiH”, ali on je ipak samo bljedunjavi imitator. Kada to shvati, možda će biti i nebitno, jer do tada bi obojica ponovo mogli promijeniti stranku, treću, četvrtu, ili koju već po redu. /R. I./