Emir Suljagić je puno pametniji i mudriji od ovih džepnih džamijaša, vikend džamijaša.



Skužio je našeg špijuna Martina Raguža. A toliko smo novca uložili u njegovo školovanje.

Postby hamos » 15/12/2016 00:31
po mom misljenju nismo prijatelji ali bas nikako,po mentalitetu su srbi i bosnjaci blizi

Opasno drkaju i navijaju da se Hrvatima dogodi teroristički napad. Čemu onda kuknjava kako Kolinda i Večernji lažu.
Dao sam im davno koristan savjet. Njihove takije su za zatvorenih foruma, ne za javne platforme koje svi mogu čitati.

HRABAR ISTUP REISA KAVAZOVIĆA: Zajednica muslimana koju smo poznavali u BIH raspada se

Uprava za vjerske poslove Rijaseta Islamske zajednice po instrukcijama reisu-l-uleme organizovala je radni sastanak sa muftijama i glavnim imamima pod motom “Misija i zahtjevi vremena” u organizaciji struktura Islamske zajednice. Sastanak je održan u srijedu, 14.12.2016. godine u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Prisutnim se na početku rada obratio reisu-l-ulema husein ef. Kavazović čije obraćanje prenosimo u cijelosti:

“Živimo u vremenu i prilikama koje iziskuju novu agilnost, stalnu budnost i ogromne napore prilagođavanja naših ustaljenih načina odnosa prema temeljnim vrijednostima i vjerovanjima. U tome našem zadatku su suština vjere i njene etičke vrijednosti ono na što se moramo usredsrediti. Valja nam tako modelirati našu misiju da promovirane i provodive vrijednosti predočimo kao univerzalne, po njihovom karakteru, bliske ljudskoj prirodi i usklađene s istinama, istovremeno oslonjeni na razum kojim ćemo se voditi u donošenju sudova o svijetu koji nas okružuje.

Misija Zajednice je vjersko poučavanje, pozivanje na dobro i odvraćanje od nevaljalog i lošeg. Kao rezultat ukupnih naših napora, treba da imamo razumne ljude, koji, kada posmatraju, čitaju i analiziraju svijet oko sebe, donose racionalne sudove. Zbog toga imperativa, naša je obaveza da misiju islama zadržimo u rukama kompetentnih ljudi i po svaku cijenu izbjegnemo da je preuzmu nepismeni i neznalice, koji nemaju cjelovitu sliku o vjeri, svijetu i vremenu u kojem živimo.

Vrijeme je da shvatimo da mi muslimani u Bosni i Hercegovini i šire nismo nikakva ljudska vrsta od koje Uzvišeni pravi nekakav izuzetak. I mi podliježemo istim onim zakonima koji važe i za ostale ljude. Ako je nešto dobro za ostale ljude, u sferi napretka, pravednijeg i humanijeg društva, ne može biti da nije dobro i za nas. Ništa što je dobro i za društvo korisno ne može biti novotarija. Od nas se ne traži da naučavamo novi islam, već da njegovo predstavljanje prilagodimo novim prilikama.

Naše doba je bremenito. Nakon prividne renesanse, koja se nakratko desila u drugoj polovini XX stoljeća, muslimanski svijet je zapao u krizu identiteta. Zajednica muslimana (umma) koju smo poznavali se raspada. Tome su ponajviše doprinijela kruta shvatanja vjere šijskog i sunijskog usmjerenja, koje su, u osnovi, samo mali ogranci muslimanske zajednice, a koji u svojim rukama imaju velika materijalna dobra i veliku političku i ekonomsku moć. Oni su uspjeli posvađati i razjediniti muslimane, dok su njihovi ogoljeni interesi protivni samoj suštini vjere na koju se pozivaju.

Te podjele mi ne smijemo sebi dopustiti. Naprotiv, moramo se pripremiti da iznova gradimo muslimansko bratstvo, na univerzalnim principima naše vjere, a nikako na prizemnim i upitnim razlikama.

Mi u Bosni i Hercegovini i šire uvijek smo doživljavali islam kao vjeru topline srca i humanosti. U njemu smo, pobožnošću i čestitošću, koju je islamska poruka u nama izgradila, nalazili utočište u nevoljama i odgovore na sve naše izazove.

Ono što se danas dešava na istoku za nas predstavlja gorko razočarenje. Tamošnja ulema je pristala na dva ultimatuma: redukcionizam u tumačenju vjerskih istina, koji je široke mogućnosti razumijevanja vjere sveo na jednu isključivu; i nemoralne ustupke političkoj vlasti, ogrezloj u korupciju, iz čega su se rodili moralno posrnuće, zulum i zločin. Mi ne smijemo ponoviti te greške!

Dozvolite mi da ovdje citiram riječi poznatog teologa Džahiza iz Basre, koji je, osvrćući se na rigorozno postupanje stanovnika Medine, kazao: „Medinelije samo zbog lahkog zadaha vinom bičuju. Kažnjavaju zbog nošenja praznog mijeha, pretpostavljajući da bi on mogao biti posuda za vino. Neko ko ne odobrava njihove metode možda bi ih mogao upitati: Zašto ne bičuju sve one koji ništa drugo sa sobom ne nose osim uda za preljubu?“

Misija pozivanja na dobro i rigidan i isključiv odnos prema ljudima i njihovim slabostima nisu spojivi. Razumijevanje ljudi, njihove prirode, vrlina i slabosti od ključnog su značaja u radu svakog od nas. Imam i mualim moraju prelaziti i preko onoga preko čega zakon i državna vlast ne smiju, inače će svijet izgubiti nadu. Gubitak nade u očima ljudi veća je tragedija i od samog poroka koji može biti počinjen. Razumijevanje i ljubav mogu nadomjestiti slabosti i promijeniti teško stanje nabolje.

Ono na što bih želio posebno ukazati u našem radu jeste potreba analitičkog upoznavanja muslimanske porodice, s aspekta duhovnog, intelektualnog i socijalnog statusa u kome se nalazi. Nije moguće biti pastir, a ne poznavati ova tri aspekta, ukoliko želimo biti uspješni u radu. Neki od nas, iako mislim da je to manji dio, provedemo život u džematu, a da istinski ne upoznamo život naših džematlija. Čini mi se da je daleko važnije u našem radu poznavati našeg džematliju s ova tri aspekta od toga koliko mi sami znamo teoloških rasprava, koje su, svakako, potrebne.

Bavljenje socijalnim pitanjima u džematu nezaobilazan je dio našeg misijskog rada. Pomoći ljudima u njihovom duhovnom rastu, intelektualnom napretku i rješavanju socijalnih problema nije moguće izbjeći, a da ne bude cijela misija dovedena u pitanje. Čini mi se da će se na ova tri polja odvijati naša borba s vremenom u budućnosti.

Islamska zajednica dosta uredno vodi statistku o broju džemata. To je, svakako, dobro, no daleko bi bilo važnije znati koliko ima živih džemata, u kojima život pulsira i u kojima se jasno vide problemi ljudi i njihovi usponi i padovi. Također, od same veličine džemata, važniji je njihov aktivizam. Aktivan džemat nam valja postaviti kao mjerilo uspješnosti i vrednovanja imamskog rada.

Zato je važno da se sačine kriteriji po kojima bismo mogli izvršiti objektivno vrednovanje svačije misije u Zajednici.

Zamolit ću vas da uložimo napore da imame pripremimo da budu u kondiciji za stalno učenje i sticanje vještina koje su neophodne. Također, vaše učešće u kreiranju seminara, radionica i okruglih stolova je prijeko potrebno. Zajednici treba više mišljenja o onome što je potrebno našem džematliji, ali i imamima od vještina i pomagala. Očekujem vaše aktivno sudjelovanje u radu Uprave za vjerske poslove koja je tu da zajedno s vama osmišljava i realizira zacrtane ciljeve.

Na tome putu molim Milost Allaha, dž.š. Hvala vam i želim vam uspješan rad, riječi su kojim je reisu-l-ulema Kavazović zaključio je svoje obraćanje”.

Islamskazajednica.ba

Sud BiH odobrio pripadniku Islamske države da zatvorsku kaznu zamjeni novčanom

Sud BiH odobrio je da Nedžad Mujić, zvani Ebu Mubarek, koji je osuđen na godinu zatvora zbog pružanja financijske i druge pomoći borcima "Islamske države" zatvorsku kaznu zamjeni novčanom u iznosu 26.600 KM. Kazna je umanjena za vrijeme koje je Mujić proveo u pritvoru, piše Balkanska istraživačka mreža /BIRN/, a prenosi Srna.

"Dok su sve procedure prošle, Mujić je u pritvoru proveo 99 dana. Kada se sve to odbije, on je izvršio uplatu od 26.600 KM na račun Suda BiH", rekao je Mujićev odvjetnik Senad Dupovac

Dupovac je ranije rekao da zbog zahtjeva za zamjenu zatvorske kazne novčanom, Mujić iz pritvora nije upućen na izdržavanje kazne.

Nakon što je Sud BiH prihvatio sporazum o priznanju krivice koji je Mujić sklopio s Tužiteljstvom BiH, on je sredinom listopada osuđen na 12 mjeseci zatvora zbog toga što je od rujna 2013. do polovice 2015. godine iz Austrije više puta odlazio u Siriju, gdje je pružao financijsku i drugu pomoć, te sudjelovao u aktivnostima "Islamske države".

Ako znamo da su radikalni selefisti, preko 3000 njih, u BiH došli preko Hrvatske i tu u vrijeme bošnjačko-hrvatskog građanskog rata (a među njima i njihov vođa Abu el-Ma’ali kasnije povezan sa napadom na pariški metro 1995) i da su cijelo vrijeme bili pod komandom Alije Izetbegovića i Rasima Delića, onda svakome mora biti jasno da bi ta povezanost bila nemoguća bez amina američkih predstavnika, baš kao što bi bez tog amina bilo nemoguće da Ambasada RBiH u Beču 1993. izda pasoš Osami bin Ladenu.

Kada se u Sarajevu održi skup podrške i saosjećanja za ubijene civile u Alepu, a zapravo se, neizbježno radi i o skupu podrške sirijskoj opoziciji, istoj onoj opoziciji koja za sobom nije ostavila ništa manje strašan trag od ISIS-a (ili generalno neki provehabijski skup), običajeno se formiraju dvije ekstremne i netačne reakcije.

Prva sve učesnike takvih skupova a i stanovnike Sarajeva kasifikuje kao simpatizere ekstremnog islama i potencijalne teroriste. Druga u potpunosti želi minimizirati opasnost od islamističkih radikala i cjelokupan događaj prikazati kao djelovanje neznatne manjine među Bošnjacima, čiji utjecaj preuveličavaju srpski i hrvaski političari, kako bi što lakše podijelili Bosnu i Hercegovinu, a bošnjačke kantone pretvorili u, parafraziram “Palestinu”, ili im predodredili sudbinu “Krimskih Tatara”.

Prva reakcija je netačna zbog proste činjenice da većina Bošnjaka ne bi prihvatila život u islamskoj državi. Ponašali bi se, doduše, poput Al-Wardijevih Arapa koji glasaju za islamsku državu da bi, potom, pobjegli u sekularnu, sa tom razlikom da pristojan broj Bošnjaka voli pametovati u superiornosti islama nad liberalnom demokratijom, ali, kad bi došlo do pokušaja implementacije prvog, većinom bi reterirali u drugo i rastjerali fanatike koji ih žele lišiti alkohola, dernečenja, rekordnih turističkih posjeta Beogradu i Zagrebu i svega sličnoga. Pa ipak, to samo u slučaju da bi većinu Bošnjaka iko išta i pitao. I upravo u tome leži jalovost argumenata minimzatora selefističke opasnosti, kako za Bošnjake, tako i za BiH. Ako pratimo faze instalacije radikalnog islamizma u BiH, onda nam je jasno da su njegova slobodna promocija i porpovijedanje, čak i nakon niza ratnih zločina i postratnih terorističkih napada skandala, bili nezamislivi bez podrške zapadnih obavještajnih službi, dakle obavještajnih agencija onih zemalja koje su 1992. priznale režim Alije Izebgovića u Sarajevu.

Ako znamo da su radikalni selefisti, preko 3000 njih, u BiH došli preko Hrvatske i tu u vrijeme bošnjačko-hrvatskog građanskog rata (a među njima i njihov vođa Abu el-Ma’ali kasnije povezan sa napadom na pariški metro 1995) i da su cijelo vrijeme bili pod komandom Alije Izetbegovića i Rasima Delića, onda svakome mora biti jasno da bi ta povezanost bila nemoguća bez amina američkih predstavnika, baš kao što bi bez tog amina bilo nemoguće da Ambasada RBiH u Beču 1993. izda pasoš Osami bin Ladenu. Isto bi tako bilo nemoguće da pomenuti Abu el-Ma’ali pod imenom Safet Abid Ćatović radi kao zamjenik šefa Misije RBiH pri UN-u. Jednako je nemoguće da Američka ambasada u BiH, kao i njoj pripadajuće sigurnosne i obavještajne strukture nisu upoznate s činjenicom da su selefijski krugovi u BiH povezani sa regrutacijom boraca u redove sirijske “demokratske” opozicije. Šta to, zapravo, implicira?

Samo to da su Amerikanci interes Alije Izetbegovića i umjerene islamističke grupe oko njega za priznanjem BiH, spojili sa vlastitim interesom instaliranja vlastitih operativaca na Balkan, onih koji ga, u datom trenutku, baš kao i u Siriji, mogu pretvoriti u pakao u službi ineteresa američkog imperijalizma na Balkanu. U tome, nema ništa naročito satansko ili nelegitimno, ali nam u dobroj mjeri objašnjava kalup iz kojeg je od izetbegovićevske smjese islamizma sa ljudskim licem, 1993., na bazi islamskog identiteta i osmanskog nasliješa izlivena bošnjačka nacija.

Oni Bošnjaci koji zanemaruju selefističku opasnost ili je nastoje prikazati isključivo kao divljanje manjinskih radikala, još uvijek nisu u potpunosti shvatili da su ti radikali psi na lancima njihovih imperijalističkih seniora, koji, po afganistanskom i sirijskom modelu, kad-tad mogu biti pušteni sa lanca, ili, još gore, sa njega se otrgnuti.

U tom smislu je vrlo zabrinjujuće ono što je u “O nekim uznemirujućim aspektima američke vanjske politike prema Bosni i Hercegovini”, primijetio politikolog Dražen Pehar, a to je prenošenje impresija iz Američke ambasade u Sarajevu o tome da su ‘fed up with the victim talk’ (zasićeni pričom o žrtvi) pa čak i da ‘they [Bosnian Moslems] brought it on themselves’ – ‘oni, bosanski muslimani, na sebe su to sami navukli’.

Da je stanje, u tom pogledu, vrlo alarmantno, shvatio je i akademik Esad Duraković, inače jedan od rijetkih bošnjačkih intelektualaca koji se, sa zabrinurošću osvrnuo na masovno naseljavanje Arapa u bošnjačke kantone. U svome posljednjem tekstu “Halep: Totalna destrukcija” indirektno kritikuje sarajevski protest:

“Kada su pobunjenici svih vrsta, a u svakom slučaju ‘isilovskog tipa’, osvajali Halep, također uništavajući i koljući, nije se dizala ovakva galama po svijetu jer su oni bili na zadatku obaranja al-Asadova režima, koji je bio meta zapadnjačkih snaga a koje su, zapravo, konstruirale monstruozni ISIL i druge destrukcijske sile po Siriji. Sad, kada ta snaga koja je imala zadatak da razori legitimni sistem u Siriji, trpi poraz, svijet je sažaljeva, ali na jedan perfidan način: tobožnjom brigom za civile o kojima nisu brinuli kada su ih satirali surovi pobunjenici do zuba naoružavani iz vani.”

Nema sumnje da su se na sarajevskom skupu na kojem su radikalni selefisti, zajedno sa svojim sirijskim istomišljenicima, urlikali “Tegbir-Allahu ekber”, okupili i mnogi, poslovično neinformisani ljudi, koji, generalno, žale za civilnim žrtvama, u bilo kojem ratu, poistovjećujući ih sa sarajevskim u periodu 1992-1995. Međutim, takvi naivci su upravo slika bošnjačke većine, koja dopušta da bude “korisni idiot” za globalne agende koje joj, zbog skučenih pogleda, dugogodišnjeg zaglupljivanja, indoktrinacije islamističkom propagandom i iluzornošću izgradnje moderne nacije u takvim uslovima, ni približno nisu jasne. A još će manje biti jasne u presagivanju globalne moći u eri Putin-Trump.

Možda su u svemu najadniji prizor činili sarajevski gradonačelnik Ivo Komšić, kao i predstavnici drugih vjerskih zajednica u nestanku, koji su podsjetili na dobra stara vremena islamističkog ludila i marioneta Alije Izetbegovića. Džihad građani na dugme.

Piše: Vuk Bačanović, Dnevnik.ba