SUD BIH Potvrđena optužnica protiv Envera Buze zbog zločina nad Hrvatima u Uzdolu
Objavljeno 02.09. - 13:49

Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je optužnicu koja optuženog Envera Buzu tereti da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Optužnica ga tereti da je za vrijeme rata u Bosne i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između Armije BiH i HVO-a, u svojstvu zapovjednika Samostalnog bataljona Prozor Armije BiH, sa stvarnom i efektivnom kontrolom nad pripadnicima jedinice SB Prozor koja je 14. rujna 1993. izvršila napad na selo Uzdol, općina Prozor i u zaseocima Križ, Zelenike i Raiče, u kojem je na okrutan i svirep način ubijeno 27 civila hrvatske nacionalnosti, propustio da poduzme nužne i razumne mjere da počinitelji tog djela budu kažnjeni, priopćeno je iz Suda BiH../HMS/

ČOLOMAN OSUĐEN NA 3 godine zatvora za ratne zločine na području Viteza

Objavljeno 23.09. - 17:26

Žalbeno vijeće Suda BiH osudilo je pripadnika Sedme muslimanske brigade Armije BiH, Jasmina Čolomana na tri godine zatvora zbog zločina u mjestu Počulice kod Viteza u travnju 1993. godine.

Nakon ponovljenog suđenja, Vijeće je Čolomana proglasilo krivim uz obrazloženje kako je sa, zasad nepoznatim supočiniteljem ubio tri, a ranio devet hrvatskih civila koji su bili zatvoreni u domu u Počulicama.

Žalbeno je vijeće ranije već ukinulo prvostupanjsku presudu kojom je Čoloman bio oslobođen spomenutih optužbi./HMS/

3 godine za 3 ubojstva civila, nekoliko ranjavanja i premlaćivanja zarobjenika. Za 1.5 godinu će biti na slobodi zbog "dobrog ponašanja".
Manje od jedne godine po ubojstvu.

Nastavak suđenja 14.10.

Nastavak suđenja za zločine u Dretelju: Zabadanje igala pod nokte...

Obrane optuženih su zadržale pravo da svoja uvodna izlaganja iznesu po završetku dokaznog postupka Tužiteljstva.
Čitanjem optužnice i izlaganjem uvodne riječi, počelo je suđenje Ivanu Mediću i Tonći Rajiču za zločine počinjene u logoru Dretelj kod Čapljine.

Optužnica tereti Medića i Rajiča da su od 5. svinja do 17. kolovza 1992. godine, kao pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), sudjelovali u nezakonitom zatvaranju, nečovječnom postupanju, pljačkanju imovine te prisiljavanju na seksualni odnos civila srpske nacionalnosti u logoru Dretelj.

U optužnici se navodi da je Medić u večernjim satima izveo zaštićenu svjedokinju “D” u drugu prostoriju, gdje ju je silovao.

Na teret mu je stavljeno i da je 2. lipnja 1992. godine prilikom ispitivanja mučio zaštićenu svjedokinju “C”.

''Udarao ju je palicama po rukama, zabadao joj je igle pod nokte, i na kraju zapalio kosu, od čega oštećena i dan-danas ima ožiljke, ali i psihičke traume'', stoji u optužnici koju je pročitao tužitelj Stanko Blagić.

Tužiteljstvo tereti Tonću Rajiča da je zaštićenoj svjedokinji “A”, uperivši pušku u nju, prijetio da će je ubiti, a nakon toga je vrijeđao.

U optužnici se navodi da je zaštićeni svjedok “B” u tom trenutku skočio na Rajiča i, okrenuvši mu pušku k zidu, tako spasio život oštećenoj.

U uvodnom izlaganju tužitelj Blagić je rekao da će dokazati da su optuženi izvršili ova djela. On je naveo da su oštećeni bili nezakonito zatvoreni u logor samo zato što su srpske nacionalnosti.

''Da su optuženi počinili ova djela dokazuju iskazi svjedoka ‘A’, ‘B’, ‘C’, ‘D’ i ‘F’, koji ne samo da govore o svom boravku i nazočnosti optuženih u logoru, već i opisuju sve radnje njihovog nečovječnog postupanja'', kazao je tužitelj.

Obrane optuženih su zadržale pravo da svoja uvodna izlaganja iznesu po završetku dokaznog postupka Tužiteljstva.

U ovom predmetu su bili optuženi i Miroslav Hristić i Milenko Nogolica, ali je protiv njih postupak razdvojen jer su u bjekstvu.

Suđenje se nastavlja 14. listopada, prenosi Birn.

Petak, 7. listopada 2016. 18:35

Spomen na Ivicu Stojaka

Cvijećem i upaljenim svijećama na groblju „Bojna“ u četvrtak u kasno poslijepodne Travničani su obilježili dvadesetčetvrtu godišnjicu mučkog ubojstva Ivice Stojaka, prvog zapovjednika HVO-a u Travniku.

Stojaka su 20. listopada ubili hicima u leđa kroz vjetrobransko staklo automobila pripadnici tada savezničkih bošnjačkih snaga na nadzornoj točki na istočnom ulazu u Travnik.

Nikakvog povoda za ovo mučko ubojstvo nije bilo, ali je jasno da je bilo smišljeno i planirano. Bio je to ujedno i prvi ozbiljni uvod u sve ono krvavo što se u naredne dvije godine događalo u bošnjačko-hrvatskom krvavom ratu na području Lašvanske doline.

Za mučko ubojstvo Ivice Stojaka, kao i za mnoge druge pojedinačne i masovne zločine počinjene nad Hrvatima Travnika, još uvijek nitko nije odgovarao. Istina, sudski proces protiv osumnjičenih za ubojstvo Ivice Stojaka je vođen u Travniku, no, navodno, dovoljno dokaza za krivicu osumnjičenih nije bilo (?) i od daljnje istrage se odustalo.

Na Ivičin grob na groblju „Bojna“ cvijeće su položili predstavnici travničkih udruga proisteklih iz Domovinskoga rata, te prijatelji i njegovi suborci. Prigodnim rijećima o liku i djelu pokojnog Ivice govorio je njegov suborac i prijatelj, general HVO – Ilija Nakić. U matičnoj župi ubijenog Ivice Stojaka, u župnoj crkvi sv. Mihovila Arkanđela u Ovčarevu, slavljena je sveta misa zadušnica, a predvodio ju je, fra Dario Udovičić.

Izetbegovic was jailed as an Islamic activist before the dissolution of Yugoslavia and The Hague war crimes court, the ICTY, revealed on the day of his funeral in 2003 that he had been under investigation for war crimes.

Zločini u Počitelju i Dretelju: Silovana u autu

Na ovom ročištu je pročitana izjava Mirsada Muminovića, pripadnika HOS-a, koji je u ratu bio smješten u 'staroj pošti' u Čapljini.
U nastavku suđenja za zločin počinjen u Počitelju, Tužiteljstvo BiH je pročitalo iskaz u kojem je svjedokinja opisala kako ju je početkom srpnja 1992. godine silovao nepoznati vojnik.

Svjedokinja T.Č., koja je u međuvremenu preminula, u iskazu datom 2014. godine kazala je da je živjela u Počitelju s majkom i tetkom. Prisjetila se kako su 1. srpnja 1992. u kuću ušla dva maskirana vojnika, vezala joj oči, te je ubacili u automobil i odvezli. Kako je rekla, jedan od vojnika je izašao u Počitelju, a ona je ostala s drugim nepoznatim vojnikom.

"Davio me je nekim konopcem, koji sam ja osjetila ali nisam vidjela. Oborio me je na sjedište auta, skinuo suknju i silovao. Udarao me je čizmom u nogu, u ruci je imao neko željezo, neki boks kojim me je udarao. Od posljedica davljenja vrat mi je bio otečen", ispričala je T.Č.

Izjavila je da je poslije odvedena u zgradu 'stare pošte' u Čapljini i predata Mirsadu Muminoviću, koji je bio pripadnik Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), nakon čega je odvedena u logor Dretelj, prenio je BIRN. Prema njenim riječima, u logoru su joj dvije žene kazale da ne ide kući jer je njena obitelj ubijena.

"Poslije izvjesnog vremena, saznala sam da se taj vojnik vratio istu večer, ubio moju majku i tetku i zapalio ih u dvorištu mog rođaka Miška Đuraškovića, a zatim zapalio moju kuću. Miško je bio očevidac ubojstva i tko je to uradio on će reći. Kada su vojnici krenuli iz sela, sačekali su ih moji susjedi, zaustavili auto, skinuli kape s lica i vidjeli su da je to naš susjed iz Tasovčića – Edin Sakoč", prisjetila se svjedokinja.

Tužitelj Stanko Blagić je pročitao i izjavu iz 2005. godine u kojoj je T.Č. rekla da je prepoznala jednu od osoba koje su je u srpnju 1992. odvele iz kuće.

Sakoč je optužen da je 9. srpnja 1992. godine sa osobom zvanom Boban došao u kuću obitelji Đurašković u mjestu Počitelj (općina Čapljina), nakon čega su odveli T.Č. Prema optužnici, Sakoč je počeo daviti i konopcem tući T.Č., a potom ju je silovao. Prema drugoj točki optužnice, Sakoč je 10. srpnja, oko tri sata iza ponoći, s Bobanom ponovno došao do kuće Đuraškovića, gdje je Boban ubio dvije osobe.

Na ovom ročištu je pročitana izjava Mirsada Muminovića, pripadnika HOS-a, koji je u ratu bio smješten u 'staroj pošti' u Čapljini. Jedne noći je pred poštu, kako je kazao, došlo vozilo Fiat bijele boje, a u ured je ušao Edin Sakoč i doveo T.Č.

"Primijetio sam da je bila raščupana i vidio sam oko vrata brazde. Imala je šarenu haljinu koja je bila pocijepana i prljava. Rečeno mi je da je odvedem u Dretelj. Ostavio sam je na kapiji. Bilo mi je žao jer sam poznavao njenu obitelj, ali sam morao to učiniti", rekao je Muminović u iskazu koji je pročitan jer je i on u međuvremenu preminuo. Suđenje se nastavlja 4. studenog.

Petak, 28. listopada 2016. 18:47

(N)I po babi (n)i po stričevima

Ni nakon dva tjedna ne stišavaju se reakcije Hrvata u BiH ali i javnosti u Republici Hrvatskoj na uhićenja desetorice visoki dužnosnika HVO-a Orašja. Ukazuje se, uporno, rekli bismo i argumentirano, na političke utjecaje na Tužiteljstvo BiH, na njihov rad, na dvostruke aršine kada je u pitanju pokretanje postupaka protiv osumnjičenih za počinjene ratne zločine u proteklom ratu u BiH. Slijede i reakcije prozivanih koji brane svoje postupke, a politike, bošnjačka i srpska, zaklinju se u neovisnost pravosudnih organa na nivou entiteta a pogotovo Tužiteljstva i Suda za ratne zločine Bosne i Hercegovine. A malo tko im vjeruje, čak ni oni za koje se može reći da su naivni i neupućeni!


Hrvati u BiH su ogorčeni, razočarani, a to se posebno može reći za Hrvate u srednjoj Bosni gdje je niska neprocesuiranih ratnih zločina Armije BiH, a i srpskih paravojnih snaga, vrlo dugačka. Kada su u pitanju uhićenja desetorice Hrvata iz Orašja govori se čak i o udruženom zločinačkom poduhvatu, što bi bilo smiješno da sve rečeno nije tužno. Jer, o šačici pripadnika HVO-a hrvatske ali i bošnjačke nacionalnosti, a prema uhićenjima da se zaključiti kako su zločine činili samo Hrvati, govori se kao da su oni, a ne srpska vojska prognali, opljačkali, zatočili, mučili, maltretirali, mnoge i ubili, više od 250 tisuća Hrvata i Bošnjaka s područja Bosanske Posavine i drugih dijelova sadašnje Republike Srpske.

Kada je riječ o spominjanju udruženog zločinačkog (hrvatskog) poduhvata kako bi se dodatno dala težina počinjenih zločina i opravdala uhićenja desetorice pripadnika HVO-a Orašja, Hrvati s područja srednje Bosne upućuju pitanje nadležnim pravosudnim organima Federacije i Bosne i Hercegovine, ne bi li se u tu kvalifikaciju zločina mogao svrstati progon 150 tisuća Hrvata s tog područja u vrlo kratkom vremenu, od druge polovice travnja do kraja lipnja 1993. godine, od strane Armije BiH. Uz to, više od 20 tisuća njihovih domova je opljačkano, teško oštećeno, srušeno ili zapaljeno.

Nekim od uhićenih u Orašju na teret se stavlja zapovjedna odgovornost, kvalifikacija koja se (zlo)upotrebljava kako komu, kako za koga, kako to neovisno (?) tužiteljstvo odluči. U okviru te kvalifikacije i odgovornosti, recimo, konkretno Hrvati Bugojna pitaju ne bi li se pod tu kvalifikaciju mogli, trebali i morali staviti Dževad Mlaćo, predsjednik ratnog Predsjedništva Bugojna i nešto šireg područja, ratni gospodar života i smrti Hrvata u ovom gradu i zapovjednik Operativne zone „Jug“ Armije BiH, Selmo Cikotić. Naime, iz Bugojna je prognano više od 15 tisuća Hrvata od 16.100 koliko ih je u tom gradu do tada živjelo. Njihova imovina je opljačkana, stambeni i gospodarski objekti u velikom broju uništeni, 1060 ih je prošlo torture u desetak logora Armije BiH, trojica od njih su poginula na prisilnom kopanju ratnih rovova, dvadesetak ih je na tom poslu ranjeno, a 23 zatočenika odvedena su u nepoznato, posmrtni ostaci trojice su pronađeni dok se za tijelima dvadesetorice još uvijek neuspješno traga. Teško su oštećene crkve, grobaljske kapelice, nadgrobni spomenici u Bugojnu, u bugojanskim župama i naseljima, u Glavicama, Kandiji, Humcu, Guvnima… Istina, dijelom za logore i događanja u njima pred sudom su odgovarali Nisvet Gasal, Mujsad Kukavica i Senad Dautović. No, oni su iz drugog, trećeg… hijerarhijskog ešalona zapovjedne odgovornosti. Gdje us Mlaćo i Cikotić, general, kasnije ministar obrane BiH. Kada je u pitanju traganje za dvadesetoricom iz logora Armije BiH odvedenih Hrvata kojima se gubi svaki trag, put do istine jasno vodi preko Selme Cikotića i nadređenog mu generala Envera Hadžihasanovića, zapovjednika 3. korpusa Armije BiH sa sjedištem u Zenici. To se jasno vidi iz njihove službene korespodencije, iz strogo povjerljive pošte, objavljene u Slobodnoj Dalmaciji, u Večernjem listu i u knjizi „Ljudi i vrijeme“, autora, potpisnika ovih redaka. A po toj kvalifikaciji, po zapovjednoj odgovornosti, još prije skoro 20 godina u Haagu su završili , čelnik civilnih struktura vlasti Hrvata u srednjoj Bosni, Dario Kordić, zapovjednik ZP Vitez, Tihomir Blaškić, zapovjednik „Viteške“ brigade HVO-a, Mario Čerkez…, a nešto kasnije šestorica najistaknutijih vojni i civilnih dužnosnika tadašnje Herceg-Bosne

Ovakvih i sličnih podataka, dokaza i putokaza o počiniteljima (naredbodavcima – zapovjedna odgovornost) je na desetine na području srednje Bosne, kada su u pitanju zločini počinjeni nad Hrvatima. U ratu pa i u poraću pokrenutih procesa nema, a i ono malo što ih je bilo završeni su neuspješno. Na žalost dokazi i putokazi o počinjenim zločinima Tužiteljstvo ne zanimaju, ili se to Hrvatima u srednjoj Bosni samo tako čini, u što ih se stalno želi uvjeriti? Recimo dvije supruge i majke, Sarafina Lauš iz travničke župe Brajkovići u kojoj sada, od predratnih 5.600 Hrvata, živi nešto manje od 400 i Anici Jurić iz Kaknja, odakle je prognano 16 tisuća Hrvata, koje su izgubile po tri sina i supruga, upiru prstom u ljude koje za zločine ne optužuju ali tvrde da sigurno znaju tko je to učinio, naredio (zapovjedna odgovornost). Sarafina jasno spominje Omera i Jasmina Lukovića te Avdu Delića iz Čukala i Safeta Dajića iz Stranjana, dok Anica potencira susjeda i poznanika, Irfana Ademija. Na sve to, reakcija nadležnih pravosudnih organa nema.

U viteškom naselju Brdo pripadnici Armije BiH, zarobili su 14 pripadnika radnog voda HVO-a. Odvedeni su u nepoznatom pravcu a nakon više od mjesec dana, pod pritiskom MCK i UNPROFOR-a, njihova masakrirana tijela predana su obiteljima. Nekoliko godina kasnije u ruke Hrvata došao je video zapis mudžahedina iz postrojbe El mudžahid, 7. muslimanske brigade 3. korpusa A BiH, o uhićenju 14 nesretnih pripadnika radnog voda HVO-a. Rodbina ubijenih na snimku je prepoznala sedmoricu domaćih momaka iz susjednog sela Sadovače, članova postrojbe El mudžahid. Imena su objavljena no reakcija pravosudnih organa nije bilo.

U Vitezu je 10. lipnja 1993. godine minobacačka granata ispaljena s položaja A BiH u naselju Kamenjače gdje nikada nije bilo ni vojske ni vojnih objekata, ubila osmoro mališana. Istraga nikada nije ni pokrenuta (zapovjedna odgovornost ?) kao ni za snajperom ubijene četrdesetoro djece hrvatske nacionalnosti na području Lašvanske doline.

Nabrajati, ukazivati, pokazivati mogli bi još, još… tko zna koliko, recimo o zločinu u Križanćevu Selu i Buhinim Kućama nadomak Viteza, o strijeljanju 37 zarobljenih vojnika i ranjenika HVO-a i civila hrvatske nacionalnosti 8. lipnja 1993. godine u Maljinama u travničkoj župi Guča Gora, o progonu i pljačkanju blizu 20 tisuća Hrvata Travnika, o logorima Armije BiH u Zenici (Muzička škola, KP Doma…, u Travniku (Stari grad, Orašac…), u Busovači (Silos…)…Međutim, to u jednoj prići novinarski prostor jednostavno ne dozvoljava, ali , ovaj put, kada je riječ o uhićenjima desetorice pripadnika HVO-a Orašje, Hrvati s područja srednje Bosne postavljaju pitanje: Bi li Tužiteljstvo BiH postupilo isto, promptno, odlučno, bespogovorno reagiralo da je Tužiteljstvo Republike Srpske, dva dana nakon dolaska turskog premijera Erdogana u BiH uputilo zahtjev za uhićenje desetorice visoko pozicioniranih pripadnika A BiH pod sumnjom počinjenog ratnog zločina nad Srbima? Ili, bi li to učinili, optužili i uhitili desetoricu pripadnika srpskih postrojbi samo dan ili dva nakon što je predsjednik Nikolić ili premijer Vučić bio u posjetu Banja Luci i Republici Srpskoj, pod sumnjom da su počinili zločin nad pripadnicima Armije BiH? Bi li?

Na kraju ove priče i pitanje, na koje sigurno nećemo dobiti odgovor: Što je s Mirsadom Kebom, dugogodišnjim istaknutim dužnosnikom SDA, svojevremeno i kandidatom za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH? Što je s njegovim tvrdnjama, navodno o tri tisuće dokumenata , o zločinima koji su počinili pripadnici Armije BiH nad Srbima, a tvrdilo se da je 800 dokumenata jasno ukazuju o zločinima bošnjačke strane nad Hrvatima. Već odavno, (dvije godine) ni glasa o hrabrom Mirsadu Kebi (izdajniku bošnjačkog naroda kako ga je okarakterizirala bošnjačka strana) ni o njegovim dokumentima. A nema ni glasa ni od potpuno neovisnog Tužiteljstva i pravosudnog sustava BiH uopće.

Zvonimir ČILIĆ

http://www.vitez.info/ni-po-babi-ni-po- ... rettyPhoto

“SLUŽBENO LICE” Šemsudin Mehmedović – omiljeni kum mudžahedinima

Objavljeno 12.11. - 23:10


Šemsudin Mehmedović, zastupnik u Zastupničkom domu PS BiH, jedan od osnivača SDA i dobitnik „Zlatnog ljiljana“ ratnih je devedesetih bio omiljeni kum na vjenčanjima tzv. mudžahedina i bošnjačkih nevjesta na području Tešnja.

Mehmedović je tako, tijekom 1993. i 1994. godine, kako piše Dnevnik.ba, bio kum, odnosno, “službeno lice” pred kojim su mudžahedini sklapali brakove s bošnjačkim nevjestama.

Podsjetimo, pripadnici El – Mudžahida već u jesen ’92. operirali su na području BiH, poglavito središnje Bosne, Zenice, Kakanja, Vareša i Zavidovića. Nakon što je samostalni odred El – mudžahid uveden pod tzv. Armiju RBiH kao regularna vojna formacija, mudžahedinski borci i pripadnici Armije BiH nastavili su zajedno djelovati u sastavu Sedme muslimanske brigade koja je kasnije, odlukom Alije Izetbegovića, dobila naziv Slavna sedma muslimanska viteška brigada.

Sedma muslimanska djelovala je u sklopu Trećeg korpusa tzv. Armije RBiH a njeni su ratni zapovjednici bili Asim Koričić, Amir Kubura, Šerif Patković i Halil Brzina.

Jedan od pripadnika odreda El – mudžahid i nekadašnji prvi čovjek mudžaheidnskog kampa „Orašac“ iznad Travnika bio je i Abu Hamza, točnije, Imad – al Husin, Sirijac, koji je 9 godina proveo u imigracijskom centru u Istočnom Sarajevu jer je predstavljao „prijetnju o nacionalnu sigurnost BiH“.

Mehmedović se kao zastupnik u posljednje dvije godine u Zastupničkom domu Parlamenta BiH s pitanjima i inicijativama javljao 17 puta a od toga četiri puta s pitanjem o puštanju Abu Hamze iz „pritvora“ upućenog ministru sigurnosti BiH, Draganu Mektiću.

Mehmedović je prvi upit uputio 13. svibnja 2015. a nakon što na njega nije dobio odgovor pitanje o puštanju Abu Hamze ponovio je i 28. svibnja 2015. godine. Abu Hamza je iz pritvora u Istočnom Sarajevu pušten 18. veljače ove godine a nakon puštanja primio ga je i reis-u-lema Husein ef. Kavazović.

Da ”suradnja” kadrova SDA i mudžahedina nije slučajna pokazala je i nedavna posjeta bošnjačkog člana Predsjedništva BiH i šefa SDA Bakir Izetbegović Islamskoj Republici Iran. Izetbegović je tamo posjetio i obitelji mudžahedina koji su poginuli boreći se u BiH.

Iranski mediji su prilikom Izetbegovićevog posjeta naglasili pomoć Irana „muslimanima za vrijeme rata u BiH“ te istaknuli kako je „Teheran politički uvijek bio uz Sarajevo“.

Istaknuli su i važnost sastanka Izetbegovića s Akbarom Torkanom, predsjednikom Udruge iransko – bosanskohercegovačkog prijateljstva.

Iranski šehidi, nekolicina njih kroz El – Mudžahid i poslije Slavnu sedmu muslimansku brigadu učinili su stravične i zvjerske zločine nad Hrvatima u središnjoj Bosni (Dusina, Bikoši, Miletići, Guča Gora) i na Srbima u Vozući kod Zavidovića, podsjeća Dnevnik.ba./HMS/

BUGOJNO: Na groblju mučili zarobljenike pa dobili 13 godina

Objavljeno 19.12. - 10:28

Županijski sud u Novom Travniku nepravomoćno je osudio Muhku Velagića na sedam, a Safeta Velagića na šest godina zatvora zbog ratnog zločina nad zarobljenicima krajem srpnja 1993. na području Bugojna, piše Večernji list BiH.

Prema optužnici, nakon žestokih sukoba Armije BiH i HVO-a, zlostavljali su zarobljene Hrvate i na muslimanskom groblju Crnići nadomak Bugojna. Svjedok Željko Miloš je naveo da je iz zatvora u salonu namještaja odlazio kopati grobove za poginule bošnjačke civile.

– Tukli su nas palicama, pendrecima, čim su god stigli, jednostavno iživljavanje… Muhko je prednjačio – posvjedočio je Miloš, dodajući kako je vidio kada je ovaj udario lopatom Marija Zrnu, zarobljenog pripadnika HVO-a. Zaštićeni svjedok “I”, koji je bio zatočen u podrumu bugojanske Gimnazije, vidio je Muhku kako tuče i zatočenika Ivicu Lozančića.

– Nismo imali hrane i vode i nismo mogli držati krampe. Prvi je odustao Vinko Zrno, tukli su ga, a on je jaukao. Mario je kasnije odustao, pa su i njega tukli, ali on ni glasa nije pustio, kazao je svjedok “I”. Svjedok Mario Franjić ispričao je da je nesretni Mario Zrno bio s njim u podrumu zgrade časnih sestara, ali da se jedan dan nije vratio iz prisilne radne akcije. – Došli su umorni, prljavi, gladni i žedni. Ispričali su da je Mario rekao da ne može više kopati, pa su ga civili nastavili tući, uhvatili za noge te vukli po travi. Imao je puna usta zemlje, kaže Franjić. Svjedok Enes Handžić, bivši pomoćnik zapovjednika za sigurnost 307. motorizirane brigade Armije BiH, iz izvješća Vojne policije doznao je za ubojstvo Marija Zrne, ali odgovorni nisu procesuirani jer se o svemu šutjelo./HMS/

To je slučaj i s Nihadom Bojadžićem. Prizivno vijeće Suda BiH potvrdilo je Nihadu Bojadžiću, ratnom zamjeniku zapovjednika jedinice “Zulfikar” Armije BiH, kaznu od 15 godina zatvora koju mu je u prvostupanjskoj presudi izrekao Sud BiH 2015. godine. U većini slučajeva, kada je osoba osuđena na samo pet godina i jedan dan, mora odmah na izdržavanje kazne, međutim, u slučaju Bojadžića, koji je osuđen zbog teškog ratnog zločina, to ne vrijedi. Unatoč takvoj presudi, Bojadžić se i dalje slobodno šeće Sarajevom, tvrdi Večerenji list. A pojedini pripadnici Armije BiH koji su osuđeni za ratni zločin služili su kaznu u zatvoru otvorenog tipa.

Ratni zločin u Trusini

Sud BiH je početkom siječnja ove godine donio drugostupanjsku presudu kojom su potvrđene osuđujuće presude trojici bivših časnika bošnjačke Armije BiH proglašenih krivima za ratne zločine nad Hrvatima u selu Trusina kod Konjica. Odbačene su žalbe obrane i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom su Mensur Memić i Nedžad Hodžić proglašeni krivima za ratni zločin protiv ratnih zatočenika, a Nihad Bojadžić za ratni zločin protiv civilnoga stanovništva te ratni zločin protiv ratnih zatočenika. Sud je Memića osudio na kaznu od 10 godina, Hodžića 12, a Bojadžića na 15 godina zatvora. Postrojbe Armije BiH napale su Trusinu 16. travnja 1993. i pri tom su ubijene najmanje 22 osobe hrvatske nacionalnosti. Četvorica su bila zarobljeni pripadnici HVO-a, a 18 civili, među kojima je bilo djece, žena i staraca. Ranije su za zločine u Trusini osuđeni Edin Džeko i Rasema Handanović./HMS/

Bivšem zapovjedniku tzv. Armije RBiH doživotni zatvor zbog ubojstva, žalbu pisao i konzul BiH u Njemačkoj

ožu 02, 2017

Bivši zapovjednik Treće bojne 317. brigade tzv. Armije RBiH Hanefija Prijić osuđen je danas na doživotni zatvor u Italiji zbog ubojstva talijanskih državljanina 29. svibnja 1993. godine na planini Radovan kod Gornjeg Vakufa/Uskoplja , potvrdio je Prijićev odvjetnik Almin Dautbegović.

Nakon što je godinu dana proveo u pritvoru u Italiji, sud u Bresciji Prijića je osudio na doživotnu kaznu zatvora.

Dautbegović je za televiziju N1 rekao da će podnijeti žalbu na prvostupanjsku presudu koja je objavljena danas. Svo vrijeme Prijić je negirao da je on naredio ubojstva trojice Talijana u svibnju 1993. godine.

Prijić je izručen Italiji nakon što je 28. listopada 2015. godine uhićen na aerodromu u Dorthmundu po potjernici Italije, a Italiji je izručen nakon što je u pritvorskoj jedinici u Dorthmundu proveo skoro 120 dana.

O njegovom slučaju odlučivao je i Sud za ljudska prava u Stazburu, ali žalbe odvjetnik Almina Dautbegovića i konzula BiH u Njemačkoj Dževada Šaldića nisu urodile plodom.

Suđeno mu je zbog ubojstva talijanskih državljana 29. svibnja 1993. godine na planini Radovan kod Gornjeg Vakufa/Uskoplje kada su ubijeni Fabio Moreno, Sergio Lana i Guido Puletti, zločina zbog kojeg je već osuđivan u BiH.

Za ovaj zločin Prijić je po zapovjednoj odgovornosti osuđen na Županijskom sudu u Travniku na 15 godina zatvora.

Nakon provedenih 13 godina i četiri mjeseca u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, Prijić je pušten na slobodu 6. lipnja 2013. godine na osnovu rješenja Odbora za privremeni otpust.

Međutim, Italija nikada nije povukla potjernicu za Prijićem koji je krajem listopada 2015. godine prošle godine uhićen u Dorthmundu na aerodromu prilikom posjete članovima svoje obitelji.

Haris Prijić: Za sudbinu moga oca kriv je nemar države

četvrtak, 02 Mart 2017 18:30 Autor Dnevni avaz

Za ovo je kriv nemar države, kazao je za Avaz.ba Haris Prijić, sin Hanefije Prijića Parage, komandanta Trećeg bataljona 317. slavne brdske brigade Armije RBiH iz Gornjeg Vakufa, kojeg je danas sud u Italiji osudio na doživotni zatvor zbog ubistva italijanskih humanitaraca u maju 1993. godine na planini Radovan.

- Moj otac je od početka nekom bio prijetnja i htjeli su da ga sklone. Očito nikom ne treba. On nije podoban. Da je bio podoban već bi bio vani. Tražili smo reakciju vlasti, niko nije reagirao... Šta rade udruženja boraca i u Gornjem Vakufu i drugdje, niko ne staje uz borce. Da se ovo desilo nekome iz Sarajeva, svi bi reagirali. Ovo se ne dešava samo mome babi... Pogledajte šta se dešava cijelom muslimanskom narodu - kaže Haris koji je teško pogođen viješću o sudbini oca.

Paraga je uhapšen sedam i po godina nakon tragičnih događaja, 6. oktobra 2000., a prvostepena presuda mu je izrečena 28. juna 2001. godine. Iako je u zeničkom zatvoru odležao 13 godina i četiri mjeseca zbog komandne odgovornosti, Italija nikada nije povukla potjernicu.

Prijić je zbog toga uhapšen u oktobru 2015. godine na aerodromu u Dortmundu, te je u februaru prošle godine izručen Italiji. Hanefija Prijić Paraga u pritvoru u Dortmundu doživio je moždani udar nakon čega mu je zdravlje ozbiljno narušeno, a poslije ponovnog hapšenja u Njemačkoj mu je umro i otac.

Sve vrijeme porodica i advokati Prijića su od državnog vrha BiH tražili da zaštite svog građanina s obzirom na to da je već osuđivan za ovo djelo, ali pomoć je izostala.