Uhićen Livnjak: Glumio svećenika i opraštao grijehe za 20 eura
Objavljeno 15.05. - 13:58

Lažni svećenik koji je služio mise, ispovijedao, te prodavao blagoslove za 20 eura osuđen je na tršćanskom sudu, a u pitanju je 32-godišnji Zagrepčanin rodom iz Livna.

Naime, njega je policija zatekla kako blagoslivlja putnike na željezničkoj stanici, a mnogi prolaznici zaustavljali su se kraj njega kako bi proveli nekoliko trenutaka u molitvi.

Unatoč dojmu pravog svećenika što ga je ostavljao ovaj 32-godišnjak s crkvom nije imao nikakve veze. Uvjerljivost mu je davala i svećenička halja s istaknutim križem na prsima. No, nije imao ni potrebne crkvene sakramente, već samo veliku volju i odlučnost da vjernicima uzme novac, piše Novi list.

Da je u pitanju lažni svećenik utvrdili su željeznički istražitelji kojima je u oči upalo pojačano okupljanje vjernika u kapelici u sklopu stanice.

Kako javlja talijanski list “Il Picollo”, baš u trenutku kada su na ulaz kapelice stigli policijski inspektori lažni je svećenik blagoslovio jednog vjernika. Iako je tužiteljstvo za njega tražilo šest mjeseci zatvora i 300 eura novčane kazne, sud ga je osudio na tri mjeseca zatvora i to zbog lažnog predstavljanja. Nije mu dokazana prijevara na štetu vjernika.

Prošle godine “operirao” je po Vodicama. Tijekom 2009. godine “blagosljivljao je i na riječkom Korzu, zbog čega se upozorenjem oglasila i Riječka nadbiskupija./HMS/

Duša se udahnjuje dok je čovjek fetus.

John C.Eccles, How the Self Controls Us Brain...


“Pošto materijalistički pogled na svijet nije u stanju da objasni našu jedinstvenost, prinuđen sam da jedinstvenost sebe samog tj. svoje ličnosti pripišem činu natprirodnog duhovnog stvaranja. Teološki govoreći, svaka ličnost je neponovljiva Božja kreacija koja se usađuje u rastući fetus u vremenu između začeća i rođenja. To je činjenični dokaz unutrašnjeg jezgra jedinstvene individualnosti koji nije moguć bez ‘Božanske kreacije’. Priznajem da nijedno drugo objašnjenje meni nije logično; niti genetska jedinstvenost sa svojom fantastično nevjerojatnom kombinatorikom; niti diferencijacija pod utjecajem faktora sredine koja ne determiniše nečiju jedinstvenost, već je samo modificira.

Zaključak je od neprocjenjivog teološkog značaja. On iznova učvršćuje naše vjerovanje u postojanje ljudske ličnosti kao čovjekove cjelokupnosti i njenog čudesnog podrijetla u Božjem stvaranju. Po njoj prepoznajemo Boga ne samo kao transcedentnog Stvoritelja svemira, Boga u kakvog je Ajnštajn vjerovao,već kao Oca punog ljubavi kome dugujemo sebe same.”

“Ovim izražavam svoje napore da sa dubokom poniznošću razumijem ličnost sebe samog, kao biće koje je u stanju da doživi sopstvenu stvarnost. Nudim vam ovo u nadi da ćemo mi ljudi biti u stanju da otkrijemo tu vjeru koja preobražava u značenju i značaju ovu predivnu avanturu koja je svakome od nas darovana u našem malom mikrokozmosu, kroz naš predivni mozak koji je naš kontrolni centar u procesima memorisanja,kreativnosti i uživanja u odnosima sa drugim bićima.”

Milasova "ljudska komedija"

Da je Danteov genij živ, mogao bi spjevati poemu Umana commedia. Imao bi materijala. Evo malo i ovdje. Na više hercegovačkih portala/facebooka pojavila se neuobičajena vijest fra Dalibora Milasa, 30. kolovoza 2014., a na nekima poslije toga i javno komentirana. Sve je lako provjerljivo na internetu. Ovdje ćemo u kraćenoj formi donijeti nešto od toga s našim osvrtom i na samu vijest i na Milasovu knjigu Hijene Ga nisu dirale, Mostar, 2015.

ČIN PRVI: Akcija fra Dalibora Milasa
"Hvala, oprostite i zbogom. Tri velike riječi, koje se zajedno sretnu samo u rijetkim trenucima."

Hvala. "Hvala vam na svemu. I na dobrim i na lošim stvarima. Utjecali ste na mene i izmijenili me na bolje."

Oprostite. "Vama koji me znate već je poznato da sam jako temperamentna osoba i da previše ne marim za taktičnost."

"Ja sam definitivno odlučio otići. Ne mogu više biti franjevac i svećenik. Jednostavno nisam više taj i osjećam da to nije više moj put. Trebam još napomenuti da odlazim sam, te da me nitko ne tjera. Pokušajte nikoga ne okrivljivati za ovu moju odluku.

Što se tiče moje odluke, konačna je. Ja sam umoran i potreban mi je odmak od svega onoga što me opteretilo, odmak od svega onoga što me guši i što mi ne da mira."

"Ostajem u Crkvi, ali na malo drugačiji način."

"Za dva tjedna odlazim u Austriju i tamo ću nekako na određenoj distanci pokušati dokučiti kuda i kako dalje. Hvala vam što ste bili dio mog traženja.

Zbogom." Tako Milas na posljednjem predavanju slušateljima svojim.

ČIN DRUGI: Reakcije čitatelja

Na to su se mogle pratiti razne reakcije čitatelja, koje također donosimo u kraćenu obliku, s razgodcima, izostavljajući imena:

- 779: rekli su da im se ovo sviđa. [Što? To da napušta svećeništvo i redovništvo? To da ostaje u Crkvi? To da ne krivi nikoga osim sebe?].

- Malo je takvih ljudi kao ti, bez obzira gdje otišao, nastavi istim intenzitetom svijetliti, jer ti si razbio ovu učmalost ne samo riječju nego i djelom.

- Pošteno!

- Dado, hvala na svemu, tvoje riječi i djela imaju dubok trag na ovim prostorima i doći će vrijeme kad će tvoja djela biti temelj hrvatske povijesti [!] i budućnosti, samo tako nastavi.

- Bolje bi ti bilo da si se kantom ladne vode polio, a fino sam ti nedavno napiso. Puno se puta nisam složio s tobom, pa neću ni sada… Sve ovo što si radio ili propovijedo ne leži jednom svećeniku... Samo slijep i glup čovjek nije mogao vidjeti krajnji ishod... A pošto te ovdje svi podržavaju, evo da ja budem jedan koji kontrira, bez obzira što će me tvoji fanovi shvatiti pogrešno...

- Pater Pio je bio proganjan pa se nije povuka iz Crkve! Nemaš pravo, Dado, izaći iz Reda.

- Hrabrost je vrlina velika! Nema predaje, zna to fra Dado i zato odlazi.

- Falit ćeš nam, tu nema dvojbe, nekako srasli smo s tobom, a i ti s nama…

- Evo suza mi potekla…

Međučin prvi: Ispravljanje krive Drine

A onda se odjednom iz prikrajka, odakle je valjda sve to motrio, javio osobno fra Dalibor Milas: "Ajde, molim vas, nemojte više ništa komentirati. Ispada kao da sam mrtav ili što li već. Nisam. Ja sam itekako živ. I nemojte me žaliti. Fala vam. Ćao."

Međučin drugi: Tek onda navalilo

Njegovi ga, međutim, ne slušaju nego nastavljaju novim stampedom.

- Pratre Dado, dobar si čovik, ali ovo mi nije drago.

- Često odlazimo da bismo se vratili jači...

- I dobro je fra Dado rekao, ne trebamo njega žaliti, žalimo sebe. Onaj gore sve vidi i kažnjava nas… i treba nas još gore kažnjavati dok ne progledamo.

- Prvi put vas vidjeh prije 3 god. i pomislih u sebi... ovaj fratar neće još dugo bit fratar. Svaki razvedeni brak i prekinuto svećeništvo u meni stvara sumnje u stvari za koje se živi. Razumijem za Mostar, ali ne mogu razumjet odlazak iz Reda.

- Pustite čovjeka na miru. Rekao je svoje. Nama preostaje ili prihvatiti njegovu odluku i pokušati biti uz njega ili se maknuti.

- Ja znam da je se prije šapljalo "ovi je bija u pratrima", znači sramotno napustio pa i je, kako neko reče, mislim da je ovaj planski sračunato to uradio, oni njegovi članci itd. I sad on ispravan, a drugi loši. Velika je stvar bit svećenik, no ovaj za to nije bio sposoban - znači pustipratar umjesto da se poklopi, on se još diči s tim, ma bezveze, brate.

- Fra Dado je… simbol čovjekoljublja, istine, pravde, nade... Mogao je on i ostati, ali zar to ne bi bilo dvoličnost, prevara, zavaravanje sebe samog i puka kojemu je bio i ostao do posljednjeg trena odan!?

- Dostojanstvo je svećenika miljama iznad svakog oblika borbe, pa bila ta borba opravdana najsvjetlijim ciljevima. Svećenik ponajprije prinosi svetu Žrtvu i time uništava kraljevstvo sotonino. No, mladi svećenici, stasali na modernističkim teološkim učilištima, dobrim dijelom i ne znaju što je svećenikovo dostojanstvo, ne znaju što je sveta Misa i što su sakramenti. Vjera im je oslabljena, relativizam ih guši. Pa traže hobije, pa se eksponiraju u medijima, pa rade sve što treba i ne treba...

- Da je sv. Franjo tako lako odustao, ne bi danas ni bilo franjevaca.

I tako dalje da ne navodimo više sličnih osvrta.

ČIN TREĆI: Adresa

Prema istom internetu Dalibor Milas živi u Grazu, u Augustinumu. Seelsorger - [dušobrižnik]. Svećenik. Nije uopće napustio. Ordenszugehörigkeit [redovnička pripadnost]: Provinzialat Mostar. Franjevac, i to hercegovački, mostarski. Nije napustio ni franjevaštva, ni svećeništva, ni privremeno ni konačno. Sada je bivši ex-franjevac! Prevario i sebe i one kojima je to na portalu objavio. A mnogi to medijski proširili. Milas samo malo komedìjao sa svojim svećeništvom, lakrdijao sa svojim franjevaštvom i izrugivao se sa svojom Crkvom! Ozbiljno je opomenuo mase da ne komentiraju njegove nove odluke, one "konačne". Ali kasno. Mase ne slušaju idola. Jer sada bi idol trebao činiti što mase hoće. I ostalo sve na portalima. Jer čega se pametan stidi, time se nepametan ponosi!

ČIN ČETVRTI: SUDAC

Milas 26. ožujka 2015. jednim novinama izjavljuje: "Mi u Hercegovini smo na jednoj jako niskoj teološkoj razini." A 1. lipnja na svom blogu objavljuje kako Crkva u Bosni i Hercegovini "dobrim dijelom još uvijek počiva na pretkoncilskoj zastarjeloj teologiji duhovne izolacije, nepovjerenja i osude". Mi ovdje u Hercegovini na jako niskom stupnju teologije, a u cijeloj BiH teologija zastarjela, pretkoncilska, izolirana, i onda na toj zastarjelosti i izolaciji počiva Crkva. Kako se već nije sorila?

ČIN PETI: BESMISLICE

Milas se u ožujku o Josipovu 2015. ukazao u Mostaru i zajedno s nekim pozvanim prezentatorima predstavio svoju knjigu Hijene Ga nisu dirale, naslov koji auktor tumači, prema nekom afričkom plemenu koje u svome jeziku i rječniku nema pojma za "uskrsnuće", pa se služi metaforom: Hijene ga nisu dirale. To bi značilo da je Isus uskrsnuo. U svakom slučaju, u našem ambijentu i kontekstu ne može se nikako zaključiti: ako ga hijene nisu dirale, ergo: resurrexit! U najbolju ruku, ako mrtvoga Isusa "hijene nisu dirale", znači da je ostao u grobu. Zašto naslov? - "Živimo u vremenu u kojem hijene ne prežu dirnuti ni u samog Boga" (na posljednjoj stranici korice). Kao da ima vremena u kojem "hijene" ne "diraju" u Boga!

Pustimo metaforu kraju. Idemo na Milasovu novu misao nove teologije o Isusu Kristu, koja će svakomu pozornu čitatelju zapeti za oko. On piše: "Zaboravljamo da je Isus bio i čovjek: rodio se, patio, plakao, znojio se, jeo i pio, družio se s ljudima, smijao, ljutio se… Nije glumio čovještvo. Bilo je pitanja na koja nije znao odgovor: nije znao kad će biti posljednji sud; nije znao epilog getsemanske muke i svoga križnog puta; nije poznavao uskrsnuće. Da je sve to znao, to bi značilo da je Bog svoju ljudskost shvatio kao univerzalnu igru i nebesku predstavu za nebrojene čete anđela, pa i demona" (str. 36).

Najprije nije istina da zaboravljamo da je Isus bio i čovjek. Ističemo to o kršćanskoj svetkovini Blagovijesti, Božića, u Velikom tjednu, o svetkovini Uskrsa, o Marijinim svetkovinama i blagdanima, u nedjeljnim propovijedima gdje Isus nastupa kao čudotvorac, silan na djelu; i kao propovjednik prispodoba, silan na riječi; u susretima sa svojim sugovornicama i sugovornicima. Ne zaboravljamo isticati da se Isus rodio, patio, plakao, znojio se, jeo i pio, družio se s ljudima, smijao se, ljutio… Sve ono što se tiče ljudske naravi, osim grijeha. To se redovito, sustavno i nezaboravno propovijeda i navješćuje. Gdje je to Milas slušao propovijed ili pročitao članak o Isusu Kristu da se nije govorilo i o bilo kojoj njegovoj ljudskoj karakteristici? Ali nije Isus samo čovjek, nego Bogočovjek. Dvije naravi u jednoj Osobi, božanskoj!

Drugo, Milas piše: Bilo je pitanja na koja Isus nije znao odgovora. I navodi četiri takva pitanja bez odgovora:

1. "Nije znao kad će biti posljednji sud." Vjerojatno se za tu tvrdnju oslanja na onu evanđelistovu: "A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac" (Mt 24,36, usp. Mk 13,32). Isus ovom rečenicom kaže da on s ljudske strane nema izvora spoznaje Sudnjega dana. Ali to ne znači da nema s Božje strane. Jer, kao što se ta rečenica može navesti da Isus ne zna časa Sudnjega dana, tako se mogu navesti svetopisamske rečenice gdje se jasno vidi da je Kristu sve to poznato: Sv. Pavao piše Kološanima da su u Kristu "sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena" (2,3). Sva bogatstva spoznaje! Ili ona glasovita u Otkrivenju: "Evo, dolazim ubrzo, i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakome po njegovu djelu!" (22,12). Ovdje čak kaže da dolazi "ubrzo". Za njega Sudnji dan znači - ubrzo!

Ali kao Sin Božji, Druga Božanska Osoba, to je savršeno znao. A u Isusu postoji jedna Osoba, ona Božanska, koja je subjekt ili njegov JA, s dvije naravi, božanskom i ljudskom.

2. "Nije znao epilog getsemenske muke." Kako Milas pretpostavlja da je Isus znao uopće za "getsemansku muku"? Za muku zna, a za epilog muke ne zna? Čudna li nova nauka! Ni to nije točno. Navijestio je sam epilog muke barem tri puta: "Otada poče upućivati učenike kako treba da pođu u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanca" (Mt 16,21). Vrlo jasno naznačeno o čemu je riječ i svoje je učenike posebno poučavao do te mjere da ga sv. Petar hoće odvratiti od toga, a on ga naziva "sotonom" (Mt 16,23). Isus zna i unaprijed navješćuje da "Sin čovječji ima biti predan ljudima u ruke" (Mt 17,22), dakle uhvaćen! "Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima" (Mt 20,18), uhvaćen! Čak i četvrti put neposredno pred uhićenje u Getsemaniju: "Evo, približio se čas! Sin čovječji predaje se u ruke grešničke!" (Mt 26,45), uhvaćen! Tako slično paralelno u Evanđelju sv. Marka i sv. Luke. Prema tomu Isus savršeno zna što će se dogoditi na svršetku getsmanske muke: da će biti "predan u ruke" ljudima, odnosno glavarima svećeničkim i pismoznancima, tj. u ruke grješničke. I to on sam čini, predaje se, svjesno i svojevoljno. I nije to nikakva "gluma", o kojoj fra Dalibor piše, nego savršena spoznaja i slobodna volja koju Isus, i kao čovjek, iskazuje u najvažnijem trenutku zemaljskoga života i učenike o tome unaprijed poučava i za to priprema.

3. Nije znao "epilog svoga križnog puta". Kako Milas pretpostavlja da je Isus znao da će imati "križni put"? Za križni put zna, a za epilog križnoga puta ne zna? Čudna li nova nauka! Ni to nije točno. Unaprijed je Isus navijestio učenicima svojim barem tri puta kakav će biti sam epilog križnoga puta. Hajdemo sada po sv. Marku: "I poče ih poučavati kako Sin čovječji treba… da bude ubijen" (Mk 8,31). Usmrćen. Govoraše im: "Sin čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga" (Mk 9,31). Usmrtit će ga. I poče im Isus kazivati što će ga zadesiti: "Osudit će ga na smrt, izručiti poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga" (Mk 10,33-34). Ubiti na mrtvo. Tako slično paralelno u Evanđelju sv. Mateja i sv. Luke. Ili Milas misli da Isus ne zna da će biti "razapet"? Matej upravo to kaže: da će ga izručiti poganima da ga "razapnu" (Mt 20,19). Prema tomu Isus savršeno zna što će se dogoditi na kraju križnoga puta: nakon što su ga Židovi osudili i izručili poganima, bit će razapet i ubijen! Ako to nije jasno znanje i proroštvo, što je onda znanje i proroštvo? I kakvu novu teologiju Milas naučava suprot ovoj biblijskoj, pretkoncilskoj i pokoncilskoj?

4. "Nije poznavao uskrsnuće." Kako tako piše? Pa to i mi u Hercegovini koji smo na tako niskom stupnju teološke kulture, pretkoncilske, zastarjele, znamo da je Gospodin to poznavao! Zar Isusovo Preobraženje, trenutak Slave, o kojem govore sva tri sinoptika (Mt 17,1; Mk 9,2; Lk 9,28), nije bio jasan navještaj Isusova Uskrsnuća? Ali bez obzira na Preobraženje, nije točno da Isus nije navijestio učenicima svojim barem tri puta svoje Uskrsnuće, mjesecima i godinama unaprijed. Hajdemo sada po sv. Luki: Reče: "Treba da Sin čovječji… bude ubijen i, treći dan, da uskrsne" (Lk 9,22). Uskrsnuće! Slično, sažeto i u 9,44. I treći nagovještaj: "Evo uzlazimo u Jeruzalem. I na Sinu čovječjem ispunit će se… ubit će ga, ali on će treći dan ustati" (Lk 18,31.33). Uskrsnuti! Tako slično paralelno u Evanđelju sv. Mateja i sv. Marka. Luka dva puta dodaje da je Isusu sve bilo savršeno znano i jasno, ali učenicima bijahu skrivene te stvari, ne pojmiše o čemu se radi (Lk 18,34), a bojahu ga se pitati o tome (Lk 9,45).

Treće, Milas tvrdi: kada bi Isus znao sve ove stvari u vezi sa svojom mukom, smrću i uskrsnućem, to bi značilo da bi Bog svoju ljudskost shvatio kao "univerzalnu igru i nebesku predstavu za nebrojene čete anđela, pa čak i demona" (str. 36). Sve bi to bila Božja "gluma"! Vidjeli smo i znamo i vjerujemo da je Isus sve to savršeno znao i pokazao da zna, i kao Bog i kao čovjek, i nije uopće ništa "glumio", nego je svjesno, slobodno, dragovoljno predao sama sebe za nas. On - kako sam kaže - ima vlast svoj život položiti i ponovno ga uzeti (Iv 10,18).

Zaključak. Milas svoje slušatelje uvjerava da napušta franjevaštvo i svećeništvo, ne napušta doduše Crkve, nego će u njoj živjeti na malo drukčiji način. On ne zna što radi. A onda se najednom pojavi i kao fratar, i kao svećenik. Da predstavi svoje "Hijene". Sada se pitamo: Da nije sve ovo što je fra Dalibor Milas izvazvao svojim odlaskom iz franjevaštva pa neodlaskom, svojim zavođenjem slušatelja da napušta svećeništvo, pa ne napušta - prava gluma? Ljudska gluma, komedija, hipokrizija, protiv koje se on toliko bori? Koja mu nije na čast ni kao čovjeku, ni kao franjevcu, ni kao svećeniku!

Ratko Perić, biskup

http://www.cnak.ba/index.php?opt=19&id=1289

Nisam skontao ni tekst (preletio sam nabrzaka) niti razlog zašto se Biskup bavi s nekim mladim likom.

Između ostalog,zbog (pogrešne,loše tumačene) teologije.

Mogu ti sigurno reći da moja konfuzija nema veze s teologijom (s obzirom da ne znam razliku između dobrog i lošeg tumačenja).

A to, da si ti bolji teolog od biskupa koji se s tim bavi cijeli život...cijenim te, pa ide bez komentara.

Jok ja...Biskup optužuje orleanskog za "pogrešno" tumačenje!

Nisam skontao ni tekst (preletio sam nabrzaka) niti razlog zašto se Biskup bavi s nekim mladim likom.

Iz više razloga, a mislim da su ključne njegove teološke interpretacije te prozivanje KC u BIH za teološku i duhovnu zaostalost u pretkoncilskom razdoblju. Zamjera mu i nevjerodostojnost u predstavljanju - malo jesam svećenik, malo nisam, malo jesam franjevac, malo nisam i sl.

I nije prvi puta da se biskup bavi nekim mladim likom (franjevcem) s područja njegove biskupije.

Ne znam je li i dalje pratiš - ali da upitam za svaki slučaj: Jesi li iznenađen kako ti je Sarajevo brzo pronašlu zamjenu u vidu mlađahnog Josipa Šimića?

Možda nije fer po tebi da te poredim, jer si ti nešto pokušavao u vidu "drugarske kritike" unutar hrvatskog korpusa - samo što su to Muslimani na svoj način koristili i spinali...dok je Šimić ipak daidža 1000%. No, nije mi jasno zašto im je on trebao, kada je mali obična kopija Jeleča, a ovaj ispred sebe ima još 40-ak godina službe. Ti si ipak bio resurs, jer si bio s područja Hercegovine.

"Pišem pismo (op. gomilu tih pisama), tinta mi se proli..."

Ako želimo zaista očistiti društvo od svih mogućih kriminalaca, onda je potrebno konkretnim argumentima (a ne "rekla-kazala" pričom) demaskirati njihov kriminal i istovremeno stvarati konkretnu alternativu, a ne nekakvim smiješnim pokušajima još više utjecati na održavanje statusa quo.

Žao mi je polupismena naroda kojem su ona diletantska i kvazi-pobožna antičovićevska pisma vrhunac političke kritike i intelektualizma.

P. S. Natjerao sam se pročitati ona nekakva "pisma" i na kraju sam shvatio da bi konstruktivnije bilo da sam pola sata buljio u plafon: nakupina već poznatih informacija, teorija i naklapanja i to usput pomiješna s nevezanim biblijskim citatima i kvazi-teološkim mislima. U cijeloj je ovoj priči samo Čović mogao profitirati.
P. P. S. Nemoj ovog HDZ-ova ćatu (koji je btw zaposlen negdje u državnoj službi) uspoređivati s Jelečom. Nebo i zemlja.

Da, činjenica je da smo svi mi odgojeni promatrati žene i djevojke u nejednakom kontekstu. Odgajani smo i indoktrinirani mentalitetom u kojem su muškarci i dječaci dominantna bića u svakom pogledu; uvjereni smo da su nam žene i djevojke inferiorne; da one nemaju vlastitu prošlost i svoje želje; da je njihova uloga u našem društvu samo proizvoditi djecu i to onu mušku; brinuti se o kući; biti nečiji seksualni trofej; biti asistentica ili tajnica po većinom muškim uredima i da je to ženama velika čast. Naučeni smo da je naša muškost ukorijenjena u dominaciji i bespoštednoj borbi. I da su žene tu samo privjesak. I naše religije nas također uče da su žene Bogu mile samo kad šute, mole i ne talasaju. Koga briga za jednu Ivanu Orleansku? Nju je ionako trebalo na lomaču. Žensko treba biti bogobojazno i muškobojazno. I treba šutjeti i Bogu (i mušku) se moliti i eto joj raja / dženeta. Tako nas uče.

Volontirate u centrima za azilante?

Da, u vrijeme onog velikog vala izbjeglica s tzv. Balkanske rute, volontirao sam u izbjegličkom kampu u južnoj Austriji (Bad Radkersburg). Nisam želio čekati tuđe upute nego sam se odlučio angažirati. Ali, po mome mišljenju, nisam napravio ništa specijalno... Moja zadaća je bila dočekati ljude koji prelaze granicu, ponuditi ih toplim napitkom, hranom i voćem i, ako bi im bilo potrebno, suhom obućom i odjećom. No, da budem iskren, ja sam tu najviše profitirao: razgovarao sam s ljudima koje vjerojatno nigdje drugdje ne bih mogao sresti i bio sam privilegiran što sam mogao slušati životne priče ljudi koji su prošli svoje osobne kalvarije da bi se domogli dijela svijeta koji su smatrali 'rajem'.

Kao kršćanina su me ražalostile reakcije deklariranih katolika i kršćana koji su pod izlikom zaštite tzv. kršćanske Europe odbijali ponuditi ruku pomoći onima koji su bili u nevolji. Bila je ona jedna faza kad je javnost bila bombardirana komentarima u kojima je bio očit nedostatak empatije, ljudskosti i nadasve kršćanstva, u koje se toliko zaklinjemo.

Mene je bilo stid. Mučno je bilo čitati takve komentare, pogotovo što su dolazili iz usta onih koji se u svom neznanju i neinformiranosti i s previše decibela i krivo usmjerenih emocija, u sigurnosti vlastitog doma i tipkovnice, deklariraju kao kršćani i vjernici. Izbjeglice su u tom momentu bili ljudi bez imena, bez osnovnih sredstava potrebnih za život...

Za sve one koji se identificiraju s Kristom nije bilo druge opcije nego pomoći. Kad je riječ o mom angažmanu s izbjeglicama, ima tu i sebičnih razloga. Želio sam, naime, za 20-30 godina biti ponosan što sam u tom povijesnom trenutku odlučio biti na pravoj strani i što nisam okrenuo glavu kad je trebalo zasukati rukave i priskočiti u pomoć onima kojima je bila potrebno.