Raspad Juge:

https://www.youtube.com/watch?v=xKy6hh2z4iQ

U pričama kako je počeo rat i raspad SFRJ miješaju se sasvim proturječne tvrdnje. S jedne strane imamo tezu da je tisućljetni san hrvatskog naroda bila neovisna, suverena i samostalna nacionalna hrvatska država, a s druge da se u Jugoslaviji živjelo dobro. Ne može i jedno i drugo biti istina. Je li Jugoslavija bila grozna tamnica naroda u kojoj su Hrvati kukali, plakali, jecali i noćima sanjali slobodu, ili je bilo dobro?! Dijametralno suprotne tvrdnje koegzistiraju naveliko. Žarko Puhovski u nekoj tribini postavljenoj na YouTube otvoreno kaže da je osobno bio protiv neovisnosti. Po portalima hrpa jugonostalgičara. Iz ishoda referenduma za novisnost, preko 94% za, čovjek bi zaključio da su Hrvati bili jedinstveni u mišljenju da je bivša država zlo koje treba srušiti. No, čitajući portale i raspravnike rekao bi da je barem 20% Hrvata bilo za opstanak bivše države.

S jedne strane raširena je teza kako su svi živjeli zajedno i nitko nikoga nije pitao za narodnost i vjeroispovijest, da su ljudi stvarno istinski bili u bratstvu i jedinstvu ne osjećajući nikakve etničke podjele i mnogi nisu mogli vjerovati kako se dojučerašnja složna braća počinju međusobno klati. Dakle, neki tvrde da je bratstvo i jedinstvo stvarno postojalo, a neki da ono u stvarnosti uopće nikad nije ni postojalo već je bilo obična floskula i umišljena fantazmagorija.

S jedne strane tu je teza da su Hrvati jedinstveni, složna braća listom za slobodu. Međutim, čitajući komentare po portalima i po YouTube-u, vidim da golemo nepovjerenje, potpuno različito tumačenje nedavne prošlosti, međusobno prozivanje i neslaganje postoji unutar hrvatskog naroda. Hrvati se međusobno vrijeđaju naveliko. Kako to, ako smo mi braća svi? Kako su mediji progurali priču o jedinstvu Hrvata kad je činjenica da su Hrvati ne tako davno jedni druge klali naveliko? Hrvat partizan ubijao je često doslovno svog brata Hrvata ustašu, i obrnuto.

Ja sam pitao svoju majku, rođenu 1958., je li ona stvarno u svakodnevnom životu kad je bila mlada sanjala slobodu. Je li joj stvarno u svakodnevnom životu smetalo što Hrvatska nije neovisna država. Kaže da njoj osobno uopće nije smetalo, da se živjelo jako dobro. Kako to? Je li tisućljetni san Hrvata u kojem su oni bili kroz stoljeća ustrajni i jedinstveni neovisnost, ili nije?!

Sta je u tome kontradiktorno, ako smo cak zivjeli relativno dobro, da smo istovremeno htjeli isto tako samostalnost?
Pogledaj u danasnje vrijeme kataloniju, zar oni zive lose, a ipak hoce da se odvoje od spanije.

Istina je većim delom na strani onog što Srbi pišu.

Nisu ljudi svakodnevno razbijali glavu time moze li se kojim slucajem Hrvatska iscupati iz Juge. To uopce nije bila realna opcija u svijesti vecine. Usporedivo s danasnjom situacijom Herceg-Bosne unutar protektorata BiH.

Jednom kada je se ta mogucnost ucinila izglednom, ljudi su se vise zagrijali za nju i bili spremni uloziti vise energije u njeno ostvarenje.

Stvar dakle nije ili-ili. Zivot ide, ljudi su ga nastojali zivjeti sto su bolje mogli, bez obzira na postojeci istovremeno zaostali i represivan model. Tako i danas u BiH, ljudi zive zivot sto je bolje moguce, a zelja za samostalnoscu tinja i tinjat ce dok ne plane. Tesko da ce se ugasiti.

S tim da je Jugoslaviju mogla spasiti etnicka federalizacija i odbacivanje socijalizma, da je provedeno na vrijeme, kontrolirano. BiH dugorocno ne moze spasiti nista.