Gdje pise?

Nigdje na svijetu ne postoji Srijemska Mitrovica.

Islamska Srbija, islamska Crna Gora...

Imućniji muslimani uvakufljavali su: kuće, dućane, voćnjake, maslinjake, šume, gajeve, livade i drugo. U tom se periodu posebno izdvajaju džamije koje su, uglavnom izgrađivane u utvrđenim gradskim sredinama, (Novi/Herceg Novi/, Risan, Spuž, Onogošt /Nikšić/, Medun kod Podgorice, Žabljak na Skadarskom jezeru, Obod na Rijeci Crnojevića, Podgorica, Stari Bar , Ulcinj. 17 ) Širenjem varoši van gradskih bedema, naseljavanjem stanovništva i njegovim razvojem, gradovi dobijaju orijentalni izgled: uski sokaci sa kaldrmom, avlije, kuće sa ćepencima i divanhanama, dućani, tekije i dr. Džamije i sahat-kule čine posebnu orijentalnu sliku varoši. U tome se posebno izdvajaju Pljevlja, Podgorica, Herceg Novi, Nikšić, Bijelo Polje, Stari Bar i Ulcinj. 18

Za vrijeme osmanske uprave na području današnje Crne Gore, u različitim vremenskim periodima, podignuto je 162 džamije. Najveći broj je podignut na području Pljevalja- 26, Bara sa Ostrosom 25, Ulcinja sa Vladimirom 24; Bijelom Polju 20; Podgorici sa okolinom 13. Na nikšićkom području 10; u Herceg Novom, Risnu, Bijeloj i Sutorini 9; na području Stare Crne Gore 8; ( cetinjsko područje ) u Plavskom području 8; gusinjskom 10; Spužu i Danilovgradu 4; Rožajama 3; Beranama 2 i Petnjici 1. džamija. 19 Od tih džamija, takođe u različitim vremenskim periodima, u bunama, ratovima, požarima i zemljotresu uništeno je njih 88. Za mnoge se ni temelji ne prepoznaju, kao ni lokacija na kojima su se nalazile.

Krajem XX i početkom XXI vijeka na temeljima nekih džamija podignute su nove, kao i u mnogim naseljima u kojima nijesu postojale. Danas u Crnoj Gori postoji 116, što znači da su u posljednjem periodu podignute 42. džamije.20 Pored ovih institucija postojalo je i 11. medresa: u Pljevljima 2, Herceg Novom 2; po jedna u Podgorici, Nikšiću, Bijelom Polju, Baru i Ulcinju i niža medresa u Plavu i Rožajama.21

U periodu od 1840. godine na prostorima sadašnje Crne Gore postojalo je 7. Ruždija. Bile su to škole u rangu gimnazija u kojima se pored svjetovnog izučavalo i vjersko obrazovanje. One su se nalazile: u Pljevljima, Podgorici, Nikšiću, Baru, Bijelom Polju, Kolašinu, Beranama i Gusinju.22 Rad ovih škola je prestao kada je crnogorska vlast uspostavljena na ovim područjima a najkasnije 1912. do kada je postojala posljednja medresa i ruždija u Bijelom Polju, a 1918-19 u Pljevljima.

U Balkanskim ratovima zatirani su svi tragovi islama i orijentalne uljudbe.

Srbija je nad Albancima 1912.-1913. izvršila prvi genocid u Europi, ali muk o tome traje do danas!

Nije slučajno da se o Balkanskim ratovima kod nas nije pisalo na objektivan način. Pošto zločinci - „balkanski žandar“ - nisu kažnjeni za pokolje u tim ratovima, niti su se ispričali ni pokajali, nastavili su slično se ponašati između dva svjetska rata i kasnije, sve do danas.

Ideja o čišćenju Srbije od “Turaka” (pogrdan naziv za muslimane) aktualna je u srpskoj političkoj kulturi devetnaestog stoljeća. Kroz cijelo 19. stoljeće protjerivani su muslimani iz njihovih domova u Srbiji, plijenjena im je imovina, sve to i prije stjecanja neovisnosti 1878. godine. Progonima i masakrima iščezao je velik broj muslimana iz Srbije. Uoči Balkanskih ratova Srbija je bila gotovo “očišćena” od muslimanskog življa. Od 217 džamija koje su postojale u Beogradu ostala je samo jedna – Bajrakli-džamija.

Oslabljenom Turskom carstvu – “bolesniku s Bospora” – prijetio je raspad. Čekao se samo mig sa strane, što je učinila Rusija. Započeo je Prvi balkanski rat (1912./1913.) između, s jedne strane Srbije, Bugarske, Crne Gore i Grčke te Turske s druge strane. Oslabljena Turska nije se mogla suprotstaviti ovoj alijansi nego je bila primorana sklopiti primirje sa saveznicima. Pritom je izgubila mnoge teritorije u njezinom europskom dijelu. Pošto neke od saveznica nisu bili zadovoljne podjelom osvojenog teritorija došlo je do Drugog balkanskog rata (1913.), koji je bio između saveznika: Srbije, Crne Gore, Grčke, Rumunjske i Turske protiv Bugara. Srbija je ovim ratovima povećala svoj teritorij za 81 posto!

Surovi obračun s albanskim plemenima

Međutim, ne pišem to da bih opisao tijek ratova, nego zbog žrtava i načina “čišćenja Turaka”, odnosno kako se ponašala srpska vojska prema muslimanima i Albancima.

Dimitrije Tucović, Srbijanac, i sam sudionik Balkanskih ratova, kaže da će ova vojna okupacija Albanije ostati u povijesti srpskog naroda “kao (njihov) najkrvaviji spomenik”. Srbija je htjela izlazak na more i jednu svoju koloniju, ali je ostala bez svega. Teške žrtve podnijela je i srpska vojska, koja nije mogla podnijeti “nikakvu ozbiljniju borbu” s albanskim plemenima. Srbija je uputila vojsku u Albaniju bez prave direktive i strogih naređenAja kako će se ponašati prema albanskim plemenima. Čim je vojska došla u doticaj s albanskim stanovništvom, počinila je takvu pustoš koja je albanski narod gurnula u očajnu borbu za samoodržanje. Svi izvori za život bili su mu presječeni, a stanovništvo opljačkano, pa je je između smrti od gladi i smrti od olova ostalo birati: izabrao je smrt od olova.

Dimitrije Tucović piše (22. 10. 1913.) da se ovih dana navršila godina od sistematskog istrjebljenja albanskog stanovništva u svim područjima koje je srpska vojska zauzela. Ovu godinu dana proliveno je mnogo ljudske krvi po klancima i poljima balkanskog razbojništva. Ono što Balkanskim ratovima udara pečat najbarbarskijih i najkrvožednijih ratova mračnog srednjeg vijeka, to nisu potoci krvi s jedne i druge strane mrtvih naoružanih ljudi, već je to rijeka krvi poubijanog civilnog stanovništva, nevine djece, žena, staraca, sve mirnih ljudi čija je jedina krivica što su se drukčije Bogu molili, drugim jezikom govorili, i što su na svojim ognjištima naivno sačekali divlje najezde srpske vojske. Još i danas, poslije toliko krvavih prizora, kaže Tucović, stoji mu u živoj uspomeni prvi izvještaj o sukobu srpske vojske s Albancima. Taj sukob je izbio prije objave rata. Albanci su namamljeni na domak srpske artiljerije.

Tada su srpski kartači načinili pravu pustoš među Albancima, koji su padali mrtvi u gomilama. Krici bijesa i bola su se skoro izjednačavali s grmljavinom topova. Kroz zrak letjele su ruke, noge, glave i komadi mesa rastrganih tijela Albanaca. Kada je artiljerija prestala tući, bojište se ukazalo prekriveno, ne leševima, nego rastrganim udovima koji su bili prekriveni crvenom bojom – krvlju ubijenih. Tucović ne zna što se dogovaralo ranije, ali je siguran, ako je netko prekršio taj dogovor, to nisu Albanci, nego Srbijanci.

Nebo se crvenjelo od zapaljenih albanskih sela

Još i sada, poslije šetnji po zgarištima raznih mjesta, Tucović ne može zaboraviti dojam koji je na njega ostavilo crvenilo neba od zapaljenih albanskih sela. Vatre zapaljenih albanski sela bile su jedini signal srpskoj vojsci dokle su stigle u prodoru na albanski teritorij. Albansko stanovništvo, koje nije bilo poubijano, koje je moglo bježati, gurala je vojska pred sobom. S padom Kumanova, sakupio se u Skoplju cijeli onaj svijet albanskog stanovništva koje je gurala srpska vojska, a koje je tražeći tu utočište većinom našlo smrt. Tucović je gledao kako se srpski pijani vojnik uveseljavao bacanjem Albanaca strmoglavce na Demir kapiji, u valove rijeke Vardara.

Činilo se da će Srbi prestati ubijati Albance. Na Kosovu je nastala grobna tišina, samo se čula pokoja ispaljena puška „netaktičnim“ držanjem srpskih organa vlasti (ubili bi pokojeg Albanca, op. au.). Sistem tamanjenja Albanaca nije prestao. Čim se osjetilo kakvo komešanje prema srpskoj granici, zapovjednici su „pristupili klanju“. Nad albanskim stanovništvom lebdjela je avet smrti dan i noć. Baš po noći je bilo vrijeme koje je uvijek birano za izvršenje najgorih zločina. Ljude su vodili iz kreveta i zatvora na klanje. „Mir“ i „red“ vladaju svuda. Albanci svake noći nekuda nestaju. I hijene bi ih na čovječniji način podavile, nego što to čine Srbi, zapisao je Tucović.

Krvavi srbijanski pir u selu Ljumi

Kad je Tucović pomislio da će se situacija popraviti, stigla je vijest o pokolju albanskog stanovništva u selu Ljumi. Tu je za nepuna dva sata uništeno cijelo jedno selo, koje je ostalo bez seljana, bez ljudi, selo u kojem su bile samo žene s djecom u krilu, djevojke, bolesni i ostarjeli te djeca svih uzrasta. Naime, rečeno im je da ostanu kod kuće, jer kad su Albanci zarobljavali srpske vojnike razoružali bi ih i pustili, pa su domaći muškarci savjetovali svojim ženama da slobodno ostanu kod kuće. Kod toga srpskog napada na to selo žene su uzalud molile srpske vojnike, dižući djecu rukama u vis, pitajući ih pritom što su oni skrivili da ih ubijaju. Ali ništa to nije pomoglo, ovi su ih što kamom klali, što ubijali vatrenim oružjem. Rezultat je bio da su svi civilni stanovnici toga sela bili poubijani i selo spaljeno. Za veliki uspjeh srpske vojske – taj “junački” podvig Srba, pohvalio se jedan srpski časnik i to veselo ispripovijedao prisutnima – kako su “uništili” selo Ljumu.

Još jedna epizoda iz ovoga rata. Srpska vojska dobije naredbu da topovima puca po albanskom selu, iako to nije imalo nikakva strateškog značaja. Nakon nekoliko sati pucanja dolaze u selo i nalaze kuće porušene, neke su bile zapaljene, stoka mrtva leži između srušenih kuća. Mrtva tijela ljudi rastrganih od topovskih granata leže posvuda. Majka leži mrtva golih grudi, a dijete joj siše grudi.

Tucović na kraju kaže da je srpski tisak tražio “istrjebljenje bez milosti, vojska je (to) izvršavala”. Albanska sela bila su barbarski krematorij u kojima je sagorjelo stotine živih žena i djece. I dok su Albanci zarobljene srpske časnike i vojnike razoružavali i puštali da idu dalje, dotle srpska soldateska nije štedjela ni njihovu djecu, žene ni bolesne.

Lav Trocki piše da su za vrijeme Balkanskih ratova cijela albanska sela pretvorena u “ognjene stupove”. Piše i o četničkim pljačkaškim pohodima protiv turskih i albanskih civila te opisuje prizor albanskih leševa otkinutih glava nagomilanih ispod glavnog mosta preko Vardara u središtu Skoplja. “Bilo je jasno da ti ljudi nisu ubijeni u borbi”, nego su zaklani.

‘Pera’ Karađorđević, štednja streljiva i bestijalna zvjerstva

“Dobri kralj Pera” (Petar Karađorđević) jaše konja u Skoplju. Prolaze srpski vojnici s vezanim Albancima. Pita Petar gdje ih vode, na što mu oni odgovoriše: Na strijeljanje. “Dobri Pera” reče da ne troše municije, nego neka ih kolcem tuknu po glavi i bace u Vardar.

U sjevernom dijelu Albanije srpska i crnogorska vojska cijela su sela pretvarali u zgarišta, spaljujući žive žene, djecu i nemoćne. Njihovu okrutnost opisala je očevidkinja tih događanja, britanska ratna izvjestiteljica i medicinska sestra Mary Edirh Durhan u knjizi The Struggle for Scutari, London, Edward Arnold, 1914. Ona se skrbila za crnogorske vojnike. U knjizi piše kako su Srbi i Crnogorci rutinski mrcvarili albanske, turske i bosanske muslimane, civile. Uočava njihovu praksu odsijecanja nosova i gornjih usana još živim žrtvama. Crnogorci su slavili svoja zvjerstva te u potankosti raspredali o svojim podvizima odsijecanja nosova, te oponašali bajunetom nabijanje na kolac nekog „Turčina“, odsijecanja njegova nosa i gornje usne i vičući savjetovali još živu čovjeku neka ide kući i pokaže svojim ženama kako lijepo izgleda. Svi su uz malo iznimaka odsijecali nosove. Sedamdesetogodišnji starac odrezao je samo dva nosa, ali se opravdavao time da se razbolio. Jedan ruski kirurg koji je bio s njima na Kosovu posvjedočio je da su od Berana u Crnoj Gori pa do Ipeka na Kosovu jedva ostavili nos na nekom lešu. Neki pristaše Crnogoraca izjavili su da ne vide ništa strašno u mrcvarenju mrtvih tjelesa. Oni su izjavili da su mrcvarili i ranjenike prije nego što će im zadati smrtni udarac bajunetom.

U jednom izvješću koji joj je pristigao, Durhan piše da je na brojnim mjestima na Kosovu tlo naprosto prekriveno mrtvim tijelima žena i djece.

Durhan opisuje kako su srpski vojnici mučili civile sporom smrću, radi vlastite zabave.

Sljedeća epizoda dogodila se u selu Arzi. Kada su krajem prošle godine, tj. 1912., srpski vojnici prolazili kroz selo razoružali su seljane, iako im ovi nisu pružali otpor. Kad su se vojnici vratili početkom 1913. zabavljali su se puštajući im krv, ali tako da brzo ne iskrvare. Napravili bi svezanim Albancima – civilima malen rez na ručnom zglobu, laktu i vratu, kao stoci, da bi umiranje duže trajalo, tj. da bi ovi čim duže bili pri svijesti i u silnom strahu čekali smrt. Srbi bi plesali oko umirućih žrtava i oponašali njihove zadnje trzaje pred smrt. Sami se Srbi nisu nikada postidjeli svojih čina, piše Durkan.

Srbima i Crnogorcima nije bio cilj iskorijeniti samo muslimane, nego i katolike. Rezali su noseve sa slika svetaca, koristili su raspela za gađanje vatrenim oružjem, bacali su hostije s oltara i oskrnavili su nekoliko crkava.
Crnogorci su u Plavu, Gusinju i okolnim selima vršili krvave ekspedicije. U tim ekspedicijama zločinstva bilo je svega: noćnog pokrštavanja u Plavskom jezeru, silovanje žena i djevojaka, kidanje nosova muškarcima i urezivanje križa na čelu (Jevrem Brković).

Svjetske sile znale su za ovo, ali ništa nisu poduzele. Britansko veleposlanstvo u Beogradu znalo je za sve zločine, nije ništa učinilo, nego se trudilo zataškati stvari, u čemu je uspjelo.
Ovakvo masovno ubijanje ljudi samo što su druge nacionalnosti, vjere i jezika je genocid. To je prvi genocid u Europi!Je li slučajno da se o Balkanskim ratovima kod nas nije pisalo na objektivan način!? Nije! Pošto zločinci nisu kažnjeni za nedjela u Balkanskim ratovima, niti su se ispričali ni pokajali, nastavili su se slično ponašati između dva svjetska rata i kasnije, sve do danas.

I posle svega ovoga, broj Šiptara na Kosovu i u zapadnoj Makedoniji, Preševu, Bujanovcu i Medveđi skoro isti.

A da ne jedu malo *** ovi tvoji što ovo pišu?

Tek ovo predstavljanje Šiptara kao "mirnih vitezova" je teško ***, posle tri vijeka terora nad hrišćanima Balkana.

to je onda isti fenomen kao i stotine tisuća Srba pobijenih od ustaša, a nakon prvog popisa iza rata nisu izgubili nijednu većinu u bilo kojoj općini.

to ne znači da masovnog zločina protiv Albanaca nije bilo, bilo je itekako, postoje i zapisi međunarodnih institucija iz tog vremena, a i znamo kakav je način ratovanja Srbima normalan, tako da mjesta čuđenju nema.

Tako je, kad konačno dođe obračun sa divljacima koji su tri vijeka terorisali hrišćansko stanovništvo, srpska vojska ih ne mazi.

Koliko su *** ove priče o mirnim Albancima svjedoče i primjedbe čini mi se baš Francuza posle 13. da će se Srbiji oduzeti Kosovo ako ne mogu da obezbijede mir tamo, toliko je trebalo da se umiri kačačka bagra, da ne pominjemo kojekakve "ustanke" koji su ustvari bili upadi iz Albanije. Sama ova budala od Tucovića prvo piše kako Srbi "ne mogu da pobijede nijedno šiptarsko pleme", iako su Srbi zauzeli pola današnje albanske obale i cijelo Kosovo i zap. Makedoniju, a onda priča o "zločinima nad jadnim ženama i djecom". Zvuči kao neki bosanski musliman, čas nepobjedivost čas help Bosnia pljiz.

Nekakva "poređenja" su potpuno besmislena, jer su obim i cifre ustaških zločina poprilično egzaktno utvrđeni.

Ovde nisu, već se samo piše kako "Srbi sve pobiše, popališe uz mučenje" uz gomilu mučnih opisa, a nigdje konkretnih cifara po kojima bi se stvarni razmjer tih navodnih zločina mogao uvidjeti.

Kako su Crnogorci istrjebljivali muslimane?

https://sh.wikipedia.org/wiki/Istraga_poturica

Danas u Virpazaru, ispod sravnjenog grada Besca, stoji mramorna ploča na kojoj su ispisani idući Njegoševi stihovi:

Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo
sad ti nema u našu nahiju
obilježja od turskoga uha
do trupine ali razvaline.

U Višegradu je jučer svečano otkriven brončani spomenik Mehmed-paši Sokoloviću.

Gotovo svi se slažu kako je u pitanju čisti Srbin kojemu je rođeni brat bio pećki patrijarh Makarije. Međutim, budući poglavnik NDH Ante Pavelić je 1929. posjetio Istanbul i pri bilježenju dojmova nazvao tu slavnu povijesnu osobu Hrvatom. "Eto, tu je, pred očima začarani grad burnih i slavnih vjekova, Stambul naših narodnih pjesama, visoka Porta slavnih sultana, moćnih careva, silnih vojski janjičarskih aga, visokih kula punih zlata i alem-kamena, prijestolnica carstva, što se razprostranjivalo na dva kontinenta, iz koje su vladali sultani i slali silne vojske na Izstok i Zapad. Grad, u kojem su carsku volju povadjali veliki veziri, medju kojima je visoko odskočio Bošnjak, hrvatski sin - Mehmed-paša Sokolović i odakle su poslani paše i beglerbezi, da upravljaju svedj novim, osvojenim vilajetima, gdje su se vijali carski sandžaci u obliku konjskog repa na dugačkom držku, kao simbol snage Osmanova Carstva i carske vlasti padišaha. "



https://www.klix.ba/vijesti/bih/u-viseg ... /170628126

Načelnik Općine Višegrad Mladen Đurević i poslovni čovjek Slobodan Pavlović danas su u Višegradu otkrili spomenik Mehmed-paši Sokoloviću.

Spomenik je otkriven u prisustvu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i idejnog tvorca Andrićgrada režisera Emira Kusturice.

Pavlović je rekao da je i njemu i njegovoj supruzi Miri "velika čast i zadovoljstvo što su bili u prilici Višegradu darovati spomenik Mehmed-paši Sokoloviću".

U osmanskom carskom sustavu Mehmed-paša je bio jedan od brojnih koji su ostvarili zavidnu karijeru i dospjeli do položaja Velikog vezira. Podizao je brojne zadužbine i vakufe diljem Osmanskog Carstva. Po njegovom naređenju, 1571. godine izgrađen je most preko Drine u Višegradu, opisan u djelu "Na Drini ćuprija" Ive Andrića, koji je za ovaj roman dobio Nobelovu nagradu za književnost

On je podigao i tri mosta na prostorima sadašnje u BiH i jedan u Crnoj Gori: Arslanagića most u Trebinju, most na ušću Žepe u Drinu, Kozju ćupriju u Sarajevu i Vezirov most u Podgorici. Vjeruje se da je Mehmed-paša Sokolović bio ktitor mnogim sagrađenim fontanama, od kojih je najpoznatija ona u Beogradu, na Kalemegdanu.

Sad su Srbi u cvjećarskom Antinom zanosu, valja to.
Krasno, pored toga što Bošnjaci veličaju agresora sad i Srbi.

Srbomuhamedanac Emir zna posao, Srbi iz svog džepa plaćaju spomenik izdajici i krvniku Srba, Hrvata, Mađara, čovjeku koji je okupirao Rumunjsku i Moldaviju.
O zločinima pod njegovom komandom da ne govorim, etnički očišćeno pola Balkana, spaljene cijele zemlje, izbjeglice na sve strane.

Fuj, još doveli srpsku djecu, pa dotični bi ih potrpao u kola i poslao za Istanbul na proces turčenja, gdje bi muška djeca završila u janjičarima na obuci da sutra ubijaju svoje sunarodnjake i rođake a ženska bi završila kao konkubine u haremima.
Čovjek na ovo izvratanje povijesti i podizanje spomenika muslimanskom ratnom zločincu može samo ostati zabezeknut, još Mehmedu na spomeniku obukli kršćansko europsko odjelo kao da su ga skinuli sa Nikole Šubića Zrinjskog, iako se dobro zna kakvo su odjeću nosili osmanski veziri.

Pogledajte srpski spomenik i usporedite sa izvornim slikama Mehe





Ovo može kometno u temu turčenje po Bosni.
Što bi rekli Mehini sunarodnici đenosajd nad zdravim razumom.

Iz knjige Hrvatski povijesni zemljovidi... Slavonija uoči rata za oslobođenje od Turaka 1683. godine ima približno 220 000 stanovnika. Od toga je 11 000 kalvina (5%), 30 000 grčkonesjedinjenih odnosno pravoslavnih kršćana (13.7%), 73 000 katolika (32.8%) i 108 000 muslimana (48.5%). Oslobađanjem Like, Krbave, Slavonije i Srijema iz temelja se mijenja sastav tamošnjeg stanovništva. Muslimani se povlače na ozemlje pod osmanskom upravom, a povijesno hrvatska područja zauzimaju Hrvati katolici, pretežno iz Herceg-Bosne, i mnogi nekatolici koji su se pod turskom zaštitom nastanili u izvorno hrvatskim krajevima, ali i sa širega balkanskog prostora. Tako 37 000 srpskih obitelji s patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem napušta Kosovo, kolijevku srednjovjekovne srpske države, i nastanjuje se u južnoj Ugarskoj, tj. u današnjoj Vojvodini i na području Hrvatske.

Od približno 150 000 Hrvata katolika, koliko ih je prema nekim procjenama u Herceg-Bosni u posljednjim desetljećima 17. stoljeća, godine 1723. ostat će tek nešto više od 25 000. Franjevac Andrija Šiprašić piše kako je 1696. Unu i Savu prešlo 100 000 bosanskih Hrvata. Godinu dana kasnije, nakon neuspjele bosanske vojne Eugena Savojskog, u Slavoniju je pristiglo još 40 000 katolika. Odlaskom muslimana i useljenjem bosanskih i hercegovačkih katolika narodna i vjerska slika Slavonije bila bi istovjetna slici prije turskih ratova da nije bilo doseljenih pravoslavnih kršćana, koji će htjeti asimilirati već zatečene grkokatolike (unijate), pa i nasilnim metodama, zato će omjer njezinih vjernika prema katolicima biti 1:3. Vrlo nepovoljan odnos starosjedilačkih Hrvata katolika prema pravoslavnim došljacima u Srijemu donekle će ublažiti hrvatski doseljenici iz Like.

Slavonci su zapravo Bosanci, a Bosanci su zapravo Slavonci.

Da li se u ovoj knjizi zaista koristi izraz bosanski "Hrvati" u odnosu na kasno 17. stoljece ?

Nevjerujem,prije se koriste vjerske odrednice:muslimani,katolici.

Nova trvenja između stanovnika Crne Gore istočnokršćanske i islamske vjeroispovijesti. I jedni i drugi su izgleda svjesni da je Duklja bila isključivo katolička.

CPC o simbolu na Sahat kuli: Krstu nije mjesto na muslimanskom vakufu

Političko – religijsku dramu velikih razmjera u Crnoj Gori nije teško izazvati, a to je pokazao i primjer simbola koji je uklonjen sa Sahat kule u Podgorici radi restauracije. Oglasile su se vjerski lideri, pompa je trajala danima, ali pitanje i dalje ostaje – da li krst treba vratiti na vrh ove znamenite podgoričke građevine.

CdM je kontaktirao Muslimansku zajednicu i Mitropoliju crnogorsko primorsku (koje su se ranije izjasnile po ovom pitanju), i pitao ih da li su se njihovi stavovi promijenili. Kazali su nam da „o tome nemaju ništa više da kažu”.

Međutim iz Crnogorske pravoslavne crkve su poručili da, ako ćemo da se držimo istorijskih činjenica, – krstu nije mjesto na Sahat kuli.

Potpredsjednik savjeta Mitropolije CPC Stevo Vučinić, kazao je za CdM da je Sahat kula u Podgorici zadužbina Hadži Mehmed paše Osmanagića, pretka crnogorskoga vojvode Bećir bega Osmanagića, podignuta 1667. godine, i uvakufljena.

„Do kraja Veljeg rata, 1878. godine, na njoj nije bilo nikakvoga simbola, sem sata. Nekoliko godina nakon oslobođenja, jedan podgorički paroh je organizovao postavljanje krsta na njen vrh, koji je uklonjen tokom nedavne restauracije. Ne treba biti posebno pametan, sem elementarno pošten, i priznati da nije mjesto krstu na vakufu jednog znamenitog podgoričkog muslimana. U protivnom, držim da su u pitanju nečije zadnje namjere u vezi ove zemlje, naroda i mira“, rekao je Vučinić za CdM.

Nedavno se postavilo pitanje povrataka uklonjenoga krsta na isto mjesto, njen vrh, koje je aktuelizovao mitropolit SPC Amfilohije, nazivajući odluku o uklanjanju skandaloznom.

„Stručnjaci su nemušto nagovijestili da svi elementi Sat kule koji su postojali prije restauracije moraju biti vraćeni na svoje mjesto jer, kako su kazali, tako propisuju i struka i zakon, zato što je prije nekih 50 godina uvedena u listu kulturnih dobara. Dakle, potvrdili su mu da treba, i nagovijestili da će se vratiti krst na vakufu, što je nonsens. A te iste stručnjake treba pitati, zašto su dozvolili istom Amfilohiju, ne da uklanja ili stavlja krst na more crkava i manastira koji su pod zaštitom, nego da vrši radikalne i sveobuhvatne interevencije koje su u potpunosti izmijenile izgled zaštićenog kulturnog dobra, a Islamskoj zajednici, koja po prirodi stvari brine i o islamskoj kulturnoj baštii, osporavaju kompetencije, i to u korist istoga Amfilohije“, smatra Vučinić.

On ističe da je Amfilohije nastavio da izmišlja, kako je krst nadgrobni spomenik onima koji su oslobodili Podgoricu u vrijeme knjaza Nikole.

„Niti krst na Sat kuli može biti nadgrobni spomenik, niti je Podgorica oružjem oslobođena od Turaka, kao Nikšić i Bar. Već je po odluci berlinskog kongresa, uz uslov da vrati oslobođeni Ulcinj Turskoj, predata i prisajedinjena Crnoj Gori, bez opaljenog metka i bez kapi krvi, 8. februara 1879. godine, u 3 sata poslije podne. Istom prilikom uvrijedio je i nama prijateljsku državu, jer je izjavio da su oni koji su ga skinuli (krst) došli iz Turske, kaže da su došli ovdje da obnove neke stvari, da Crnogorci zarade malo para“, ističe naš sagovornik.

Vučinić ističe da su političari, taj krst nazvali krstom cara Dušana, koji je, kako pišu, simbol oslobođenja rodnog grada njegovog pretka i osnivača dinastije Nemanje, što nije tačno.

„To je glupost. A Nemanja nije rođen u Podgorici nego kršten u nekoj podgoričkoj katoličkoj crkvi, dakle, rođen u duhovnom smislu. Naravno, krstili su ga latinski jereji, jer dugih, sem latinskih crkava tada nije bilo u kraljevini Duklji“, navodi Vučinić.

Iz Islamske zajednice su ponovili, kako ističe, da nijedna od sahat-kula, kao ni džamije i ostali objekti islamskih zadužbina nijesu imali, niti su mogli imati krst kao obilježje.

„Ta pojava je po njima novijeg datuma, isto kao i otimačine i uzurpacije nad imovinom Islamske zajednice u Podgorici i širom Crne Gore, što je tačno. Samo su trebali da kažu da im imovinu uzurpira beogradska patrijaršija, i ko sve drugi“, rekao je on.

Vučinić smatra da je priča oko krsta na Sahat kuli pokrenuta jer se primiču izbori u Podgorici.

„Amfilohije pokušava da se nametne kao zaštitinik i arbitar unutar pozamašnog velikosrpskog korpusa, i koji ima svoje političke favorite, i na drugu stranu da napravi političku pukotinu pomeđu Crnogoraca, Albanaca i Bošnjaka, i spriječi združenu političku protivakciju. Zato on ponovo javno prezentira ratnohuškačku ideologiju mržnje, i to na vulgaran način, kao da živimo u vrijeme ranog srednjeg vijeka. Tako nas je svojevremeno, početkom devedesetih godina prošlog vijeka, uvodio u mračni i sramni period crnogorske istorije, od koga se moraju stidjeti svi civilizovani građani ove zemlje. To pokušava ponovo, i na isti način“, poručio je Vučinić.

Turski!!

Neka ih ;) ko je suradjivao sa turcima i treba turskom palicom dobit batine

nevjerovatno koji kompleksi bosanskih katolika ....Niko vam nije kriv sto nestajete iz BiH ...Hiljade vas odlaze...Ostaju samo stari ...
Gubite sve u BiH kroz narednih 30 godina ...

Meščini da BejHa neće trajati toliko dugo.

Nacin na koji se siri Islam mozete vidjet u BiH kako lagano muslimani imaju vise od 50% udio u stanovnistvu a 1991 imali 43%
Naravno da ovo nije postignuto povecanjem broj muslimana u BiH nego masovnim odseljavanjem katolika koje zadnjih godina poprima katastrofalne razmjere

Ne siri se islam neg ste vi izmedju srba i hrvata birali arape
Niste mogli zlatniju gresku napravit.Kad se sa vasih 23% bosnjacko-arapskog teritorija zakacite sa srbima i hrvatima to ce se skroz drugacije gledat.Kaze al jadzira 2040:srbski imperijalisti masakriraju arapsko stanovnistvo i bosnian moslems,jadni domorodni arapi samo su tjeli da i srbska djeca sjede na podu dok jedu i da režu klitove na svom tisuclj... 10 ljetnoj pradomovini a srbski invazori iz azije im nedaju

Mislim da je islam zanimljiva religija.


บาคาร่า gclub

http://vremenskalinija.me/History%20of% ... e%208.html

Kronologija povijesti i širenja Crne Gore 1784.-1916. Jako puno konkretnih zanimljivih podataka. Kad je srušena ili podignuta koja crkva ili džamija, kad je vođen koji prepad ili boj u ratovima Crnogoraca i Turaka, kad je koje mjesto ušlo u sastav Crne Gore, kada su i kamo iseljeni muslimani, zemljovidi i slike.

Interesantan mi je nacin sirenja u Indoneziji sa trgovinom, a najveca muslimanska drzava.

Islam se dosta proširio, Arapi u istraživačkom i pomorskom umijeću nisu puno zaostajali za zapadnim Europljanima. Proširili su religiju od Maroka na obalama Atlantika, preko prostranstava uz obale Indijskog oceana, do Indonezije (300 milja od Australije) i nekih današnjih filipinskih otoka daleko u bespućima Pacifika.

Međutim, ova tema je ponajviše o egzodusu muslimana iz krajeva današnje Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Zanimljive natuknice sa stranice na koju sam dao poveznicu.

*1858. Podgorica ima 630 muslimanskih i 270 hrišćanskih kuća.
*1876. novi talas muhadžira (muslimanske izbjeglice) koji su se sa ratom izgubljenih prostora sa vojskom povlačili prema Osmanskom carstvu. Oko 1,5 milon muhadžira je napustilo Balkan u periodu od 1878. do 1918. godine (bez uvida u broj ilegalnih prelazaka). Iz Crne Gore, posle 1878. godine, izbjeglice su se upućivale prema Novopazarskom sandžaku, Hercegovini, Bosni, Albaniji, Makedoniji, kao i brodovima (iz Bara i Ulcinja) prema Maloj Aziji. Porta je 1878. osnovala Komisiju za muhadžire, koja je brinula o prihvatu i organizovanju smještaja za izbjeglice.
*1878. masovnije iseljavanje muslimana iz gradova, koji su odlukama Berlinskog kongresa pripali Crnoj Gori. Knjaz Nikola je proglasima i na drugi način pozivao muslimane da se ne sele. Samo iz Nikšića, od 410 muslimanskih porodica, iselilo se 391 (1877. godine).
*1879. (posle) Berane naseljava muslimansko stanovništvo iz Podgorice, Nikšića, Kolašina i drugih mjesta, što utiče na njegov ekonomski i privredni razvoj.
*1894. na skupu, u Manastiru Đurđevi Stupovi, Cemović Avro (1864 – 1914) izabran za vođu tajne organizacije, koja je protiv Osmanlija djelovala u Limskoj dolini i Sandžaku. Do 1910. više puta osuđivan od osmanskih vlasti zbog veza sa Crnom Gorom. U Balkanskim ratovima, brigadir je crnogorske vojske (ustanika iz beranskog kraja). U Kraljevini Crnoj Gori, 1913. godine, upravitelj je Plavsko-gusinjske oblasti, kada je izvršeno masovno pokrštavanje muslimana u tom kraju i pećkoj oblasti . Zbog surovosti, zloupotrebe i nasilja nad domicilnim muslimanskim stanovništvom, bez kažnjavanja je smijenjen sa položaja. Pretpostavlja se da je otrovan 1914. godine.
*1900 (28. avgusta) sagrađena Saborna Crkva Sv. Vasilija Ostroškog, u Nikšiću (u slavu poginulih crnogorskih i hercegovačkih junaka u ratovima od 1875.-1880. godine).
*XX v. (do 1916) sagrađene su, izmedju ostalih, još i icon džamije: Ðonbalića džamija, D. Vusanje, iz 1910; u okolini B. Polja, u Koritima, iz 1912; Klezna i Mide, iz 1914 (okolina Ulcinja) i Ćazim-bej u Tuzima, iz 1908.
*1906. u Sandžaku surovo ugušena pobuna protiv sultana Abdul Hamida II, od strane turskog generala Biševac-Čolović Šemsi – paše (Biševo, Rožaje 1842 – Bitolj, 1908). Poznata je kao "Šemsi-pašina godina". Iste godine učestvovao je u brojnim sukobima na crnogorsko – turskoj granici. 1907. komandant je Makedonske III armije i imao značajnu ulogu u pokušaju gašenja Mladoturske revolucije, 1908. godine. Ubio ga je turski oficir (atentat u Bitolju).
*1909. icon Džamija Sultanija, u Plavu, poklon sultana Abdul-Hamida, za pobjedu Plavljana, Gusinjaca i albanskih dobrovoljaca nad crnogorskom vojskom, na Nokšićima, 1879. godine ("Plavsko-gusinjska afera").
*1909. icon Islamska zajednica na podrucju tadašnje Crne Gore raspolaže sa 39 džmija (17 varoških I 19 seockih).
*1910. naredba Turske da se zatvore sve srpske škole u pljevaljskom kraju i nastojanje mladoturaka da se svim silama spriječe oslobodilačke težnje naroda. Zbog odbijanja hrišćanskog stanovništva da preda skriveno lično naoružanje, turske vlasti naoružavaju muslimansko stanovništvo, suprostavljajući ih hrišćanima, a u ovim podjelama i izazivanju međusobne mržnje između pripadnika dvije vjere u velikoj mjeri doprinose i austro-ugarski agenti. Ipak, kralj Nikola I nije prihvatao predlog delegacije iz pljevaljskog kraja, da se otpočne sa oružanim ustankom protiv Turske vlasti u ovom dijelu Hercegovine.
*1912. icon pljačkanje i paljenje manastira icon Đurđevi Stupovi, kod Berana, od strane Turaka.
*1912. masovnije iseljavanje Muslimana iz Pljevalja (ostavljen veliki broj praznih kuća) i drastično smanjenje broja stanovnika u gradu (7470, od kog broja 1700 Srba i 5770 Muslimana) u odnosu na podatak iz 1910. godine (16000 stanovnika).
*1912. (posle) nastavljena masovna iseljavanja muslimana iz ostalih krajeva koji su pripali Crnoj Gori, uglavnom ka Turskoj (preko Bara i Skoplja).
*1913. (od januara, do kraja marta ) krvavi događaji i brojna nasilna pokrštavanja muslimana od strane lokalnih crnogorskih vlasti na novoosvojenim teritorijama (posebno u Plavsko-Gusinjskoj i Pećkoj oblasti, gdje je zabelježeno masovno iseljavanje muslimanskih porodica). Po saznanju za navedene događaje, kralj Nikola I naredjuje smjenu lokalnih organa vlasti i istragu protiv organizatora i izvršilaca ovog zločina. Dana 17. maja su formirane dvije istražne komisije, koje su potvrdile žalbe delegacije Plavljana na čelu sa Adem-agom Omeragićem i Smailom efendijom Nikočevićem. Gotovo svi muslimani koji su 1913. nasilno prihvatili novu vjeru, vratili su se u pređašnju.

Bošnjački i albanski nacionalni identitet je privremena kategorija dok se ne oformi kalifat islamske države.
Islam ne priznaje naciju, zato oni mogu da lutaju kao cigani i da parazitiraju na tudjim nacionalnim identitetima, jer najbitnije je da islam propoveda svoje zakone odnosno prava, a za to je potrebna država.