Vidi se po imenima starih mostarskih ulica ko su pravi Mostarci: Puzici, Alajbegovici, Lakisici, Sefici, Ramici, Seve, Sestici, Kahve, Bilici itd, itd.
Nigdje ne vidjoh ulicu:Zelenika,Cavara,Ramljaka, Raguza, Raspudica,Primoraca, Pehara, Rozica ...Sve je to sljeglo u Mostar kada je Turska napustila Mostar.Do tada su smjeli samo prespavati u Biskupovoj kuci koja je namjerno napravljena za tu svrhu.

Nije ni ovaj pravi, Dalmatinac je, ali pisma nije losa.; )

Ma Mostarac je mostarac bez obzira odakle je došao ako voli i poštuje ovaj grad. Ja sam uvjeren da je jako malo mostaraca u Mostaru ako bi se gledao taj kriterij i žao mi je zbog toga.

A ovo stoji - u svim gradovima je postotak starosjedilaca jaaako mali, a tu se opet može raspravljati ko su starosjedioci (dali su to oni koji su tu 2,3,4 ili više generacija? Isto tako ono "rođeni mostarac" je jako širok pojam jer se jako puno djece iz ZH rađa u Mostaru pa su "po rođenju" mostarci.

Ja mislim da su pravi mostarci oni koji ovaj grad osjećaju svojim i vole ga bez obzira na sve mane i koji ne gledaju samo kako će ga popljuvati i omalovažavati, a o onima kojima su puna usta govana koja su se izlila iz kanalizacije kod "manđarije" nema smisla ni pričati - jebeš mostarca koji više voli ispričati i razglasiti nešto negativno nego pozitivno o svome gradu - to nije mostarac.

ŠTO JE TO „MOSTARAC“

Dugo vremena sam razmišljao o nekim stvarima koje sam kao dječak uočio i živio, ako ne s njima, ono bar pored njih u Mostaru u periodu od 1959. do 1966. godine. Sada u nekim svojim zrelim godinama, s vremenskom distancom od 50 do 60 godina, sam odlučio napisati svoje viđenje na sve što sam kao dječak vidio, a i doživio. Sam naslov ovog poglavlja izgleda pomalo čudno, ali nema tu ništa neobičnog, jer je po mojem sudu to uistinu bilo tako. Nisam stručan da mogu dati neke velike analize i dopuštam da u nekim stvarima možda nisam u pravu, no i pored svega, biti ću slobodan iznijeti moje viđenje i prosudbu.

Mostar je za mene bio neobičan grad, gdje je živio narod različitih nacionalnih grupacija. Bilo je dosta mješovitih brakova, bratstvo i jedinstvo bilo je svetinja, posebno zato jer je Mostar u ratu imao dosta jak, tada ilegalni, pokret NOB-a. Sakralni objekti svih vjerskih konfesija su postojali, ali nisu bili baš puno posjećivani za vrijeme vjerskih blagdana. Izuzetak je bila katolička franjevačka crkva gdje sam i ja išao u crkvu i vjerske pouke.

Iz moje ulice, jedina obitelj koja je išla u crkvu je bila obitelj moga brata kod kojeg sam stanovao. Iz cijele tehničke škole moje generacije, koliko se sjećam, samo dva ili tri đaka su dolazila u crkvu. Čak ni đaci iz đačkog doma nisu dolazili jer ih je bio strah od vaspitača, ili odgojitelja iz domova. Tih par đaka koji su dolazili u crkvu bili su na periferiji grada i potjecali su iz radničkih obitelji. Iz urbanog dijela grada bilo je dječaka koji su mogli ići u crkvu, ali su se bojali, jer bi ih mogao vidjeti netko od „gradske raje“ (kolega), čime bi izgubili tu privilegiju i ne bi mogli biti dijelom tog gradskog ili urbanog etnosa.

Tu počinje začetak tog hibridnog etnosa koji se jednostavno zvao „Mostarac“. No, što je ustvari to značilo? Prije svega, morao si biti rođeni Mostarac, zatim odbaciti vjeru i nacionalnu pripadnost. Sljedeći uvjet je bio da navijaš za Velež i da ne voliš ove s istočne strane prema Nevesinju i Gacku jer su „primitivni i idu samo u miliciju“ a pri tomu još navijaju i za Crvenu Zvezdu. Njih bi nazivali Gejanima a ne Gedžanima. Isto se odnosilo i na braću sa zapadne strane jer su navijali za Dinamo, a njih su nazivali Škutorima. Zadnji uvjet je bio da u tim grupicama provedeš dio vremena i ništa ne radiš, nego da si tu da leđima podupireš zid Ekspres restorana, ili pak zid apoteke na početku Šantićeve ulice. To su oni nazivali „drincanje“, što bi značilo da ne radiš ništa i Bogu kradeš vrijeme. Tu bi se usavršavao poseban jezik kojim su oni komunicirali. Za njih bi bila velika uvreda kada bi im netko rekao da su iz Hercegovine, ili ne daj Bože, da u svojem govoru imaju hercegovački naglasak. Oni su uvijek s ponosom isticali da su Mostarci i da imaju svoj poseban mostarski govor. Sebi su dali za pravo da su oni nešto uzvišeniji u odnosu na ostali narod Hercegovine.

Ja i nisam ispunjavao te uvjete, pa nisam pripadao tom etnosu, a možda sam po njihovoj prosudbi bio samo gradski uljez. Imajući u vidu navedene razloge pošto sam živio u tom vremenu, s ove današnje vremenske distance, bio sam slobodan tu pojavu nazvati takvim imenom.

............................

PRIRODNE POJAVE (NEPOGODE) I LJUDSKI STRAH

U ranim šezdesetim, ili konkretno od 1962. do 1963. godine, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju dogodile su se tri stvari koje su unijele dosta straha i pomalo beznađa u narod. Vrijedi to na neki način malo i opisati jer sam ih i sam doživio i tomu svjedočio. Ono što je važno istaknuti je pojava straha, koja je pri ovim događajima bila više izražena kod starijih osoba nego kod djece.

Prvi događaj je bio pomračenje sunca, i to koliko se sjećam, pred kraj 1960. godine. Nama djeci je to bilo dosta zabavno, a dobro smo se pripremili za ovaj događaj tako što smo komade stakla zatamnili dimom svijeće kako bi kroz njih pratili ovu fascinantnu prirodnu pojavu koja dan iznenada pretvara u noć. Za to se iskustvo doista može reći da je životno, jer se ponavlja tek svakih 80 ili čak 100 godina. Neki ljudi imaju i tu sreću da ovu pojavu i dožive.

To iskustvo za nas djecu, koji smo bili u gradu i nešto znali o toj pojavi, i nije bilo nešto dramatično. No problem je bio na selu, a kako su oni doživjeli ovaj fenomen prenio mi je moj stariji rođak, koji je također završavao školu u Mostaru, ali ga je taj dan zatekao u svom selu Osječenica. Situacija je bila kritična, na granici sveopće panike, jer su stare bake bile uvjerene da je ovo bio nagovještaj smaka svijeta! Bilo ih je uzaludno uvjeravati s nekim racionalnim objašnjenjima, pošto su vidjele da kokoši idu u kokošinjce a pijetlovi počeli kukurikati. Bez obzira na sve to, i što su bake bile dobre vjernice, takva pojava je primljena kao loš znak i nagovještaj smaka svijeta.

Nedugo iza toga, došle su dvije strašne nepogode, i to u siječnju 1962. kada nas je pogodio zemljotres, a godinu dana iza toga, čuvena ledena kiša koja je glavni udar napravila baš u Mostaru. Ove nepogode bile su velikih razmjera, a mogli bi smo ih nazvati pošastima, a dobile su još veći značaj samim time jer su nas zadesile vrlo brzo nakon pomračenja sunca. U narodu su uvijek postojala podijeljena mišljenja, da ne kažem dvije struje, oko ovih pojava i nepogoda. Prvi, koji nisu bili vjernici, oni su smatrali da je to isključivo prirodna pojava. Jedan dio vjernika iz urbanih sredina je bio istog mišljenja, dok su vjernici, osobito stariji ljudi i žene sa sela smatrali to nekom vrstom Božje kazne.

Ovdje ću prvo iznijeti par iskustava kojima sam svjedočio za vrijeme zemljotresa. Udari zemljotresa su bili vrlo česti i potrajali su nešto duže vremena, skoro cijeli mjesec dana. Epicentar je bio u dinarskom planinskom području, a protezao se uz priobalje od Ploča preko Splita, kao i jednim dijelom i podalje od obale Jadrana. Ljudi su bili u velikoj panici, jer su se s vrhova brda kotrljale ogromne kamene gromade prema naseljima uz obalu. Tih pojava je bilo dosta u Gracu i Zaostrogu. Jedan dalji naš stric koji je radio u Opuzenu u to vrijeme na stranici je spazio starca koji je pobjegao iz vlastite kuće kada je zatreslo. Na stanici ga je upitao „Pa što nisi uzeo nešto hrane sa sobom umjesto te plosnate boce s rakijom?“. Čovjek je hladno odgovorio „Da mi nije ove rakije poludio bih od straha i panike, samo me ona može umiriti!“

Druga dva slučaja koja ću opisati, dogodila su se u Mostaru u vrijeme potresa. Jedan se dogodio u zgradi u kojoj sam živio, a drugi u školi za vrijeme nastave. Oba slučaja ilustriraju pojavu straha kod čovjeka, što je i prirodno, jer stara izreka slovi da se budala ne boji, a pametna čovjeka je uvijek strah. Nama djeci bilo je to malo i neobično jer u oba ova slučaja radilo se o ljudima u zrelim godinama, a mi djeca smo mislili da su stariji imuni na strah i paniku. No stvarnost je bila posve drukčija, jer kako objasniti da je i moj susjed, koji je bio u NOR-u i sigurno prošao kroz razne ratne strahote, od silnog straha nije mogao ni obući vlastite cipele!

Bilo je to rano jutro, između 6 i 7 sati, a potresi stalno tresu. On je otvorio ulazna vrata na stanu i stavio nogu i cipelu na stolicu. Pri svakom manjem potresu, noga bi mu pala sa stolice, a on bi uz tipični crnogorski naglasak izgovarao „Ovo je poremećaj dinarskih planina!“ i tako par puta, a njegova djeca i ja smo pucali od smijeha. Na ovome primjeru se vidi da su se djeca manje bojala od odraslih ljudi, pa čak i kad su u pitanju sudionici NOR-a i vojna lica. Istog jutra nakon ove seanse s oficirskom cipelom, mi djeca idemo u školu. Još je bilo mračno, ali vidimo na dnu naše ulice, na Rondou, dosta svijeta koji je iz stanova i kuća izišao na sigurno jer se bojao još jačeg udara od kojeg bi se mogle srušiti i stambene zgrade. Roditelji su držali malu djecu umotanu u deke, pošto je bilo jako hladno jutro. Odzvanjao je plač djece, a stariji ljudi su razmjenjivali zabrinute poglede. Stižemo u školu gdje je bilo očito da će ovoga dana biti još koja predstava. U osmom smo razredu, a učionica se nalazila na trećem katu.

U učionicu ulazi lijepo uređeni profesor zemljopisa po imenu Orman. Bio je nižeg rasta, držanja i manira prefinjenog gradskog čovjeka. No, kad bi imao posla s problematičnim i nemirnim učenicima, znao je uvesti red s autoritativnim povikom „Marvo jedna!“ Pošto je situacija s potresima bila neizvjesna, a potresi su se znali događati tijekom nastave, on je bio obvezan upoznati nas s procedurama u takvim situacijama. Dok je davao instrukcije da u slučaju potresa nađemo zaklon ispod klupe, te da ne trčimo napolje na hodnik, kako se ne bi stvorile opasne gužve u kojima bi mogli stradati učenici. Baš u tom trenutku je počelo snažno tresti. Istog trenutka, taj do tada smireni profesor je brzopotezno dohvatio svoj dnevnik i kao puščano zrno izletio iz učionice. Nije uspio ni vrata zatvoriti, tako da smo mi u smijehu mogli pratiti njegov sprint dugim hodnikom. Moglo bi se reći da je ovo bio najslikovitiji primjer razlike između teorije i prakse. Ne bih bio previše kritičan prema profesoru ili bilo kome, jer strah je prirodna pojava koju ne mogu svi držati pod kontrolom.

U gradu je vladala velika panika, popraćena glasinama kada će se i u koje vrijeme potres dogoditi, jer je zemlja stalno drhtala kroz manje potrese i šokove različitih intenziteta. Zbog svega toga, milicija je morala dati proglas da se ne šire glasine o potresu, a ukoliko to netko bude činio, bile su propisane kazne i do mjesec dana zatvora.

Nakon ove prirodne nepogode, naredne godine u siječnju 1963. godine Mostar je pogodila ledena kiša. Ta ledena kiša je uništila čelične dalekovode, a sve voćke u voćnjacima led je pocijepao. U našoj ulici bila su dva ili tri stabla drveta košćele čiji je promjer bio oko 2 metra, a led ih je u potpunosti pocijepao. Grad je izgledao avetinjski, bez struje, a po ulicama su ležale žice električnih vodova. Željezničke šine su čak popucale na nekim mjestima što je blokiralo promet. Panika je vladala u gradu, a posebno kada se čulo da struje neće biti mjesec dana.

Krenula je invazija na pogrebna društva jer se znalo za njihove zalihe svijeća. No, te zalihe su se rasprodale u rekordnom roku. Invazija se nastavila dalje, a na meti su bile trgovine tipa gvožđarija gdje se mogla nabaviti lampa petrolejka, kao i petrolej za istu. Sjećam se da sam išao sam u tu trgovinu koja se nalazila u kvartu Cernica. Nažalost, i toga je brzo nestalo tako da su mnogi ostali zatečeni i sa zebnjom zbog neizvjesne situacije. No na veliku sreću struja je ipak stigla za tri dana, tako da se stanje počelo normalizirati, ali prošlo je još dugo vremena dok su se stvari vratile u kakvu-takvu normalu.

Mali osvrt mog starog na Mostar u 60-im, Mostarce, kao i zamalo "smak svijeta" (pomračenje sunca kojeg je slijedio zemljotres i ledena kiša).

Pokojni Cezo Danon je dosta valjao mom starom u životu, pa sam uzeo ovu knjigu. Dosta autentično svjedočanstvo o drugom svjetskom ratu na području Mostara, Dalmacije, Like i Korduna, bez lovačkih priča, uglavnom kako izvući živu glavu. Knjiga je i na engleskom i na našem s druge strane.

https://www.amazon.com/We-Survived-Second-World-War/dp/1786234165

Nisam znao da nam je Željko Samardžić napola Hrvat napola CG, tko Đoković.

https://www.medjugorje-info.com/vijesti ... u-za-majku

Ranjen od JNA.