Haris Prijić: Za sudbinu moga oca kriv je nemar države

četvrtak, 02 Mart 2017 18:30 Autor Dnevni avaz

Za ovo je kriv nemar države, kazao je za Avaz.ba Haris Prijić, sin Hanefije Prijića Parage, komandanta Trećeg bataljona 317. slavne brdske brigade Armije RBiH iz Gornjeg Vakufa, kojeg je danas sud u Italiji osudio na doživotni zatvor zbog ubistva italijanskih humanitaraca u maju 1993. godine na planini Radovan.

- Moj otac je od početka nekom bio prijetnja i htjeli su da ga sklone. Očito nikom ne treba. On nije podoban. Da je bio podoban već bi bio vani. Tražili smo reakciju vlasti, niko nije reagirao... Šta rade udruženja boraca i u Gornjem Vakufu i drugdje, niko ne staje uz borce. Da se ovo desilo nekome iz Sarajeva, svi bi reagirali. Ovo se ne dešava samo mome babi... Pogledajte šta se dešava cijelom muslimanskom narodu - kaže Haris koji je teško pogođen viješću o sudbini oca.

Paraga je uhapšen sedam i po godina nakon tragičnih događaja, 6. oktobra 2000., a prvostepena presuda mu je izrečena 28. juna 2001. godine. Iako je u zeničkom zatvoru odležao 13 godina i četiri mjeseca zbog komandne odgovornosti, Italija nikada nije povukla potjernicu.

Prijić je zbog toga uhapšen u oktobru 2015. godine na aerodromu u Dortmundu, te je u februaru prošle godine izručen Italiji. Hanefija Prijić Paraga u pritvoru u Dortmundu doživio je moždani udar nakon čega mu je zdravlje ozbiljno narušeno, a poslije ponovnog hapšenja u Njemačkoj mu je umro i otac.

Sve vrijeme porodica i advokati Prijića su od državnog vrha BiH tražili da zaštite svog građanina s obzirom na to da je već osuđivan za ovo djelo, ali pomoć je izostala.

Ratni heroj kao ratni zločinac

Mirnodopski zidar i ratni komandant, vojnik kojeg su slavili kao heroja ili prikazivali kao drumskog razbojnika, osuđen je na 15 godina zatvora. Hanefija Prijić Paraga, uhapšen prošle godine i osumnjičen kao nalogodavac ubistva trojice talijanskih humanitaraca u srednjoj Bosni 1993, proglašen je krivim u sudskom procesu tokom kojeg nije utvrđeno ko je povukao obarač, ali jeste otkriveno ono što je Armija BiH skrivala

Osam godina nakon ubistva trojice talijanskih humanitaraca na plani ni Radovan kod Gornjeg Vakufa, Kantonalni sud u Travniku osudio je tadašnjeg komandanta Trećeg bataljona 317. brigade Armije BiH kao naredbodavca strijeljanja. Hanefija Prijić Paraga proglašen je krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i osuđen na 15 godina zatvora. U trenutku kada je sudija Nidžara Zlotrg pročitala presudu, prema kojoj je optuženi "naredio dvojici neidentifikovanih vojnika Armije BiH da odvedu petoricu talijanskih humanitaraca u šumu i liše ih života", Paraga se srušio. Uz pomoć policajaca, ipak je na nogama saslušao izricanje kazne od 15 godina zatvora, odgovarajući sudiji da se, "iako nije kriv, neće žaliti".

Tokom dvomjesečnog suđenja u travničkom kantonalnom sudu, Paraga je sa svojim braniteljem, sarajevskim advokatom Edinom Rešidović, nastojao da dokaže da nije naredio strijeljanje Talijana i da strijeljanje nisu izvršili vojnici pod njegovom komandom. Sud je presudio drugačije.

Presuda nakon sedam godina "Optuženi je kriv što je u vrijeme ratnog stanja u BiH postupao suprotno pravilima Člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata i pravila Člana 75. Dopunskog prvog protokola Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, tako što je u svojstvu komandanta 3. bataljona 317. brdske brigade Armije BiH, dana 29. maja 1993, zajedno sa potčinjenom grupom vojnika, postavio zasjedu u predjelu kanjona zvani Guser, općina Gornji Vakuf. Kada je putem iz Gornjeg Vakufa naišao humanitarni konvoj, koji se sastojao od teretnog kamiona sa prikolicom i vozila Lada Niva, u kome su se nalazili talijanski državljani-dobrovoljci pri humanitarnoj misiji Brešanske inicijative solidarnosti, okrivljeni je izašao na put sa manjom grupom vojnika naoružanih automatskim puškama, dok su drugi ostali u zasjedi oko puta. Pod prijetnjom oružja, skrenuli su konvoj na šumski put. Na mjestu Hraskršće su izvršili pretovar robe sa kamiona i prikolice na traktore, koje su dovezli mještani obližnjih sela. Robu su dijelom odvezli u vojni magacin, za potrebe vojske, a dijelom podijelili stanovništvu. Oštećene Talijane su, pod pratnjom naoružanih vojnika, na traktoru odvezli u pravcu planine Radovan. Na planini Radovan optuženi je naredio dvojici njemu potčinjenih vojnika da odvedu oštećene u obližnju šumu i da ih tamo liše života. Po toj naredbi oni su i postupili", rekla je sudija Nidžara Zlotrg.

No, već narednu rečenicu nije mogla da završi: "Pod prijetnjom oružjem, odveli su oštećene u šumu, gdje su im prethodno oduzeli novac i zlatni nakit koji su oštećeni imali kod sebe, a zatim, u namjeri da oštećene liše života, iz automatskog oružja..." Osuđenik se srušio.

"Otvorite prozor! Donesite vode da se ovdje umije. On ne može hodati. On će pasti", tražila je Edina Rešidović, advokat.

Sutkinja je nastavila: "Pet zrna je pogodilo Fabija Morena, najmanje osam zrna je pogodilo Sergija Lanu i najmanje dva zrna su pogodila Guida Pulettija. Od zadobijenih povreda, oštećeni su smrtno stradali."

Paraga više nije mogao da stoji i sutkinja mu je dozvolila da ostatak presude sasluša sjedeći. "Oštećeni Cristhian Penocchio i Agostino Zanotti su uspjeli da se bace na zemlju i izbjegnu zrna. Potom su pobjegli", objasnila je sutkinja Zlotrg.

Zločin na planini Radovan počinjen je još 29. maja 1993. godine, a Paraga je, upadom policijskih specijalaca iz Travnika, uhapšen sedam i po godina kasnije - 6. oktobra 2000. godine. Prvostepena presuda je izrečena 28. juna 2001. godine. Nakon presude Paragi, ostaje pitanje zašto vlasti Republike BiH i Federacije BiH sedam i po godina nisu provodile istragu o ovom zločinu?

Pozivanje na mrtve "Talijanski ambasador je tražio istragu od kabineta predsjednika Alije Izetbegovića. Iz Izetbegovićevog kabineta su zatražili istragu od generala Rasima Delića, komandanta Armije BiH. Delić je u novembru 1994. godine uputio naredbu u komande 3. i 7. korpusa, u Zenici i Travniku. Formirana je mješovita istražna komisija od pripadnika vojne bezbjednosti 3. i 7. korpusa Armije BiH i Centra službi bezbjednosti u Zenici. U sastavu komisije su bila po dva vojna istražitelja iz svakog korpusa te Asim Šaranović iz CSB-a Zenica, sadašnji ministar unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona. Komisija je u 7. korpusu uvjerena da se 'slučaj može brzo riješiti, ali da nije pogodan trenutak'. Identifikovani su Paraga, kao vođa grupe, koji je imao beretku sa zvijezdom i polumjesecom, te još jedan vojnik, koji je na beretki imao 'mrtvačku glavu'. Vojna bezbjednost 7. korpusa je rekla da bi bilo kakva istraga ili privođenje Parage izazvalo povlačenje boraca iz dvije važne jedinice sa linija. Istraga je tako zaustavljena na samom početku. Komisija je rekla da će linijom komandovanja zatražiti dodatne instrukcije. Sudu u Travniku je dostavljen izvještaj ove komisije od strane federalnog Ministarstva odbrane, pod oznakom Strogo povjerljivo. Tako se dogodilo da Paragu nikada niko iz državnih i vojnih službi sigurnosti nije ništa ni upitao o ovom događaju", objašnjava jedan lokalni izvor, upoznat sa sadržajem sudskog spisa u ovom slučaju.

Ostalo je nepoznato ko je, kada i zašto donio konačnu odluku o obustavljanju istrage protiv Hanefije Prijića Parage i njemu potčinjenih vojnika. Nakon presude Paragi ostalo je i dalje nepoznato ko je i zašto izvršio strijeljanje talijanskih humanitaraca. Tokom istrage i suđenja utvrđeno je da su "za vrijeme događaja pratioci osumnjičenog bile osobe pod imenima Sabahudin Prijić zvani Dino i Rasema Handanović". Ali, ovi svjedoci su napustili BiH i sve potrage za njima od strane lokalne policije i Interpola su bile neuspješne jer su njihova trenutna boravišta ostala nepoznata.

Tokom suđenja Paraga je priznao da je razgovarao sa vojnikom Sabahudinom Prijićem, ali je rekao da ga je pitao otkud on na tom mjestu. Također je poricao da je svom rođaku Sabahudinu Prijiću, vojniku Protivdiverzantskog odreda, naredio strijeljanje, ali je priznao da se spotakao o mrtvo tijelo jednog od ubijenih Talijana i da je zbog toga povraćao na licu mjesta. Ponavljao je da ne zna šta se desilo, niti ko je uopće i zašto pucao.

Hanefija Prijić još je kazao kako je namjeravao Talijanima vratiti Nivu i pustiti ih, objašnjavajući da im je zbog toga sa platoa na planini Radovan pokazivao puteve za Novi Travnik i Bugojno. Njegov navod da je o svemu podnio izvještaj Komandi 317. brigade poreklo je Ministarstvo odbrane FBiH, koje tvrdi da takav izvještaj ne postoji u arhivama. Komandant 317. brigade Enver Zejnilagić, komandant PDO Goran Čišić i načelnik Vojne policije 317. brigade Arif Pokvić su poginuli u odbrani Gornjeg Vakufa.

Paraga se pozivao na mrtve i šutio o živima koji bi mogli da budu odgovorni kao izvršioci ili kao nadležni zapovjednici koji su propustili da istraže i kazne zločin. Komandant Operativne grupe Bugojno - Gornji Vakuf, na čijem području se dogodio neistražen zločin počinjen od strane pripadnika Armije BiH, bio je Selmo Cikotić, a komandanti 3. i 7. korpusa su bili generali Enver Hadžihasanović, Sakib Mahmuljin i Mehmed Alagić. Uz znanje vojnog i političkog vrha tadašnje Republike BiH, ratna istraga je zaustavljena, ali nije poznato ko je konačno donio takvu odluku. Prijićev advokat Edina Rešidović je objašnjavala da nije posao odbrane da utvrdi ko je naredio, a ko počinio zločin. Sam zločin, naime, nije sporan ni sa stajališta odbrane, ali odbrana se nije željela baviti pitanjem krivice i krivaca, nego samo dokazivanjem Paragine nevinosti.

Warriors Na sličan način, ali iz drugog motiva, zaustavljena je i ratna istraga međunarodnih vojnih i civilnih posmatrača ratnih zbivanja u ovom regionu. Tek pred kraj suđenja, travničkom sudu su dostavljeni ratni izvještaji Evropske posmatračke misije iz Zenice i Gornjeg Vakufa o ovom zločinu i to od strane italijanskih vlasti, putem Ambasade Republike Italije u Sarajevu!?

Mjesto zločina

Nedoumice zašto međunarodne misije koje su bile prisutne u Bosni nisu ranije predočile bosanskim istražiteljima ove izvještaje, otklonjene su nakon njihovog čitanja. Izvještaji su u Travnik stigli iz arhive Ujedinjenih nacija u New Yorku i iz arhiva u Bruxellesu. U njima je Paragina skupina vojnika opisana kao "naoružana banda koja operiše sa tridesetak vojnika, iako u zasjedama pokazuje samo 6-10 vojnika". Za samog Paragu je rečeno da uživa popularnost. Evropski posmatrači su naveli da je "komandant Selmo Cikotić naredio dalju istragu incidenta sa Talijanima", ali se, suprotno tom navodu, pokazalo da takve istrage ustvari nije ni bilo. Iz Zenice i Gornjeg Vakufa evropski su posmatrači poručili Bruxellesu da postoji rizik odmazde nad ovom misijom ako se ECMM uključi u istragu a ona ne bude okončana do kraja. Lokalitet na kome je počinjen zločin, evropski posmatrači su opisali kao "područje incidenata, pljački i kidnapovanja koji su izazvali povećanje napetosti u Gornjem Vakufu", preporučivši putovanje kroz ovo područje samo uz pratnju Warriorsa, borbenih vozila britanskog bataljona UNPROFOR-a.

Optuženi, njegova rodbina i prijatelji iz Gornjeg Vakufa doživjeli su takve izvještaje kao uvredu. Tokom suđenja prikazana je videokaseta koja je talijanskim vlastima omogućila Paraginu identifikaciju kao odgovornog komandanta. Kasetu je snimio Akif Agić, ratni izvještač sa ovog područja, a novinarima talijanske televizije u vlasništvu Silvija Berlusconija dostavio je Enver Zejnilagić. Talijanski izvori su rekli da je Zejnilagić želio da tom kasetom oslobodi Paragu od sumnje, ali da je upravo ta traka omogućila tamošnjim vlastima da ga identifikuju.

Na snimku je zabilježena i pjesma o Paragi: Hanefija, brate, neka Allah s tobom bude, jer ti braniš dobre ljude. Odbrana je predočila niz dokaza o Paraginoj humanosti prema zarobljenim vojnicima HVO-a, uključujući i pismo jednog građanina srpske nacionalnosti koji je sebe i porodicu u ratnom metežu odbranio Paraginom porukom u kojoj je stajalo: "Ove ljude niko ne smije da dira."

Status ratnog heroja u planinskim predjelima Gornjeg Vakufa i Bugojna Paraga je stekao u borbama sa HVO-om od juna 1992. do januara 1993. godine. "Paraga je još 22. juna 1992. spriječio okupaciju Gornjeg Vakufa od strane HVO-a. Nevjerovatno je šta je sve u borbama uspijevao da uradi ovaj predratni zidar, bez ikakvog vojnog iskustva. Tada su HVO i Armija bili još formalno saveznici, ali je HVO pokušao da preuzme kontrolu nad gradom. Sukobi u Gornjem Vakufu su počeli znatno ranije. Poslije ovog događaja u maju 1993. godine, Paraga se potpuno promijenio i postao vuk-samotnjak, osamljen u planini sa svojim ljudima", kaže jedan izvor iz ratne vojne bezbjednosti Armije BiH u srednjoj Bosni.

I dalje nije poznato da li će, kada i protiv koga Tužilaštvo pokrenuti istragu zbog izvršenja ubistva trojice talijanskih humanitaraca. Optužbe protiv Parage su zastupali raniji kantonalni, a sada federalni tužilac Marinko Jurčević i Behaija Krnjić, sada v.d. kantonalnog tužioca. Oštećene su zastupali advokat iz Torina Lorenzo Trucco i sarajevski advokat Žarko Bulić. Ali, tek kada u sudnici budu odgovarali i sami izvršioci ubistva, bit će moguće utvrditi potpunu istinu o događaju. Paraga će, zajedno sa svojim braniteljem, tek imati pravnu mogućnost da se odluči da li će se žaliti ili ne na prvostepenu presudu.

Sudija Nidžara Zlotrg je rekla da bi "sudsko vijeće voljelo da se sve strane u postupku žale Vrhovnom sudu na njihovu presudu i da posljednju riječ ima upravo Vrhovni sud Federacije BiH".

Novinarske smrti

Ubijeni Fabio Moreno, Sergio Lana i Guido Puletti, zajedno sa dvojicom kolega koji su preživjeli strijeljanje - Cristhianom Penocchijom i Agostinom Zanottijem, vozili su humanitarnu pomoć u srednju Bosnu, ali njihov prvi cilj je bio da iz Zavidovića evakuiraju 67 majki i njihovu djecu u sigurnost Italije.

Guido Puletti je bio novinar koji se nakon preživljene torture u Argentini vratio u Italiju. Jedan od ljudi o kojima je pisao u svojim tekstovima iz Zavidovića i Bosne bio je Jadranko Božanović, urednik Radio Zavidovića, koji je ubijen u svom domu 10. septembra 1995. godine, u noći nakon što je Armija BiH zauzela Vozuću. Jadranko je prethodno vodio cjelodnevni program o oslobađanju Vozuće. Vjeruje se da je Jadranko Božanović poznavao makar jednog od ubica, jer je bilo svima poznato da nikada tokom rata, zbog brojnih prijetnji, nije otvarao vrata nepoznatim ljudima. Nikada nisu otkrivene ni ubice Jadranka Božanovića, niti drugi ratni zločini na ovom području.

Ko je ubio Miju Milića?

Tokom čitanja izvještaja ECMM-a i UNPROFOR-a, u sudnici travničkog kantonalnog suda prvi put je službeno konstatovano da je tokom potrage za tijelima ubijenih Talijana na istom mjestu pronađen i leš jedne ranije žrtve. U knjizi splitskog autora Ivice Mlivončića Zločin sa pečatom, o zločinima Armije BiH nad civilima hrvatske nacionalnosti, ova žrtva je identifikovana kao Mijo Milić Jerkin iz mjesta Krupe, općina Uskoplje: "U siječnju 1993. godine Hanefija Prijić, zvan Paraga, sin Fazlije, dolazi u Bojsku. Prije toga stekao je naslov hrvatomrsca. S njegovim dolaskom u Bojsku počeli su nestajati Hrvati u kanjonu Bistričke rike, točnije na mjestu Guser, na razdvajanju puta prema rudniku Radovan. Na toj lokaciji nestali su: Rafael Žilić iz Travnika, Ante Đepina iz Travnika i Mijo Milić Jerkin iz Krupe, općina Uskoplje. Rodbina Mije Milića u susretu s Abidom Pokvićem iz Krupe moli ga da se raspita za njihova rođaka. On o tome razgovara s Paragom i od njega donosi poruku za rodbinu: potražit ću Miju živa ili mrtva. Nakon deset dana pronađen je leš Mije Milića skupa s nekoliko leševa Talijana na lokalitetu rudnika Radovan. Dok je bio prohodan put kroz kanjon Bistričke rike, pojedini Hrvati su se žalili na zlostavljanja i pljačku, a kao počinitelje navodili su Paragu i jednu žensku osobu, koja ga je obično pratila. Hanefija Prijić, Paraga, prije rata bio je stalno nastanjen u Gornjem Vakufu, radio je kao zidar."

Ovakve tvrdnje su u bošnjačkoj javnosti do sada doživljavane kao nastavak hrvatske ratne propagande: "Paraga ne silazi sa stranica hrvatske štampe i od njega hrvatski novinari redovno prave đavola i ubicu kad god predstoji ofanziva na Gornji Vakuf. U prvoj ustaškoj ofanzivi dogodilo se nešto što nije zabilježeno u istoriji ratova: čak tri puta za četiri dana nepredvidljivo hrabri čovjek zvani Paraga zarobio je ustaškog komandanta Zulua, sva tri puta ga pustio da ode s mirom Božijim, ali, naravno, bez oružja. Razoružao je Paraga tada desetine mladića koji su nakon primirja hodali okolo moleći da im se vrate makar puške da bi se mogli razdužiti", pisale su u julu 1993. bošnjačke novine o Paragi.

Ivica Topić: Preživio logor tzv. Armije BiH a danas ga progone ratni zločinci iz Bugojna

ožu 05, 2017

Logor u Bugojnu

Zbog svjedočenja protiv ranije navedenih ratnih zločinaca, za vrijeme suđenja ga se nekoliko puta zastrašivalo, a najdalje se otišlo u ranim jutarnjim satima kada su ga dva automobila pokušala izgurati s ceste u provaliju.

Ovoga mjeseca, točnije 19. ožujka, obilježava se dvadeset treća godišnjica razmjene logoraša iz bugojanskog logora „Stadion“ koji je kontrolirala Armija BiH. Kroz ovaj logor prošlo je mnoštvo hrvatskih i srpskih civila kao i pripadnika HVO-a. Različite, psihopatski kreativne metode mučenja, bilo fizičkog ili psihičkog, ostavile su posljedice koje i toliko godina kasnije mnogi osjećaju. Jedan od preživjelih logoraša čije je zdravlje nepovratno izgubljeno je i naš sugovornik, gospodin Ivica Topić. Imao je samo 17 godina kada su započeli oružani sukobi u BiH. Iz trećeg razreda srednje škole otišao je na brzu vojnu obuku. U osvit krvavog rata malo njih je to prihvatilo jer nisu to smatrali svojim ratom, navodi se u autorskoj kolumni na portalu Poskok.info.

„Obuku je predvodio Vinko Žuljević Klica. Ne znam čime se on bavio poslije rata ali tada je bio doista korektan. Upozoravao je kako se smijemo, a kako ne smijemo ponašati. Naglasak je uvijek stavljan na nužnu samoobranu. U devetom mjesecu 1991. ilegalno sam zadužio svoje prvo oružje kao dragovoljac i po osnutku Prve bojne brigade Eugen Kvaternik postao sam njezin član.“, prepričava gospodin Topić.

U početku su se vodile borbe sa srpskom vojskom, a prošao je sva ratišta na području Bugojna i Donjeg Vakufa, uglavnom štiteći bošnjačka sela. Jedno od ratišta koja su mu posebno ostala u sjećanju je selo Vesela, mjesto stanovanja donedavnog ministra boraca i invalida, Zukana Heleza. Za mjesto su se vodile višednevne teške borbe, sve dok konačno pod zapovjedništvom Jurgena Schmidta srpske snage nisu razbijene i selo obranjeno. Tek je manji dio bugojanskih Bošnjaka bio uključen u redove HVO-a prilikom obrane ovih mjesta.

Prividno mirno stanje među Hrvatima i Bošnjacima uskoro se pokazuje kao velika iluzija. Početkom 1993. Bošnjaci postavljaju kontrolne punktove u svim mjestima gdje imaju kontakta s Hrvatima. Premda je na izborima HDZ BiH imao 21 vijećnika u Bugojnu, a SDA 20, Bošnjaci preuzimaju vlast u gradu isključujući Hrvate iz svih sfera upravljanja općinom. Ipak, kada je već došlo do podjele vojske, bugojanski Bošnjaci napuštaju obranu grada i prepuštaju je HVO-u. Napetosti i dalje rastu, a sve je izvjesnije kako će sve eskalirati u oružanom sukobu Hrvata i Bošnjaka. Upravo tako se i dogodilo. Uskoro su uslijedila mnoga neriješena ubojstva hrvatskih civila, a oni preživjeli su prestrašeni i bježe dok im se imovina otima i uništava. Stvarne namjere Armije BiH se pokazuju u srpnju 1993. u selu Vrbanji gdje na jednom kontrolnom punktu bez ikakvih upozorenja ili razloga otvaraju vatru na vozilo u kome se nalazilo nekoliko pripadnika HVO-a. Ubijena su tri vojnika, a kasnije se ispostavilo kako su među počiniteljima bili i mudžahedini. Nešto kasnije istog mjeseca počinje opći napad ABiH na Bugojno koji je završio za deset dana zauzimanjem grada. Odsječeni, pripadnici HVO-a su vodili teške borbe uz velike gubitke. Naime, poginulo je 90 pripadnika HVO-a, mnogi su zarobljeni i odvedeni u logore, a 13 tisuća Hrvata Bugojna je protjerano.

Za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u središnjoj Bosni na visoravni Rostovo između Bugojna i Novog Travnika nalazio se mudžahedinski trening kamp gdje su odvođeni bojovnici HVO-a iz logora “Stadion”. ”Tamo su mudžahedini nakon završene obuke morali uhvatiti živog čovjeka na velikom prostoru. Puštali su zarobljenike Hrvate u šumu i hvatali ih. (…) To je pričao i sam Gasal. Hvalio se kako je sve to osobno vidio. To je pričao i policajcima hrvatske nacionalnosti. On je, naime, nakon rata bio u bugojanskoj policiji”, svjedočio je jedan od zatočenika logora. Nakon iskopavanja ostataka pronađena su obezglavljena trupla, a općepoznata činjenica je da su mudžahedini ritualno ubijali odsjecanjem glava.

Među zarobljenim pripadnicima Prve bojne bio je i gospodin Topić. Zarobljen je 19. srpnja 1993. pri pokušaju izvlačenja vojnika nakon što je već uspio izvući četvoricu, a iz logora je razmijenjen punih osam mjeseci kasnije, 19. ožujka 1994. Svoje zatočeničke dane proveo je u logoru „Stadion“ te bugojanskoj bolnici.

„U logoru nas je u jednom trenutku bilo oko 400. Već danima prije kada bi nam donosili hranu, vojnici Armije su urinirali u nju. Donijeli bi hrane za 20 ljudi i rekli da to raspodijelimo na svih 400 kako god znamo. Jedina voda koju smo imali na raspolaganju za piće nalazila se ispod staje, kontaminirana životinjskim izmetom. Znali su nas zatvoriti u podrumske prostorije, bez prozora i bilo čega, samo goli beton, puno vlage. Držali su nas tu po nekoliko dana. U takvim uvjetima mi se zdravstveno stanje jako uništilo. Od maltretiranja koja sam i tu prolazio trpio sam velike bolove, a nehumani uvjeti su doveli do toga da su mi bubrezi bili pred otkazivanjem onoga trenutka kada sam poslan u bugojansku bolnicu.“

U knjizi „Razmijenjeni iz bugojanskog logora ‘Stadion’“, autora Josipa Kalaice može se naći i detaljno opisano kakvi nehumani uvjeti su vladali u logoru i kako su se zvjerski pripadnici ABiH odnosili prema zarobljenicima. Konkretno, za „Stadion“ su bili zaduženi pripadnici 307. motorizirane brigade ABiH.

Po dolasku u bolnicu gospodin Topić kao ni ostali zatočenici nije imao mira od zlostavljanja.

„U bolnici su bili smješteni i ranjenici armije BiH. Oni su nas sustavno premlaćivali, najčešće u kasnim noćnim satima na nagovor starijih pripadnika armije.“, no odlučno napominje „Za ova maltretiranja bolničko osoblje nije znalo. Na našem odjelu bila je liječnica Melika Mahmutbegović koja je bila zlato i siguran sam da ni ona ni većina osoblja nisu podržavali ono što nam se događalo.“

Prilikom razmjene, Topić je otpremljen u mostarsku bolnicu. Iz Mostara odlazi kod obitelji u Njemačku gdje je također bio liječen od posljedica osmomjesečnog zarobljeništva. Čim je stanje bilo bolje, Topić se vraća u BiH u redove Vojne policije HVO-a i u njihovim redovima je dočekao završetak rata.

Ipak, završetak rata za njega nije donio kraj maltretiranja, psihičke torture, zastrašivanja i ponižavanja. Premda je u logoru obolio od hepatitisa B i artritisa, premda mu je uništena funkcija bubrega, a kao posljedica stresa pojavio se i progresivan oblik dijabetesa čije napredovanje mu oduzima vid, povišeni krvni tlak, depresija i PTSP, Topić je na revizijama izgubio veliki dio invalidnine koja je dovedena do mizernih 150 konvertibilnih maraka. Komisija istog onog Zukana Heleza čije selo je branio, izložila ga je ponovno verbalnom vrijeđanju i maltretiranju. Kada se našao pred liječnikom komisijom grubo je izvrijeđan. Kazali su mu kako nema hepatitis iako su liječnički nalazi pokazali drugačije, premda jedna obična analiza u svakom trenutku to može dokazati. Dok je govorio o svom zarobljeništvu, liječnici su se protivili nastavku razgovora, uporno ga ispravljajući kako nije bio u logoru nego u zatvoru jer A BiH nije imala logore. Čak su ga pitali gdje su mu nalazi iz ratne bolnice u Bugojnu u kojoj je bio smješten dva puta tijekom zarobljeništva. Rekao je da kao ratni zarobljenik nije imao ništa, na što su mu oni odgovorili kako je morao imati nalaze.

Ono što je dalo razloga gospodinu Topiću da misli kako je protiv njega na djelu bio politički progon je činjenica da je odlučio svjedočiti protiv ljudi koji su upravljali logorom. Tako su osmorica pripadnika ABiH osuđeni: Enes Hadžić ( osam godina), Senad Dautović (sedam godina), Šaćir Duraković (šest godina), Ened Enko Vrban (šest godina), Osman Šego (pet godina), Nisvet Gasal (četiri godine), Musajb Kukavica (četiri godine) i Alija Osmić (tri godine). Neki od njih nisu nikada osuđeni i do danas obavljaju javne funkcije. Jedan od takvih je Besim Cetin koji je obavljao dužnost zamjenika upravitelja logora. Zaposlen je u PU Bugojno, a 2012. godine se čak našao na „Nezavisnoj listi za Bugojno“ koju je podržao i Željko Komšić premda se na njoj nalazi ratni zločinac. Zbog svjedočenja protiv ranije navedenih ratnih zločinaca, za vrijeme suđenja ga se nekoliko puta zastrašivalo, a najdalje se otišlo u ranim jutarnjim satima kada su ga dva automobila pokušala izgurati s ceste u provaliju.

Unatoč svim tegobama koje trpi i nepravdama koje su ga snašle, Ivica je smiren, razuman i razborit. U njegovom glasu nema mržnje, nema ružnih riječi prema bilo kome. Zadivljujuća je snaga koju je bilo moguće čuti preko njegovih riječi, a nemoguće ne osjetiti poštovanje pred ovakvom gromadom od čovjeka i žalost zbog događaja koji su ga snašli. Ne skriva ni ljude koji su mu pomogli u teškim situacijama, načelnika Kupresa Pericu Romića i Ljilju Kovačević, ravnateljicu uprave za pitanja branitelja Hercegbosanske županije. Ipak, unatoč svim ovim događajima ostaje nejasno jedno, je li Ivica zaslužio da bude zaboravljen od strane svih i da sam vodi borbu protiv sustava, istog onog koji pokušava Hrvate prikazati kao ravnopravne dok sarajevska politika na ovakav perfidan način progoni čovjeka koji se usudio svjedočiti protiv zločinaca i time razbiti mit o nepogrešivosti i čistim rukama Armije BiH. Nakon psihičkih i fizičkih tortura koje je prošao u logorima, jednako mu se ponavlja godinama nakon rata, time što mu se oduzimaju ionako malena davanja, što se ponižava njegova žrtva na način da si ne može priuštiti liječiti sve ove teškoće koje su nastale kao posljedica maltretiranja, premlaćivanja, zatvaranja u vlažne tamnice i mnogih nezamislivih tortura koje je prošao. Mjesecima već Ivica odlaže odlazak kod liječnika u Mostar premda mu je ugrožen vid, jetra uništena, tlak previsok, a zbog artritisa i otečenih zglobova ne može spavati, sve jer si put do Mostara ne može priuštiti. Ipak, kaže da ne traži ništa osim da se čuje njegova priča. Preživio je ali oduzeta su mu osnovna ljudska prava.

Dnevnik.ba

Suđenje Buzi za zločin u Uzdolu: Leševi Hrvata izmasakrirani i ugljenizirani

ožu 07, 2017

Enver Buza optužen je da je kao zapovjednik Samostalnog bataljona Prozor tzv. Armije RBiH počinio zločin protiv civilnog stanovništva u Uzdolu. U optužnici se navodi da su pripadnici 'Samostalnog bataljona', pod kontrolom optuženog, u rujnu 1993. izvršili napad na stanovništvo sela Uzdol i zaselaka Križe, Zelenike i Raiči, te ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.
Na suđenju Enveru Buzi, zapovjedniku Samostalnog prozorskog bataljona tzv. Armije RBiH, za zločine počinjene u Rami, svjedok Tužiteljstva BiH rekao je kako je sredinom rujna 1993. u selu Uzdol vidio leševe i da je čuo kako je tzv. Armija RBiH počinila zločin.

Luka Markešić, bivši načelnik Sigurnosno-informativne službe (SIS) Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u Rami , ispričao je da je 14. rujna 1993. dobio informaciju da se u selu Uzdol (općina Rama ) desio zločin nakon što su pripadnici 'Prozorskog bataljona ABiH' ušli u selo.

Prema svjedoku, od Tužiteljstva u Livnu dobio je zadatak da ode na lice mjesta te prikupi informacije na terenu. Dodao je da je sa službenim kamermanom i Kazimirom Zelenikom obišao selo i identificirao žrtve.

Markešić je kazao da su došli u zgradu Osnovne škole u Uzdolu, gdje je bilo smješteno zapovjedništvo Treće bojne HVO-a, i tu su vidjeli nekoliko pokrivenih leševa.

“Kada smo krenuli, znali smo za zločin i da ćemo nailaziti na masakrirane ljude. Zaticali smo grozne stvari. Ono što nikad nisam zaboravio – u kući Kazimira Zelenike zatekli smo oca, mamu i kćerku. Ubijeni, masakrirani…”, prisjetio se svjedok.

On je također ispričao da je na putu vidio djecu Zelić i njihovu majku – za njih je rekao da su bili “izrešetani”. Kako je kazao, zatekao je i zapaljeno, ugljenizirano tijelo ženske osobe.

Enver Buza je optužen da je, kao zapovjednik Samostalnog bataljona Prozor tzv. Armije RBiH počinio zločin protiv civilnog stanovništva u Uzdolu. U optužnici se navodi da su pripadnici 'Samostalnog bataljona', pod kontrolom optuženog, u rujnu 1993. izvršili napad na stanovništvo sela Uzdol i zaselaka Križe, Zelenike i Raiči, te ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Markešić je izjavio da je imao informaciju kako je isključivo Samostalni prozorski bataljon bio na tom području te da je Buza bio zapovjednik.

U sudnici je prikazan videozapis, za koji je svjedok rekao da je napravljen 1993. godine. Na snimku su se mogli vidjeti ubijeni civili i zapaljeni objekti.

Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedok je kazao da je od mještana i vojnika HVO-a saznao da su u Uzdolu bili pripadnici 'Samostalnog prozorskog bataljona'.

Suđenje se nastavlja 21. ožujka.

Podsjetimo, Enver Buza je donedavno obnašao dužnost direktora Geodetskog zavoda FBiH.

Published On: Fri, May 26th, 2017 #Aktualno |

Zvali su je Azra dva noža: Ova je Riječanka klala Srbe po Bosni kao dio nepoznate jedinice…

U Sudu BiH danas će biti nastavljeno suđenje Azri Bašić za ubojstvo i zlostavljanje zarobljenih srpskih civila u Domu JNA u Derventi i na području sela Polje 1992. godine. Na ročištu održanom 12. svibnja, svjedok Tužiteljstva BiH Zagorka Kuzmanović rekla je kako joj je suprug Mile, koji je bio zarobljen u Domu JNA u Derventi 24. travnja 1992., ispričao da je Azra Bašić malim nožem presjekla grkljan Blagoju Đurašu. Kuzmanović je pred Sudom BiH rekla da je tijekom zarobljeništva njen suprug najviše strahovao od Bašićeve, te objasnila kako se sa suprugom vidjela tri mjeseca nakon zarobljavanja, kada joj je ispričao što se dešavalo sa srpskim civilima iz naselja Čardak u Domu JNA u Derventi.

Danju je radila dva posla, a noću spavala na rabljenim madracima prostrtim po dnevnoj sobi, uz stalni monotoni šum kasnonoćnog TV programa. Vozila je rabljeni džip, puno kašljala, i često psovala na nerazumljivom jeziku.

Zove se Issabell.

Prije pet je godina ušla u život Lucy i Stevea Lomana u ulici Pecks Creek 1730 i odmah postala dio obitelji. Za rođendan ih je častila Sacher tortama.

Susjedi u Stantonu, malenom gradiću od kojih tri tisuće ljudi, u srcu savezne države Kentucky, i nisu joj baš mogli naći posebnu manu.

Issabell, prisjećaju se, nije podnosila samo jednu stvar – ratne filmove. To je bilo čudno. U trenu bi je oblio hladan znoj, počela bi mrmljati sebi u bradu, pa naglo promijenila program. Takve neobične ispade prisutni ne bi komentirali.

Uglavnom, život je u domu Lomanovih do prije osam mjeseci išao uobičajenim, pomalo usporenim tokom.

A onda su na vrata pokucali ljudi u crnom.

Na leđima su im bila otisnuta tri slova. FBI.

…

Godine 1992., u Derventi, puna 8062 kilometra istočno od Kentuckyja, usred vrelog ljeta, žena u tridesetima u maskirnoj uniformi nervozno je ušetala u prostranu halu. Iz čizme je izvadila nož. Muškarci svezanih ruku na blatnjavom podu bivšeg Doma JNA odmah su ušutjeli. Mršavu ženu kraće kestenjaste kose znali su pod imenom Azra Dva Noža. Smrtno su je se bojali.

Ona zastane i zapali cigaretu pa ih prostrijeli pogledom. Kraj nogu joj se skutri pas pa joj stane lizati čizmu.

– Samo ti liži, upravo sam zaklala jednog, pa je krv još svježa – obrati se životinji a da je ne pogleda pa se nasmije. Grleni smijeh prohuji dvoranom poput sjeverca. Među svezanim muškarcima počne birati svoju novu žrtvu.

Pogled joj stane na Blagoju Đurašu. On tu noć neće preživjeti.

…

Azra Dva Noža Alešević okrutna je ratna zločinka koja je ranih devedesetih sijala smrt u Bosni I Hercegovini.

Issabell Bašić neugledna je žena široke ruke koja povučeno čeka mirovinu u američkoj zabiti.

Azra i Issabell ista su osoba.

Dvadeset godina nakon krvavog sukoba u BiH, američki ju je FBI 16. ožujka uhitio zbog istražnog zahtjeva Okružnog tužiteljstva u Doboju. Prije točno pet dana na američkom joj je sudu počelo ekstradicijsko ročište na kojem će vlasti morati odlučiti – šalju li Azru u BiH da se suoči s pravdom ili će je odbiti izručiti. Prema njezinu odvjetniku, Patricku Nashu, ishod je prilično neizvjestan.

Njene okrutne zločine Jutarnjem su nakon uhićenja opisali logoraši iz Dervente, a njen mirni život u Americi donedavni susjedi iz Stantona.

Na temelju tih svjedočanstava sastavili smo dvadeset godina dugu priču o kapetanovoj kćeri koja je odrastala u Rijeci, zapovjednici paravojne brigade koja je ubijala po Derventi, i na kraju umornoj ženi koja je starost čekala skrivajući se kod umirovljenog vozača kamiona u Americi.

– Znam. Vas sigurno zanima naša Azrica – dočekao nas je cinično Drago Knežević, predsjednik Udruženja logoraša iz Dervente, pa nastavio u istom tonu.

– Ja nisam imao tu ‘sreću’ da budem njen pacijent, ali mnoge moje kolege iskusile su vrh njene čizme – objašnjava Knežević koji je za vrijeme sukoba u Bosni također bio zarobljen. Za njega je bio zadužen zapovjednik kojem se ne sjeća imena već samo nadimka.

– Taj Tekila me tada vodao iz jednog štaba u drugi, pa sam upoznao mnoge logoraše i čuo mnoga svjedočanstva o Azri Alešević – ističe.

On ju je osobno vidio samo u prolazu. Možda je upravo zato danas živ.

Azra je rodom iz pretežno muslimanskog sela Kotorsko nedaleko od Doboja. Mnoge obitelji iz tog kraja odselile su se u potrazi za boljim životom još pedesetih godina prošlog stoljeća na zapad, a neki su ostali u Rijeci, otkud su se planirali otisnuti prema Italiji. Tamo je Azra i rođena, objašnjava Knežević, barem ako je suditi po službenim podacima iz istražnog zahtjeva Okružnog tužiteljstva u Doboju, i to 1959. godine.

Iz tog je doba malo podataka o obitelji Alešević, ali se priča kako joj je otac bio pomorski kapetan, pa Azri u djetinstvu ništa nije nedostajalo.

Kada je buknuo rat, ona se zajedno s mnogima iz Rijeke vratila u rodni kraj i uzela pušku. Tu počinje velika zavrzlama zbog koje se Azrin odvjetnik Pat Nash nada da će osporiti izručenje.

– Jeste li vi uopće sigurni da je ona bila pripadnica Hrvatske Vojske? – pita Nash i dodaje kako on nikako ne može naći službene podatke koji bi tu činjenicu potkrijepili.

Iako istražni zahtjev BIH tužitelja kaže kako je Azra počinila zločine kao pripadnica 108. brigade HV-a iz Rijeke, u MORH-u nas uvjeravaju kako ta brigada nije postojala.

– Niti jedna riječka brigada nije sudjelovala u sukobima u Bosni, a jedina 108. brigada postoji u Slavonskom Brodu. U Rijeci je osnovana 111. brigada – tvrde u Ministarstvu obrane.

Međutim, na službenom popisu branitelja imena Azre Alešević nema. U Ministarstvu branitelja kažu kako su upoznati sa slučajem, ali su provjerama ustanovili da Azra Alešević, pa ni Azra Bašić službeno nije bila pripadnica Hrvatske vojske.

Misterij ubrzo razjašnjava Okružno tužiteljstvo u Doboju.

– Pogreškom smo objavili da je riječ o 108. brigadi. Ona je bila pripadnica 111. brigade, ali u Derventi je bila prisutna kao pripadnica jedne formacije sastavljene od riječkih dobrovoljaca – kaže Slobodanka Lukić iz tužiteljstva iz Doboja.

Paravojna formacija iz Rijeke?

– Za nas je nevažno kojoj je formaciji pripadala.Teretimo je za teške zločine, objašnjava Lukić.

Azrin slučaj je kompliciran. Podrijetlom je iz muslimanskog sela u BiH, ali je hrvatska državljanka. Ratne zločine počinila je u hrvatskoj uniformi, ali u sklopu paravojne formacije koja nije postojala. Meta su joj bili Srbi, ali motiv osveta zbog napada na Bošnjake. Nakon svega u SAD-u je dobila državljanstvo pa je izručenje još kompliciranije.

Azrin je ratni put ogledni primjer kaosa u Bosni u to doba. Priče o njoj su beskrajne, neke nesumljivo istinite, a neke nevjerojatne.

…

Sudjelovala je u etničkom čišćenju od Bosanskog Broda do Dervente – konkretan je Knežević.

Nakon Uskrsa 1992. godine srpske su zarobljenike dovodili u sabirni centar u bivšem Domu JNA u središtu Dervente, preko puta zgrade Općine. Otamo su odvođeni u jedan od dva logora u okolici.

– Bio je mirotvorac, taj Blagoje Đuraš. Radio je u mojoj tvrtki kao šef knjigovodstva – prisjeća se Knežević.

Za Đurasa kažu kako je izbjegavao politiku i kako je u predvečerje rata pokušavao održati dobre odnose svih triju etničkih skupina u gradu.

– Uvijek je pozivao na kavu, na razgovor, na mir – kažu prijatelji.

Kada je Đuraš s ostalim muškarcima zarobljen, vojnici su ga tukli na podu.

– Bio je ponosan čovjek i rekao je: Samo vi udrite. Nije htio pružati otpor. A onda je došla Azra – govori Knežević.

Izvadila je zloglasni nož iz čizme, što potvrđuje svjedočanstvo dvadesetak muškaraca koji su bili u Domu, došla do Đuraša i da nije trepnula, ubola ga u vrat. Svi su stali u šoku.

– Zaklala ga je hladnokrvno kao da pije kafu – tvrdi Knežević.

Tada za vrat prima prvog do njega i tjera ga da pije krv s rane na vratu. Ovi jezivi detalji nalaze se i u istražnom zahtjevu tužiteljstva BiH. Iako zahtjev nikada nije službeno objavljen, detalja su se dokopale brojne agencije, pa su oni objavljeni i u stranim medijima, čak i u NY Timesu. Spis je službeno tajan.

– Postoji čovjek, 75 mu je godina i zove se Luka Golub. On mi ispričao kako je na svoje oči vidio kako joj pas liže krv s čizama, a ona govori da je krv svježa jer je upravo nekog zaklala – kaže šef logoraša Dervente.

Drugi logoraši svjedočili su da je Azra zatvorenicima kliještima rezala uši, a vrućim žaračima ih hvatala za spolne organe.

Neke je skinula, natjerala ih da pužu po podu punom stakla, a ona bi sjela na njihova leđa i stavila im uže u usta koje je povlačila rukama.

Kada su zarobljenike pretražili, u džepovima su pronašli svežnjeve bivših njemačkih maraka. Azra ih je tjerala da sve zasoljene novčanice pojedu. Morali su piti benzin, a čitavo su vrijeme premlaćivani.

Čuvari logora zasijecali su im nosove, a nekoliko je puta, prema svjedočanstvima preživjelih, Azra osobno urezivali četničko znakovlje na čela zatvorenika.

Odvjetnik Pat Nash kaže kako je najspornije to što u zahtjevu postoje dokazi da je ubila samo jednog čovjeka. Prema njemu, to nije ratni zločin, etničko čišćenje ni genocid, već izolirano ubojstvo koje tek treba dokazati.

– Sudac mora odlučiti ima li pravnih temelja za izručenje BiH. Riječ je o kompliciranom procesu – kaže Nash i dodaje da će čitavo vrijeme Azra Alešević, koju on zna kao Issabell Bašić, provesti u pritvoru u Lexingtonu.

SUĐENJE ENVERU BUZI Zločinci se hvalili koliko su pobili Hrvata u Uzdolu

Objavljeno 30.05. - 10:46

Na glavnom pretresu Suda BiH za ratne zločine u predmetu protiv Envera Buze, optuženoga za zločine koje je počinila Armija BiH nad civilima u Uzdolu, u općini Prozor-Rama, u unakrsnom ispitivanju svjedočio je Meho Pilav, piše Večernji list BiH. Svjedok je izjavio kako je u kolovozu 1993., zajedno s majkom, sestrom i ostalim sumještanima koji nisu bili vojno sposobni (on se uspio izvući uz pomoć, kako on kaže, dobrih ljudi), deportiran u selo Kućani kamionom, a odatle je zajedno s ostalima stigao u Čelebiće. Tu je odmah tražio da se pridruži Samostalnom prozorskom bataljunu Armije BiH te je u tome uspio i nekoliko dana poslije stigao u Šćipe.

Odatle je nakon vrlo kratkog vremena, 2-3 dana, otišao u selo Here.

U Here je otišao, po njegovim riječima, “zato što je htio biti bliže borbenim linijama između TO-a i HVO-a. Tu je upoznao Muju Heru koji je bio zapovjednik DIV-a iz Hera, iz sastava Herske čete kojem se i pridružio. Svjedok Meho Pilav o svom prvom susretu sa zapovjednikom Enverom Buzom kazao je: “Javljeno nam je da je izvršen desant na Dobro Polje. Došli smo gore i vidjeli da nema desanta. Nakon nekog vremena došao je Buza za kojega su nam rekli da spava (odmara). Shvatili smo da nema nikakvog desanta. Buza nam je pričao o lanč-paketu i ratu u Alžiru. Pričao je kako je u Alžiru ratovao, a tamo su ratovala plemena”. Drugi susret svjedoka Pilava s Buzom bio je postrojavanje na livadi iznad Hera prije samog polaska u akciju na Uzdol gdje ih je bilo oko 150.

Svjedok je rekao: “Ja nisam imao osobno naoružanje pa mi je Buza dao svoju pušku i prsluk, imao je pušku zvanu ‘singapurka’. Kada mi je dao pušku, rekao mi je: ‘Evo, okrvavi je’, valjda je mislio da ubijam njome”.

Svjedok je izjavo da je po svom dolasku u Here, kada je bio slobodan, sam hodao, promatrao i razmišljao o terenu gdje se nalazio radi bolje orijentacije.

“Bio sam na Krstišćima. Odatle se vide crkva, škola, sela Križ i Zelenike i vidjeli su se ljudi kako normalno rade, čuvaju krave, kopaju…”

O napadu na Uzdol svjedok Pilav je kazao kako je njegova diverzantska skupina napadala Gradinu (Gradac), ali je došlo do prekida u komunikaciji, nisu zauzeli Gradinu te su se vratili u Here.

“S Uzdola su se čuli pokliči tekbir, Allahu ekber, pucnji i vidio se dim”, kazao je svjedok.

“Kada smo stigli u Here, Naim ili Zaim Hero, zapovjednik Herske čete, koji je bio u ratničkim bojama, rekao nam je: ‘Što je, diverzanti? Koliko ste ih vi pobili? Mi smo ih sve pobili. Vojnici koji su bili u Uzdolu pričali su o toj akciji govoreći o ubojstvima civila i tko je koga ubio. Dalje je svjedok o akciji rekao kako nije uspjela i da su samo stradali civili. Također je naveo da se odmah među njima pričalo o stradalim civilima, njih desetak, a kasnije je doznao da ih je bilo puno više. O počinjenom zločinu, koliko je njemu poznato, nije bilo istrage niti je tko odgovarao./HMS/

Petar Jukić - Kako su uništili hrvatski narod u Kaknju

svibnja 30, 2017
PIŠE: TVRTKO MILOVIĆ
dnevnik.ba

Nekada bujajuća katolička zajednica sa preko 16.000 vjernika, kakanjske župe danas broje jedva 3000 katolika, uglavnom starije životne dobi. Živući svjedok propasti svoje, kakanjske, ali i susjednih župa, je monsignor Petar – Pero Jukić. Danas umirovljeni svećenik u svećeničkom domu u Sarajevu, mons. Jukić se detaljno prisjeća svega što je prethodilo propasti katolika Kaknja.
Govorite otvoreno i iskreno, kako se i aktivni svećenici rijetko usuđuju. Smijete li to tako govoriti?

„Gađali su me iz snajpera. Htjeli su me ubiti. Prijetili mi. Ubijali su mi vjernike. Protjerali mi narod. Ne mogu mi ništa. Sve zapiši kako kažem.“

I danas mnogi svećenici, fratri posebno, vole za svu nesreću Hrvata kriviti – Hrvate. Za razliku od takvih, Jukić kaže da njegovi Kakanjci nikom zla nisu nanijeli, i ničim nisu zaslužili da im se dogodi što se dogodilo.

„Prve napetosti su bile sa Srbima. Oni nisu bili slabo organizirani. Na poslu ih se počelo šikanirati, na ulici vrijeđati. Već krajem 91. su mnogi Srbi, posebno oni iz grada počeli seliti. Nešto kasnije, vlasti su im zabranile odlazak, ali pritisak izbjeglica na njih je bio prevelik.

Poslije odlaska Srba, odnosi muslimana prema Hrvatima su jako zahladnili. Prva situacija je bila sa izbjeglicama iz župe Čemerno Srednje u Ilijašu. Odatle je 3000 izbjeglica Hrvata došlo u Kakanj. Razmješteni su po našim kućama. Ipak, dio je razmješten u muslimanska sela koja su graničila s HVO. Vlasti su tako htjele spriječiti moguće napade HVO tako što stave Hrvate u kuće, ali je to loše prošlo. Zabilježeni su nasrtaji, pa i silovanja djevojaka.

Onda smo se mi organizirali i sve te naše ljude izvukli i smjestili u hrvatske kuće u Kaknju. To muslimanima nije bilo baš drago.“

Ipak, ništa nije slutilo na ono što slijedi!?

Hrvati u Kaknju

Kao mjesto, Kakanj je prilično mlad. Na tadašnjem području Zgošće (rijeka koja protječe kroz grad i danas se tako zove) 1902. Austrijanci razvijaju rudarstvo i grade stanove za rudare. Prvi naseljenici su bili uglavnom Hrvati iz Dervente, Fojnice, Kreševa, Vareša, Vojvodine a bilo je puno Slovenaca, Mađara, Austrijanaca. Sve su to bili katolici. Muslimani su manje doseljavali u to vrijeme jer su se još nadali povratku Turske, i očekivali da će biti begovi. Tek se kasnije počinju doseljavati muslimani u značajnijem broju. Katolici su u Kaknju bili većina do sredine šezdesetih. To je zanimljivo jer su tada skoro sve bosanske čaršije većinski muslimanske.

„Na svetog Antu, 13.06.1993. uslijedio je veliki napad na Hrvate. Sve je u jednom danu eksplodiralo. Napali su od Zenice do Visokog. Na naše ljude se sručio napad sa svih strana. Grmilo je i pucalo. Kroz grad su prolazili sa zelenim trakama na čelu, vrištali, vikali „allahuegber“. Tada je protjeran čitav HVO i sve naše institucije. Zajedno sa izbjeglicama do tad sam imao 8000 župljana. Većina je protjerana taj dan.

Prije velikog napada u cijeli kakanjski kraj se slilo mnogo izbjeglica iz Istočne Bosne. Znamo da su im obećane srpske kuće i stanovi, ali poslije protjerivanja Hrvata postalo je jasno da su im obećani bili i hrvatski stanovi i kuće.

Tog 13.06. kod mene u župnu kuću došao je izvjesni komadant Adem Šaran sa vojnicima. Rekao mi je kako su se u Vukanovićima mještani (Hrvati, op. a.) organizirali i pružaju otpor. Od mene je tražio da krenem s njima i da im kažem da se predaju, inače će spaliti selo i sve pobiti.

Ja sam znao da ako odem s njima bit ću izdajnik svog naroda. Drugo, mogu me ubiti pa kasnije reći kako su me ubili Hrvati iz Vukanovića. Dao mi je 15 minuta vremena da se spremim i da će doći po mene.

Odlučio sam otići do komandira policije, Keme Brotlije. S njegovim sam se ocem znao, bio je hodža. Dolazio kod mene često kada je tražio da Hrvati glasaju protiv komunista. Bili smo dobri nekada. Kada su krenule napetosti s muslimanima svi su oni prestali dolazit i pozdravljati, pa i Brotlija.

Ali ja sam Kemi svakako otišao. Došao sam ga tražiti za mišljenje, a ustvari sam samo htio da prođe onih 15 minuta. I tako ja pitam Kemu trebam li ja ići u Vukanoviće ili ne. On je meni nešto objašnjavao, a ja sam sjedio i sjedio. Nakon izvjesnog vremena sam krenuo nazad u župni ured. A tamo su me obavijestili da je Šaran bio, nije me našao i zatim otišao prema Vukanovićima.

Gore su napravili lom. Upali su u selo. Sve zapalili, pobili neke ljude, protjerali, crkvu zapalili...

Ništa bolje nije bilo Hrvatima koji su ostali.

Andriji Šimiću, jednom našem veseljaku koji je pravio rakiju i volio popit, i koji je imao invalidnu kćer, su jedno večer upali u kuću. Premlatili i njega i ženu i kćer. Pitali ga ima li rakije. Kad im je rekao da ima, rekli su mu da je u muslimanskoj državi alkohol zabranjen. Prolili mu pet litara a sve ostalo što je imao odnijeli.

Loše je prošao i Luka Hrgota. On je držao volove. Kad je vidio da otimaju ljudima, on proda volove susjedu. To večer mu upadnu u kuću, prebiju i njega i ženu i uzmu pare. Onako krvav se spusti u Dom zdravlja a tamo ga nisu htjeli primiti. Onda je došao kod nas u župni ured pa su ga sestre previjale. Čim je čovjek prizdravio pobjegao je iz Kaknja.

Ni meni nije bilo sigurno. Jedno večer su pucali snajperom u moju sobu. Metak pogodio štok, proletio kroz sobu i zabio se u zid“

U to vrijeme, kako objašnjava Jukić, ubijeno je mnogo ljudi. Sjetio se samo nekih, Nedjeljka Duvnjaka, Ive Miočevića, mladića Marka Filipovića, dvije starije žene iz Haljinića od kojih je jedna silovana, Ivo Knežević poslije rata... nitko nikad nije odgovarao.

„Poseban je problem bio što su noću išli po hrvatskim kućama i momke odvodili na prve crte prema HVO. Nitko nije želio ići u Armiju BiH, nisu mogli biti sigurni hoće li ih ubiti pa okriviti HVO. One koji nisu htjeli na liniju trpali su u logore. Posebno uglednije i viđenije Hrvate.

Bila su tri logora. Prvi u motelu na ulazu u Kakanj, drugi je bio u objektu Strojno, pri rudniku, a treći je bio u Muzičkoj školi u Zenici. U muzičkoj školi su ih držali džihadisti. Jednog Bojića su i ubili tamo. U Strojnom su mi dozvolili samo da pogledam naše ljude kroz rešetke. A u motel mi nisu dali pristup.

Bio je jedan hodža, Sulejman. Ima kuću blizu crkve u Kaknju. Često dolazio kod mene pred rat. Bio kao kućni prijatelj. Imao nekih problema sa svojom ženom. I s drugim ženama. Od mene posuđivao marke. Nekad bi vratio, nekad ne. Taj Sulejman kad bi me vidio na ulici s pedeset metara bi me dozivao, trčao meni da me pozdravi i grli.

Jednom prilikom u ratu stojim na pločniku ispred crkve, i on ide u mom smjeru. U uniformi, kalašnjikov uz njega. Prolazi pored mene, umalo da me očešao, ali neće ni da pozdravi, glavu okrenuo.

Ljudi koji su bili zarobljeni u tom motelu mi pričali da ih je on posebno tukao. Taj hodža Sulejman.“

Što je bilo s imovinom onih koji su otišli?

„A to se pljačkalo. Svaki dan je dolazio vlak s nekoliko vagona putnika iz Zenice. Puno naroda. Svi sa onim dječijim kolicima. I onda se rasprše po Kaknju i po onim hrvatskim selima. Navečer se vraćaju s punim kolicima plijena.

Posebno se sjećam jedne starice, sva savijena koliko je stara. U vreći nosi posuđe i escajg, sve joj zvecka. A u drugoj ruci drži veliku antenu, ima anteni tri metra. Iza nje ide neki čiča, nosi oluk, četiri metra dug. Eto kako je bilo“

Kako je bilo onima koji su ostali!?

„Pa imao sam na Caritasu naše ljude i ono malo Srba. Srbi nisu imali nikog. Muslimani im nisu ništa davali. Da im nije Caritasa ne bi imali od čega živjeti. Njima sam odredio jedan dan u Caritasu pa su dolazili.

To je saznao i Radovan Karadžić pa je preko SRNE zahvalio „svešteniku u Kaknju što pomaže Srbe“. Nakon toga je na jednom izlogu u Kaknju osvanu natpis „Caritas hrani četnike“.

A našim ljudima je bilo teško zbog nesigurnosti i provokacija. Više djecu nisu mogli slati u školu. Učili ih svašta. Pa smo mi u župnom uredu organizirali nastavu za nacionalnu skupinu predmeta.

Problem je bio za bilježnice, pribor... jedno vrijeme su nam slali iz Herceg Bosne, ali onda se više nije moglo.“

Zar nije bilo stranaca da pomognu?

„Pa bila je ta organizacija iz Bologne. Ali nama nisu htjeli ništa dati. Govorili su da ne pomažu jednonacionaln

e škole. Nismo mi bili jednonacionalni što smo htjeli, to je bila nastava za predmete koje nisu mogli dobiti u javnoj školi.

A i lagali su. U Donjem Kaknju je škola 100 posto jednonacionalno muslimanska pa su im sve davali. Još se i pobratimila ta škola sa školom u Bologni.

Ti stranci su posebna priča. Uglavnom su bili protiv Srba i protiv Hrvata. Većina je radila za muslimane.“

Slučaj sestre Danke

Ni poslije rata se situacija nije smirila. U rujnu 1996. blizu župnog ureda ubijena je sestra Danka. Jednog od ubojica su uhvatili sami Hrvati Kaknja. Radilo se o Josipu Čokari, lokalnom alkoholičaru. Bilo je jasno da Čokara nije imao motiva ubiti sestru. Kasnije je vještakinja ustvrdila da je Čokara nije neuračunjiv, ali je jako povodljiv. Tu večer kad je ubojstvo počinjeno Čokara je bio pijan, pa Jukić i župljani smatraju da je bio namjerno napijen i uključen u ubojstvo kako bi „Hrvat ubio časnu sestru“.

Naravno, sudski proces je završio na osudi Josipa Čokare, dok organizatori nisu pronađeni.

Slučaj sestre Danke, kao i ubojstvo nastavnika Ive Kneževića mjesec dana nakon toga definitivno je obeshrabrilo Hrvate da se vrate u četiri kakanjske župe.

Poslije rata u župi Kakanj ostalo je 3000 Hrvata. Kada je napustio župu 2001., Jukić je „ostavio“ 2300 župljana, da bi ih danas bilo manje od 900.

U četiri kakanjske župe, Vukanovići, Haljinići, Kraljeva Sutjeska i Kakanj danas ima ukupno oko 3000 župljana. A prije rata je bilo 16000.

Iza rata

Malo je onih koji bi se htjeli vratiti u takvo okruženje. Ubojice su hodale slobodne, a nije se znalo tko je slijedeći. Jedan od malobrojnih koji se zalagao za povratak je Niko Lozančić.

„On se vratio s troje male djece. Ni danas ne znam kako se usudio. Ali u Hercegovini nije bilo interesa da se Kakanjci vrate. Dobili su dole zemlju da ostanu i većina ih je ostala.“

Priča monsignora Jukića je priča jednog čovjeka. U Kaknju je od 1977. i dobro zna svoj narod. Dobro zna sve ono što je prethodilo, i sve ono što je bilo u ratu. Svjedok je vremena i jedne zajednice koje skoro više nema. Broj katolika u Kaknju je svakim danom manji, uskoro možda neće biti nikoga tko bi mogao ispričati što je bilo s čitavim jednim narodom.

Propaganda će se već pobrinuti za promociju teze kako su „Hrvati otišli sami“. Proširit će je razni josipi čokare kakvih ima po Sarajevu, Kaknju, Bistriku...

Dnevnik.ba

DOKUMENTI TZV. ARBIH Sve ustaško spaliti, hrvatske zapovjednike i čelnike HDZ likvidirati, djecu i žene u logor

Objavljeno 09.12. - 10:22



Bošnjačka politika, u suradnji s pojedincima u bh. pravosuđu, već godinama pokušava nametnuti tezu kako tzv. Armija BiH nije imala logore, nego da se radilo o sabirnim centrima. Iako tisuće hrvatskih logoraša svjedoče o strahotama tortura u tim logorima, ubojstvima, silovanjima, bošnjačka strana i dalje negira te činjenice i inzistira na priči o sabirnim centrima, piše Večernji list BiH.

Ipak, dokumenti tzv. Armije BiH jasno potvrđuju kako je bošnjačka strana organizirala logore za Hrvate i Srbe. Samo jedan dokument, koji danas objavljuje Večernji list, može biti osnova za brojne sudske procese. Osim što se u njemu naređuju ubojstva čelnika HVO-a i HDZ-a u Žepču, spominju se logori u koje treba odvoditi hrvatsku djecu i žene.



– Na pravcu napada sve što je ustaško spaliti, djecu i žene pritvoriti u logoru u Vitlacima, a muškarce pobiti – stoji u naređenju koje potpisuje Galib Dervišić.

Također se u dokumentu navodi kako odmah po ulasku u Žepče treba pristupiti likvidaciji hrvatskih zapovjednika i čelnika HDZ-a.

Monstruozne naredbe o likvidacijama i etničkom čišćenju Žepča, na svu sreću, nisu provedene jer su hrvatske snage pružile otpor kojem se tzv. Armija BiH nije nadala. U protivnom, taj grad bi se, sudeći prema ovim podacima, pretvorio u jedan veliki koncentracijski logor. Ili, kako to kaže bošnjačka politika, sabirni centar./HMS/

ZLOČINI ARMIJE BiH NAD HRVATIMA Protjerivali civile, rušili crkve, mudžahedini zarobljenima rezali glave

Piše: Gordan Duhaček
subota, 16.12.2017. 17:33

HAŠKA presuda hercegovačkoj šestorki nije samo aktualizirala pitanje politike Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini u 1990-ima nego je podsjetila i na to da su u ratu između snaga Armije BiH i HVO-a obje strane počinile teške zločine. Dobar dio zločina koji su počinili pripadnici HVO-a je i procesuiran, a cijela je ta politika osuđena i kroz kvalifikaciju “udruženog zločinačkog pothvata”, no zločini Armije BiH nad Hrvatima u periodu od početka 1993. do sredine 1994. dosad su dobili manje prostora u regionalnoj javnosti, a i mnogi od njih još čekaju sudski epilog.

Dodatni je problem pisanja o zločinima u ratu u BiH općenita atmosfera u kojoj se osuđeni ratni zločinci slave kao heroji, neovisno o tome smatra li se da su odgovorni za ono što su učinili ili ne, kao i uobičajena praksa da se sa zločinima jedne strane opravdavaju zločini druge. Namjera nacionalista svih predznaka nije ni poštovanje prema žrtvama, ni kažnjavanje krivaca, ni osuda politike koja je zločine proizvela, nego tek opravdanje vlastite i demoniziranje suprotne strane u sukobu. To naravno ne znači da se bilo čiji zločini trebaju zataškavati nego znači kako je potrebno naglasiti da osuda jedne zločinačke politike ne podrazumijeva automatski pohvalu nekoj drugoj politici.

U svakom slučaju, ne smije biti tabua ni oko zločina koje je počinila Armija BiH, a treba inzistirati i na tome da njihovi počinitelji i nalogodavci budu primjereno osuđeni i kažnjeni. To istovremeno ne dovodi u pitanje činjenicu srbijanske agresije na BiH, kao ni sada sudski osuđeno Tuđmanovo sudjelovanje u planovima za komadanje susjedne države.

Pokolj u Lužanima kao najava mnogo gorih zločina

Pozitivno je i što je, kako se čini, haška presuda hercegovačkoj šestorki potaknula i najnovije poteze bosanskohercegovačkog pravosuđa, pa je tako nedavno za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, jednog od heroja obrane Bihaća, uhapšen Hamdija Abdić Tigar, u ratu oficir Armije BiH, a kasnije lokalni kriminalni boss, navodni sportski radnik i istaknuti lokalni političar (to se u BiH ne isključuje, dapače!), koji je bio i član SDP-a i SDA.

Stoga donosimo kratki pregled najstrašnijih zločina Armije BiH nad Hrvatima, kako bismo podsjetili da i oni trebaju biti pravedno procesuirani.

U Lužane, većinski hrvatsko selo u srednjoj Bosni, snage Armije BiH upale su u siječnju 1993. godine. Lokalno stanovništvo je većinom protjerano, ubijeno je više civila, a spaljena je i katolička crkva u selu. Par dana kasnije su vojnici Armije BiH u selu Gusti Grab ubili petero staraca hrvatske nacionalnosti u dobi između 70 i 80 godina.

Još gore je bilo ono što se dogodilo u selu Dusina krajem siječnja, koje je inače pripadalo općini Zenica. Po ulasku u selo Dusina pripadnici Armije BiH hrvatske civile i zarobljenike HVO-a, koji su im poslužili kao živi štit, odvode u obiteljsku kuću Stipe Kegelja. Uslijedilo je maltretiranje i mučenje, a potom i okrutna ubojstva 10 zarobljenika za koje ni danas nitko nije odgovarao. Dusina i još nekoliko okolnih sela s hrvatskim stanovništvom su etnički očišćena, te je iz njih protjerano oko tri tisuće ljudi.

Etničko čišćenje Hrvata u srednjoj Bosni

U selima oko Zenice Armija BiH počinila je niz zločina nad hrvatskim civilima, pa tako i u Sušnju, u kojem je smaknuto 17 staraca koji su ostali u svojim kućama nakon povlačenja HVO-a.

Pokolji civila i zarobljenika obilježili su i sukobe Armije BiH oko Konjica i Travnika. Jedan od najgorih ratnih zločina koje je nad Hrvatima počinila Armija BiH dogodio se u selu Trusina kod Konjica u travnju 1993. Vojnici su upali u selo između 8 i 9 sati ujutro, a iza sebe ubrzo ostavili trag mrtvih tijela, koje su većinom pobijali na pragovima njihovih kuća. Armija BiH je u Trusini ubila 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Desetak dana kasnije su pak u selu Miletići kod Travnika pripadnici Armije BiH ubili 5 civila. Miletići su bili malo hrvatsko selo u okruženju koje je kontrolirala Armija BiH te nisu predstavljali nikakvu prijetnju. Među ubijenima bila su i dvojica devetnaestogodišnjaka, a preživjelih šezdesetak stanovnika Miletića su protjerani. Još gore je bilo u selu Čukle kod Travnika, u kojem su u lipnju vojnici Armije BiH ubili 9 civila i 12 zarobljenika iz HVO-a.

Jedan od strašnijih zločina za koji također nitko nije odgovarao je i smrt osmero djece starosti od 9 do 15 godina u Vitezu, koji su, igrajući se na školskom igralištu, poginuli od granate koja je ispaljena na očito civilnu metu s položaja Armije BiH. To se također dogodilo u lipnju 1993.

Mudžahedini kao dio snaga Armije BiH

U selu Doljani kod Jablanice se u srpnju iste godine dogodio pak pravi masakr za koji je odgovorna Armija BiH. Nakon upada pripadnika Armije BiH u selo ubijeno je 37 osoba - 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u tom trenutku bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, većinom žena i djece, korišteno je pri povlačenju kao živi štit, da bi potom bili odvedeni i internirani u logor u Jablanici. Armija BiH je i u Konjicu imala logor u kojem je držala i mučila zarobljene Hrvate.

Posebna priča su pak mudžahedini koji su se pridružili snagama Armije BiH. Jesu li došli ratovati u BiH nepozvani ili ne, još nije do kraja razjašnjeno, no neprijeporno je da su se okupili u odredu El Mudžahid, te da su svoje akcije koordinirali s oficirima Armije BiH. Neko vrijeme imali su stožer usred Zenice, a zapamćeni su kao brutalni fanatici, koji su nekim zarobljenicima odsijecali glave, što je zabilježeno i na videosnimkama. Dolazili su i u sukob s nekim od lokalnih Bošnjaka, koji su se protivili njihovom islamističkom fanatizmu, no imali su zaštitu Armije BiH te su počinili niz ratnih zločina nad Hrvatima i Srbima.

Bugojno - jedna od najmračnijih epizoda rata u BiH

Situacija za bh. Hrvate je naročito bila strašna u Bugojnu, u kojemu su po predratnom popisu predstavljali 34 posto stanovnika. Općina Bugojno je 'de facto' etnički očišćena od Hrvata, koje se masovno proganjalo, ubijalo, mučilo u lokalnom logoru na stadionu, a svime je upravljao lokalni čelnik iz SDA Dževad Mlaćo, jedna od najmračnijih figura iz rata u BiH. Uništena su sva katolička groblja u gradu, zarobljenike i civile se doslovno klalo i ubijalo na druge svirepe načine, te se računa kako je sveukupno ubijeno oko 120 Hrvata, dok su ostali etnički očišćeni ili izbjegli. Mlaćo je i nakon rata bio istaknuti član SDA i njihov kandidat na izborima, a potez vrhunskog cinizma bio je kada je po završetku političke karijere zaposlen kao profesor matematike u bugojanskoj gimnaziji, u istoj zgradi u kojoj je tijekom rata mučio Hrvate.

Strašan pokolj dogodio se i u selu Grabovica u rujnu 1993., kada su pripadnici Armije BiH ubili 32 civila hrvatske nacionalnosti, većinom staraca, žena i djece koji su ostali u svojim kućama nakon što je Armija BiH zauzela ovo selo u ratu s HVO-om. U rujnu je počinjen i ratni zločin u selu Uzdol kod Prozora, u kojem su vojnici Armije BiH ubili 41 čovjeka, 29 civila i 12 zarobljenika. Mjesec dana ranije sličan se masakr odigrao i u Kiseljaku (ubijeno 15 civila).

Žrtve zaslužuju pravdu

Treba napomenuti da ovo nisu ni približno svi zločini koje je Armija BiH počinila nad svojim sugrađanima hrvatske nacionalnosti, kao i da se ovaj članak ne bavi zločinima vojske Ratka Mladića nad Hrvatima, koji su bili ekstenzivni. Dodatno treba naglasiti kako ovom sažetku najstrašnijih zločina Armije BiH nad Hrvatima nedostaje i cijeli kontekst rata između Armije BiH i HVO-a, koji prelazi i granice susjedne države, ali za to bi bio potreban mnogo opširniji tekst.

Bez obzira na sve to, ostaje činjenica da su svi ovi, i još mnogi zločini, počinjeni od strane Armije BiH, te da trebaju biti jednako procesuirani kao i svi drugi ratni zločini. To je dužnost prema žrtvama koju današnja Bosna i Hercegovina mora ispuniti zbog pravde, osnovne ljudskosti i svoje budućnosti.

Šta bi sa index.hr pa ovo objavljuju.

PRIPADNICI TZV. ARBIH: “Susjede Srbe mrcvarili, a žene silovali pa ubili”

Objavljeno 20.12. - 11:17

Na području Kaknja i Ilijaša jučer je uhićeno šest osumnjičenih za ratne zločine, a strava u selu Čemerno predstavlja jedan od najtežih zločina nad žrtvama srpske nacionalnosti, kada su svirepo ubijeni i djeca, žene i starci, pišu “Nezavisne novine”.

Iz Tužiteljstva BiH je priopćeno da su uhićeni Teufik Turudić (57) i Senad Sikira (58) iz Kaknja, Mirsad Bešlija (53), Nusret Bešlija (55) i Hamdija Spahić (57) iz Ilijaša i Mirzet Bešlija (49) iz Sarajeva.

Ovi osumnjičeni su pod istragom da su u svojstvu zapovjednika i pripadnika struktura Teritorijalne obrane i tzv. Armije RBiH iz Kaknja, Ilijaša i Breze 10. lipnja 1992. godine sudjelovali u napadu na selo Čemerno, općina Ilijaš, nastanjeno srpskim stanovništvom.

Kako navode iz Tužiteljstva, tijekom napada počinjen je ratni zločin u kojem je ubijeno oko 30 osoba srpske nacionalnosti, među kojima je najmlađa žrtva imala 16, a najstarija više od 80 godina. Među ubijenim je bilo i oko 10 žena.

Jovan Damjanović, čija je uža obitelj, uključujući majku i brata, stradala u napadu muslimanskih formacija na Čemerno, rekao je da se dugo čekalo na uhićenje osumnjičenih zločinaca.

“Sve se znalo i tko i što i imenom i prezimenom, ali bolje ikad nego nikad”, izjavio je Damjanović Srni. Nada se da će počinitelji stravičnog zločina u Čemernu dobiti adekvatnu kaznu za svoja nedjela.

Mirjana Ćabo iz Organizacije obitelji zarobljenih, poginulih boraca i nestalih civila Istočno Sarajevo pozdravila je uhićenje šestorke.

“Na ovo se godinama čekalo, a sad se nadamo da procedura u pravosuđu BiH u ovom predmetu neće biti duga kao u nekim drugim slučajevima kada su procesuirani počinitelji zločina nad Srbima”, istakla je Ćabova i navela da je to i potvrda da se dogodio zločin u ovom selu.

“Moći ćemo na ploči na spomen-obilježju u Čemernu napisati da je riječ o ratnom zločinu, što su nam lokalne vlasti u Ilijašu uskratile 17. rujna 2007. godine”, navela je ona.

Uhićenje su izveli pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu BiH (SIPA) po nalogu Tužiteljstva BiH.

“Uhićeni su privedeni u službene prostorije SIPA radi kriminalističke obrade, nakon čega će biti predani Tužiteljstvu BiH na dalje postupanje”, rekla je Kristina Jozić, glasnogovornica SIPA-e.

Vaso Elez, tajnik Boračke organizacije RS Istočno Novo Sarajevo, rekao je da zločin u Čemernu predstavlja jedan od najtežih zločina nad žrtvama srpske nacionalnosti na području Ilijaša i okolice.

“Za normalnog čovjeka to su potpuno nepojmljive stvari. Teško je shvatiti da netko uđe među nenaoružane civile da ih kolje, da im otkida dijelove tijela, muči i mrcvari, a to su radili”, kazao je Elez. Navodi da su žene, pored toga što su svoj život okončale na tako strašan način, prije smrti doživjele i najveće poniženje – silovane su.

“Srpska sela se nisu nadala tome od susjeda muslimana, da će ih ljudi koje su poznavali napasti s tolikom mržnjom i raditi sve što su uradili. Ako je netko pokušao pobjeći ubili su ga pucajući u leđa, a ako su ga uhvatili onda bi jadni čovjek još gore prošao. Sve žene bilo koje starosti bile su prvo silovane, pa onda ubijene”, govori Elez.

Osumnjičene terete za kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika, organiziranje grupe ljudi i poticanje na učinjenje kaznenih djela ratnih zločina, te protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja i povrede zakona ili običaja rata./HMS/