Život od rođenja do nekih srednjih godina teče u nadi da ćemo biti bolji, napredniji, zadovoljniji....čekamo nešto jako važno i dobro da se desi. Čekajući dođemo u srednje godine, okrenemo glavu unazad i šta vidimo? Skoro ništa od naših snova i očekivanja nije se ostvarilo. Neko se razočara i čeka kraj života, neko bezvoljno nastavi da živi, neko se i dalje nada, a poneki hrabri čovjek/žena pokušavaju sve promijeniti iz temelja. Šta ste htjeli, mogli, a propustili, za čime žalite i nadate li se još?

Jedan stariji čovjek, u bolnici je bio na umoru. Odbrojavani su mu posljednji sati. U jednom trenutku je otvorio oči i uspio vidjeti nekoliko prilika koje su se skupile oko njegovog kreveta. Nije ih uspio prepoznati. Zatvorivši oči upitao ih je: “Prijatelji, ko ste vi?” Jedna od prilika reče: “Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao uraditi za života, ali si to propustio učiniti.” “Žao mi je zbog toga” – reče starac – “ali ipak cjenim što ste se uprkos mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama došli oprostiti od mene na kraju mog života.” Jedna od prilika se nagnula i mirnim mu glasom odgovorila: “Ne, mi se nismo došli oprostiti od tebe – došli smo umrijeti s tobom...

ti ili si jako star ili jako mlad.
po ovome što si napisao ispada da svi samo čekamo...smrt. ne znam nikoga da nije ostvario baš ništa od planova. samo za to treba dići dupe s kauča i raditi.

A sto si shvatio temu.....

pa i ja sam te shvatila tako nekako. možda nisi dovoljno pojasnila

Sta je nejasno, tema za srednjovječne, šta su propustili, izgubili, promašili u životu, postigli, izgradili, nadogradili ili..... Sumirati rezultate i ocjeniti da li je promašen ili uspješan život iza njih. Srednje godine su vrijeme kada se ocjenjuje kvaliteta vlastitog života.

ja kvalitetu svog života procjenjujem skoro svaki dan. gdje bih stigla da sam čekala do danas da vidim gdje sam.

Pa zato sam i otvorila temu da virim u promašene i uspješne živote.

ja sam zadovoljna kako se stvari odvijaju. ne na način koji sam očekivala, ali dobijam šta sam željela, možda čak i bolje.

život je zapravo jako duhovit

Život je lijep, uprkos svemu!

Šta bi promijenili, ponovili, zaboravili, preskočili u životu?

uglavnom jeste. naravno da ima loših stvari, ne negiram to, ali kad bih se držala više loše strane nego dobre, ne bih podnijela niti jedan dan sa takvim načinom razmišljanja.

Treba uvijek biti optimista, evo jedan dobar vic:
Ima otac dva sina, jedan je pesimista, drugi optimista.

Ide Nova godina i pesimisti ispod jelke za poklon stavio električni voz, a optimisti konjsko ***… Otvara pesimista poklon i kaže
– Jaoj električni voz, šta ću kad se potroše baterije?

Kaže otac:
– Pa kupićemo druge!
– A šta ako bude nedjelja pa ne rade prodavnice?
– Ma ajde sine snaćićemo se nešto…

Okrene se ćale prema optimisti i kaže:
– A šta si ti dobio?
Kaže optimista:
– Ja sam dobio ponija, al on otišao negdje!!!

treba biti realan sa optimističkim pogledom na život.
dvije žene, stvarni primjeri:
jedna ima muža idiota, koji samo zuji po kafanama, troši pare na kockanje, a sebe i porodicu uvalio u zelenaške dugove. svi problemi pali na ženina leđa. imaju dva sina, od kojih mlađi ima blažu retardaciju. žena se brine o svima njima, mlađeg sina vodi na sve strane gdje čuje da bi mu moglo pomoći, ljekarima naravno, ne nadriljekarima, digla kredit i počistila mužev dug, uz prijetnju da će ga ostaviti ako se to ponovi, on ne kocka više, ali od njega i dalje nema nikakve koristi. i stotinu čuda, koje ja ne bih trpjela od muža, ali ona zbog djece to radi i na neki način uspijeva. bori se na sve načine da joj je porodica na okupu i da funkcioniše kako treba, a uz sve te probleme ima zdrav stav i pogled na život, ne smara i ne kuka.

druga žena imala muža i jednog sina, koji je fenomenalan i kao ličnost i kao đak i kao sportista. muž takođe bio super, vodio je gdje god je htjela, zarađivao dobru platu, sve davao njoj, a ona ne radi nigdje. besposlena, dosađivala se po cijeli dan, zvocala mužu i smarala ga, dok je nakon 15 godina braka nije na kraju ostavio. sad od njega prima alimentaciju u iznosu od 1.500 KM, ostavio joj stan i dobar auto, plaća joj je sve režije, sinu kupuje knjige, garderobu, plaća trening i sve ostalo što treba, ali ona pala u još veću depresiju, jer je u međuvremenu sa tim zvocanjima i kukanjima rastjerala i sve ostale oko sebe. niko nema vremena da provodi sate slušajući njene imaginarne probleme. nakon svega, ona umjesto da poradi na sebi, okrenula se bogu i molitvama, sa još većom kuknjavom kako je život prema njoj surov, a pritom to kuka ženama koje su u stotinu puta težoj situaciji nego ona.

koga više cijeniti od te dvije žene? ovu koja se bori i ima optimističan pogled na život ili ovu mrljavu kojoj su svi krivi za njene probleme?

definitivno prvu. drugu bih našamarala, s guštom. ne volim narikače.

Dobro to su već ,,detaljni,, opisi problema, uspjeha i neuspjeha. Mislila sam općenito. Npr. zadovoljna sam što sam završila fakultet i našla posao, promijenila bi posao, jer nikada nisam voljela ,,to,, mislim da nisam trebala da se udam, lakši i kvalitetniji je život samice/samca; sretna sam i uspješna što sam našla dobrog muža i što imam prekrasnu djecu....

Moj najveći promašaj jeste to što se nisam udala za jednog Jakšu iz ST. Bio je tako divan. Sada da ga sretnem osećam da bi promašaj postao uspeh.

A da cujemo malo muskice...Koliko su oni zadovoljni ili ne svojim zivotima? Sta smatraju da im je promaklo u zivotu, u cemu su se ostvarili i sta su ,,promasili,, ili propustili? Sta bi mijenjali u zivotu i za cime jos ceznu?

"Život - moj najveći promašaj"

Ah ti ateisti. Obrati se na viru Isusovu i sve će biti u redu.




Zašto govoriš u množini? To je tvoje osobno razmišljanje.



Stvar je u tome da tzv. "uživanje" ne donosi zadovoljstvo. Sreća se ne može pronaći jer ni ne postoji, sreća je posljedica, simptom. Ne može biti sama sebi smisao nego tek nuspojava. Što se čovjek više zabavlja, osjeća se sve gore.

Zadovoljstvo sobom i svojim životom dolazi od rada i discipline. Kad čovjek ima samodisciplinu, onda ništa ne bi mijenjao ni kod sebe ni kod svog života, a posljedica tog predanog rada je osjećaj ponosa, samopoštovanja pa eto i sreće.

Uvijek moze bolje. Ne mogu reci da sam nezadovoljan, ali ono, cenat iznad vode, a izmasao sam se, ne bas puno, a ni malo. U zivotu mijenjao nebih nista, osim ono sto mijenjati mogu sam (kilazu, odjecu, tehniku...), kao i inace sve sto mogu mijenjati sam.

Baš tako. Znam dosta ljudi koji bi sve, svemu se nadaju samo rič božiju neće.

Kvacica kao Japanac! Rad i disciplina. A snovi?

Pa u tome je fora. Snovi se neće ostvariti dok sanjariš. Dok sjediš ništa se ne događa. Samo prolazi vrijeme.

Najbolji način da ostvariš snove je da se probudiš.

Sta podilazis Kvacici? Ko je rekao da ja necu ,,ric boziju,,? Ja sam posteno bice, koje ide ispravno kroz zivot!Cak sta vise imam i pretjeranu obazrivost prema ljudskom rodu. Imam osjecaj za ljudsku nemoc, tugu, nesrecu u bilo kom obliku. To sto ne idem u crkvu i sto mi obicni ljudi u mantijama ne prestavljaju sponu s Bogom nema nikakve veze s mojom vjerom u ljude i dobrotu i u Boga naravno, kojeg dozivljavam na taj nacin sto zivim casno i po pravilima dobrote koju tumacim na svoj nacin.

Problem i jeste to ,,budjenje,,! Zivot mi je bio vesela sarenica sve dok se ne probudih. Dok ne vidjeh ljudsku zlobu i more drugih nepravdi i ostalog. Tako rado bih vratila onu svoju zaludjenost i neznanje o ljudskom rodu, onu bezbriznost i zvonak osmjeh. Nekada je to ,,budjenje,, bolno. Nisu ljudi bas cvjecke opisane u pjesmama i knjigama, cak sta vise smatram da su cesto veliko zlo ove planete Zemlje!