Pa seli Sadmire. Ne bih ja tu živio.

Šta su "ptičiće"?
Sve manje razumijem bošnjački jezik...
A hodža da je pravi čovjek zapjevao bi sa omladinom svoga grada. Strašno kakvih sve ljudi ima...

Toliko su glasni bili da je morao "ptičiće" da probudi. Muslimanska logika takije.

To je samo mali incident. Ne kao muslimansko podkradanje Hrvata preko Komšića.

Koja im je uopšte praktična korist Komšića u predsedništvu? Ja, osim emocionalnog zadovoljstva "da su vam šuknuli", ne vidim apsolutno ništa što su postigli ili što će postići tim izborom. To jest, ne vidim ništa pozitivno, samo negativno, srozali su odnose sa vama na istorijski nizak nivo za šta? Član predsedništva je trećina protokolarne funkcije. Nikakva praktična upotrebljivost.

Imali su u vidu prizemne životinjske zadovoljštine. Šalim se, životinje ne funkcioniraju na taj način.
No sad kako imaju rekordno iseljavanje svaka nova godina sa Komšićem će im biti 5x skuplja od prethodnih godina sa Komšićem.

Par slika novogradnje u najljepsem srpskom gradu...









Vrtic Srbija i Vatrogasni dom

Nedeljko Vidaković, koji odnedavno ima spomenik u Trebinju, bio je četnički vojvoda. Rođen u selu Rapti Bobani, koje je stradalo od Dubrovčana 1992. godine. Bobanska četa Trebinjske brigade VRS imala je poginula 23 pripadnika. Neđov brat Sava poginuo je nakon što je hrvatski vojnik na pravoslavnu crkvu u Raptima stavio šahovnicu, ispod koje je vješto sakrivena mina. Sava je išao rukama ukloniti šahovnicu, prilikom čega je poginuo. Neđo je poginuo u okršajima s ARBiH oko Boračkog jezera kod Konjica. Tako su Ristu jednog brata usmrtili Hrvati, a drugog Bošnjaci.

ĐORĐIJE KOPRIVICA - VOJVODA NEDELJKO VIDAKOVIĆ

Oj Srbine, od junaštva kruna
učesniče ratova i buna
stradalniče burne istorije
i čuvaru epske poezije.
Počuj pjesmu uz tanane strune
kako pjesnik obrazom se kune
pominjući sablju od junaka
kojeg rodi Hercegovka majka.

Gusle moje, istorijo sveta
perjanico junačkog svijeta
dok vam diram tanku strunu rukom
odjeknite božanskijem zvukom.
Klikni, grlo, kao slavuj s' grane
nek' se čuje na četiri strane
za junaka Obilića kova
kojeg dade zemlja hercegova
da mu budu spomen ove rime
Vidaković Neđo mu je ime.
Rodio se u selu Raptima
u kamenim tvrdim Bobanima
đeno nema boja ni klanice
sin Milana i majke Danice.
Kad napuni osamnaest ljeta
nije bilo ljepšega momčeta
crn i visok, garavoga oka
a baca se hajdučkoga skoka.
Mišice mu tvrđe od kamena
a toplija duša od plamena
prsi muške, prepive široke
bude maštu u svake đevojke.
Mladost, snaga i bojazni snovi
otkriše mu želju da zaplovi
pa se vinu morskim pučinama
ističe se brojnim vrlinama
a duša mu u mislima bdije
nad kršima svetog Vasilije.

Kršna zemljo hercega Šćepana
tvoja prošlost prepuna je rana
pa je tako i poslednjeg rata
dušmanin ti zakuc'o na vrata.
Naoštrio srbosjek i kame
da bi opet napunili jame
al' se ovog prevariše puta
herceg-zemlja odavno je ljuta.
Ima preko pedeset godina
otkad rana krvari Srbina
ta se rana smirivati mora
pa zaječa sa istoka gora
digoše se u odbranu čete
za spas vjere i slobode svete.

Kad je Neđo Vidaković čuo
da je dušman opet napanuo
brzo reče svome kapetanu
da on mora u istome danu
napustiti mlade moreplovce
da pomože braću Hercegovce
što od kletih zlotvora se brane
u najtvrđe klance i zemane.
Pa kad stiže junak na Bobane
u te teške i nesrećne dane
obuze ga jeza u grudima
gleda vojsku po tvrdim brdima.
Crne ptice graju u oblaku
Neđo žuri da zagrli majku
željan junak svoje familije
odavno im dolazio nije.
Pun radosti i nekakve sjete
ispred kuće oba brata srete
gleda Sava i dičnoga Rista
ratna im se uniforma blista.
Pa ih grli u vremena muška
dok se začu sa prozora puška
to je otac, dočekuje sina
običaj je takav od davnina.
Ko je ves'o, da mu puška bije
majka stara radosnice lije
grli sina i nešto je mori
u to Neđo prvi progovori.
Počujte me, oba roditelja
dužnost jeste junaku i želja
ako navru krvopije silne
na braniku stati otadžbine.
Tako junak u hiljadu zbori
to mu otac u tom odgovori
šta će biti, nebo tajnu krije
ne može se protivu Božje.
Dodijaše lanci i okovi
zato, đeco, moji sokolovi
vi ne dajte grumen zemlje svete
no idite, pa kupite čete.
Volio bih u redove s' vama
ali šta ću s' mojim godinama
vi pođite uz pomoć Božju
i stvarajte novu istoriju.

Tako otac đecu u boj šalje
sjetuje ih i blagoslov dava
da je preča sloboda no glava.
Majka stara skamenjena stoji
srce brižno uvijek se boji
suza kanu, krijući, starici
kad joj đeca krenuše Šćenici.

Trojčindan se potrevio sveti
pjeva Neđo i pred braćom leti
a kad vojska stupi na Šćenicu
kliknu junak, podiže desnicu.
Braćo moja, komšije, rođaci
svi odreda bobanski junaci
skupismo se, valja nam viđeti
krvnik nap'o, šta ćemo činjeti?
Kruže priče da neđelju dana
misle preći pro naših Bobana
sve uništit' živo do Trebinja
Berkovića, Bileće, Ljubinja.
Nas poklati k'o svezane janjce
zato molim vas, moje Bobance
ne puštite proklete ustaše
da pregaze položaje naše.
Nego da nas na trojicu sretu
formirajmo odbrambenu četu
pa na megdan stanimo krvniku
vratimo ih nazad Dubrovniku.
Poskakaše na noge junaci
zakleše se otadžbini majci
dokle jednog na životu ima
neće dati prolaz dušmanima
i braniće krvlju zemlju svetu
i Bobansku osnovaše četu.
Još u jednom odlučiše glasu
da će Neđo predvoditi masu
jer je rođen da postane vođa
ima sjeme vožda Karađorđa.
Prirodne ga ističu vrline
mudar kao Mišić Živojine
a pregnuća zubačkog vojvode
ispred čete kao Luka ode.
Na najviše bobanske litice
postavio mlade uzdanice
braću svoju muški rasporedi
a zasjede na najvećoj gredi.
Četiri dana i četiri noći
čekao je kad će krvnik doći
petog dana, kad osvanu zora
zatutnješe topovi od mora.
To prijatelji kunu Hrvati
da će vječno Srbe iskopati
pa jurišom k'o lude hijene
na bobanske kidišu stijene.
Bolno ječi zemlja hercegova
od Prevlake, Duži i Hutova
i kamen bi zaplak'o od tuge
te proklete devedeset druge.
No šta rade ljuti Hercegovci
sa njima su braća Crnogorci
vatrom tuku, rovove kopaju
a dušmanu primać' se ne daju.
Za državu polažu živote
neće svoje pretke da sramote
od Velikog vrha i Vlaštice
do Zavale, Rapti, Ivanice.
Sve su čuke leševima pune
ljudsko meso udara i trune
jer u cilju države je njine
Hercegovce proćerat' pro Drine.
Al' to Neđo dozvoliti neće
no sa četom preda njih izleće
pa da vidiš sivih sokolova
ulećeše u kišu olova.
Spremni bjehu svi živote dati
da nijesu zloglasni Hrvati
prije njino selo napustili
bijahu se Neđa uplašili.
Utekoše s' bobanskih ognjišta
pro Šćenice i brda Ročišta
a Neđo je hrabru četu svoju
ka Kevinom vratio Osoju
da su spremni, čekaju Hrvata
kad će banut' ponovo na vrata.

Tako ljeto uz grmljavu prođe
decembarska hladna zima dođe
s' Bjelasnice suvi vjetar prži
hrastov list se još na grani drži
i prkosi hladnijem danima
kao Srbin svojim dušmanima.

Dok se Neđo s' vukovima druži
dušmanin se lukavošću služi
i najbolju smišljaju taktiku
kako srpskom naudit' ratniku.
Tako krvnik lisičje ćudi
smisli ono što ne rade ljudi
pa kad Sunce na počinak zađe
jedno momče krvoločno sađe.
U kotlinu bobanskijeh sela
brzo hodi, namrštenog čela
pa kad crkvu u Raptima viđe
od djela se svojih ne postiđe
nego srpskoj bogomolji priđe.
Naumio postaviti zamku
da bi srpsku zacrnio majku
iz potaje trže šahovnicu
zasija mu osmijeh na licu.
Ispod nje je podapeo minu
u to Sunce sa istoka sinu
svanu zora, s' Rapta tamu sreta
Bobanska se uspavala četa.
Izmoreni od velikih borba
gora im je i kuća i soba
no ne spava jedan junak ljuti
zlog krvnika on uvijek sluti.
Niti spava niti sanka sniva
nego vazda na oprezu biva
taj je junak koji nema mira
brat rođeni Neđa komandira
najhrabrija u Bobana glava
ime mu je Vidaković Sava.
Krenu Sava kao po navici
da izvidi šta čine krvnici
na Gradinu kad tvrdu iziđe
na vrh crkve u Raptima viđe.
Đe prkosno vije šahovnica
izbi vatra junaku pro lica
u venama krv mu proključava
neka mržnja obuzima Sava.
Pa poleće k'o da dobi krila
ne bi Gospod ni njegova sila
ustavila ovoga junaka
danas će mu zakukati majka.
Od bijesa nije na oprezu
pa ne viđe podapetu vezu
no ustaško obilježje trže
puče mina, prašina se diže
od udara zaječa Glavica
pade hrabra srpska uzdanica.
Pokraj crkve, kroz zelenu travu
krv poteče Vidaković Savu
duša ode Bogu na istinu
u njegovu rajsku carevinu.
Za krst časni on na oltar bane
anđeli mu cjelivaju rane
rajsko piće mučenika pije
duša mu se u nebesa vije
poji pjesme Hristovog spasenja
i da čeka vječnog vaskrsenja.

Tako junak skonča sa životom
plače vila za muškom ljepotom
a sjutrašnjeg decembarskog dana
održa se Savova sahrana.
U Trebinju podno Leotara
da tu mladost njegova odmara
i da čeka neke bolje dane
kad će ići vječno na Bobane.

Zima minu, a stupi proljeće
maj je mjesec devedeset treće
granu Sunce, zazelenje trava
a ratna se bura zahuktava
vojska gine na četiri strane
Srbi zemlju k'o lavovi brane.
Oficiri vojsku razređuju
generali ratne mape kuju
srpska sloga kao biser sija
a pomaže ih bratska Srbija
šalje vojsku i skupu tehniku
da pomogne bratu mučeniku.
U te dane, preko Drine vode
od Šešelja, četničkog vojvode
dođe pismo do bobanskog vođe
Romaniji da na Sabor dođe
u znak časti i odlikovanja
vojničkoga izraz poštovanja.
Pa kad stiže vrli Hercegovac
Romaniji gori na Sokolac
srce mlado u prsa mu bije
takve gore prije viđa nije.
Gleda brda Novakovog mira
do Knežine, svetog manastira
zvona ječe, poje liturgije
čitaju se svete poslanije.
Molitvama iscjeljuju rane
a besjedom stari igumane
sve odreda pozdravi junake
da ostave puške i barjake
i da priđu svetome oltaru
za krst časni i za vjeru staru.
Je li java ili sanak sniva
priđe Neđo, ikonu cjeliva
prekrsti se, pričešće uzima
i zakletvu polaže pred svima
da će branit' zemlju do slobode
a čin dobi četničkog vojvode.
Strašno li ga bješe pogledati
grb vojvodski muška prsa zlati
oštra oka, duga crna brada
a na čelo zlaćana kokarda.
Crna kosa niz pleći talasa
a rapovi uniže pojasa
na prsima krst Isusov sija
i ikona svetog Vasilija
divan junak, krase ga svetinje
iznjedri ga junačko Trebinje.

No da bude nautrešelj muci
Bosnom kunu i prijete Turci
zaklinju se Alahu i Dinu
da će Srbe bacati u Drinu.
Džaba zovu sveca Muhameda
kad se Srbin pokoriti ne da
jer je riječ posle jednog Boga
Srbe samo da spasava sloga
stižu braća sa svakojih strana
prije svijeh, četa sa Bobana.

Kad vojvoda na Goražde banu
crno jutro Muslimani svanu
a Aliji sruši behar snova
kad potisnu Turke sa Trnova.
Ječala su rastinja bukova
dok je ćer'o Turke sa Olova
kroz vrhove gore Treskavice
lomio je turske jedinice.
Često šarac vojvodin je pjeva
na ratištu oko Sarajeva
hoće l' više ikad srpska majka
da iznjedri takvoga junaka?
No da vidiš nesrećne sudbine
devedeset četvrte godine
na Krstovdan koji Srbi slave
pro Neretve, rijeke krvave.
Od Konjica sila navalila
Nevesinje da bi opkolila
lete Turci, kunu srpsku vjeru
i Boračkom nadiru jezeru
ako prodru na Bijeli drijen
herceg-zemlja biće lagan plijen.
Pa se vojska na uzbunu diže
a vojvoda sa Bobana stiže
ispred čete najboljih sinova
dohvati se boračkih vrhova.
Sa Kisera Neretvu posmatra
crveni se voda kao vatra
dok talasi razbijaju grede
turske snage granate ne štede
topovima tuku po Borcima
da nazdrave Krstovdan Srbima.
A vojvoda stoji na srijedi
vidi đe su rđavi izgledi
no ne može srcu da odoli
nego braću hrabri i sokoli.
Ne bojte se, moje uzdanice
ako budu krvave litice
riječi su svijetle istine
za slobodu mora da se gine.
Haj''te brzo, naši su rovovi
dok utihnu islamski topovi
posle ćemo pokazat' Turcima
da još Srba ima na Borcima.
Rana grdna ranom se liječi
no ko može sudbu da spriječi
crni đavo zlu priliku hvata
u rov Neđov pogodi granata.
I napravi kasapnicu pravu
Neđu geler nagrdio glavu
duša diva u nebesa vinu
stade srce velikom Srbinu.
A da bude još gore i teže
kraj vojvode tri sokola leže.
Bespomoćni ne daju otpora
nikad više neće gledat' zora
Slijepčević Dragana majora.
Niti sablju srpsku ponajvišu
kapetana Popović Ljubišu
nit' pupoljak uvelog cvijeta
mlado momče od sedamn'est ljeta
Masleša se Aleksandar zvaše
sada sablju nad povlakom paše
vječno čuva stražu vojvodinu
i sa neba motri otadžbinu.

Tako život kao vihor traje
buja, raste i odjednom staje
a nebesa iznad rova ječe
ljuto rana vojvodina peče.

Loša vijest najbrže se širi
Trebišnjica valove umiri
vile gorske kose odsjekoše
crne glase vlasi doniješe.
Sunce zađe, vreo danak minu
roditelji saznaše istinu
strašan vrisak i lelek se diže
a pred zoru i vojvoda stiže.
Prekrštenih na prsima ruku
u ledenom limenom sanduku
mrtvim okom iz kovčega gleda
stis'o zube, kao ris izgleda.
Brada crna, od krvi crvena
duga vrana kosa zamršena
srce hladno, kao kamen, Bože
kren'o kući, a kući ne može
jer ustaše vršljaju po selu
u gradsku ga svratiše kapelu.
I skupi se svojta i rodbina
bolno pišti sestra vojvodina
boli ljuta rana bez lijeka
a pristiže naroda rijeka
dok voštane otope se svijeće
crni aber masama nadlijeće.
Na kovčegu trobojna zastava
prekrila je usnuloga lava
Neđa nose njegovi ratnici
k'o Nikolu što su perjanici.
Vječnoj kući niz studene ploče
niz obraze vrele suze toče
bolno gleda plačući vojnika
opijelo služi mu vladika
uz veliko mnoštvo sveštenika.
Molitva se u nebesa ori
a nad grobom ređaju govori
dokle teku birane riječi
ko bi mog'o jecaj da spriječi?

Pala sestra bratu pro kovčega
pa nariče i doziva njega
kuku Neđo, oči izvađene
odlaziš mi pod ploče ledene
ne ostavljaš snaje ni bratića
s' tvoje strane zatvori se kuća.
Kuku mene, dovijeka, brate
ja se nadah, kitiću ti svate
povest' kolo, zagrliti snaju
sad te pratim u nebesa raju.
Šta ću reći tvojim sestrićima
da ujaka odnese im zima
ne mogu ih jadna utješiti
ko će tvoju sestru zagrliti
pomilovat' bratskijem rukama
ostavljaš me, brate, na mukama.

Kraj nje Risto na koljena pade
bolno pisnu, pa govorit' stade
zbogom, brate, ali ne zadugo
dok se zemljom vije krvav jugo.
A iz krvi dok niče država
ja ću svetit' tebe i Sava
neću žalit' glavu izgubiti
rado ću se vama doseliti.

Majka stara i shrkana bolom
nad mrtvijem nariče sokolom
ljubi kovčeg, a Boga doziva
kuku Bože, što sam jadna kriva
što dočekah u poznoj starosti
okitih ti nebesa mladosti.
Zar nijesam previše ti dala
brata Veljka skidah sa vješala
pa dva sina, k'o dvije jabuke
što su moje podizale ruke.
Ja ti poslah, na nebesa, Bože
zar to srce izdržati može
je li košmar ili je istina
kuku Neđo, sabljo u grudima.
Podigni se i oči otvori
i pogledaj masu što te dvori
da mi barem unuče ostavi
kuku mene, moj cvijete plavi.

U to otac, junačka starina
spusti glavu da cjeliva sina
bolni otac namrštenog čela
pored mrtvog besjedi tijela.
Moj sokole, čestite ti rane
ti proslavi junačke Bobane
ko je junak, nikad ne umire
zato meni suza ne izvire.
Grdno li je o plamenu svakom
za dobrijem kukati junakom
zato, sine, puštit' suzu neću
samo ću ti zapaliti svijeću.
A moje su roditeljske želje
da odletiš u rajsko naselje
đe junaci spokoj pronalaze
a vile ih nebeske ob'laze
pozdravićeš tamo brata Sava
neka vam je, đeco, vječna slava.
To izreče ponosno starina
onda poče prilazit' rodbina
snahe, strine, tetke i bratići
pa stričevi, rođaci, sestrići.
Suze liju kao iz oblaka
pa zagrmlje plotun iz pušaka
znak poslednji počasti vojvodi
nek' je srećna majka što ga rodi.
Tvrda zemljo, ti mu budi laka
i polako spuštiše junaka
da mu duša božanstveno spava
u raj Božji, pokraj brata Sava.

Tako usnu veliki vojvoda
vaistinu ode kod Gospoda
pa poslije četrdeset dana
od srpskoga vođe Radovana
dične loze Šuja Karadžića
dobi orden Miloš Obilića.
Za zasluge što junake krase
no ga niko neće nosit' na se
ostanuće kao uspomena
Vidaković, junačkog plemena
na junaka, brata i vojvodu
što besmrtan posta u narodu.

Još Neđove gorahu svijeće
al' mu četa da počine neće
nego kliču sokolovi smjeli
a pred njima Dragan Ristić Beli.
Sve do kraja prokletoga rata
uz Ristića, mladog komandanta
lećeli su kroz vatru i vodu
i svetili velikog vojvodu.
A kad Sunce slobode zasija
i ratnike umorne obrija
skupiše se na puste zidine
i dogovor kao nekad čine.
Da naprave pomen u stranama
tupim maljem i golim rukama
nek' nauče mlada pokoljenja
šta je kruna čojstva i poštenja.
Zakleše se mrkonjićkom svecu
a stihove klešu u osmercu
po kamenu krvca polivena
nek' ostane kao opomena.
Za buduće mlade naraštaje
kako žrtva dovijeka traje
pa na ploču jednu od kamena
dvadest i tri staviše imena
dvadest i tri neumrle slike
to su borci Srpske Republike.
Što su pali iz ovih krševa
nek' im svjetli sablja Miloševa
djela njina nikad mrijet' neće
dokle soko na kamen slijeće.
Dokle bude tog Vidova dana
časnog krsta, junačkih Bobana
i za Božić dok plamte badnjaci
mir vam vječni, bobanski junaci.

Amédée Chaumette des Fossés, Putovanje po Bosni 1807. i 1808. godine.

Trebinje, u Hercegovini, na šest sati od Dubrovnika, mali je grad s tvrđavom omanje važnosti. Smješten je na Trebišnjici. Broji 2 000 stanovnika, većinom katolika. Katoličkog biskupa toga grada imenuje papa, a sjedište mu je u Dubrovniku, jer trebinjski muslimani nikada nisu pristajali da boravi među njima.

Jel ovo istina? Da je trebinje bilo katolicko ranih 1800ih?

Naravno da nije istina jer bi se svakako znalo za tako veliku depopulizaciju katolika u jednom gradu u 19.veku.
Dakle , ovaj putpoisac je saznao da postoji katolički biskup za Trebinje pa je samim time pomislio da su i stanovnici Trebinja većinom katolici , a to svi znamo da nije slučaj jer kao što rekoh znalo bi se za tako veliki iznenadni nestanak katolika u 19.veku i koji su njegovi razlozi.

Trebinje je postalo pravoslavno kojih 200 godina prije, u 17. st-u.
Da Dubrovčani nisu istjerali Mletke kad su ga oslobodili, danas bi bilo katoličko.
Svi gradovi u Mletačkoj Dalmaciji su bili katolički, jbg.

Vasilije Ostroški je Hrvat a manastir Tvrdoš katedrala.

Salu na stranu Trebinje je 400 godina bilo turska tvrđava a Srbi su zivili po kamenjaru.
Kad su pali Turci Srbi su oko tvrđave napravili Trebinje kakvo znamo danas. Tvrđava je ostale nepromjenjena, nedostaje jedino kanal oko tvrdjave, vlasnici objekata u tvrdjavi su do danas vecinom Muslimani. Al se ne zna koji Muslimani posto su davno odselili i ostavili objekte u rusevnom stanju.
Ovi nasi sad razmatraju pravne mogucnosti da grad samostalno obnovi objekte u trdjavi.
Hrvata tu nema ni u priči. Jedino sto ima je jedna katedrala.

Izgleda odlicno.

17. stoljeće;
https://en.wikipedia.org/wiki/Basil_of_Ostrog
https://hr.wikipedia.org/wiki/Vasilije_Ostro%C5%A1ki

Ovo je 15 ili 16;
https://en.wikipedia.org/wiki/Tvrdo%C5%A1_Monastery
https://hr.wikipedia.org/wiki/Trebinje
Samo što je srušeno i obnavljano poslije toga.

Hrvata tu nema već par vjekova, da.

Pa kad ste vi bili u Trebinju?
Da ne računaš Travuniju kao hrvatsku državu?
Trebinje je srpsko kao što je Kosovo srpsko.
Teško da se na Balkanu može naći srpskiji grad.

Da nije bilo okupacije od strane Austrougarske ne bi bilo ni ove jedne katoličke crkve.

Trebinjsko Mrkanska biskupija je stara oko 1000 godina.





Valjda postoji razlog zašto je Trebinje najstarija biskupija na prostoru BiH.

I danas formalno postoji, iz povijesnih razloga, kao jedna od samo 4 biskupije.

Dakle prije 800 godina je kao srediste bsikupije bilo u Trebinju i to je to?
Ko što je sad sjediste Komarice i te njegove biskupije u Banja Luci?
Za hiljadu godina ce se vjeroavtno pojaviti teoretičar koji će lupiti da je Banja Luka 2019. bila hrvatski grad jer je u njoj bio Komarica.

To što danas nema katolika u Trebinju nije dokaz za ništa… pa i Istočna Bosna i Podrinje je bila katolički stronghold, a danas nema nijednog katolika.

Slavonski Šokci su iz Istočne Bosne.

Franjevačka provincija Bosna Srebrena, jedina od svih ustanova bosanske srednjovjekovne države koja se uspjela očuvati sve do današnjih dana, dobila je ime po Srebrenici.

I Beograd je imao 300 džamija, kao i Slavonija muslimane, a gdje su sada.

Ne možeš zaključiti da je bio većinski Hrvatski/katolicki, ali svakako da je na prostoru juristikcije bilo dovoljno vjernika da ima smisla osnivati biskupiju.
Preko 100 000, u slucaju BL biskupije.

Trebinje bi trebalo biti sretno što je pored tri najveća grada, Sarajeva, Mostara i Banja Luke, bar formalno sjedište katoličke biskupije.

S obzirom da ima aspiracije biti urbani centar.