Damir Uzunović, član Suda časti, za „Avaz“ kaže da „protestna nota zbog mise za Blajburg“ nije stav P.E. N. centra u BiH, nego isključivo onih koji su potpisali to pismo.

- Ne treba to biti selektivno samo za jedan događaj. Desio se i događaj dodjele Andrićeve nagrade u Višegradu autoru koji se hvali da ubija Čečene. To je isto bio moment da se Centar izjasni. Treba osuditi sve što nije dobro i što ne valja, a u BiH ima jako puno za osuditi. Treba napraviti princip i da se odnosi na sve slične situacije - poručuje Uzunović.

Martina Mlinarević
@MartinaMlinare1
May 19

Iz PEN-a BiH istupili Ivica Đikić, Željko Ivanković, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović, zatražili da se briše njihovo članstvo.
Ništa našu zemlju ne košta skuplje kao stalni sukobi i trvenja među njezinim intelektualcima, dok s druge strane bratija združeno i neometano krade.

Javila se i lažljivica sa 7500 KM mjesečne plaće. Uopćeno i apstraktno da ne naljuti poslodavce.

Martina Mlinarević
@MartinaMlinare1
May 19

Iz PEN-a BiH istupili Ivica Đikić, Željko Ivanković, Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović, zatražili da se briše njihovo članstvo.
Ništa našu zemlju ne košta skuplje kao stalni sukobi i trvenja među njezinim intelektualcima, dok s druge strane ja neometano uzimam 7 i po hiljada maraka naslikavajući se po predivnim krajolicima Češke Republike koju Željini i Sabinicini biraći mogu gledati čeznutljivo na novim fotosima svaki dan.

Jergoviću i drugovi, dobro došli u klub “fašista”

Kad god bi se neka javna osoba iz kategorije “poštenih Hrvata” usudila iskočiti iz dominantnog narativa bošnjačkog Sarajeva, automatski je brisana iz “raje” i prekvalificirana u mrsku kategoriju “fašista"

Fašista (s karakterističnim mekim “š”), papak, seljak, bobanovac, ustaša i neprijatelj Bosne u dominantnom dijelu sarajevske javnosti postao sam davno, 2006., u vrijeme kad su Bošnjaci prvi put izabrali Željka Komšića za “hrvatskog” člana Predsjedništva BiH. Fatalno ispadanje iz temeljne sarajevske antropološke kategorije “raje” skrivio sam javnim nastupima u kojima sam govorio o lažnoj građanskoj politici u BiH koja služi kao krinka za nacionalizam brojnijeg naroda. Od cool tipa iz Mostara koji je podigao prvi spomenik Bruceu Leeju na svijetu, preko noći sam im postao gori od tamničara s Heliodroma.
Zagreb: Otvorenje 18. Festivala europske kratke priče u kazalištu &TD Bila je to kap previše Zbog prosvjednog pisma oko mise za Bleiburg Jergović, Đikić i Lovrenović istupili iz P.E.N.-a BiH

Drugu prevaru s izborom Komšića 2010. nazvao sam zadnjim čavlom u lijesu BiH i, s deset godina odmaka, vidim da sam bio potpuno u pravu. Tada se otišlo i korak dalje, nametanjem tzv. platformaške vlasti, u kojoj su hrvatske predstavnike trebali glumiti minorni HSP i notorni Lijanovići, tadašnji halal Hrvati bez izbornog legitimiteta. Komšić je tada na zidu u uredu držao portrete HOS-ova zapovjednika Blaža Kraljevića i Josipa Broza Tita, jednog do drugog. Paradoksalno, u to vrijeme za sarajevske medije svi Hrvati bili su ustaše, osim pravaša, i svi lopovi, osim Lijanovića. Grad se svih tih godina praznio od Hrvata, ljudi koji su cijeli rat proveli u opsadi, a koji su tiho odlazili nakon njega. Sve je očitija postajala laž o “europskom Jeruzalemu” jer je Jeruzalem multietnički grad, a Sarajevo je danas višenacionalno uglavnom utoliko što u njemu žive muslimani različitih nacija, od Bošnjaka do Arapa. Ostali prijeratni Sarajlije sveli su se uglavnom na staračko stanovništvo, one koji nisu imali gdje i nešto manekena multikulturalizma koji su godinama, neki svjesno, neki nesvjesno, bili korisne budale tuđeg nacionalizma.

U međuvremenu se društvo “fašista” i “papaka” povećavalo. Kad god bi se neka javna osoba iz kategorije “poštenih Hrvata” usudila makar minimalno iskočiti iz dominantnog narativa bošnjačkog Sarajeva, automatski je brisana iz “raje” i prekvalificirana u mrsku kategoriju “fašista”. Mržnja prema novootkrivenim “fašistima” uvijek je veća od one prema starima, jer ispada da su oni bili podmukliji, duže prikrivani hrvatski šovinisti. Njihovo višedesetljetno puhanje u jedra velikobošnjačke politike pod građanskom fasadom pri tome im nije olakotna već otegotna okolnost. Činilo se da su prava raja, a ispali su teški fašisti. Kad danas čitaš sarajevske komentare o Jergoviću, ispada da je veći hrvatski nacionalist od generala Glasnovića.

Nas, stare fašiste i paleopapke čini mi se da više i ne mrze. S nama odavno znaju na čemu su. Količina mržnje koja se u Sarajevu danas iskazuje prema kardinalu Puljiću, koji je cijelo vrijeme rata bio u gradu, a dijelom ga i hranio, veća je nego prema Mladiću i ekipi koja je razvaljivala Sarajevo s istim znakovljem s kojim danas “raja” prosvjeduje protiv kardinala i mise za žrtve komunističkog pokolja 1945.

Kulminaciju pomračene totalitarne svijesti, s obzirom na društvenu relevantnost, ne predstavlja tip koji sa sjekirom u ruci javno prijeti kardinalu, već javno obraćanje sarajevskog P.E.N. Centra koje zavrjeđuje biti prenijeto u cijelosti:

“Mi, dolje potpisani članovi i članice P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini, povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom, potvrđujemo svoju odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima, koje su istovremeno i vrijednosti koje zagovara Povelja Međunarodnog P.E.N.-a. Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže.”
Knjiga na stolu Kad simbol bratstva i jedinstva rat pretvori u poprište surovih ubojstava i neobjašnjivih nesreća

Činjenica da oni 2020. “potvrđuju odanost antifašističkim vrijednostima slobode”, dok antikomunističke ne spominju, posebno je bizarna kad se taj staljinistički pojam (Berlinski zid se u DDR-u službeno zvao “Antifašistički zaštitni zid”) vezuje uz toleranciju. Misa za vojnike i civile pobijene bez suđenja za njih je “komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere”. Oni zahtijevaju da se misa otkaže, kao da je slet ili koncert.

Nakon ove objave iz članstva P.E.N.-a istupili su Ivica Đikić, Miljenko Jergović, Željko Ivanković i Ivan Lovrenović. Posljednja trojica bila su među osnivačima centra P.E.N.-a u opkoljenom Sarajevu 1992. Objavili su i razloge istupanja, što je izazvalo lavinu mrzilačkih komentara i njihovu prekvalifikaciju, s kardinalom, u klub fašista u kojem smo se mi sretniji našli odavno. Čini se kako će uskoro Željko Komšić ostati posljednji, barem nominalno, nebošnjački član raje. Kardinal Puljić je, nakon hajke u kojoj je Komšić imao istaknutu ulogu, izjavio da ga više neće pozivati na prijame. Pravo pitanje jest zašto ga je pozivao do sada i davao mu time legitimitet. Ali ne treba tražiti dlaku u jajetu sada kad smo u istom klubu. S novopridošlima možemo podijeliti iskustva, prije svega da se ništa ne gubi kad se ispadne iz kruga “prave raje” i apelirati da sada konačno promisle – je li čitava jedna nova generacija, od Orašja do Mostara, stvarno bila u krivu, jesu li svi ti šušnjari, pepići, milovići i knezovići zadrti hrvatski šovinisti, pače “fašisti”, ili su odrastajući pod stalnom “antifašističkom” medijskom batinom samo ranije progledali.

Ja sam se prije 5 do 10 godina iskreno nadao bošnjačko-hrvatskom dogovoru preko leđa Srba, ali se to nažalost nije dogodilo, najviše hrvatskom krivicom.
Sada samo ostaje dokazati vam da ste debelo pogriješili. Povijest vam neće oprostit.
Srbe ste možda spasili, i uspjeli ste se izboriti za BiH kao partnerstvo Bošnjaka i Srba.
Pa uživajte sada.

Vazda njiha netko blokira i smeta him da budu bogati i sretni.

Svugdje problem samo u Saraj'vu nije. Osim kad ga vlasi misom naprave.

Javila se i lažljivica sa 7500 KM mjesečne plaće. Uopćeno i apstraktno da ne naljuti poslodavce.

Jergoviću i drugovi, dobro došli u klub “fašista”

Kad god bi se neka javna osoba iz kategorije “poštenih Hrvata” usudila iskočiti iz dominantnog narativa bošnjačkog Sarajeva, automatski je brisana iz “raje” i prekvalificirana u mrsku kategoriju “fašista"

22. SVIBNJA 2020. U 08:28 62 KOMENTARA 19696 PRIKAZA
KOLUMNU PIŠE
Nino Raspudić

Fašista (s karakterističnim mekim “š”), papak, seljak, bobanovac, ustaša i neprijatelj Bosne u dominantnom dijelu sarajevske javnosti postao sam davno, 2006., u vrijeme kad su Bošnjaci prvi put izabrali Željka Komšića za “hrvatskog” člana Predsjedništva BiH. Fatalno ispadanje iz temeljne sarajevske antropološke kategorije “raje” skrivio sam javnim nastupima u kojima sam govorio o lažnoj građanskoj politici u BiH koja služi kao krinka za nacionalizam brojnijeg naroda. Od cool tipa iz Mostara koji je podigao prvi spomenik Bruceu Leeju na svijetu, preko noći sam im postao gori od tamničara s Heliodroma.

BILA JE TO KAP PREVIŠE Zbog prosvjednog pisma oko mise za Bleiburg Jergović, Đikić i Lovrenović istupili iz P.E.N.-a BiH
Drugu prevaru s izborom Komšića 2010. nazvao sam zadnjim čavlom u lijesu BiH i, s deset godina odmaka, vidim da sam bio potpuno u pravu. Tada se otišlo i korak dalje, nametanjem tzv. platformaške vlasti, u kojoj su hrvatske predstavnike trebali glumiti minorni HSP i notorni Lijanovići, tadašnji halal Hrvati bez izbornog legitimiteta. Komšić je tada na zidu u uredu držao portrete HOS-ova zapovjednika Blaža Kraljevića i Josipa Broza Tita, jednog do drugog. Paradoksalno, u to vrijeme za sarajevske medije svi Hrvati bili su ustaše, osim pravaša, i svi lopovi, osim Lijanovića. Grad se svih tih godina praznio od Hrvata, ljudi koji su cijeli rat proveli u opsadi, a koji su tiho odlazili nakon njega. Sve je očitija postajala laž o “europskom Jeruzalemu” jer je Jeruzalem multietnički grad, a Sarajevo je danas višenacionalno uglavnom utoliko što u njemu žive muslimani različitih nacija, od Bošnjaka do Arapa. Ostali prijeratni Sarajlije sveli su se uglavnom na staračko stanovništvo, one koji nisu imali gdje i nešto manekena multikulturalizma koji su godinama, neki svjesno, neki nesvjesno, bili korisne budale tuđeg nacionalizma.

U međuvremenu se društvo “fašista” i “papaka” povećavalo. Kad god bi se neka javna osoba iz kategorije “poštenih Hrvata” usudila makar minimalno iskočiti iz dominantnog narativa bošnjačkog Sarajeva, automatski je brisana iz “raje” i prekvalificirana u mrsku kategoriju “fašista”. Mržnja prema novootkrivenim “fašistima” uvijek je veća od one prema starima, jer ispada da su oni bili podmukliji, duže prikrivani hrvatski šovinisti. Njihovo višedesetljetno puhanje u jedra velikobošnjačke politike pod građanskom fasadom pri tome im nije olakotna već otegotna okolnost. Činilo se da su prava raja, a ispali su teški fašisti. Kad danas čitaš sarajevske komentare o Jergoviću, ispada da je veći hrvatski nacionalist od generala Glasnovića.

Nas, stare fašiste i paleopapke čini mi se da više i ne mrze. S nama odavno znaju na čemu su. Količina mržnje koja se u Sarajevu danas iskazuje prema kardinalu Puljiću, koji je cijelo vrijeme rata bio u gradu, a dijelom ga i hranio, veća je nego prema Mladiću i ekipi koja je razvaljivala Sarajevo s istim znakovljem s kojim danas “raja” prosvjeduje protiv kardinala i mise za žrtve komunističkog pokolja 1945.

Kulminaciju pomračene totalitarne svijesti, s obzirom na društvenu relevantnost, ne predstavlja tip koji sa sjekirom u ruci javno prijeti kardinalu, već javno obraćanje sarajevskog P.E.N. Centra koje zavrjeđuje biti prenijeto u cijelosti:

“Mi, dolje potpisani članovi i članice P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini, povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom, potvrđujemo svoju odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima, koje su istovremeno i vrijednosti koje zagovara Povelja Međunarodnog P.E.N.-a. Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže.”

Činjenica da oni 2020. “potvrđuju odanost antifašističkim vrijednostima slobode”, dok antikomunističke ne spominju, posebno je bizarna kad se taj staljinistički pojam (Berlinski zid se u DDR-u službeno zvao “Antifašistički zaštitni zid”) vezuje uz toleranciju. Misa za vojnike i civile pobijene bez suđenja za njih je “komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere”. Oni zahtijevaju da se misa otkaže, kao da je slet ili koncert.

Nakon ove objave iz članstva P.E.N.-a istupili su Ivica Đikić, Miljenko Jergović, Željko Ivanković i Ivan Lovrenović. Posljednja trojica bila su među osnivačima centra P.E.N.-a u opkoljenom Sarajevu 1992. Objavili su i razloge istupanja, što je izazvalo lavinu mrzilačkih komentara i njihovu prekvalifikaciju, s kardinalom, u klub fašista u kojem smo se mi sretniji našli odavno. Čini se kako će uskoro Željko Komšić ostati posljednji, barem nominalno, nebošnjački član raje. Kardinal Puljić je, nakon hajke u kojoj je Komšić imao istaknutu ulogu, izjavio da ga više neće pozivati na prijame. Pravo pitanje jest zašto ga je pozivao do sada i davao mu time legitimitet. Ali ne treba tražiti dlaku u jajetu sada kad smo u istom klubu. S novopridošlima možemo podijeliti iskustva, prije svega da se ništa ne gubi kad se ispadne iz kruga “prave raje” i apelirati da sada konačno promisle – je li čitava jedna nova generacija, od Orašja do Mostara, stvarno bila u krivu, jesu li svi ti šušnjari, pepići, milovići i knezovići zadrti hrvatski šovinisti, pače “fašisti”, ili su odrastajući pod stalnom “antifašističkom” medijskom batinom samo ranije progledali.

Prošlo je trideset godina od otkrića Jazovke, jame koja je bila svjedok zvjerskih zločina nad hrvatskim narodom. Karlovački planinar, speleolog i ekspedicionist Mladen Kuka sa svojom ekipom otkrio je Jazovku 22. siječnja 1989. godine. Nakon dužih proučavanja i istraživanja uspio je tog dana, gotovo slučajno, otkriti tu špilju, kojoj se nije znala točna lokacija. Trideset godina kasnije razgovarali smo s Mladenom Kukom o tom otkriću.

Kakvi su osjećaji danas, nakon trideset godina od otkrića špilje Jazovke?

–Sjećat ću se tog dana i te godine do kraja života. Kao što kaže rimska poslovica, sjećam se onoga što neću, ne mogu zaboraviti ono što hoću. Rado bi to zaboravio, rado bi da se nikada nije dogodila takva okrutna stvar, kao što se dogodila kod jame Jazovke tijekom Drugog svjetskog rata, kada je tu izmasakrirano i ubijeno 450 ljudi.
Tada, prije trideset godina, još uvijek je bila ona država. Je li bilo opasno raditi na otkrivanju jame?
-Da, bila je to 1989. godina i još uvijek je bila milicija. To područje oko Sošica i Krašića bilo je dosta trusno i zbog toga što je porijeklom iz Krašića kardinal Alojzije Stepinac, a i zbog te velike egzekucije nevinih ljudi kod jame Jazovke. Naravno da se tu pratio svaki pokret, da se gledalo tko s kim razgovara, u kakvim je tko kontaktima i kakva je tko osoba. Istraživanje Jazovke trajalo je dugo, a došao sam do nje na jedan sasvim slučajan način.

Koliko se moglo saznati od mještana?

-To je bila jedna velika tajna. Sjećam se vremena kada smo išli u planinarski dom na Vodicama, tada nije bilo asfalta od Krašića do Sošica, to je bila jedna prilično velika zabit. Monstrumi koji su radili te zločine vjerovali su da će taj kraj ostati zabit za sve vijeke vjekova i da to mjesto nikada neće biti otkriveno, upravo zbog dislokacije. No, tajna je duboko živjela u ljudima. Ja sam sasvim slučajno čuo u jednoj birtiji u Sošicama od jednog čovjeka, kojem je to izletjelo, da tu postoji u blizini u Sošicama jedna jama, koja je poznata po tome da su tu partizani ubijali domobrane i ustaše. Kasnije se pokazalo da je toga bilo najmanje, već da je tu bilo najviše nevinih žrtava. Iako sam često dolazio u planinarski dom na Vodicama, veliki sam zaljubljenik u Žumberak, kojeg često znam zvati hrvatska Švicarska, nisam imao priliku vidjeti neku jamu osim Pečenjevke. Ta je jama bila istraživana po nalogu tadašnje milicije, jer se sumnjalo da je jedna žena ubila svoje dijete i bacila ga u jamu, 55 metara duboki ponor. Ispostavilo se da nije bilo tako. Što se tiče Jazovke pretpostavljalo se da ta jama nema dna, ljudi su pričali da je Kupčina tekla krvava u vrijeme kada su se dogodili ti zločini.

Kako je ustvari došlo do otkrivanja jame?

-Znao sam otprilike lokaciju, da je to lokacija na potezu između Sošica i Sopotskog slapa. Pokušao sam nešto izvući od mještana, ali te su izjave bile kontradiktorne, jedni su rekli da je jama s lijeve strane ceste, drugi da je s desne strane, a treći da je više u brijeg te da je jama zalivena s betonom i da je zarušena. Svakakvih je tu priča bilo. Došao sam sa svojom ekipom, 22. siječnja 1989. godine, a iako je bio siječanj, bio je izuzetno lijep dan. Bilo je izuzetno vruće za to doba godine, pa smo se i sunčali. Nešto kao da me vuklo taj put, tuda sam često prolazio i taj dio je bio zarastao u grmlje i kupinu. Počeo sam se probijati kroz to grmlje i došao sam do mjesta, gdje sam vidio da između dva kamena postoji rupa, gdje se mogla zavući ruka. Gurnuo sam ruku i shvatio da postoji cirkulacija zraka, Pošto sam nisam mogao pomaknuti kamen, jer je bio težak oko 150 kilograma, pozvao sam dečke i jedva ih nagovorio da mi pomognu pomaknuti taj kamen. Gurnuli smo kamen i počeli se spuštati u jamu. Pošto su ljestve bile duge 23, 24 metra, a drugih tom prilikom nismo imali, odlučio sam da ćemo doći za tjedan dana. Nisam bio u tom trenutku siguran da je to ta Jazovka, ali je barem jama imala perspektivu, jer je bila duboka. Došli smo 29. siječnja i spustili se dolje do dna, to je bilo stravično otkriće. To je bio nevjerojatan prizor, bile su to hrpe kostiju, pomiješane sa štakama, žicama i s dijelovima vojne opreme. U jednom trenutku postavio sam si pitanje je li moguće da se to dogodilo. To je vertikala od trideset metara. Kasnije su ljudi opisivali te zločine. Javio je i jedan pokajnik, koji je tada vozio kamione, kada su ljude vozili na smaknuće. Kod njega je proradila svijest i on je s grupom zagrebačkih speleologa mjesecima nakon nas došao do jame. Treba znati da smo mi otkrili jamu 1989. godine, kada je još bila ona država i kada se i za manje stvari plaćalo glavom.

Kako se nakon otkrića jame dalje razvijala situacija?

-Ja sam šutio, no bilo je i među nama onih koji su se priklanjali tajnim službama u onom režimu, pa se vrlo brzo saznalo da smo bili u jami. Iskreno rečeno, ja mogu sada biti neki heroj što sam je otkrio i prvi se spustio u jamu i prvi dolje izmolio Očenaš, jer tada 1989. godine još nismo znali da ćemo imati svoju državu. Rekao sam tada da takav kraj na svirep i brutalan način nitko nije zaslužio. Te su priče oko Jazovke išle dalje, tada smo već imali svoju državu, počeo sam se bojati naših, jer je bilo i u našim službama onih koji su bili sumnjičeni za Jazovku. Ono što je bilo karakteristično i očito kod te jame, a kasnije se ispostavilo, da je tu bilo najmanje vojnika, oni su tu transportirali ranjenike iz bolnice na Svetom Duhu i tu su ih ubijali. Tu su dovodili i sjemeništarce s Kaptola, svećenike i časne sestre te su i njih pobili. To je bila jedna odmazda, bilo je to brutalno razračunavanje s nevinim žrtvama.

Kakvo je danas vaše mišljenje o toj cijeloj situaciji oko Jazovke?

-Ono što bih želio napomenuti vezano je uz datum kada se obilježava Dan Jazovke. Neki ljudi od toga rade nešto neprimjereno. To je mjesto stradanja hrvatskog naroda, mjesto dubokog pijeteta, na koje čovjek treba doći i u miru zapaliti svijeću i pokloniti se žrtvama. Neki ljudi danas rade mitinge, gdje ljudi dolaze u lipnju “ludovati” na Jazovku, baš tako, nemam drugi izraz. Po meni samo su dva datuma bitna za Jazovku, 22. siječnja 1989. godine kada sam otkrio jamu i 29. siječnja kada sam se spustio u jamu. Tu su egzekucije rađene permanentno, dakle u raznim vremenskim razdobljima i ne može se odrediti konkretni datum kada bi se obilježavao datum Jazovke. Pogotovo ne treba raditi nekakve parade samo da bi se nekome drugome pokazalo da su ovi bili fašisti, a oni antifašisti i ne znam kaj drugo. To onda gubi smisao. Ono što moram posebno reći je da kada su se prebrojavale lubanje i došlo se do broja od 450 žrtava, bilo je onih koji su rekli da kaj samo 450. Na to komentar nemam. Žrtva je svaka za sebe, za svoju obitelj, za svoje prijatelje, za svoju okolinu najveća na svijetu. To je 450 ljudi, danas toliko ljudi ima manja općina.

Hoćete li ići 22. siječnja kod jame Jazovke?

–Da, svakako, pokušat ću organizirati s nekim udrugama da se na taj dan ode na Jazovku i da se oda počast žrtvama. Prošle godine bio sam s Hrvatskim obrambenim zdrugom Jazovka i tom prilikom dali su mi priznanje za otkriće jame. Prije tri godine poslao sam pismo predsjednici Kolindi Grabar Kitarović i na moj prijedlog došlo je njeno izaslanstvo na Jazovku. (bo)

Slažem se ja s tobom. Sve u svoje vrijeme. Sve će doć na red. S mirom se neće završit 100%.
Rekao sam već da sam veliki optimista. 21 stoljeće će biti stoljeće Bosne i Bošnjaka u mnogo čemu.