5.3. Pregovori bosanskih Muslimana i bosanskih Srba

Tomo Šimić: Dokumenti Predsjedništva BiH 1991.-1994.

Tijekom rata u BiH, a što je vidljivo iz postojećih dokumenata,
vođena je intenzivna izravna komunikacija najviših predstavnika
BH Muslimana i bosanskih Srba, Harisa Silajdžića i
Momčila Krajišnika. Haris Silajdžić, na sjednici
Predsjedništva, održanoj 18. 10. 1993., podnosi izvješće o
susretu s Momčilom Krajišnikom u Sarajevu 16. 10. 1993. Na
tim je susretima Silajdžić, kao spužva, upijao podatke koje mu
je Krajišnik davao da bi Muslimane dodatno stimulirao u ratu
protiv Hrvata odnosno u sprječavanju stvaranja hrvatsko-muslimanskog
savezništva čime bi srpski polpžaj na okupiranim
dijelovima BiH i RH bio bitno ugrožen (što se kasnije i pokazalo,
jer je samo godinu dana nakon potpisanog
Washingtonskog sporazuma, srpska vojna i politička sila
pretrpjela poraz od kojeg se nije oporavila i koji ih je prisilio na
potpisivanje mira u Daytonu):

“SILAJDŽIĆ: Krajišnik je na sastanku koji smo imali na
aerodromu prekjuče rekao da je to vid razmjene koji je
najbolje uspijevao kada su u pitanju odnosi Hrvata i Srba.“
Na sjednici održanoj dana 1. 11. 1993., Silajdžić kaže da je
upravo “bio na stanici pa na aerodromu“, iako nije nikamo
putovao niti je došao s puta, što znači da se najvjerojatnije
opet susreo s Krajišnikom.

Na sjednici održanoj 14. 12. 1993. Haris Silajdžić kaže:
“SILAJDŽIĆ: Sutra je Krajišnik zatražio sastanak u 12,00
sati. Nadam se da ću se vratiti (na vrijeme kako bi stigao
na početak predviđene sjednice Predsjedništva-napomena
autora). Zamolio bih da se odloži…“

Na sjednici održanoj dana 15.12.1993. godine, Silajdžić kaže
da je otkazao sastanak koji je taj dan trebao imati s
Krajišnikom zbog velikog broja ubijenih civila u Sarajevu.
Međutim, on je ovdje iznio i sadržaj pregovora o mogućim
zamjenama teritorija sa Srbima iz kojih je vidljivo da su im srpski
predstavnici, kroz razgovor, progurali da su oni (Srbi - op.
a.) ionako sve dogovorili s Hrvatima, iako i Muslimanima nude
teritorije za koje su, navodno, već dogovorili “da će ih prepustiti
Hrvatima“.

“HARIS SILAJDŽIĆ: … Oven je vodio glavnu riječ. Oven
je počeo taj sastanak i ovo je važno da se zapamti, riječima:
“čini mi se da ovdje postoji konsenzus da počnemo
razgovarati o Sarajevu” ako se dobro sjećam, predsjedniče.
Tako je započeo sastanak, prvi sastanak Oven, što
je nas iznenadilo. Dakle, konsenzusa nije bilo o tome, niti
je bilo razgovora o tome da se počne tako sastanak. Mi
smo rekli da za Sarajevo postoji neko rješenje, za druge
krajeve ne postoji. Za Sarajevo postoji rješenje, to je
administracija UN na dvije godine u Sarajevu. Dakle, bez
podjele Sarajeva itd.

Medjutim, stav je srpske strane bio
da oni ne žele razgovarati ni o istočnoj Bosni, ni i zapadnoj
Bosni. Nema razgovora o tome. Prema tome, razgovor
je jedino moguć u Sarajevu. Iz tih zahtjeva se vidjelo
sljedeće: oni žele da zadrže, kako oni zovu, seljački dio
Sarajeva - dakle Rajlovac, Ilidža, Lukavica. Dakle, cijeli
ovaj polukrug oko Sarajeva, naravno Nedžariće i
Grbavicu, Stup, Rajlovac, uključujući Zabrdže
Krajišnikovo, koje je ušlo duboko itd. Rekli su, što se tiče
Vogošće, ona se može zamijeniti za Krasnicu, što se tiče
Ilijaša, on se može zamijeniti za Srebrenicu. To je bio
takav razgovor. Pored predsjednika i mene, tim razgovorima
je prisustvovao i prof. Filipović. Reakcija naša je
bila, kad se radi o Grbavici posebno, da je to podjela
urbanog dijela Sarajeva. To je berlinski zid. To nije ono što
Srbi nazivaju drugo Sarajevo – novo, koje će oni graditi,
nego Sarajevo koje je već izgradjeno. Grbavica je u centru
Sarajeva...

Oven je na to malo jače reagovao i na
Vogošću isto tako je reagovao. Da se to ne može, da
Vogošća jeste jedan izlaz prema sjeverozapadu odnosno
prema Zenici i Tuzli. Za Ilijaš ništa nije rekao, a za
Grbavicu je takodje rekao da je on mislio da Srbi više
nikad neće ponoviti jedan takav zahtjev. Uglavnom, na tim
sastancima se ništa nije riješilo. Stalno se išlo u krug.
Stalno smo pokušavali, pokazujući na karti enklave u
istočnoj Bosni. Kako se Srebrenica može povezati? Preko
Zvornika sa Tuzlom ili eventualno južno preko Goražda sa
centralnim dijelom Republike. Odgovor je bio da ne može
ni jedno ni drugo. Čak i one neke ustupke koje su bili
napravili na onom brodu ne dolaze u obzir. Zašto ne
dolaze u obzir? To je naša skupština odbila, te koncesije
su povučene. Ono što su oni bili spremni da ustupe
kao što kažu, to je potez od Gornjeg Vakufa preko
Donjeg Vakufa do Jajca. Dakle objašnjenje je bilo - mi
smo ovo bili dali Hrvatima, mi to držimo i imamo
pravo dati kome hoćemo. Mi to dajemo vama, s tim što
Jajce, cijeli grad ne može. Može urbarna zona, industrijska
zona ide nama. Donji Vakuf takodje popola. Ili, ne
znam, Srbi su tamo naseljeni i zovu ga Srbobran. nema
govora da se povlače itd.

S druge strane, kad je riječ o
centralnoj Bosni, rekli su zašto vi ne uzmete centralnu
Bosnu? Dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača.
Odgovor je bio zbog toga što je to ranije, mi imamo,
osnovnu kartu, što je to dodijeljeno hrvatskoj većini. Što je
karta tako povučena - nacrtana. Oni kažu, mi možemo
napraviti nagodbu sa Hrvatima oko toga jer postoji, medju
nama ima puno posla, postoje kompenzacije itd. Ako postoje
kompenzacije, vi izadjete sa odredjenom kartom,
odredjenim kompenzacijama. Ako se ona strana slaže s
tim, u redu. Medjutim, oni se ne slažu. Ostalo je na tome
da oni, nakon toga, obavljaju bilateralne razgovore sa hrvatskom
stranom. To je što se tiče centralne Bosne.

Što se tiče izlaza na more, pitali su nas da li smo spremni da
razmotrimo jedno drugo rješenje. Mi smo rekli da jesmo
spremni da razmotrimo svako rješenje koje je moguće.
Alternativno rješenje je izlazak na more suverenim putem
na teritoriju koja je bila takodje suverena ispod Ćilipa -
Popovići. Dakle, od crnogorske granice nekih 20-tak kilometara
sjeverozapadno uz obalu. O čemu se radi? Oni
imaju aranžman sa srpskom stranom za neko zaledje oko
Dubrovnika. Srpska strana dobija od crnogorske granice
sjeverno 10-tak kilomenata obale. Da to bude srpski izlaz
na more. A da od te granice, pa još sjevernije l0-tak kilometara
pripadne nama. Da to bude bosanski izlaz. Mi smo
rekli da ćemo to razmotriti i mogu vam odmah reći - nalazi
komisije koja je to gledala je slijedeći: radi se od 120 km
puta kroz najteži mogući teren. Mislim da su čak izračunali
da bi taj put koštao negdje milijardu i po dolara da se
napravi. Dakle, od 120 km je riječ.

Ja ne donosim konačan
zaključak ovdje samo kažem kako smo izviješteni. Srpska
strana je nakon povratka iz Ženeve tražila sastanke
bilateralne. Ja sam se dva puta sastao sa Krajišnikom
poslije Ženeve. Danas je trebalo da imamo treći sastanak.
Kako smo sinoć na Predsjedništvu dogovorili, taj
sastanak nije održan na našu inicijativu zbog jučerašnje
pogibije 8 ljudi u Sarajevu. Dakle, otkazao sam sastanak
ja onako kako smo se mi dogovorili. Na sastancima sa
Krajišnikom prisustvovali su i delegacije sa jedne i druge
strane, je bilo govora o humanitarnim problemima, problemima
slobodnog kretanja. Krajišnik je stalno postavljao
pitanje slobodnog kretanja, zašto Srbi ne izlaze iz
Sarajeva, jer ste i vi pristali da potvrdite pravo slobodnog
kretanja. Moj odgovor je bio da jesmo, ali da to slobodno
kretanje ne zabranjujemo mi, nego oni. Kad dignu opsadu
Sarajeva onda može svako ići svugdje. Slobodno kretanje
je za svakog. Prema tome, barikade ne pravimo mi
nego ih prave oni. Kad ih dignu onda će biti slobodno kretanje.
Medjutim, glavnina vremena je potrošena na sastanke
izmedju mene samo i Krajišnika i vjerujem još
po koji mikrofon sa medjunarodne strane. Ukratko da
vam kažem, ponovljene su ponude iz Ženeve. Ništa novo
na tim sastancima se nije dogodilo.

Isto je ostala istočna Bosna, zapadna Bosna, s tim što je Krajišnik bio odlučniji
- mi 100 godina možemo ratovati, ali vi nećete u istočnoj
Bosni povezivati enklave ni sa čim. Nema južno, nema
sjeverno. A o Krajini nemojte ni razmišljati. Tamo smo mi
s Abdićem povukli crtu i sve u redu. Zadnji sastanak je bio
mučan i Krajišnik je na Srni imao jednu izjavu koja je otprilike
značila da - mi se danas nešto dogovorimo, a Silajdžić
sutra kaže da se nismo dogovorili, što nije tačno.

Ništa se mi nismo dogovorili. Rekao je da sam pretvrd itd. Dakle,
bio je jedan sastanak. Rastali smo se praktično da se ne
sastanemo više. Medjutim, oni su ponovo tražili taj sastanak
i rekao sam zašto je taj sastanak otkazan.

Zaključak: po pitanju teritorija za kojeg kažemo da je minimum
životnog prostora da bi se izbjeglice vratile iz tih krajeva
- istočne Bosne i Krajine, minimum prostora na koje
se ti ljudi mogu vratiti. Nema pomaka ni sentimetra. Potez
Gornji Vakuf - Jajce je centralna Bosna.

Kada se tiče istočne Bosne i Krajine, nema apsolutno nikakvog pomaka.
Dakle, nema napretka. Ja mislim da je to bio dobar
razlog da onaj predvidjeni sastanak u Solunu koji je trebao
da bude 12. nema nikakvog smisla. To bi bio još jedan
šou, koji je, kao trebao da bude, privatni-tajni. Kako se to
kaže. Od toga nije bilo ništ, očigledno da oni nisu u stanju
izvršiti pritisak, prije svega, na Miloševića i Karadžića
da se bar koliko-toliko pomaknu pa da možemo dalje razgovarati.

Ako mogu jednu prognozu dati, mislim da će to
biti na sljedećim sastancima. Ne vidim načina, bez nekog
velikog pritiska medjunarodne zajednice, da se oni pomjere.
Volio bih da griješim, ali ne vidim da će biti nekog
velikog napretka i zbog toga se ti pritisci, zbog takvog njihovog
stava, praktično okreću onda prema nama. Jer ako
ne može pritisak na njih, naravno, mora biti na nama. …“ ...

Dana 16. 12. 1993., Silajdžić je ponovno bio na pregovorima
s Momčilom Krajišnikom u sarajevskoj zračnoj luci. Nakon
povratka s pregovora dolazi na sjednicu Predsjedništva i podnosi
izviješće o razgovorima:

SILAJDŽIĆ: Ja sam sad sa Aerodroma, ako imate strpljenja.
Nemam ništa naročito reći. Daću svakako
saopštenje. Ja ne vidim i dalje nikakvog napretka. Ja ću to
dalje reći. Prošli put ništa nisam rekao, a ljudi pitaju, što ne
kažeš. Ne volim ništa da ne kažem, ali moram danas
nešto reći o tom sastanku. Dakle, istočna Bosna, zapadna
Bosna - tvrdo opet. U najavi je, to sad Krajišnik kaže
koliko je to tačno ne znam, da će Tudjman tražiti cijeli
Mostar. A Krajišnik kaže: “Ja se nadam i mislim da ćete
imati 33,3 %.” Vi nedate ono, uzmu nam Mostar.

On kaže:
“To će biti najvjerovatnije sa nekom teškom borbnom”.
Kažem: “Pokaži mi kako će biti“. Ne zna. Sasvim mi je
jasno dao do znanja da oni ne misle ostati ni u kakvoj uniji.

Ali, kaže, to nećemo javno reći, ali da znate, mi idemo na
ujedinjenje sa Srbijom. To je tako. To treba da znate. …
Tako da je to jedan više informativan sastanak bez neke
velike supstance. S tim da su tražili da se susretnemo kao
delegacije prije plenarne sjednice u Ženevi. Ja ću nešto
od ovoga objaviti, nešto neću. Ovog puta smo se dogovorili
i šta da kažemo. Nekog velikog optimizma nema. …

Postoji mogućnost da su neko vrijeme Muslimani pregovarali
sa Srbima iz BiH, ali i iz Srbije posredno preko Rusa:76

MUFTIĆ: Bilo je na vijestima da je, navodno, Karadžić
rekao da su oni spremni da potpišu Vens-Ovenov plan sa
nekim koncesijama itd. Ako niste čuli da budete spremni
na takvo pitanje novinara.

KONJICIJA: Samo su Rusi meni rekli ovdje, Abracunov je
rekao, kad smo s njima razgovarali, da im se dadne sjeverni
koridor i oni bi po svoj prilici pristali da potpišu.
Medjutim, taj koridor bi bio ...

O srpsko-muslimanskim pregovorima govori i Nijaz
Duraković, na sjednici Predsjedništva, održanoj dana 14. 1.
1994.:

DURAKOVIĆ: Ako smo svojevremeno odbili ugovorni
sporazum sa Srbima, svojevremeno kad je nudjeno iz
principijelnih razloga, gdje su nudjene mnogo veće
koncesije i bile bi vjerovatno izbjegnute i mnoge žrtve
itd. zašto bi sada na mnogo labavijim osnovama i u
težim uslovima prihvatili ovakvu vrstu sporazuma.

Prema tome. Kad to uzmete, član 15. prvi i drugi ovdje se
izričito kaže da su spremni osnovati savez izmedju
Republike Hrvatske i bošnjačko-muslimanske republike,
koji ima gospodarsko-odbrambeni karakter. I onda kaže
da je Republika Hrvatska spremna sa bošnjačko-muslimanskom
osnovati savez država koji bi imao slijedeće ciljeve.

Sve bi ciljeve preuzeo, čak bi i dodao neke, ali na
nivou izmedju Republike Hrvatske i Republike BiH. Naravno,
za sada onog prostora koje kontroliraju ove dvije
strane. Onda ide odbrambeni karakter. Onda se traži
borba protiv zajedničkog agresora pod 1, pod 2 bez
pasoške granice, pod 3 carinska unija, pod 4 stvaranje
pretpostavki za razvijanje zajedničkog tržišta i pretpostavke
budućnosti, čak ako treba i ostvarivanja neke vrste
monetarne unije itd. 4-5 stvari koje bi bile obostrano u
interesu ništa više. I nema kontraargumenta. Zašto to ne
bi bila korektna i prava ponuda u cilju uspostavljanja mira,
saradnje i prijateljstva. Da se to fino obrazložiti. To je konfederalni
ugovor izmedju dvije suverene države na nekoliko
temeljnih principa. U tom smislu ćemo formirati dvije
državne komisije koje će ponuditi platformu za ostvarivanje
tog ugovora u roku razumnom koji se ponudi itd. Ja bar
tako mislim.

Primjedbe i prijedlozi člana Predsjedništva BiH, Mirka
Pejanovića, izneseni na sjednici održanoj dana 16. 1. 1994.,
izazvale su nezadovoljstvo kod Harisa Silajdžića jer je
Pejanović najavio, a u sklopu rasprave o prijedlozima
mogućih povezivanja BiH i RH, i potrebu razmatranja institucionalnog
povezivanja BiH sa Srbijom:

PEJANOVIĆ: To je naš generalni stav. Mi smo spremni na
saradnju i povezivanje i u ovom slučaju imamo svoj generalni
stav u Platformi i vežemo ga i za jednu konkretnu
zemlju. To je u redu. Ali ako bi on imao uticaja na to da se
na to gleda drukčije, onda ga ne treba staviti. Ja bih vas
sve podsjetio da je to stav naše Platforme i, naravno, to
može biti aktuelno kad bude mira. A ne sada. Mi ne možemo
negirati istorijsku činjenicu da imamo tri naroda i
da imamo njihove istorijske interese da se povezuju i
saradjuju na razne načine - kulturno, kroz unije, ne
mora biti zajednica državna. I da će toga biti. Jer toga
mora biti i mi to moramo razvijati. Sticajem okolnosti BiH
ima ovdje tri naroda i imaju pripadnici njihovih naroda
u svim susjednim državama - i u Hrvatskoj, i u
Srbiji, i u Crnoj Gori što se tiče Muslimana i u
Makedoniji i Sloveniji.

ENES DURAKOVIĆ: Te inicijative s te treće strane
nema. Trenutno nema. Nema je zapravo nikako u političkim
opcijama koje trenutno imamo. Nesporeći, i to bi
se moglo razmatrati kad se ponuda pojavi. Mislim da
ne treba previše insistirati.

IZETBEGOVIĆ: Ja mislim da Pejanović ne insistira da se
ubaci. Jer to je neka naša opcija i orijentacija. Samo je
riječ o tome da li ima mjesta u ovom tekstu povodom
odgovora na jedan konkretni prijedlog. Mislim da ga ne bi
trebalo ubacivati.

PEJANOVIĆ: Evo Miro veli ako bi išao, da ide u preambuli.
Ja ne insistiram uopšte, ja samo podsjećam da
imamo takav stav i možda je ovo Ejupovo najbolje da mi u
ovim opštim deklarativnim nastupima to eksploatišemo.

SILAJDŽIĆ: Čekajte, da vidimo o čemu se ovdje radi.
Povezivanje sa Srbijom.

PEJANOVIĆ: Povezivanje i saradnja.

SILAJDŽIĆ: Povezivanje i saradnja sa ovom Srbijom,
sa ovakvim režimom Srbije.

PEJANOVIĆ: Nisam ja rekao Srbijom, rekao sam zemljama
na prostoru.

SILAJDŽIĆ: Čekajte, znamo o čemu se radi.

PEJANOVIĆ: Da li će biti Srbija, ne znam.

SILAJDŽIĆ: O Hrvatskoj razgovaramo.

PEJANOVIĆ: Kad se uspostavi mir.

SILAJDŽIĆ: Ne samo mir. Nećemo valjda sa fašističkim
režimom u Beogradu uspostavljati. Iskreno da vam
kažem, i ovaj režim u Zagrebu nije daleko od toga. Prema
tome, to je jedna sasvim druga diskusija ovdje. Mi ćemo
njima reći da mi hoćemo i sa Srbijom. Milošević stalno
govori, vi ćete sigurno s nama u konfederaciju. Jer
nemate druge. Jer je to perspektivno, jer je to vama
otvor u svijet, prozor u svijet, itd. To je sasvim jedna
druga diskusija i drugi predmet. Mi sada raspravljamo
o ponudi konfederalnoj Hrvatske. Režim koji nam je
ubio 200.000 ljudi, mi sad raspravljamo, ako dobro
shvatam, o povezivanju s tim režimom. …“

Međutim, Izetbegović iznosi bitno drugačije viđenje mogućeg
povezivanja sa Srbijom, iz čega se vidi njegova namjera da se
Srbija i Hrvatska spoje preko BiH, odnosno novija verzija
plana Izetbegović-Gligorov kojim su njih dvojica htjeli spasiti
SFRJ:

IZETBEGOVIĆ: Ono se svodi na pitanje da li nam treba
uopće dogovor i sa Hrvatima? To je to. Ne možeš se
sada oženiti s nekom ženom i ne zamjeriti se onoj curi
s kojom si hodao.

PEJANOVIĆ: Ono što je u interesu mira ja potpisujem.

IZETBEGOVIĆ: … A ono što je Haris pokrenuo kako će
reagovati ovdje, kakve će reakcije izazvati jedan ovakav
dogovor, on se tiče samog ugovora, ne ovih rješenja.
Nego uopće neke konfederacije izmedju nas i
Hrvatske. Ona sama po sebi mislim da predstavlja
crvenu krpu i za Srbiju, a mislim i za dobar dio srpskog
naroda u BiH. To stoji i mi to moramo imati u
vidu. Moramo reći hoćemo li u to ulaziti ili nećemo.

SILAJDŽIĆ:77 Ovakav je komentar Krajišnika, kaže:
“Samo vi pravite konfederaciju, dobra je konfederacija,
ali ste pogrešnu stranu izabrali.”

IZETBEGOVIĆ: Pa ja, znam ja to. Znam ja sasvim sigurno
da je to tako, nema tu sumnje, samo eto, moramo odlučiti
hoćemo li uopće. Mislim, to se tiče papira kao cjeline, ne
tiče se rješenja koja su tu predložena. Nego uopće, da li
mi ulazimo u konfederaciju nekakvu ili ne. …

Postavlja se pitanje “tko je cura s kojom je BiH hodala“,
odnosno kakvu je igru sa Srbijom i s predstavnicima Srba u
BiH igralo i dogovaralo muslimansko vodstvo u BiH?

Na sjednici Predsjedništva,održanoj 26. 11. 1993., Ejup
Ganić ističe svoj stav “o humanom preseljenju“. Zanimljivo je
to da razmišlja o dogovoru sa Srbima u BiH, što je očito
posljedica nekih od tajnih razgovora koje su vodili sa srpskom
stranom. Također je zanimljivo i to koliko im je važniji Neum
od područja BiH koja su okupirali Srbi (što je ujedno i jedan od
ključnih, strateških vojno-političkih razloga napada na Hrvate
u BiH):

EJUP GANIĆ: … Prema tome zaista nemam ništa protiv
da gradjani iz Bijeljine koji su protjerani, da se odreknu te
imovine na račun imovine koje će dobiti na Ilidži, primjera
radi, ako dozvolimo i prihvatimo protok ljudi roba i kapitala
i prebijanja imovine tamo gdje ljudi žele da se nastane,
ali odreći se tog privatnog vlasništva i očekivati da će se
neko vratiti u Bijeljinu gore, a gore ga čekaju isti četnici,
koji su silovali kćerku, ubili sina itd., da on ponovo
preuzme to svoje privatno vlasništvo iluzija je…… ja kada
god govorim o Bosni, znate ja se sjetim te činjenice da
smo mi i primorska zemlja jednim dijelom i tih 24 km obale
su nekakva jedina garancija sa Evropom. Čovjek može da
živi ako mu ljekari otsjeku nogu, i ako mu ruku, opet živi,
ali grkljan ako mu presječete ne može da živi, za nas je taj
izlaz u svijet, neka vrsta grkljana, prema tome, ako se
govori o tome, to mora biti jasno ovim ljudima iz Hrvatske,
a prije obrnuti teze, ne damo mi Tudjmanu Neum, mi to ne
tražimo od njega ….“

Očito je, kako kaže Silajdžić,78 Karadžićevo mišljenje o uvjetima
koji definiraju načine na koji će se utvrditi razgraničenja
između predloženih Republika privlačno i muslimanskoj
strani:

HARIS SILAJDŽIĆ: … Sanski Most, Kozarac, tu je najveći
genocid napravljen, oni jednostavno kažu to vi možete
uzeti ali kad dodjete s tenkovima. Tako Karadžić i
Krajišnik kažu. Onda, svaki argument prestaje. Nema
više nikakva karta, ne pomaže ni crtanje. Ima jedna stvar
kad je u pitanju SB. Zašto? Zato što mi se čini da, ukoliko
mi nastavimo ići na konferencije, oni se polako legalizuju.
Sve ovo postaje Kipar. Malo pomalo Karadžić je sad
počeo govoriti stalno o principu gdje si tu si, sve u
redu.“

Iako se Sefera Halilovića ne može smatrati potpuno pouzdanim
izvorom podataka, zanimljiv je sadržaj dijela njegovih razgovora
sa Izetbegovićem i Ganićem o zamijeni teritorija sa
Srbima te o stvaranju “muslimanskog komada zemlje Bosne i
Hercegovine“:

“IZETBEGOVIĆ: … Pričao sam sa Ugljaninom (Sulejman
Ugljanin, tadašnji predsjednik SDA Sandžaka - op. a.) i ja
ga pitam … (okreće se Ganiću) bi li narod u Sandžaku
pristao da se zamijeni Sandžak za istočnu
Hercegovinu?... Suljo kaže da bi to narod u Sandžaku sa
oduševljenjem prihvatio …

GANIĆ: To bi bilo odlično …
IZETBEGOVIĆ: Naravno da bi bilo odlično. Skupiti narod,
srediti državu i raditi svoja posla… 79
…
IZETBEGOVIĆ: Ti (Sefer Halilović-op.a.) si u opasnoj
zabludi. Mi, čovječe, treba da uzmemo komad Bosne. Na
taj komad Bosne nek’ se vrati narod, sredi stanje i napravi
država…Nama treba komad na koji će stati jedno dva miliona
stanovnika…“80