http://www.hercegbosna.org/ostalo/kronika.html

Sve OK, samo što je ovu izjavu o Vikiću napisao sa "malo" zanosa....taj je navodno bio u Sarajevu za vrijeme ovih događaja

----------------------

Od Ahmića do Buhinih Kuća nije više od nekoliko stotina metara. Selo ima devedesetak kuća i leži, kao i Ahmići, uz cestu. Udaljenost između sjevernih i južnih muslimanskih položaja tu je najmanja: samo kilometar i pol do dva. Muslimani su na jugu bili u Kruščici, a na sjeveru (prema Zenici) - u Vjetrenici. A između Hrvati. Stisnuti kao u kakvoj preši i slobodni praktički samo uz cestu, na potezu od Viteza do Busovače.

Muslimani su na svaki način pokušavali izolirati Vitez, jer bi ga tako lako uzeli. Zato su najprije pokušali u Ahmićima presjeći cestu, a onda i u Križančevu Selu. Sada ponovno u Buhinim Kućama.
Početkom siječnja 1994., oko pet sati ujutro, njihovi su diverzanti upali u selo. Nitko ne zna odakle su došli, jer su primijećeni tek u samom selu. Kako Buhine Kuće nisu neko zabačeno, ili raštrkano selo, nego poprilično urbano, takoreći prigradsko naselje, neki drže da ih je UNPROFOR potajno dovezao u svoju bazu. U pogon za obradu drveta Impregna-cija. Udaljen stotinjak metara od ceste i prvih kuća, a u pravcu Kruščice. Po tom - podosta raširenom uvjerenju - diverzanti su od tamo provalili u selo.

Po drugoj verziji došli su iz Vjetrenice - udaljene od Buhinih Kuća jedva pola kilometra zračne linije. U prilog tomu govori gusta magla koja se te noći i tog jutra spustila. Pogo-tovo u svjetlu činjenice da se jedan muslimanski tenk, koji je također krenuo u akciju, izgubio u magli. Nadomak samih Buhinih Kuća. I koji nikada nije stigao na poprište bitke.
Kako god bilo, Vikićevci su upali u selo baš u vrijeme kad ljudi najtvrđe spavaju. Pred jutro. Ime su dobili po Draganu Vikiću, zapovjedniku specijalaca MUP-a BiH. Iako Hrvat, ostao je vjeran Aliji Izetbegoviću, a na glas je došao po okrutnosti svojih momaka.

Selo je izgledalo idilično. Magla je poklopila krovove i dvorišta, nije bilo vjetra, samo disanje usnulih.

Spavali su i hrvatski specijalci, pripadnici Munje. U dvokatnici s nedovršenim balkonima i dvije iste takve garaže. Pedesetak metara od glavne ceste za Vitez. Nasuprot UNPROFOR-u.
Bili su tu na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Sve momci od dvadeset i koju godinu. Noć prije malo su kartali, popili pokoje pivo i otišli spavati. Pred kućom ostaviše stražara, kao i svaki put.
Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat. Deset momaka nije imalo nikakvu šansu.

Nisu ih odmah ubili. Pronađeni su vezani žicom, s rukama na leđima. Nekima je žica bila i oko vrata. Trojica su ležala u hodniku na drugom katu, s tragovima noža na tijelu. Ostali nabacani u sobi, kao što se nabacaju stare stvari. Masakrirani nožem, a neki i s prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima.
Ti mladići, još do prije koje minute živi i gipki, s toplinom što je zračila iz njihovih vena, sada su ležali kao polomljene i iznakažene plastične lutke. Na hrpi. Kao da su ljudsko smeće.
Mario Barišić, momak od dvadeset godina, s teškim ozljedama po glavi i leđima, na nogama je imao čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca. I u njima morao plesati prije nego su ga ubili.

Prošlo je dosta vremena dok se nije pročulo što se to dešava u Buhinim Kućama. U prvim satima samo su stanovnici bili svjedoci jednog od najkrvavijih pirova. Možda je tomu pridonijela i ta vražja magla, a možda i to što se stalno negdje pucalo, pa se na pokoji rafal nije ni obraćala pažnja.
Ni pukovnik Ilija Nakić, zapovjednik brigade Frankopan, koji se tog jutra osobnim kolima vozio prema Vitezu ništa nije slutio. Shvatio je da se nešto događa tek kad je na raskršću izašao iz automobila. Htio je pogledati nešto na kolima, a umalo ga pogodio snajper. Metak mu proleti pokraj koljena i udari u asfalt.
Počne utrka s vremenom.

Prema Buhinim Kućama kreću Vitezovi, a onda i jedna travnička bojna na čelu s iskusnim i sabranim Zdravkom Lov-rinovićem. I Bandera. Visoki i suhi momak, pripadnik Munje.
Pokuša s nekoliko momaka ući u dvokatnicu u kojoj su ležali njegovi kolege. Ne ide, jer muslimani tuku po vratima. Okreću se i ruše zid sa stražnje strane. Krampovima.
Banderi je na pameti samo jedno - što prije do tih momaka. Jer moglo se dogoditi da on bude na njihovom mjestu. Spasio ga je raspored.
Čim su se popeli u kuću doživješe šok. Bandera osjeti strah, obuze ga nemoć, a onda u hipu divlja mržnja. Pomuti mu razum, razbukta strasti.
Samo da mu je ščepati tu gamad, da ih potamani. Ni na što nije mislio, jedino na to. Davio bi ih golim rukama, grizao zubima. Drhtao je od bijesa i sumanutosti. Strah se pretvori u neobuzdanu agresiju.
Htjede s momcima odmah u lov na Vikićevce, pa što bude. I zacijelo bi izginuli da se ne nađe Lovrinović. Smiri ih i povede u bitku kako priliči vojniku.

Bio je iskusan zapovjednik, prošao mnoga ratišta - i ona u Hrvatskoj. I naučio da u ratu nema srljanja, nema osvete To uništava dušu i ubija tijelo.
Počeše vraćati kuću po kuću. S jedne strane zida Hrvati, s druge muslimani. Vojnik gurne vrata, a protivnik mu ih nogom zatvori. Krvavo da krvavije ne može biti.
Vikićevci ubacuju ručne bombe i u kuće u kojima su civili. Ubijaju one koji bježe. Tuku i "bebama! Projektilima ručne izrade. Napravljenim od požarnog aparata napunjenog čavlima, staklom i eksplozivom. Koga pogodi, prereže ga na dva dijela. Kao nekog momka čiji su gornji dio tijela muslimani nabili na ogradu. Noge nisu mogli pronaći.

Jedan je mještanin ovako opisao događaje: "...Iz te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na koju mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. - Poklati! Spaliti sve! Allahu ekber! - čuo sam povike bijesnih vojnika.. . Čuo sam i bolno deranje jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili. U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A. V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji..."
Nekoliko muslimanskih boraca tjeraju ženu iz kuće. Izlazi pred vrata. Viču - Marš dalje! - Gleda ih zbunjeno. Uzmiče polako, nesigurna što da čini. Počnu je gađati ciglama, zaostalim od neke građevine. Najprije u tijelo, jedanput, pa drugi put. Jaukne - Nemojte mene! - Oveći je komad pogodi u glavu. Padne, a oni u nju istresu rafal. I odvale - Mater ti ustašku, idi k svojima!
Malo dalje, uz cestu za Vitez, bude cijelu obitelj: Miru Vidovića Pitalu, njegovu ženu, sina i snahu, njihovu djecu, te drugog sina i kćer. Tjeraju ih u dvorište.

Ubijaju ih. Sve do jednoga. Osim trinaestogodišnje sinovljeve kćerke Marijane, koja je nekako uspjela pobjeći s mnogo mlađim bratom.
Nosila ga je u naručju, jer je bio ranjen u trbuh. I trčala prema UNPROFOR-u. No Belgijanci joj ne dadoše da uđe, iako je i sama bila ranjena u ruku. Samo odmahnuše kao da kažu - Nas se to ne tiče.
Otrči dalje i tu ju prihvate. Spasiše i njezinog malog brata, premda je utrobu donio u rukama.
U Buhinim Kućama muslimani su ubili dvadeset i pet ljudi, ali selo nisu uzeli. Zamalo je uhvaćen i sam Vikić. Neki ga je momak umalo dograbio za vjetrovku, ali je nekako izmigoljio.



********************



Pritisak na tu osjetljivu točku, kao i na cijelu tu bojišnicu, nije prestajao. A time ni opasnost za Vitez i Busovaču.
Krajem siječnja pukovnik Blaškić zapovijeda da se zauzme Zavrtaljka. Ključna kota na planini Zahor. I na taj način težište bitke prebaci u područje Fojnice. Operaciju je izvela brigada "Ban Josip Jelačić", a zapovijedao pukovnik Josip. Za samo dva sata, po debelom snijegu i magli, zadaća je izvršena. A Vitez i Busovača konačno rasterećeni.
Kad su se hrvatske postrojbe vraćale na početne položaje, Belgijanci, koji su u punoj ratnoj opremi čučali iza vreća s pijeskom u svojoj bazi, vikali su - Bravo HVO! Bravo HVO!
Sunce je polako zalazilo i padalo na one tri i po tisuće grobova što su ih Hrvati iskopali samo u ovom ratu na toj srednjobosanskoj zemlji.
Kao dio povijesne sudbine što se još nije do kraja rasplela? Jer mrtvi uvijek nekako prežive. U dušama krvnika, kao i u dušama onih što ih oplakuju.

http://www.hercegbosna.org/ostalo/kronika.html

Sve OK, samo što je ovu izjavu o Vikiću napisao sa "malo" zanosa....taj je navodno bio u Sarajevu za vrijeme ovih događaja

----------------------

Od Ahmića do Buhinih Kuća nije više od nekoliko stotina metara. Selo ima devedesetak kuća i leži, kao i Ahmići, uz cestu. Udaljenost između sjevernih i južnih muslimanskih položaja tu je najmanja: samo kilometar i pol do dva. Muslimani su na jugu bili u Kruščici, a na sjeveru (prema Zenici) - u Vjetrenici. A između Hrvati. Stisnuti kao u kakvoj preši i slobodni praktički samo uz cestu, na potezu od Viteza do Busovače.

Muslimani su na svaki način pokušavali izolirati Vitez, jer bi ga tako lako uzeli. Zato su najprije pokušali u Ahmićima presjeći cestu, a onda i u Križančevu Selu. Sada ponovno u Buhinim Kućama.
Početkom siječnja 1994., oko pet sati ujutro, njihovi su diverzanti upali u selo. Nitko ne zna odakle su došli, jer su primijećeni tek u samom selu. Kako Buhine Kuće nisu neko zabačeno, ili raštrkano selo, nego poprilično urbano, takoreći prigradsko naselje, neki drže da ih je UNPROFOR potajno dovezao u svoju bazu. U pogon za obradu drveta Impregna-cija. Udaljen stotinjak metara od ceste i prvih kuća, a u pravcu Kruščice. Po tom - podosta raširenom uvjerenju - diverzanti su od tamo provalili u selo.

Po drugoj verziji došli su iz Vjetrenice - udaljene od Buhinih Kuća jedva pola kilometra zračne linije. U prilog tomu govori gusta magla koja se te noći i tog jutra spustila. Pogo-tovo u svjetlu činjenice da se jedan muslimanski tenk, koji je također krenuo u akciju, izgubio u magli. Nadomak samih Buhinih Kuća. I koji nikada nije stigao na poprište bitke.
Kako god bilo, Vikićevci su upali u selo baš u vrijeme kad ljudi najtvrđe spavaju. Pred jutro. Ime su dobili po Draganu Vikiću, zapovjedniku specijalaca MUP-a BiH. Iako Hrvat, ostao je vjeran Aliji Izetbegoviću, a na glas je došao po okrutnosti svojih momaka.

Selo je izgledalo idilično. Magla je poklopila krovove i dvorišta, nije bilo vjetra, samo disanje usnulih.

Spavali su i hrvatski specijalci, pripadnici Munje. U dvokatnici s nedovršenim balkonima i dvije iste takve garaže. Pedesetak metara od glavne ceste za Vitez. Nasuprot UNPROFOR-u.
Bili su tu na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Sve momci od dvadeset i koju godinu. Noć prije malo su kartali, popili pokoje pivo i otišli spavati. Pred kućom ostaviše stražara, kao i svaki put.
Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat. Deset momaka nije imalo nikakvu šansu.

Nisu ih odmah ubili. Pronađeni su vezani žicom, s rukama na leđima. Nekima je žica bila i oko vrata. Trojica su ležala u hodniku na drugom katu, s tragovima noža na tijelu. Ostali nabacani u sobi, kao što se nabacaju stare stvari. Masakrirani nožem, a neki i s prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima.
Ti mladići, još do prije koje minute živi i gipki, s toplinom što je zračila iz njihovih vena, sada su ležali kao polomljene i iznakažene plastične lutke. Na hrpi. Kao da su ljudsko smeće.
Mario Barišić, momak od dvadeset godina, s teškim ozljedama po glavi i leđima, na nogama je imao čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca. I u njima morao plesati prije nego su ga ubili.

Prošlo je dosta vremena dok se nije pročulo što se to dešava u Buhinim Kućama. U prvim satima samo su stanovnici bili svjedoci jednog od najkrvavijih pirova. Možda je tomu pridonijela i ta vražja magla, a možda i to što se stalno negdje pucalo, pa se na pokoji rafal nije ni obraćala pažnja.
Ni pukovnik Ilija Nakić, zapovjednik brigade Frankopan, koji se tog jutra osobnim kolima vozio prema Vitezu ništa nije slutio. Shvatio je da se nešto događa tek kad je na raskršću izašao iz automobila. Htio je pogledati nešto na kolima, a umalo ga pogodio snajper. Metak mu proleti pokraj koljena i udari u asfalt.
Počne utrka s vremenom.

Prema Buhinim Kućama kreću Vitezovi, a onda i jedna travnička bojna na čelu s iskusnim i sabranim Zdravkom Lov-rinovićem. I Bandera. Visoki i suhi momak, pripadnik Munje.
Pokuša s nekoliko momaka ući u dvokatnicu u kojoj su ležali njegovi kolege. Ne ide, jer muslimani tuku po vratima. Okreću se i ruše zid sa stražnje strane. Krampovima.
Banderi je na pameti samo jedno - što prije do tih momaka. Jer moglo se dogoditi da on bude na njihovom mjestu. Spasio ga je raspored.
Čim su se popeli u kuću doživješe šok. Bandera osjeti strah, obuze ga nemoć, a onda u hipu divlja mržnja. Pomuti mu razum, razbukta strasti.
Samo da mu je ščepati tu gamad, da ih potamani. Ni na što nije mislio, jedino na to. Davio bi ih golim rukama, grizao zubima. Drhtao je od bijesa i sumanutosti. Strah se pretvori u neobuzdanu agresiju.
Htjede s momcima odmah u lov na Vikićevce, pa što bude. I zacijelo bi izginuli da se ne nađe Lovrinović. Smiri ih i povede u bitku kako priliči vojniku.

Bio je iskusan zapovjednik, prošao mnoga ratišta - i ona u Hrvatskoj. I naučio da u ratu nema srljanja, nema osvete To uništava dušu i ubija tijelo.
Počeše vraćati kuću po kuću. S jedne strane zida Hrvati, s druge muslimani. Vojnik gurne vrata, a protivnik mu ih nogom zatvori. Krvavo da krvavije ne može biti.
Vikićevci ubacuju ručne bombe i u kuće u kojima su civili. Ubijaju one koji bježe. Tuku i "bebama! Projektilima ručne izrade. Napravljenim od požarnog aparata napunjenog čavlima, staklom i eksplozivom. Koga pogodi, prereže ga na dva dijela. Kao nekog momka čiji su gornji dio tijela muslimani nabili na ogradu. Noge nisu mogli pronaći.

Jedan je mještanin ovako opisao događaje: "...Iz te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na koju mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. - Poklati! Spaliti sve! Allahu ekber! - čuo sam povike bijesnih vojnika.. . Čuo sam i bolno deranje jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili. U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A. V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji..."
Nekoliko muslimanskih boraca tjeraju ženu iz kuće. Izlazi pred vrata. Viču - Marš dalje! - Gleda ih zbunjeno. Uzmiče polako, nesigurna što da čini. Počnu je gađati ciglama, zaostalim od neke građevine. Najprije u tijelo, jedanput, pa drugi put. Jaukne - Nemojte mene! - Oveći je komad pogodi u glavu. Padne, a oni u nju istresu rafal. I odvale - Mater ti ustašku, idi k svojima!
Malo dalje, uz cestu za Vitez, bude cijelu obitelj: Miru Vidovića Pitalu, njegovu ženu, sina i snahu, njihovu djecu, te drugog sina i kćer. Tjeraju ih u dvorište.

Ubijaju ih. Sve do jednoga. Osim trinaestogodišnje sinovljeve kćerke Marijane, koja je nekako uspjela pobjeći s mnogo mlađim bratom.
Nosila ga je u naručju, jer je bio ranjen u trbuh. I trčala prema UNPROFOR-u. No Belgijanci joj ne dadoše da uđe, iako je i sama bila ranjena u ruku. Samo odmahnuše kao da kažu - Nas se to ne tiče.
Otrči dalje i tu ju prihvate. Spasiše i njezinog malog brata, premda je utrobu donio u rukama.
U Buhinim Kućama muslimani su ubili dvadeset i pet ljudi, ali selo nisu uzeli. Zamalo je uhvaćen i sam Vikić. Neki ga je momak umalo dograbio za vjetrovku, ali je nekako izmigoljio.



********************



Pritisak na tu osjetljivu točku, kao i na cijelu tu bojišnicu, nije prestajao. A time ni opasnost za Vitez i Busovaču.
Krajem siječnja pukovnik Blaškić zapovijeda da se zauzme Zavrtaljka. Ključna kota na planini Zahor. I na taj način težište bitke prebaci u područje Fojnice. Operaciju je izvela brigada "Ban Josip Jelačić", a zapovijedao pukovnik Josip. Za samo dva sata, po debelom snijegu i magli, zadaća je izvršena. A Vitez i Busovača konačno rasterećeni.
Kad su se hrvatske postrojbe vraćale na početne položaje, Belgijanci, koji su u punoj ratnoj opremi čučali iza vreća s pijeskom u svojoj bazi, vikali su - Bravo HVO! Bravo HVO!
Sunce je polako zalazilo i padalo na one tri i po tisuće grobova što su ih Hrvati iskopali samo u ovom ratu na toj srednjobosanskoj zemlji.
Kao dio povijesne sudbine što se još nije do kraja rasplela? Jer mrtvi uvijek nekako prežive. U dušama krvnika, kao i u dušama onih što ih oplakuju.

to za buhine kuce p90% nije istina....ja sam vojnik koji je rekao marijani i malom brani ime..i malo je falilo da zbog nje poginem....i nikog nisam ubio dole..i slazem se da treba neko odgovarati za to..al prija svega trba neko rec istinu,,

Ajde ziv bio ruru objasni barem malo kako je to bilo,kako to niste a jeste a niste mogli uzeti to doli malo parce zemlje,mozda se ljudi pobili izmedju sebe dosadilo ratovati i vezali si sami zicu daj cjenit cu te kao osobu ipak je ovo forum.Reci tih 10% istine ako je ovo sve laz

ne to je istina da su pobijeni..i ja sam bio ranjen dole..al nije istina dau bili vikicevcu dole..a uslo je samo 40 ljudi..i nekome nije bilo u interesu da to ostane..jel sta je moglo 4o ljudi protiv viteza i busovace..a ja sam imao 18 godina..i nisam ni znao gdje idem..

Kad si bio dole,ako si bio-prvi dan napada ili poslije?
Kojim pravcem ste prošli do ceste Vitez-Busovača?
Da li su učestvovali domaći ljudi?Odakle si ti?

Kad si bio dole,ako si bio-prvi dan napada ili poslije?
Kojim pravcem ste prošli do ceste Vitez-Busovača?
Da li su učestvovali domaći ljudi?Odakle si ti?

pa bio sam prvi dan 9 januara..a dosli smo od vijetrnica nekom livadom kroz minsko polje..preski smo cestu kod one benzinske na onoj krivini i usli od inpregnacije..dosli pod cestu prvo nas 5 a onda za nam jos 35 ljudi..kad smo bili pod cestom prosla su konjska kola sa 4 sovjeka..njih smo pustili..onda smo zarobili jednog na bisiklu..i on nam je rekao u kojim kucam su vojnici..

Kad si bio dole,ako si bio-prvi dan napada ili poslije?
Kojim pravcem ste prošli do ceste Vitez-Busovača?
Da li su učestvovali domaći ljudi?Odakle si ti?

Šta se poslije desilo sa tim čovjekom na biciklu?Jel bio vojnik ili civil?

Šta se poslije desilo sa tim čovjekom na biciklu?Jel bio vojnik ili civil?

Reče da si ranjen dole,prvi dan?

DA..al ne tesko,,

Dobrovoljno si se javio ili po zapovjedi te poslali?Možeš malo opisati sam upad kroz polje i snijeg?

Pola vas je bilo mlađi,a ostali? Koja je to uopće jedinica bila onda?

Ja sam iz Travnika rodom,sad živim u Vitezu.Ovdje te nitko ne poznaje osim pod nickom,tako da možeš pisati do mile volje dok se ne kosi sa pravilima foruma.Jesi možda poznavao nekog iz C.labudova a da je bio na Buhinim k.?

nije niko bio iz crni labudova dole..a jesil ti bio u ratu

jel mozda poznajes djevojku(marijanu)koja je bila ranjena dole u rame

Bio sam.

Nije tada bio,poslije je prešao i poginuo u CL.

Poznajem nju.Taj mlađi brat joj je poginuo poslije u prometnoj nesreći.