HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 19 ožu 2024, 10:28.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 14 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Berlin je pao,...
PostPostano: 12 tra 2010, 22:14 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
Da se osvrnemo na posljednju bitku drugog svjetskog rata, o kojoj se nije smjelo pričati do 92 god.

Zadnjih godina se na netu pojavilo nekoliko članaka i svjedočanstava preživjelih o tim događajima. Ja ću ih pokušati sve skupiti ovdje.

Citat:
Dana 19. travnja 1945., započinje posljednja bitka Drugoga svjetskoga rata u Odžaku, novom hrvatskom Sigetu, sa 24 sela i zaselaka koja se nalaze na ušću Bosne u Savu. Tu se u travnju skupilo oko deset tisuća hrvatskih boraca iz Bosne i Slavonije, na čelu sa pukovnicima vitezom Ibrahimom Pjanićem i Avdagom Hasićem, Djedom Augustinom iz Gradačca, logornikom Petrom Rajkovčićem te nižim časnicima i dočasnicima Ivanom Čalušićem, Antom Bilčićem, Matijom Radićem, Antonom Mihaljićem. Zatim, bili su tu još Perković, Martinović,Pejo Ilak, Špicer i Špiger. Tu je bila i garevačka bojna, sa 450 bojovnika, na čelu sa Dragutinom Vargom. Muslimanska legija na čelu velikog domoljuba i bojovnika Derviša Ljuce. Petrov kum i prijatelj Tomušić-Škico ostao je odsječen na desnoj strani rijeke Bosne. Blaž Jurkić je izgradio niz rovova i bunkera oko glavnih uporišta u Odžaku, Vlaškoj Maloj, Mrkoj Adi, Balegovcu, Gornjoj Dubici, Prudu i Dobor Kuli.



Mnogo je hrvatskog naroda i vojske došlo tada pod Petrovu zaštitu. No, u odžačkom se kraju već čula tutnjava žestokih borbi između Vinkovaca i Broda na Savi. Petar je svakoga primio, smjestio i nahranio. Vojsku je rasporedio u satnije i zapovjedio da se kopa nove rovove i gradi nove utvrde. Odžačka je kotlina vrila od pridošlih civila, zaprežnih kola i silne vojske koja je pristizala sa svih strana. Krajem travnja vitez Pjanić i Avdaga Hasić povukli su se sa svojom vojskom prema Zagrebu, a ostali su odlučili braniti Odžak, do kraja. Na ovaj posve odsječen kraj navaljivalo je šest partizanskih brigada i jedan odred, oko petnaest tisuća boraca s topništvom, bacačima, strojnicama i na kraju jurišnim zrakoplovima. Sami partizani pišu:

„Borbe od 19. do 28. aprila biše žestoke, uz stalne juriše na ustaška utvrđenja. Iako su u njima učestvovale jedinice navikle na same pobede – 26. srpska i nepodpuna 27. divizija – očajnički otpor ustaša bio je vrlo uporan. Naših izbačenih iz stroja bilo je 630, među njima Spaso Mičić, komandant 16. brigade 27. divizije. U ovim borbama protivnik je imao 904 mrtvih i 491 ranjenog. Ustaše su od noružanja izgubile bateriju topova, tri bacača i jednu protivtenkovsku pušku. Borilo se samim jurišima i kontrajurišima, prsa u prsa, ogorčeno...Osim manjih delova 12. ustaške divizije, Odžak su branili sve samo domaće ustaše i zato su bili mnogo opasniji od Nemaca.“



Dana 30. travnja 1945. sam Tito upozorava štab 3. korpusa jugoslavenske armije, da će snositi punu odgovornost ako se teren brzo ne očisti i zavede „puni mir i bezbednost.“

U Beogradu su već uvelike pripremali proslavu rodjendana “vrhovnog komandanta“, a obrana Odžaka još nije bila slomljena. Partizanski „generalštab“ izdao je zapovijed: „Do dana proslave maršalova rođendana, Odžak mora pasti!“ Generali JA Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ odlučiše na Odžak poslati zrakoplove. Od engleskih Karavela i njemačkih Messerschmidta sastavljene su dvije eskadrile.



Partizani dalje kažu: „Od 3 do 25. maja 1945. vodi se borba na život i smrt u Odžaku; ginulo se mnogo na obe strane... Nemajući kamo se povući ustaše su se borile do smrti...“

Dana 4. svibnja jurišaju tri brigade pod vodstvom Miloša Zekića, ali se moraju povući. 14. brigada je istom pod večer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlašku Malu, dok je 16. brigada nadirala od Potočana –

„Ali su ustaše odmah uzvratile protivnapadom i izbacile celu brigadu čak iz Potočana, tako da se moralo odstupiti prema Lipi.“



Dana 8. svibnja, na dan njemačke kapitulacije, pet tisuća partizana uspjelo je probiti se do Vlaške Male, koju je branio Rajkovačić s dvije tisuće branitelja. Partizani kažu: „ On je poduzeo neobuzdani juriš i izbacio naše snage iz mesta, čak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili trideset i četiri hiljade naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustaše su se borile do poslednjeg čoveka“.

Komandant 14. srpske brigade, Stevan Kovačević, izvješćuje: „Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci tako nešto nikad nisu videli. Svaki ustaša mora najpre da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki obekt.“ Slijedećeg dana branitelji odbacuju Stevinu brigadu do Vrbovca pa Stevan šalje vapaj: „nalazimo se i dalje na polaznim položajima: Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Pošaljite nam municiju. Nemamo više ni metka, a nemamo više ni bilo kakva kola da pošaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika.“

Dana 9. svibnja 1945., nakon polusatnog općeg i nasumičnog granatiranja u praskozorje počinje opći partizanski juriš i traje sve do podne. Neki njihovi dijelovi su prodrli u dubinu obrane, do Dubice ali su u kratkom vremenu bili eliminirani i protjerani.

Tog istog dana dogodilo se da se oko dvije stotine Garevljana, koji su se našli u obrani Odžaka, na prijevaru predali partizanima i istog dana zatvoreni u Burića štalu i potom, izuzev par sretnika, mučki i bez suda poubijani. Njihova mjesta u obrani popunili su Adačani i Balegovčani.



Tek 16. svibnja je 20. romanijska brigada uhvatila prvog zarobljenika... 22. svibnja nad nebom iznad Vlaške Male i Odžaka pojavili su se jurišni zrakoplovi i počeli istresati smrtonosni teret... U noći od 22. na 23. svibnja branitelji vrše četiri uzastopna juriša. Tu je izginulo mnogo branitelja. Bolnica u Prudu bila je prepuna, tu je na kratko bio i Petar Rajkovčić zbog lakšeg ranjavanja...Tijekom cijelog dana zrakoplovi su bombardirali... Dan je produžen u noć; očajničke borbe, često prsa u prsa, noževima...



Dana 23. svibnja, navečer, partizani su forsirali rijeku Bosnu i upali u selo Prud. Pobili su obranu sela i sve ranjenike. No, branitelji su ih uspjeli eliminirati i protjerati. Istoga dana partizani su ogromnim snagama napali Odžak, i ujutro 24. svibnja i osvojili ga. U obrani Odžaka poginuo je veliki broj branitelja. Obrana se povlači na novu liniju: utok rijeke Jošave – Prnjavor – Žabari – Balegovac. Više se nisu kopali rovovi, već su se za obranu koristili odvodni kanali i guste međe. U sumrak dana, 24. svibnja 1945. godine partizani su krenuli u tri pravca. Glavnina je napadala Vlašku Malu, a pomoćni pravci napadali su Ražljeve i Balegovac. Iza ponoći 25. svibnja zadnja obrana je pala uz mnogobrojne žrtve s obje strana. Bilo je to kod Nujića štala gdje su branitelji izginuli do posljednjeg. Žene koje su istoga dana išle prepoznavati poginule, morale su preskakati preko mrtvih, jer se drugačije nije moglo hodati.



Dio satnije Ivana Čalušića povukao se u planinu Vučjak, a drugi je dio odstupio prema Zoricama. Petar Rajkovčić sa dijelom svojih branitelja povukao se prema Vučjaku. Jedan dio je ostao na Vučjaku a drugi je produžio prema Derventi. Ovi što su se povukli prema Zoricama dijelom su se skrivali po štalama i podrumima. Jedan dio se predao u Jarugama, partizanima. Već poslije ručka 25. svibnja pročitano im je da će svi do mraka biti prebačeni u Bosanski Šamac, i da će im tamo biti suđeno. Točno u mračak svi su bili preko prebačeni u Šamac. U Bosanski Šamac dovedeni su i oni branitelji koji su se sami predali na bosanskoj strani, ili su ih partizani zarobili. Tu su ih razvrstavali –mladiće, starce, ljude u punoj životnoj dobi. Za godine nisu pitali, samo su gledali stas i izgled. Ubijani su i bacani u Savu. Likvidiranje je obavljano cijelu noć, 25. svibnja. Nešto manje po danu 26. svibnja i s punim intenzitetom, također cijelu noć, 26. svibnja 1945. godine.

Partizani su po selima, kao sumanuti, tražili sve muškarce pa su majke morale svoje djačačiće preoblačiti u žensku odjeću.



Upravo ovdje, poslije ovih pročitanih par redaka, ponestaje daha.



Sjećam se, jednom putujući vlakom iz Sarajeva. U kupeu sam bio sâm, i ne znam više na kojoj postaji, ušla je jedna starija, dobrostojeća gospođa. Kroz priču je doznala kuda putujem, pa je kao partizanka pričala svoje doživljaje o borbama za Odžak u kojima je i sama sudjelovala. Doimala se vjerodostojno a od svega najjače sam zapamtio ovo:

„Prilikom osvajanja Svilaja – kaže gospođa - naši položaji su jedno vrijeme bili nedaleko od crkve. A sa crkvenog tornja se čulo: Bando partizanaska, nećete proći dok je jedan od nas živ, a ima nas devet!“ Osjećala je nelagodu kada sam spomenuo ubijanja zarobljenika u Bosanskom Šamcu.



S razmjerno broju stanovnika, u Odžaku i okolici dogodio se najveći pomor Drugoga svjetskoga rata, i to samo jednog naroda. Od 19. travnja do kraja svibnja 1945. godine ubijena je trećina živućeg Hrvatskog življa. A od te trećine velika većina je poubijana nakon 25. svibnja, dakle, poslije pada i predaje.



Umjesto zaključne riječi – neka je kaže svatko za sebe – ponudit ću pjesmu, koju je napisao Antun Gustav Matoš:

„Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkome zidu. Zidu srama.

Pod njom crna zločinačka jama,

Ubijstva mjesto, tamno kao blud.



Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,

Jer tako lice ima moja mama,

A slične oči neka krasna dama.

Na lijepo mjesto zaveo me put!



I mjesto nje u kobnu rupu skočih

I krvavim si njenim znojem smočih

Moj drski obraz kao suzama.



jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Ko lopova, dok njeno ime briše,

Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“

pv

Konzultirana literatura: Božo Vukoja, fra Grga Vilić, Mato Marčinko, Zoran Dujak


http://www.posavski-vremeplov.com/suzna ... nja-bitka/

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 12 tra 2010, 22:19 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
Citat:
Moj bratić Petar zvani Baja

„Ide čeza našega viteza,

gorskog tića, Petra Rajkovčića.“



Moj bratić, Petar Rajkovačić 1941. godine imao je samo 21 godinu. Iako vrlo mlad bio je jako priznat među svojim vršnjacima kao i među starijim ljudima našega kraja. U to teško vrijeme ljudi su se često sastajali, sijelili i razgovarali. Ja kao dječačić sjedio sam po strani, slušao te priče, upijao svaku riječ i pamtio.



Naše ljude a posebno moga bratića strašno su srdile priče o upadima četnika, njihovim pljačkama i ubojstvima. To se događalo uglavnom na perifernim dijelovima odžačke općine, na Boroti, Kulaševom Brdu, Kadru, Ninošu... Ubojstva i pljačke obitelji Ivanković, Topolovac, Barbarić, Cvitković, Ivke Bjelčeve i drugih, digli su temperaturu do usijanja. Četnici su se toliko osilili, da su počeli silaziti i u unutarnjost općine, pa je čak njihov komandant Zdravko Kovačevoć, rodom iz Podnovlja, koji je sa svojim odredom bio stacioniran na Vučijaku, poručivao obiteljima, kojeg će dana doći i otjerati kravu ili volove! Vlast i vojska uglednog domaćina Zdenka Odića činila je koliko je mogla. Zdenko Odić je imao dosta ljudi oko sebe ali na brze i iznenedne upade od strane četnika reagiranje je bilo sporo i prekasno. Situacija je bila teška i krajnje opasna i zbog toga što se najveći broj sposobnih posavskih momaka i ljudi u to vrijeme nalazi na frontovima oko Šida i u drugim dijelovima Hrvatske i Europe. Koliko je meni poznato, prvi jači okršaj s udruženim snagama četnika i partizana, Baja je imao sredinom desetog mjeseca 1942. godine. Jedne listopadske večeri 1942. godine seosku stražu u Bijelim Barama držali su Mato Jakić-Buka i Pejo Kikić, probrani bojovnici i do kraja odani Petru. Ipak, jaka i dobro naoružana partizansko-četnička koalicija, nakon kraće borbe, uspjela je uhvatiti stražu i prvo što su pitali, bilo je: „gdje je Petar Rajkovačić? Odmah za tim branitelji (Bijele Bare) su se brzo snašli i otpočeli borbu. U najvećem jeku i žestini borbe, mene je moja baba poslala po Baju Petra. Baba mi je kazala kud moram poći, do Bajinog skloništa. Došavši tamo trčkarao sam okolo, dok se najednom ispred mene nije prepriječila nečija noga. Kada sam pao od straha sam viknuo: „Baja, to sam ja, mali Anto!“. Ispričao sam mu što se dešava i sve što mi je baba zapovjedila. On je u taj čas okupio bojovnike i pod punim naoružanjem krenuli su u smijeru Bijelih Bara. Meni je rekao da se ne mrdam odavde dok se on ne vrati. Od siline udara uljezi su se razbježali ostavljajući iza sebe mrtve i ranjene. Sutradan smo među poginulim četnicima prepoznali i nekog Ignju iz Podnovlja. Od toga dana narod se osjećao sigurnije pa su po selima pjevali:



„Dok je čela zuknula po zraku,

Baja skupi Hrvate po mraku.“



Narednih dana okupio je oko sebe braću i bratiće, te Matana- Matu Marinovića iz Prnjavora, Iliju Katića kao i povjerljive ljude iz svih općinskih sela. Ljudima je uvijek govorio kratko i jasno. Izrekao je i ove riječi: „Ovdje će se rat završiti!“



Pogibijom Zdenka Odića 1943. godine na Crvenim zemljama, stanje se zapetljava i pogoršava. Bilo je jasno. Obrana treba čvrste i odlučne ljude. Odluka je pala da to bude Nijemac Rudika Šnur, koji će usko surađivati sa Baja Petrom. Ubrzo cijela je odžačka općina bila slobodna i pod kontrolom branitelja. Uspostavlja se 39. domobranska bojna, u čiju je slavu narod pjevao:



„Zakukala sinja kukavica,

oko naših seljačkih kućica.

To bi četrdeset treće,

zaplakala i majka i dijete.

Javiše se četnici prokleti

gdje pođoše našu djecu klati,

i stare majke ubijati.

Na to jednom treba na put stati.

Osnova se triest i deveta bojna

Rajkovčića vojska dragovoljna.“



Po kazivanju Ante Rajkovačića - Baje iz Bijelih Bara

pv



http://www.posavski-vremeplov.com/suzna ... vani-baja/

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 12 tra 2010, 22:20 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
Citat:
Kako sam preživio pakao Burića štale
Burića štala, u to vrijeme najveća zgrada u Garevcu Burića štala, u to vrijeme najveća zgrada u Garevcu

1945. godine počeli su se rušiti naši mladalački snovi o stvaranju jake i moćne Nezavisne države Hrvatske. Duboko vezani za sudbinu sila osovine, čekala nas je neizvijesna budućnost. Garevačka satnija – bojna bila je u svibnju 1945. godine na lijevoj obali rijeke Bosne, gdje se zajedno sa drugim postrojbama prpiremala za obranu “odžačke tvrđave”. U rukama partizanskih jedinica od 11. travnja bio je Šamac. Od ranije Modriča a padala su redom i druga naselja smještena uz odžačku općinu. Partizanske jedinice, osokoljene uspjesima na drugim frontama, nadirale su sa svih strana svom silom u namjeri da ovladaju “i posljednjim fašističkim uporištem u Europi”. Najveći dio postrojbi u odžačkoj općini bio je spreman izginuti do posljednjeg branitelja. U rubnim dijelovima obrane uz samu lijevu obalu rijeke Bosne bilo je određenog kolebanja jer smo s desne strane rijeke trpili veliku promidžbu neprijateljskih snaga. Njeni tvorci bili su Srbi, a sprovodili su je lokalni Hrvati, iz naših sela, koji su tijekom rata prešli u partizanske redove. Posebno su aktivni bili članovi tzv. mjesnih seoskih odbora i odbornici. Iako je promidžba bila primitivna (uglavnom se vikalo preko rijeke da se predamo, da se vratimo u svoje sela svojim kućama, da nam neće biti suđeno, da nam neće faliti ni dlaka sa glave i slično) ostavila je traga na pojedinim postrojbama i bojovnicima, jer je trajala danima i jer su nam se obraćali “naši ljudi, naši poznanaici, naši rođaci”. I na kraju se dio postrojbi i stvarno predao i prešao na desnu obalu rijeke Bosne. Bili smo odmah razoružani vezani i zatvoreni u najveću zgradu u Garevcu u Burića štalu. Po mojoj procjeni bilo je tu oko 520 ljudi, ne samo nas koji smo se predali, nego i puno civila iz Babešnice, Kladara, Garevca, Čardaka, Kornice, Živkovog Polja, Kužnjače, Dobrinje, Riječana i Vlaške Male … Doduše partizani su su pustili nekoliko mladića-djece rođenih 1930. i 31., te nekoliko staraca. Prema nekim mišljenjima unutra je bilo najmanje 184 Garevljana, a ja osobno mislim oko 250 ljudi!?



Dobro se sjećam da je naše zatočeništvo, u Burića štali započelo ponedjeljkom, (nažalost točnog datuma se ne sjećam, a mislim da je bio datum bliži kraju nego sredini svibnja 1945. godine). Odmah je započela tučnjava, čupanje kose ... radili su kundaci, drvene i metalne šipke. Nije bilo vode, ni hrane! Odvođenje prvih ljudi na gubilište počelo je u prvi naredni petak. Trideset do četrdeset ljudi tovareno je u kamione i odvoženo u šume pokraj sela zvane Pašinac. Ne znam koliko je ljudi tamo pobijeno, ali je zemlja iznad mrtvih i živih zakopanih ljudi disala i mjesec dana poslije!



Idućeg dana u subotu na red sam došao i ja. Jednog po jednog su iz štale izvodili u jednu sobu. Tamo su sjedili jedan kapetan i jedan drugi oficir. Morali smo se svući do gaća. Sve su nam oduzeli i vezali nas. Vezali su po dvojicu i to za ruke unazad. Onda za mišice i vratove. Sve dvostruko, sve unakrst i sve nekom telefonskom žicom. Mene su vezali zajedno sa Jakovom Perkovićem, zvanim Tubić iz Garevca. Kako je Jakov bio nevjerojatno jak momak, čim smo izašli u mrak dvorišta (bilo je oko devet sati uvečer), zgodno je prekinuo kabel i odmah mi šapnuo da je uspio. Rastavio je i meni ruke, a na vratu i mišici ostavio mi kabel. Ulazili smo dvojica po dvojica u već prpremljen kamion, u pratnji dvojice partizana. Netko je sjeo, netko kleknuo, svako zabavljen svojim mislima, jer znali smo kuda idemo. Čujemo kako vani jedan partizan viče da se pripreme sprovodnici i da ponesu naoružanje. Kamion je zatim krenuo. Stajao je u Miloševcu, gdje su partizani pitali, gdje je put za Šamac? Išli su kroz Miloševac i Kruškovo Polje u pravcu Šamca. Cijelo vrijeme puta nemilosrdno su nas tukli.



U Šamcu smo prošli pokraj stare pijace i krenuli niz obalu prema rijeci Savi i zaustavili se kod neke vrbove šumice. Zapovijedaju da izađe deset ljudi. Prije mene i Jakova izlaze četiri para svezanih ljudi, a zatim i mi. Jedan od partizana uzima zatim pripremljen debeli konopac i pokušava nas desetoricu još jednom zajedno svezati. Konopac ne stiže obuhvatiti sve nas, pa ja i Jakov ostajemo izvan domašaja. Drugi partizan prilazi meni i Jakovu i hvata mene za lijevu ruku, ali zbog jake kiše ne vidi da smo mi gotovo potpuno odvezani. Nailazi glavni sprovodnik, neki kapetan i kaže mu da pusti mene, a dobro uhvati onog velikog, Jakova. Zatim viče na onu osmoricu – desno krilo naprijed, lijevo zavij – i dodaje – eto drugovi sada će biti i vode! Partizanski streljčki stroj nakon zapovijedi zapuca po onih osam nesretnika i oni počeše onako zajednički svezani padati u Savu. U tom trenutku moj parac Jakov zgrabi onim svojim ručerdama stražara diže ga više od dva metra u zrak i razbi ga od zemlju. Jakov je pobjegao lijevo a ja desno. Čuo sam pucnje, na sreću pojedinačne. Ne znam šta je bilo sa Jakovom. Ja sam možda bio odmakao stotinjak metara kad aje za mnom zasula vatra. letio sam kao metak kroz đumu i pšenicu, ni sam ne znam koliko? U svanuće sam banuo u neko selo i sretnem neku ženu koja je vodila dva konja. Pitam je koje je ovo selo? Kaže mi međa Slatine (srednje) i Tramošnice. U Slatini sam bio dva dana u kući kod Joze Ružića. Bilo je opasno se dalje tu zadržavati pa sam zamolio Jozu da mi pokaže put prema Garevcu i Čardaku. Priveo me preko neke rječice i odredio mi pravac kretanja. I zaista uskoro sam ugledao čardačku crkvu, prošao pokraj Filomene i došao u Garevac. Tamo nigdje nikoga. Krio sam se pet-šest dana i onda odlučio poći kući. Nedugo zatim došla je nekakva partizanska komisija sa odbornicima da ma ispita. Sve sam im rekao kako je bilo i što sam vidio. Rekli su mi da više nikome ništa na pričam, jer ću otići onom putem kojim sam one subote već bio pošao.



Moj parac Jakov, nakon bježanja sa keja u Šamcu, uspio se, iako ranjen na tri mjesta dočepati Kornice. Tamo su ga skrivali i njegovali dva mjeseca. Živ je i danas. Kasnije sam saznao da su istu noć, samo kasnije, nakon što su razoružali stražara, uspjeli pobjeći i Tunjo Ilić, Jozo Peranović, dok je pri bijegu tada ubijen Pero Dubravac.



Ubijanje zatočenika u Burića štali završeno je naredni dan, u nedjelju, ubojstvima na rijeci Bosni. Izborom tri lokacije za strijeljanje; šuma Pašinac, kej Šamac i Rijeka Bosna. Partizani su htjeli sakriti ovo bez sumnje jedno od najvećih hrvatskih stratišta u Posavini za vrijeme Drugog svjetskoga rata. Ali vidite uvijek ima ljudi, koji uz Božiju pomoć i veliku sreću, spase glavu i ostanu živi svjedoci stradanja svoga naroda. Svjedok stradanja Garevca bile su i udovice u ovom selu, kojih je 1945., bilo 280.



Po kazivanju Nike Andrića iz Garevca

Preuzeto od Posavskog narodnog kalendara za 1995. godinu

pv

http://www.posavski-vremeplov.com/suzna ... C5%A1tale/

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 12 tra 2010, 22:59 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
Citat:
Burića štala - rana i ponos Garevca
25. svibnja 2009.

Sjećanja - piše: Anto Burić

Drugi svjetski rat donio je svijetu, posebno Europi, strahovita, do tada nezapamćena zla. Diljem Europe porušeni su gradovi, deseci milijuna raseljenih, milijuni pobijenih i odvedenih u zarobljeništvo odakle se neki nikada nisu vratili. Umjesto njih dolazile su samo «crne karte», obavijesti da je taj i taj umro ili poginuo. Za mnoge čak ni to. Preko četiri godine smrt je gospodarila i harala Europom ostavivši na kraju brojna stratišta, jame, fojbe. Ovo nezapamćeno zlo nije mimoišlo ni Garevac, pitomo selo nadomak Modriče u Bosanskoj Posavini.

Do Drugoga svjetskog rata Garevac je bio čisto hrvatsko katoličko selo. Pred Drugi svjetski rat u selu nije bilo niti jedne osobe druge vjere ili druge nacionalnosti osim Hrvata - katolika. Pripadao je župi i općini Modriča. Pučanstvo se bavilo isključivo zemljoradnjom i ponešto uzgojem stoke. Od toga su živjeli od toga davali državi i Crkvi dažbine. Ljudi su smatrali, ako su koševi i tavani puni, ako domaćin u toru ima kravu, u svinjcu krmaču, pred kućom nekoliko kokoša, ništa mu drugo i ne treba. Svatko se trudio da to ima i većina je imala. U jesen bi domaćin pokiselio kacu kupusa, zatrapio u trap par stotina kilograma krumpira, pripremio drva i mirno bi čekao zimu. Selo je desetljećima živjelo is-tim, mirnim, jednoličnim a ipak interesantnim životom. Kuće su bile pune čeljadi posebno djece. Bile su malene ali nikada tijesne. U mnogim kućama oženjeni sinovi živjeli su s roditeljima. Kada bi se dijelili onda bi najstariji oženjeni sin izlazio i formirao novu obitelj a najmlađi bi imao obvezu ostati s roditeljima i dohraniti ih. Živjelo se teško – isključivo od žuljeva i motike, ali se i pored toga svaku verečer selom, a danju po poljima orila pjesma momaka i djevojaka. Garevljani su se ženili a Garevljanke udavale u okviru svoga sela ili nešto malo iz okolnih sela: Donjih Kladara, Čardaka a manje iz Gornjih Kladara ili brdskih sela iznad Modriče. Posve rijetko iz prekobosanskih sela. Kada je riječ o ženidbi ili bilo kojem drugom događaju u selu treba reći da je sve skupa imalo svoj po-seban ritual. Cijelo selo održavalo je taj ritual kao neku svetinju. Bila je to jedna vrst nepisanog zakona za cijelo selo.

Burica-stala

Djeca su se rađala kod kuće. Nije bilo ni stručnih porodilja ni rodilišta. U selu je bilo nekoliko starijih žena koje su porađale, bile prisutne kod poroda, moglo bi se reći seoske babice. U selu je bila četverogodišnja škola koju su pohađala skoro sva djeca pa je relativno mali broj bio onih koji nisu znali barem čitati i pisati. Evo u taj i takav Garevac ušuljao se rat. Poremetio je dotadašnji miran način života njegovih mještana. Poremetio ga do te mjere da se nikada poslije nije oporavio a kulimiralo je tragedijom u Burića štali. Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske 10. 04. 1941. godine Garevac je ušao u njezin sastav. U svim područjima pa i u Garevcu formirane su ustaško-domobranske jedinice. Moblizirani su svi sposobni punoljetni muškarci. Svi su dobili vojničke uniforme a neki, ne svi, lako oružje. Na području Garevca nije bilo vojarne nego su vojni obveznici boravili kod svojih kuća, radili svagdanje poslove a po rasporedu odazivali se na stražu po rubu sela i kod «stožera». Jedan manji dio bio je u Rajkovčevoj jedinici preko Bosne. Naime na glavnom raskršću dviju cesta koje prolaze kroz Garevac, one koja dolazi od Modriče i kroz Garevac prolazi prema Bosanskom Šamcu te one koja ide od Čardaka, presjeca spomenutu cestu i ide kroz Mariće, odnosno Kaiće kako smo ih zvali, prema rijeci Bosni i poljima uz Bosnu, napravljen je zidani bunker sa puškarnicama u sva četiri pravca. Bio je udaljen od kuće u kojoj sam rođen i živio oko 100 metara. Bio je, čini mi se, na tri kata. Pokojnom ocu, koji je bio na straži u bunkeru ponekad sam znao odnijeti nešto da pojede. Stožer je imao drvene podove i ljestve između katova a na svakoj strani bio je po jedan vojnik sa strojnicom uperenom kroz puškarnicu u smjeru ceste. Pedesetak metara od bunkera, odnosno stožera, kako ga je selo zvalo, uokolo bila je bodljikava žica. Naša kuća bila je tik izvan žice. Nekoliko desetaka metara izvan žice bili su bunkeri-zemunice u koje je bilo raspoređeno po pet ili šest vojnika. Sjećam se tri od nekoliko bunkera-zemunica koji su bili u blizini naše kuće. Jedan je bio u našem dvorištu, drugi na Perkušića ledini, točno gdje je danas kuća Perije Peraka i treći iza Krpanove (Nike Jagustina) kuće prema Šimunovićima. Poslije sam čuo da su bili i na drugim stranama sela osim prema Bosni. Vojnici koji su bili na dužnosti kod naše kuće boravili su uglavnom u našem dvorištu, ponekad bi cijepali drva ili radili u našoj bašči ubijajući tako dosadu i krateći vrijeme. Moja pokojna mama im je znala po kojiput nešto skuhati, a ja sam pak kao dijete često ulazio k njima u bunker. Bunkeri su bili ukopani u zemlju oko metar i pol, pokriveni balvanima, zemljom i na vrhu slamom. Sjećam se da se vojnici u njima nisu mogli uspraviti nego su hodali pogureno. Unutra je bio ležaj-palača, oružje, puške, šljemovi, vojničke torbice i municija. O jednom balvanu u kutu vjesio je fenjer. Rubni dijelovi sela, Baje prema srpskom selu Skugrić, i Gornjani prema Modriči bili su takoreći nezaštićeni. Upravo na te dvije strane bila su pravoslavna, srpska sela odakle su očekivani i odakle su dolazili napadi četnika. Odatle je došao i napad partizana u kojem je Garevac definitivno pao. U tom dijelu sela, koliko mi je poznato, bili su samo plitki bunkeri sa grudobranima i straže. Kada bi došlo do napada, a događali su se uglavnom sporadično i noću, stanovnici dijelova sela koji su bili napadnuti povlačili su se u unutrašnjost sela prema stožeru čak i u ograđeni dio oko stožera. Sjećam se gužve u našim malim seoskim kućama oko stožera u koje brojim i svoju rodnu kuću. Uplakane i uplašene žene, rasplakana djeca. U nekoliko navrata bježali smo skelom preko Bosne u naša polja gdje je jedan broj Garevljana imao navise, kolibe, u kojima smo prenoćili noć-dvije i ponovno se vraćali svojim kućama. Napadi su uvijek dola-zili iz pravca srpskog sela Skugrića koje se nalazi na putu Modriča Gradačac. Sa sjeveroistočne strane od srpskog sela Bosanski Miloševac bili smo «zaštićeni» hrvatskim selom Donjim Kladarima. U Kladare su upadali Srbi iz Bosanskog Miloševca. Pljačkali bi i često ubijali mještane. Poznat je pokolj u Dubravčevoj kući negdje u siječnju 1945. godine kada je zaklano, čini mi se, šesetoro Dubravaca uglavnom ženske djece. Podaci o ovom masakru nalaze se u Matici umrlih župe Modriča. U tom masakru preživjela je i cijeli život nosila biljeg srpskog zločina Anka Dubravac kojoj je od udarca nožem u vrat ostalo iskrivljeno lice i jedno oko zatvoreno. Doživjela je duboku starost u Donjim Kladarima noseći taj biljeg. Vjerojatno su koljači mislili da je i ona zaklana, a ona je eto preživjela. Svi koji su poklani u Dubravčevoj kući dovezeni su noću na volovskim kolima bez kovčega, kao drva naslagani na volovska kola, kući Stjepana Cvitkušića, druga kuća od moje. Poslagani su bili u Stjepanovoj udžeri.Već su se bili ukočili i smrzli. Pokopani su u zajedničku grobnicu na garevačkom groblju bez kovčega. Drugi napad i ujedno pokolj dogodio se nedugo poslije pokolja u Dubravcima u kući Banovića. U ovom pokolju ubijeno je desetak osoba. I oni su dovezeni na isto mjesto i eno ih pokopanih uz grob moga pokojnog oca na garevačkom groblju. Što je rat više odmicao napadi su bivali češći i žešći.

Po povratku iz izbjeglištva preko Bosne zatekli bismo opljačkane kuće, otjeranu ili puštenu stoku. Kuće nisu paljene ali je bivalo odneseno sve što je iole vrijedilo. Jedan bizaran detalj ostao mi je u pamćenju. Kada smo se jednom zgodom vratili iz polja zatekli smo između ostalog mecima isporobijanu burad od rakije. Rakija je, razumije se, iscurila. Tata mi je zbog toga bio jako tužan. Po povratku selo je saniralo rane napada i nastavljalo svoj, ako se može reći, normalan život, jednim uhom uvijek osluškujući hoće li negdje u Bajama od Skugrića zapucati. Kada su u proljeće 1945. partizani zajedno s četnicima žestoko napali selo bilo je jasno da se svi Garevljani trebaju povući preko Bosne. Takva je naredba i izdana. Tada sam imao sedam godina. U vrijeme povlačenja jedan mali dio ženskog svijeta, uglavnom onaj stariji, ohrabrio se ostati u selu i dočekati takozvanu narodnooslobodilačku vojsku. S njima su ostali i oni Garevljani koji su cijelo vrijeme tajno surađivali s partizanima. U vrijeme povlačenja naveliko je radila propaganda kako se nikome ništa neće dogoditi, neka ne bježe. Partizani su zauzeli cijelo selo i došli na sami njegov rub prema rijeci Bosni na obalu. S obale koja je od skele bila udaljen malo više od jednog kilometra pucali su po vojsci i civilima koji su se panično nastojali ukrcati u skelu. S civilima je bila i vojska – ustaše. Oni su zapravo i organizirali povlačnje. Teško je i zamisliti kakva je panika zavladala. Žene, djeca, starci, bolesni, stoka... Nosilo se sve što se moglo ponijeti. Sjećam se jedne starije žene koja je u jednoj ruci nosila zavežljaj a u drugoj sepet u kojem je bila pokrivena kvočka s pilićima. Sve je to grnulo prema skeli praćeno zvižducima metaka. Skela je bila vrlo ograničenog kapaciteta i mogla je primiti tridesetak osoba a cijelo selo je grnulo prema skeli. Događalo se da skela nije mogla krenuti jer je bila preopterećena i prijetila je opasnost da se potopi prije nego stigne na drugu stranu a nitko nije htio izići. Jedva se čekalo da se skela ponovno prazna vrati i uzme drugu turu. Neki su sa sobom gonili stoku koju su natjerali na Bosnu da prepliva. Djeca su plakala, u gužvi se gubila od roditelja, a sa obale je pucalo. Opći kaos. Prebacivanje preko rijeke Bosne trajao je od ranog jutra, cijeli dan, do kasno u noć. U poljima preko Bosne počela je potraga za ukućanima i raspitivanje je li se taj i taj prevezao. U prvom momentu oni koji su izbjegli preko Bosne mislili su da su spašeni. No tek tada je nastao problem i pitanje: kamo sada? Prelaskom preko Bosne narod se otiskivao dalje u polja, smještao po naviesima, pod drvećem, pod vedrim nebom. Oni malobrojni koji su imali rodbinu ili poznate u Mrkoj Adi i Prudu pošli su kod rodbine i prijatelja. Vidjelo se da povratka uskoro neće biti. Za neke zapravo nikada jer će poginuti na Odžaku, u Balegovcu i Prudu. Partizani nisu s garevačke strane prelazili Bosnu.

Izbjegli Garevljani stalno su osluškivali što se događa u Garevcu, jesu li kuće popaljene, je li netko ubijen, ima li nade u povratak. Za obične ljude pomalo su dolazile ohrabrujuće vijesti. Nitko od onih koji su ostali nije bio ubijen, kuće su ostale čitave. Punom parom proradila je po Garevcu propaganda da se ljudi vraćaju. U početku pojedinačno i sa strahom a kasnije masovnije vraćale su se samo žene i djeca, da bi se na koncu vratili svi osim muškaraca sposobnih za vojsku. Domaći aktivisti uzeli su nagovarati žene da idu do Bosne a neke i preko Bosne s porukama: «Vratite se, ništa vam se neće dogoditi. Vratite se, treba početi obrađivati polja i sijati kukuruz.» Supruge su dozivale svoje muževe preko Bosne i prenosile im poruke. Nisu bile svjesne da svoje muževe mame u smrt. No nisu uspjele nikoga pojedinačno nagovoriti. Nitko nije na njihov poziv došao. A možda bi drugačije bilo da su počeli pojedinačno dolaziti. Čak je bio i jedan takav slučaj, da je otac bio simpatizer partizana i ostao u Garevcu dočekati ih, a sin mu je bio u ustašama i izbjegao preko Bosne. Ta silna propaganda urodila je u Garevcu beznađem a na drugoj strani Bosne konačno je urodila tragičnom predajom Garevljana i muškaraca iz ostalih sela s istu stranu Bosne.

Gaz

Predaja se dogodila na gazu – plićaku Bosne oko kilometar i pol nizvodno od skele, u predjelu između njiva koje se zovu Topolik i Božićke u polju ispod Maksimove bašče, svega dvjestotinjak metara nizvodno od budućeg stratišta. Ustaše su u Gornjem polju prije nego će nagaziti na Bosnu ostavljali oružje. Rijetki su ponijeli sa sobom, ali su ga morali držati iznad glave dok su se predavali i odložiti čim su pregazili Bosnu. Nisu partizani bili tako neoprezni. Velik dio oružja garevačke su ustaše pobacale u Tolešin (Ilije Burića) rovanj, jezero. To je bila jama prilično duboka, prečnika dvadestak metara u kojoj nikada čak ni za sušnih godina nije nestajalo vode i gdje smo kasnije često dovodili na pojenje stoku koja se u navisima gojila za prodaju. Kasnije se u selu pričalo o tom oružju koje je pobacano u rovanj pa nas je uvijek bilo strah da koje govedo ne zagazi u vodu i aktivira koju bombu. Roditelji su nas uvijek upozoravali da goveda koja dovedemo na pojenje nikada ne puštamo sa štrange da ne bi zagazila dublje u vodu. Katastarski bi se moglo točno odrediti lokacija tog rovanja. Jedan dio vojnika bacao je oružje u međe kada su pošli prema Bosni. Kasnije su Garevljani potkrčujući međe oko svojih imanja pronalazili municiju i poneki komad zahrđalog oružja.

Iz detalja koje ću sada iznijeti vidi se da je sve ono što će uslijediti bilo vrlo brižno i precizno planirano.

Nakon predaje svi su se vojnici morali zadržati i čekati dok posljednji ne pregazi Bosnu i preda se. Tu je bilo, sjećam se, jedno veliko drvo, udaljeno od Bosne pedesetak metara u čiji su se hlad neki od vojnika sklonili i posjedali a neki čak i polijegali. Kada je poslije nekoliko sati bila okončana predaja i svi pregledani da ne nose skriveno oružje krenuli su pod pratnjom partizana prema selu. Neuvjerljivo zvuči da su partizani bili toliko neoprezni pa su u tom neoprezu dopustili da u Burića štalu zarobljenici donesu nekoliko bombi, što tvrdi gospodin Babić u svojoj knjizi Bosanskoposavski Bleiburg. Na koncu svaki onaj koji bi bio uhvaćen da to čini znao je da ga čeka smrt. A čim je pošao predati se nadao se da će ostati živ. Ne bih se također ovom prigodom želio upuštati i iznositi brojke o broju zarobljenika, jer je to stvar ozbiljne istrage i prikupljanja vjerodostojnih podataka. Svakako nisu točne brojke s kojima barata spomenuti gospodin Babić u svojoj knjizi. U jednom dopisu upućenom Nadbiskupskom Ordinarijatu u Sarajevu tadašnji modrički župnik Franjo Jurić piše: «Župski ured poslao je prošle godine obširni izvjerštaj dana 1. 8. 1946. o sudbini onih 250 ljudi koji su bili zarobljeni.» U arhivu Nadbiskupskog Ordinarijata pronašao sam taj dopis i evo njegove kopije gdje na spisku stoji 251 osoba. Franjo Jurić bio je župnik u Modriči od 25. 07. 1908. godine do 1948. i nikada, ni za vrijeme rata nije napuštao Modriču i znao je sve svoje župljane u glavu i sve detalje zbivanja u njegovoj župi u koju je spadao i Garevac. Skoro sve one koji su pobijeni u Burića štali pokojni Franjo Jurić je krstio, pripremao na prvu pričest i krizmu, vjenčao. Dakle pratio ih je kroz 40 godina. Stoga smatram da je ovo najvjerodostojniji podatak o broju poginulih u Burića štali.

Za predaju se u selu odmah pročulo pa su žene i djeca izlazili i iza međe i provirivali je li njihov netko u koloni. Normalno bi bilo da su nakon predaje u selo krenuli putem koji je od mjesta predaje išao pored Rokića kuća kroz Kaiće do groblja odnosno mjesta gdje će ih prije Burića štale nakratko na otvorenom smjestiti. Nije se tako dogodilo. Spomemnutim putem od mjesta predaje išli su nešto preko jedan kilometar i prošli po onom istom Bajeru (obali) gdje će kroz dvije noći mnogi od njih biti likvidirani, da bi ih potom usmjerili uskim pješačkim putem, jednostopicom prema njivama zvanim Travnjačine, preko Travnjačina prema cesti koja je išla od Modriče prema Bosanskom Šamcu, točno na sastavu ceste koja iz Kaića dolazi na glavnu cestu Modriča Bosanski Šamac. Ova lokacija će biti u ovom sjećanju još jednom spomenuta. Zbog čega su partizani tako učinili? Zbog čega su ih poveli ovim uskim putićem kroz polje? Razlog je vrlo jednostavan i razumljiv. Ako bi išli pored Rokića kuća zatim kroz Kaiće onda su morali proći kroz gusto naseljeni dio sela. Uz samu tu cestu bile su mnoge kuće: Rokića, Marića-Kaića, Kovača. Tu su bile štale, kokošinjci, šupe, koševi, a iz mnogih od tih kuća u koloni su bili oni čije su to kuće, pa je po-stojala opasnost da ljudi počnu bježati iz kolone u svoje kuće. Za ovaj put jedno-stopicu znali su samo Garevljani, vojnici sigurno ne, pa su im oni koji su bili simpatizeri partizana i surađivali s njima preporučili da idu tim pravcem. Dakle konačni cilj i svršetak drame već se tada znao: Likvidacija zarobljenih bez ikakve mogućnost da se dokopaju svojih kuća. Na ovom uskom, pješačkom putu kojim je krenula kolona s jednom malom uzbrdicom do izlaska na glavnu cestu nije bilo niti jedne kuće. Kada su došli na glavnu cestu do mjesta gdje će biti okupljeni, na dužini od otprilike kilometar i pol bilo je uz cestu samo pet kuća, četiri s lijeve i jedna s desne strane. S lijeve strane bila je Loze Šimunovića, Vukadinova, Čelonjina i Durijina kuća a s desne samo Ivića Marića. Cilj i zborno mjesto prije prelaska u Burića štalu bila je Andrića njiva s desne strane njihova pravca dolaska, prije ceste koja pored groblja ide u Kaiće. Tu je bila ravno nasuprot groblja samo kuća Pere Tokića zvanog Frajter a danas je kuća Franike Jagustina, Jaranova. Tu sam s mamom i ostalim ženskim svijetom i djecom prisustvovao dolasku zarobljenih ustaša. Većina svijeta bila je na mjestu gdje je bio stožer, koji su partizani čim su ušli u selo porušili i teren poravnali. Kada su dovedeni u Andrića njivu svi su morali posjedati. Ovaj dio od predaje pa do dolaska u Andrića njivu nisam vidio ali nam je, istina nerado, pričao pokojni otac koji je bio među onima koji su se predali.

Žene su se propinjale da poznaju nekoga svoga. Mahale su rukama i maramama i dozivale. Između civila i vojske stražarila je s puškama na gotovs partizanska straža. Nitko nije smio zakoračiti preko kanala na cestu. Bilo je prilično mnogo svijeta. Nitko ni od civila ni od zarobljenih vojnika nije znao ni što se tu čeka ni koliko će se još dugo čekati. Tu i tada umalo nisam zaglavio. Kada sam opazio oca istrgao sam se iz gomile, ne znajući koja mi opasnost prijeti, povikao sam «eno tate» i potrčao da pređem cestu. Vojnik je već bio potegao pušku ali me zgrabila neka žena opalila mi šamar iza ušiju i odvuka natrag u gomilu. Nikad poslije nisam saznao koja mi je žena spasila život i opalila spasonosni šamar.

Nakon možda sat, sat i pol došlo je još partizanske vojske. Rastjerali su okupljene civile i po redu kako su sjedili, ustaše su u pratnji partizana propratili u štalu garevačkog kulaka Pere Burić, Perende ili Kile, kako ga je selo zvalo. Štala je od tog mjesta bila udaljena oko 200 metara s lijeve strane na putu prema Čardaku. Toga dana već od jutra dok se ustaše nisu bile ni predale vidjeli smo da se oko Perendine kuće nešto neobično događa. Cijelo dvorište u kojem su bile dvije zidane kuće, zidana štala sa prostorom za stoku i visokim potkrovljem za sijeno, koševi, sušnica za sušenje šljiva, kovačnica, šupa za rakijski kazan, kace, bila je ograđena takozvanom turskom ogradom-tarabom, visokom preko dva metra «daska na dasku» tako da se nikada nije moglo vidjeti što se u Perendinom dvorištu događa. Mi smo djeca ponekad sa strahom provirivali u dvorište kroz rupice od kvrga koje su ispale da vidimo što sve tamo ima. Dva su dakle razloga zbog čega je odabrana Burića štala. Prvi je što je to bio, osim škole, koja je bila duboko u selu, jedini čvrsto zidani objekt s toliko prostora. Drugi je bila ta turska taraba da se ne može vidjeti što se unutra događa.

Perenda i sva njegova prilično brojna obitelj iseljena je iz obadvije kuće. Jedini koji je u svom dvorištu ostao bio je njegov sin Anto zvani Tulo, koji je bio oženjen Kajom, zvanom Kajcarom, ali on je bio među zarobljenim i kasnije će biti likvidiran. Ne znam kamo su Perendini iseljeni. Čini mi se da sam čuo da su otišli kod brata mu Matije Burića čija je kuća bila na drugoj strani iza štale. Sva stoka koja je bila u štali otjerana je nekamo. I kuće i štala i dvorište ostali su pusti. Na kapiju je postavljena straža. U jednoj od Perendinih kuća takozvanoj «novoj» useljen je nekakav ured. Vjerojatno je to bilo zapovjedništvo partizanske jedinice koja je tu bila i koja će kraju privesti započeti plan likvidacije, pobiti skoro sve zarobljene. Naoružana straža postavljena je i ispred obadvojih štalskih vrata i ispod malih prozora na štal. Bilo je nekoliko vojnika i na cesti koji su natjerivali da svijet koji je tu sa strahom prolazio, prođe što prije ne okrećući glavu k štali. Čista izmišljotina je koju iznosi gospodin Babić u svojoj knjizi da im je dodavana hrana i voda. Odmah po dolasku izdvajani su maloljetnici koji su se našli sa zarobljenima. To poslijepodne po nekakvom ključu, koji nitko nije znao pušteno je nekoliko civila. Među prozvanim i puštenim bio je i moj otac Pero Burić Franjin, zvani Crljo. Pričao je: «Prozvao me je netko. Javio sam se. Rečeno mi je da iziđem. Popeo sam se nekome na ramena i kroz mali prozor izišao. Na vrata nisu puštali nikoga. Doveli su me pred jednog oficira.

Upitao me je "poznaješ li me"? Nisam znao što odgovoriti, jer ga u tom momentu nisam prepoznao. Ako reknem da ga ne poznam, možda me čeka smrt. Isto tako ako reknem da ga poznajem. Odluka je bila brza i rekao sam - ne. Tada me je upitao: "Sjećaš li se onog desetara iz Knina, kojme si čitao pisma kada su dolazila od kuće i pisao pisma njegovoj kući." Rekao sam da, sjećam se! "Ja sam taj", odgovorio je i upitao me "imam li još nekoga svog u štali". Rekao sam da imam brata Ivu. Prozvali su i njega i pozvali da iziđe. Brat Ivo se javio ali nije mogao izići jer je bio ranjen a trebao je izići kroz mali prozor. Rekao je: "Ja ne mogu sada jer sam ranjen, a izišao danas ili sutra, svejedno je."» Kasnije nije ni izišao nego je likvidiran zajedno s ostalima. Moj otac je naime služio redoviti vojni rok u Kninu. Taj oficir ga je pustio i dao mu mali papirić kao propusnicu i tata je došao kući. Naša stara kuća imala je s prednje strane verandu-trijem. U verandi je bila jedna malo dulja klupa i pored klupe kanta vode i šalica od frtalj litre da se može zahvatiti i napiti vode ne ulazeći u kuću. Tata je uzeo «frtaljušu» zagrabio vode i iskapio a potom «frtaljušu» bacio na dvorište. Zgrabio je kantu i nagnuo. Ispio je na dušak skoro pola kante vode i sjeo na klupu.

Radi istine ovdje želim spomenuti i pitanje dukata koje je Ana Burić, žena Matije dala stražaru, koje spominje i gospodin Babić u svoj knjizi. Ne radi se o onom broju koji on spominje, niti o otkupu nekoliko desetaka ustaša. U štali je bio zarobljen i zatvoren Matijin i Anin sin Matan a ne Ivo kako govori gospodin Babić. Istina je da su Matija i Mara ima li sina Ivu - Ivčina, ali on je puno mlađi i poslije je oženjen Kajicom Mate Perića. Da bi Ana, Matanova majka oslobodila svoga sina Matana dala je stražaru «struku» dukata koje je pod vratom kao cura nosila njihova kći Đuđa. Dala je dakle struku dukata. Na struci je najvjerojatnije bilo deset malih dukata i u sredini veliki dukat zvani «šorvan». Isto tako ne radi se o oslobađanju nikoga drugog nego samo njezinog sina Matana. No dukati su otišli a Matan nije bio pušten.



slika slika slika

http://www.garevac.net/tekst/364/

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 12 tra 2010, 23:00 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
Nastavak....

Citat:
To poslijepodne kada su ustaše dotjerane u štalu iz svih kuća oko štale mobilizirane su sve sposobne žene. Među njima je bila i moja pokojna mama Ana čiji je muž, moj otac Pero, bio u štali, zatim Katica Bećirova, Mate Burića supruga, Anđa Burić, Jerkuša, jetrva moje mame čiji je muž, već spominjani brat moga oca Ivo bio u štali i još neke. Ove žene, ako su imale svoju zapregu morale su spremiti: nahraniti volove i upregnuti u kola. One koje nisu imale svoju zapregu, među njima i moja strina Anđa Jerkuša, dobile su nečiju zapregu iz sela. Sve su otjerane u Modriču. Na kola je natovarena po hrvatskim selima opljačkana roba. Pričala nam je pokojna mama kako je vidjela gdje partizani iz jednog magacina koji je bio nedaleko od današnjeg MUP-a iznose naramke narodnih nošnji i sanduke u kojima se držala odjeća. Čak je vidjela kako jedan vojnik nosi flašicu koja se kod nas zvala satljik, začepljenu paturinom, u kojoj je vjerojatno bio petrolej-gas. Zadjenuo je satljik među natovarenu robu. Kada su sve potovarli žene su u koloni propraćene preko Gradačca u Gračanicu. Na taj način što su udaljili te žene partizani su željeli oko štale imati što manje svjedoka događanja. Moja mama, dakle, nije bila kod kuće kada je tata bio pušten. Bila je u to vrijeme već u Modriči ili negdje na putu prema Gračanici i vozila pljačku. Ove žene su se vratile tek kada je štala bila prazna i obadvoja štalska vrata i kapija na dvorištu otvorena a štala je zjapila prazna, i bez vojnika i bez stoke. Partizana već više nije bilo u selu. Taj dan Garevljanke su obukle crninu koju većina nije skinula do smrti. U njoj su proživjele ostatak života, umrle i ukopane u njoj. Taj dan rodila se pjesma:



«Mladi ljudi, momci neženjeni

U Burića štali pobijeni.

Što je mogla pokrila je trava

A što nije, odnijela je Sava



Svako jutro pokraj rijeke Save

Djevojačke marame se plave.

Svaka traži svojega dragana,

Kad ga nađe tiho progovara:

Savo vodo, ustavi, ne nosi,

Poznala sam dragana po kosi.



Savo vodo, ustavi valove

Da pokupim kosti draganove...»



Ova se pjesma godinama pjevala krišom na sijelima uz «debelu žicu» violine i uz mnogu gorku suzu.

Nakon predaje došla je noć strepnje i neizvjesnosti i među seljanima i među zarobljenim ustašama. Garevljani koji su surađivali s partizanima i koji su u vrijeme povlačenja ostali u Garevcu, stalno su govorili da svi budu mirni, da ne prave paniku. Da će svi zarobljeni biti saslušani i koji ne budu krivi da će biti pušteni. Nitko od njih nije se osjećao i nije bio kriv pa su zato vjerovali propagatorima. Pogotovo jer su im to «garantirali» njihovi mještani. Svi zarobljeni bili su zapravo u pravom smislu riječi domobrani. Niti jedan od njih nikada nije krenuo u napad na neko drugo selo. Samo su branili svoje. Partizanski suradnici mogli su cijelo vrijeme nesmetano ulaziti u Perendino dvorište. I ulazili su i izlazili.

Istu večer stotinjak metara oko Burića štale od svih domaćinstava odnesene su lopate i ašovi-štila. Skupljali su ih isti garevački aktivisti u pratnji vojnika, partizana. Sve sakupljeno oruđe odneseno je u Perendino dvorište. Bila je to noć strave i užasa koju ni jedan odrasli Garevljanin, odnosno Garevljanka nisu prospavli. U zraku je vjesila kobna slutnja da se sprema nešto strašno. I dogodilo se. Tu noć kamionom je odvezeno nekoliko grupa zarobljenika iz štale nekamo prema Bajama. U prvi moment nije se znalo točno mjesto kamo su ih odvezli. No već sutradan seljani su krišom otkrili da su pobijeni i pokopani na Pašincu. Vidjeli su svježe zatrpanu jamu. Iskopali su je dakle sami zaobljeni ustaše onim alatom što je pokupljen po okolnim kućama, pobijeni i bačeni u nju. Poslije su, kada se vojska povukla žene išle na mjesto pogibije i pričale kako je danima zemlja «disala» - pomicala se valjda od

Pasinac

raspadanja tjelesa. Tko je odvezen tamo a tko na drugo mjesto ne zna se. Prije nego bi bili utovareni u kamione svi su odvođeni u Perendinu kuću i tamo vezani žicom po dvojica s rukama na leđima. Ovaj podatak pričao je jedan od onih koji su pobjegli iz kamiona, odležao debelu tamnicu ali je preživio. Drugu noć zarobljene ustaše nisu više vožene na Pašinac, nego na Bosnu i u Šamac na Savu. Na Bosnu su voženi glavnom cestom prema Šamcu a onda su na onom mjestu gdje su kao zarobljenici s Bosne izišli na ovu cestu skrenuli lijevo te pored kuće Ivice Marića – Kaića i Bože Rokića odvezeni na Bajer Bosne koji se nalazio svega dvjestotinjak metara uzvodno od mjesta gdje su pregazili Bosnu. Tu su likvidirani, vjerojatno pucnjem u potiljak.

U Garevcu je bio običaj da se svake mlade nedjelje ide na groblja. To jutro «obilazilo bi se groblje» - išlo se putićem koji je bio oko cijelog groblja i molila krunica a potom se išlo na grobove pokojnika. Na mladu nedjelju koja je došla poslije masakra nitko nije otišao na groblje. Svi Garevljani su otišli na Bajer. Tamo sam bio sa svojom mamom. Niz Bosnu, počev od Topolika duž cijelog polja bio je kolski put kojim su seljani išli u svoje njive Vrbake i Božićke. Sjećam se da je na Bajeru gdje su ustaše pobijne netko od prašine na putu napravio mali humak. Na vrh humka udario je mali križ načinjen od dvije prekrižene šibe i oko njega omotao vjenčić od poljskog cvijeća. Bajer se nalazio oko pola kilometra ispod Maksimovih Bašča, koje su bile na obali desno.

Poljski put koji sam već spomenuo, koji je išao Bajerom gdje su ustaše likvidirane morao je tog proljeća biti prebačen dublje u njive. Naime kada bi Bajerom naišli volovi u zaprezi, odjednom bi počeli beukati-kriviti se i kopati zemlju nogama. Nije ih se moglo natjerati da idu dalje. Nama djeci bilo je čudno zbog čega se do tada mirni volovi tako ponašaju. Stariji su nam rastumačili da su volovi osjetili krv pa bi skoro pobjesnili.

Sutradan poslije pokolja garevački aktivisti su obišli stratište i ustanovili da se nizvodno nekoliko stotina metara dalje na plićaku i u grmlju zaustavilo podosta tjelesa. Uzeli su Peru Burića, zvanog Erlić i naredili mu da ode i oturi ta tjelesa dublje u Bosnu. Pero Burić, Erlić je sin Prende Burića u čijoj su štali bili zatvoreni ustaše. Njegov brat, odnosno drugi Perendin sin Anto-Tulo bio je među zarobljenima i likvidiranim ustašama. Erlić je otiskujući tjelesa pobijenih, među onima koji su zastali na plićaku prepoznao toga svog brata Antu-Tulu. Zakopao ga je u pijesak i kasnije prenio u garevačko groblje. To je ujedno jedini koji je odveden iz Burića štale i ubijen a pokopan na garevačkom groblju. Ostali su otplivali Bosnom u Savu kao hrana somovima.

Ona pjesma neznanog autora koja se cijelo vrijeme tajno pjevala u Garevcu kaže:

«Mladi ljudi, momci neženjeni u Burića štali pobijeni.

Što je mogla pokrila je trava, a što nije odnijela Sava» označva dvije lokacije likvidacije zarobljenih. I jedna i druga lokacija je bila pomno izabrana. I Pašinac i Bajer su bili izvan sela i pogodni za likvidaciju uz minimalnu mogućnost da budu otkriveni barem u vrijeme masakra. Sigurno je da ni jednu od ovih lokacija nisu poznavalai strani vojnici. Birali su ih domaći izdajnici. Kada su noću kamionom voženi na strijeljanje, s vojnikom koji je upravljao vozilom sigurno je sjedio netko od Garevljana. Na ta mjesta trebalo je znati doći, pogotovo noću, a stranac sam to sigurno ne bi znao. Taj Garevljanin je vjerojatno prisustvovao barem dijelu likvidacije. Tko je to bio može se samo pretpostavljati. Bog neka mu sudi.

Premda je nezahvalno ali radi istine moram spomenuti, a to su svi Garevljani znali, najaktivniji suradnici partizana bili su Petar Stanušić, zvani Pero Jozića-Staljin, Petar Jurilj, Niko Stanić, zvani Niko Policija i Mato Andrić-Veliki ili Kokotan, kako su ga mještani zvali. Kokotana treba razlikovati od Mate Andrića Malog, kako smo ga zvali koji je kasnije bio Republičko sekretar državne bezbjednosti u Sarajevu. Bilo je još nekoliko sitnih, malih pomagača koji nisu značili nešto posebno. Kolika je njihova odgovornost nitko osim njih i Boga ne zna. Ali zbog njihove suradnje s partizanima mještani im na dušu stavljaju puno toga.

Kada sam 1965. godine trebao imati mladu Misu u Garevcu osobno sam otišao kući Petra Jurilja, obavijestio ga i pozvao da dođe na mladomisnički ručak. Znao sam da na misu neće doći. Na moj poziv opsovao je meni i svima koji se kod mene okupe «ustašku mater». I razumije se nije došao.

Jako dugo postavljalo se pitanje tko je izvršio likvidaciju zarobljenika u Burića štali.

Odgovor na ovo pitanje možda nudi sljedeći podatak.

Poslije Drugoga svjetskog rata u modi je bilo bratimljenje. Bratimili su se gradovi, sela, škole... Garevac je bio zbratimljen s Braničevim (Braničevo), mjestom u Srbiji preko Dunava od Bele Crkve, skoro na Rumunjskoj granici. Posjete Garevca i Braničeva izmjenjivale su se svake godine. Jedne godine Garevljani su išli u Braničevo a druge godine Braničevljani su dolazili u Garevac. U posjet su išli takozvani napredni poljoprivrednici i kulturnoumjetnička društva u narodnim nošnjama. Ostajali bi po nekoliko dana. Tako su jedne godine Braničevljani bili domaćini Garevljanima a druge godine Garevljani Braničevljanima. Nikada nitko se nije upitao kako je došlo do toga da se bratime dva mjesta koja između sebe nemaju nikakve veze. Jedno u Istočnoj Srbiji a drugo u Bosanskoj Posavini. Jedno čisto srpskopravoslavno a drugo čisto hrvatsko-katoličko. Siguran sam da u vrijeme prije bratimljenja nitko od Garevljana nije nikada čuo za Braničevo. Nosio sam negdje duboko u podsvijesti pitanje: Kako je došlo da se baš ova dva tako različita mjesta bratime? Nisam nikada posebno tražio odgovor niti sam znao od koga ga tražiti. Do jednoga dana.

Od 1977. do 1982. boravio sam u Australiji i djelovao među melbournškim Hrvatima. Kada sam se 1982. godine vratio bratimljenja i bratskih posjeta više nije bilo. Kada sam upitao zbog čega je prestalo, ispričali su mi sljedeću zgodu.

U tom vremenu jedne godine, ne znam koje, dolazili su borci NOB-a iz Braničeva na nekakvu proslavu u motel Majna iznad Modriče. Tadašnji predsjednik mjesne zajednice Garevca, Marko Andrić zvani Pušak, organizirao je Garevljane da iziđu kod Perijine gostionice, dakle samo preko ceste od Andrića njive, mjesta gdje su ustaše zadržane prije prelaska u Burića štalu. Pred «goste» izišli su svi oni koji su bivali gosti u Braničevu. Iznesena je rakija da se nazdravi «dragim» gostima. Svi kupljeni bili su otprilike iste dobi. Uglavnom rođeni neposredno prije rata, uz rat i mlađi. Svakako sinovi i kćeri onih koji su pobijeni u Burića štali. Među njima našao se i jedan sudionik starije dobi, Marko Andrić zvani Ronđoš. Kada se pozdravljao s jednim herojem-borcem ovaj ga je upitao: «Odakle si ti?» Marko mu je odgovorio: «Iz Garevca!» Tada je taj borac rekao: «Boga ti tvoga, kako si ostao? Iza nas nije ostao tvoje dobi nitko živ!»

Marko Andrić zvani Ronđoš u vrijeme stradanja u Burića štali bio je na ratištu negdje kod Maglaja.

Interesantna dakle pojedinost i pitanje: Zbog čega su borci NOB-a za proslavu izabrali motel u Modriči, nadomak Garevca? Pojedinost koja govori puno i ne kaže ništa.



Na koncu dvije tri riječi o poratnom Garevcu.



Burića štala ostala je do današnjeg dana na duši svakog Garevljanina kao tužan biljeg, jer je skoro iz svake kuće poneko u njoj stradao. Iz nekih i po nekoliko. No Burića štala ostala je, po mišljenju komunističkih vlasti, sve vrijeme njihova trajanja kao «sramotan biljeg» izdajništva. Zbog toga je Garevac cijelu svoju poratnu povijest živio pod kaznama. Odmah poslije rata, kada je u Garevcu uspostavljen Matični ured u njega je kao matičar postavljen Srbin iz Miloševca. Duge godine je to bio Pero Jovanović. Tako je bilo sve do Domovinskog rata. Još i danas Garevljani moraju ići u Bosanski Miloševac po dokumente, jer je tamo prenesen matični ured iz Garevca. Poštanski ured za Garevac postavljen je poslije Drugoga svjetskog rata u isto srpsko selo Miloševac. Nebo iznad Garevca bilo je iskrižano dalekovodima a Garevac je dobio struju tek negdje 1964. godine, ako se ne varam. Telefone smo dobili tek polovicom devedesetih. Kada je Šamac povezivan asvaltnom cestom koja prolazila kroz Garevac sa Sarajevom, asfaltirana je dionica od Bosanskog Šamca do ulaza u Garevac. Garevac je preskočen i nastavljeno asfaltiranje od Modriče do Doboja. Kada je i ta dionica završena tek tada vraćeni su strojevi i asvaltiran dio kroz Garevac. Htjelo se Garevljane kazniti da do zadnjeg trenutka žive u prašini.

Na kraju ovoga svog sjećanja spomenut ću i to da je prvi garevački župnik pokojni Mijo Thon tražio da se na mjestu Burića štale gradi župna crkva. Sinovi pokojnog Perende, svećenik Nikola i Ivčin, koji je živio na tom gruntu darovali bi zemlju. No vlasti nisu dozvolile gradnju garevačke crkve na tom mjestu pa je napravljena ondje gdje danas stoji.



Anto Burić, svećenik

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 12 tra 2010, 23:21 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
Poveznice:
pobjegli, pusteni
http://www.garevac.net/podrucje/8/

ubijeni iz Burića štale
http://www.garevac.net/tekst/281/


http://posavina.mkserver.com/downloads/Odzak_1945.pdf

http://www.prud.de.tl/UBIJENI-U-2-SV-.-RATU.htm
http://www.seloprud.com/index.php?optio ... &Itemid=67

http://www.balegovac.com/01-nsb-nselo-2 ... ki-rat.htm
itd itd

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 12 tra 2010, 23:30 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
Hoćemo li naše žrtve prepustiti zaboravu iz neznanja i straha


Polazeći od teze da je komunizam u svojoj teoriji i u praksi imao ugrađen revolucionarni tip nasilja, koje je KP kao jedna od sekcija treće komiterne, sustavno provodila - prof. dr. Josip Jurčević u svom predavanju pod naslovom Blaiburška tragedija i križni putovi Hrvatskog naroda u svjetlu rezolucije Vijeća Europe o komunističkim režima ustvrdio je da se ništa nije moglo događati bez partije koja je kroz njihova izvješća opravdavala zločine u ime viših partijskih ciljeva. Prof. Jurčević drži da je Bleiburška tragedija najveća tragedija hrvatskog naroda u novijoj povijesti. Predavač, također, drži da se ta tako velika i sustavna tragedija nije mogla dogoditi bez znanja 'Josipa Broza Tita najvećeg zločinca' nad Hrvatskim narodom.


Nakon potresnog dokumentarnog filma scenariste i režisera Maria Raguža, novinara i urednika na HTV-u Odžak – pouka povijesti, uslijedilo je predavanje fra Grge Vilića, o stradalim Hrvatima Podvučijaka u svibnju 1945. godine. Fra Grga je kroz svoje desetogodišnje istraživanje došao do zastrašujući podataka da je stradala trećina Hrvata od tadašnjeg broja hrvatskog pučanstva ili točnije 3.375 osoba, uglavnom muškaraca u naponu snage.


Dr. Mato Artuković, iz Hrvatskog instituta za povijest iz Slavonskog Broda na temelju konkretnih dokumenata ukazao je da su komunistička represija i partizanski zločini dio sustavnog i osmišljenog plana o progonu i ubijanju Hrvata.


Vlč. Anto Burić na temelju osobnih iskustava i pričanja svoga oca i majke govorio je o još jednom simbolu stradanja u odžačko – modričkom kraju, a to je ubojstvo zatočenika Burića štale. Zatočenici Burića štale bili su hrvatski branitelji uglavnom žitelji sela Garevca koji su se predali partizanima 24. svibnja 1945. godine povjerovavši da im se neće ništa dogoditi. Međutim. Računa se da je u toj štali bilo zatočeno oko 500 hrvatskih branitelja, a samo je jedan mali dio uspio izbjeći smrt.


Posljednja dva predavanja održali su prof. dr. Tomo Vukšić s Vrhbosanske Teologije u Sarajevu o stradalim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima i sjemeništarcima. Kroz grafikone, fotografije ubijenih ukazao je na poseban način na svirepa ubojstva pojedinih svećenika kao npr. župnika u Grdačcu vlč. Jakova Barišića za kojega dr. Vukšić drži da je najočitiji primjer kršćanskog mučenika za vjeru i svoj narod.


Znanstveni skup predavanjem o značenju crkve hrvatskih mučenika na Udbini zaključio je biskup dr. Mile Bogović. U prvom dijelu svoga predavanja govorio je o poimanju žrtve u kršćanstvu te tko su to kršćanski mučenici, a u drugom iznio je kratki prikaz ideje o gradnji crkve na Udbini.


Nakon ovog posljednjeg predavanja predavači i sudionici ovog znastvenog skupa pohodili Burića štalu u Garevcu, od koji su neki prvi puta uživo, vidjeli to mjesto stravičnog zločina nad Hrvatskim narodom. Župnik Filip Brajinović upoznavano je goste s projektom uređenja ovog objekta kao spomen kapele. Biskup Bogović u svom obraćanju okupljenim žiteljima Garevca uputio je riječi kršćanske utjehe. Prvi dan ovogodišnjih Dana sjećanja završio je posjetom i obližnjoj župi Čardak koja je kao i Garevac u kojoj se nalazi Burića štala jako stradala kako u Drugom svjetskom ratu tako i u nedavnom Domovinskom ratu.


Dani sjećanja 2007. nastavljaju se u nedjelju 27. svibnja 2007. kod Burića štale i u župnoj crkvi u Garevcu, a završit će odbojkaškim turnirom u Posavskoj mahali 3. lipnja ove godine.

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 25 svi 2010, 10:21 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 14 ruj 2009, 16:26
Postovi: 22751
Na današnji dan prije točno 65 godina završena je posljednja bitka u ww2. Tog dana partizanske jedinice iz istočne bosne i srbije čiju su veliku većinu činili srbi i muslimani (16 muslimanska nob ) započeli su masovni pokolj muškaraca u dobi od 15 do 100 godina. nije bilo hrvatske kuće na prostoru odžaka u kojoj nije ubijeno min 2 muškarca..

slika

_________________
Sanjam da pripojim RH BiH


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 25 svi 2010, 13:44 
Offline

Pridružen/a: 24 svi 2010, 19:48
Postovi: 2948
Lokacija: predvorje dzeneta
ManInBlack je napisao/la:
Na današnji dan prije točno 65 godina završena je posljednja bitka u ww2. Tog dana partizanske jedinice iz istočne bosne i srbije čiju su veliku većinu činili srbi i muslimani (16 muslimanska nob ) započeli su masovni pokolj muškaraca u dobi od 15 do 100 godina. nije bilo hrvatske kuće na prostoru odžaka u kojoj nije ubijeno min 2 muškarca..

slika


I vrlo bitno je naglasiti da su neki "drugi"muslimani branili Odzak samo u odorama HOS-a i dali posljednju kap krvi da spomenuti ne padne u ruke komunista...ovo je samo za protokol :palacgore1

_________________
Bismillahi rrahmani rrahim
Kul huvallahu Ehad
Allahu Samed
Lem Jelid Ve Lem Juled
Vel Lem Jekullehu Kufuven Ehad


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 26 svi 2010, 08:33 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 03 svi 2009, 12:10
Postovi: 4466
zlatni_ljiljan je napisao/la:
I vrlo bitno je naglasiti da su neki "drugi"muslimani branili Odzak samo u odorama HOS-a i dali posljednju kap krvi da spomenuti ne padne u ruke komunista...ovo je samo za protokol :palacgore1



Davno bilo, sad se spominjalo.

Mi smo sad na jednoj strani a vi na Tito-Alija-Turska-"raja" drugoj strani.

_________________
Srpska deca, srpski voz, srpski vratovi, srpski mostovi


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 26 svi 2010, 12:08 
Offline

Pridružen/a: 24 svi 2010, 19:48
Postovi: 2948
Lokacija: predvorje dzeneta
pjosip je napisao/la:
zlatni_ljiljan je napisao/la:
I vrlo bitno je naglasiti da su neki "drugi"muslimani branili Odzak samo u odorama HOS-a i dali posljednju kap krvi da spomenuti ne padne u ruke komunista...ovo je samo za protokol :palacgore1



Davno bilo, sad se spominjalo.

Mi smo sad na jednoj strani a vi na Tito-Alija-Turska-"raja" drugoj strani.


Ako nemas sta pametnije napisati,nemoj se onda barem ofirati i generalizirati,tj bacati sve u jedan te isti kosh...niti ste Vi svi na istoj strani niti smo MI svi na drugoj strani.nije sve crno-bijeli svijet :palacgore1

_________________
Bismillahi rrahmani rrahim
Kul huvallahu Ehad
Allahu Samed
Lem Jelid Ve Lem Juled
Vel Lem Jekullehu Kufuven Ehad


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 26 svi 2010, 16:05 
Offline

Pridružen/a: 28 sij 2010, 23:07
Postovi: 444
onako spontano bih rekao da je prije pisao pod pseudonimom sultan.
ljiljane, jel hladno ili toplo? :wink


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 27 svi 2010, 01:29 
Offline

Pridružen/a: 26 sij 2010, 08:04
Postovi: 1122


evo malo uz pjesmu na debeloj žici violine. Slavni Odžak i borba protiv četnika u partizanskim odorama. Inače,ja opravdavam ljude koji su mislili da su se borili za pravu stvar i uz to nisu pravili zločine. Takvih je bilo na obje strane. Pokoj duši svim ljudima koji su branili svoj dom i oprost onima koji su činili zločine.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Berlin je pao,...
PostPostano: 01 lip 2010, 02:53 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 08 sij 2010, 11:36
Postovi: 1136
Jedan ispravak, oko postrojbi koje su klale po tom djelu nakon bitke. U naj večem broju su bili Servi, Rusi(uostalom koji su vršili zračne napade na taj prostor) te onda Bošnjaci(ili nešta slično njima, više manje posrbljeni).

Naj više su stradali Hrvati katolici, nakon njih muslimani. Prema svjedočanstvima kao i nekim pismenim dokumentima o nekolicini sahrana plan je bio ubiti svaku osobu stariju od 15 godina kao osvetu(Servsko-tursko nasljeđe)

_________________
http://www.youtube.com/watch?v=X22yhleS ... re=related


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 14 post(ov)a ] 

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 8 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO