|
|
Stranica: 1/2.
|
[ 49 post(ov)a ] |
|
Autor/ica |
Poruka |
Ministry of Sound
|
Naslov: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 Postano: 31 svi 2010, 15:57 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 09:25 Postovi: 43752 Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
|
U javnosti malo poznato, ali po broju žrtava jedno od najvećih stratišta Hrvata BiH. Povodom jučerašnjeg odavanja počasti hrvatskim žrtvama: http://www.hercegbosna.org/vijesti/bih/pocast-za-nastradale-hrvate-opcine-prijedor-1221.htmlUvod: Citat: Briševo je naselje u općini Prijedor (Republika Srpska, BiH). Prema popisu iz 1991. godine nacionalni sastav je bio sljedeći:
Hrvati - 370,
Jugoslaveni - 16,
Srbi - 7,
Bošnjaci - 1
i ostali - 11.
U selu Briševo kod Prijedora stradalo je 67 Hrvata tog mjesta koje su srpske snage ubile 24. & 25. srpnja 1992. godine, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog ratu na području Republike Srpske. Ovoj vijesti valja dodati da su u Briševu 25. srpnja 1992. stradale kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač Za pokolj do sada još nitko nije odgovarao. Preko pokolja u Briševu nije olako prešao samo Haaški sud. Koliki su se samo novinari, političari, publicisti, općenito "kulturni i javni radnici", bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama… A Briševo? Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila. Opis događaja: Citat: Hrvati sela Briševa u ljubijskom kraju, smještenom jugozapadno od Prijedora prema Sanskom Mostu, doživjeli su koncem srpnja 1992. jezovite dane. Ono što se u tom selu dogodilo, spada u najmonstruoznije pokolje hrvatskog pučanstva i najgore primjere srpskog divljaštva.
Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk. Dvodnevna srpska brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi. Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima. U velikom broju slučajeva Srbi su primoravali majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima. Gotovo sve mlađe žene i djevojke silovane su. Stječe se dojam da su se zločinci naprosto takmičili tko će izvršiti najmonstruoznije zlodjelo. U slučaju stradavanja Hrvata Briševa najbolje se vidi do kakve je izopačenosti dovela velikosrpska ideologija. Većina mučenih i poubijanih Hrvata Briševa bili su poljodjelci, rudari i radnici; zatvarani su, mučeni i ubijani bez ikakvog razloga. Popis žrtava: Citat: ATLIJA ILIJA (Lovre), rođ. 1929., zaklan pred svojom kućom na Briševu 25. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998. ATLIJA JOSO (Ilije), r. 1935., ekshumiran i pokopan u Novskoj u ujnu 1998. ATLIJA MARIJAN, sin Jure i Anđe rođ. Rivić, zvani “Jurićev”, rođ. 12. 03. 1944., iz Stare Rijeke, ubijen je iz vatrenog oružja, 24. 07. 1992., nakon što je cijeli dan mučiteljima pekao prase na ražnju i častio ih. Ekshumiran i pokopan na Grošića groblju u Staroj Rijeci u 26. 09. 1998. BARIŠIĆ JOSO (Srećka), podlegao zlostavljanju čuvara u logoru Omarska noću 9./10. 07. 1992. BARIŠIĆ VLADIMIR (Srećka), nakon zlostavljanja od čuvara umro u logoru Omarska
BUJADILOVIĆ KATARINA rođ. Jurić, kći Milke Jurić, rođ. 25. 11. 1943. u Briševu, supruga Marka Bujadilovića, ubijena 24. 07. 1992. na Briševu, pokopana na Grošića groblju 21. 06. 1997. BUJADILOVIĆ, MARKO, sin Peje i Jage rođ. Stefanec, rođen u Moštanici 29. 03. 1941., ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997. BULETA TOMISLAV (Peje), rođ. 1962., umro(?) u logoru u Bijeljini BUZUK IVO (Franje), rođ. 1931., ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998. BUZUK JOZO (Franje), rođ. 1934., ubijen u logoru Omarska od čuvara između 04.07. i 06. 08. 1992. BUZUK MARA r. Ždralović, iz Briševa, rođ. 01. 04. 1929. u Tisovoj, kći Ive Ždralovića i Jele rođ. Begić, supr. Marka Buzuka, ubijena 24. 07. 1992. , pokopana u Grošića groblju 21. 06. 1997. BUZUK MARKO (+Franje), rođ. 1936., nećak +fra Stanka Buzuka. Vezan je za hrast, zatim mu je oderano lice u obliku križa: od čela do brade, te od uha do uha, a nos mu je odsječen. Nakon svega toga je zaklan, nedaleko od svoje kuće na Briševu, na lokaciji “Redak”. Ekshumiran i pokopan u Bjelovaru u rujnu 1998. BUZUK MATO (Ante), r.1934., masakriran, odsječene mu uši, nos, genitalije, te zaklan; ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu BUZUK MATO, iz Briševa, sin Vinka i Matilde rođ. Lovrić 27. 01. 1930., ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997. 15. BUZUK MILAN (Marka), r. 1963. ekshumiran i pokopan u Bjelovaru u rujnu 1998. BUZUK MIROSLAV (Mate), r. 1960., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998. BUZUK SREĆKO (Franje), r. 1947., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998. BUZUK VLATKO (Mate), r. 1965., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998. DELIĆ ADAM, ubijen u logoru u Sanskom Mostu DIMAČ PETAR (Jure), rođ. 1927., ubijen 25. 07. 1992. na Briševu DIMAČ STIPO (Ive), rođ. 01. 06. 1911., ubijen (zapaljen) u svojoj kući, 24. 07. 1992. zajedno s Franjom i Marom Marijan. Ekshumiran, te pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu. DOŠEN LUKA iz Moštanice, sin Mije i Zorke rođ. Matanović, rođ. u Oštroj Luki, 16. 10. 1920. nakon mučenja ubijen iz vatrenog oružja 24. 07. 1992., pokopan 21. 06. 1997. u Grošića groblju GAVRANOVIĆ ZDENKO (Stipe), rođ. 1962., ubijen u logoru IVANDIĆ DANICA (Marka) rođ. Mlinar, r. 1936., ubijena 24. 07. 1992., ekshumirana i pokopana u rujnu 1998. u Gospiću IVANDIĆ JERKO (Mate), r. 1957., ubijen 24. 07. 1992., eskhumiran i pokopan, 26. 09. 1998. u Raljašu IVANDIĆ MARA (Marka), r. 1933., ekshumirana i pokopana u rujnu 1998. u Gospiću 27. IVANDIĆ MIRO, sin Srećka i Danice rođ. Mlinar, rođ. 28. 05. 1967. u Zecovima, ubijen 25. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u Gospiću u rujnu 1998.
IVANDIĆ MILAN (Ive), rođ. 17. 04. 1963. u Rasavcima, ubijen 24. 07. 1992., u Gornjim Rasavcima, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu IVANDIĆ PEJO (Ive), rođ. 18. 09. 1954. u Rasavcima, ubijen 24. 07. 1992. na Briševu, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu
IVANDIĆ, LUCIJA - žena (supruga Peje Ivandića), po nacionalnosti Hrvatica, iz sela Briševa pokraj Ljubije (općina Prijedor). Poginula od minobacačke granate koju su ispalili, 24.07.1992. godine, na selo Briševo pripadnici srpske postrojbe zvane “6. krajiška brigada” iz Sanskog Mosta.
IVANDIĆ STIPO, sin Ive i Ane rođ. Jolić, rođ. 30. 05. 1959. u Rasavcima, ubijen 24. 07. 1992. na Briševu, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu IVANDIĆ STIPO, sin Marka i Mare rođ. Pavlović, rođ. 07. 05. 1931. u Zecovima, ubijen 25. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u rujnu 1998. u Gospiću JAKARA JOZO, (Ante), rođ. 1927., kuća mu je bila uz crkvu na Briševu, ubijen rafalom iz vatrenog oružja, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu KOMLJEN ANTE (Luke), rođ. 1956. ubijen 24. 07. 1992. u Gor. Rasavcima, ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998. KOMLJEN IVO (Luke), rođ. 1954., ubijen 24. 07. 1992. u Gor. Rasavcima, ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998. KOMLJEN KATA (kći Mate), r. 1930., ekshumirana i pokopana u Zagrebu u rujnu 1998. KOMLJEN KATA (kći Željka), r. 1960., ekshumirana i pokopana u Zagrebu u rujnu 1998. KOMLJEN LUKA (Ive), rođ. 1926., ubijen 24. 07. 1992. u Gornjim Rasavcima, ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998., u rujnu 1998. LOVRIĆ ANTE, sin Ota i Kate rođ. Dimač, rođ. 21. 03. 1934. u Briševu, ubijen u srpnju ili kolovozu 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997. LOVRIĆ IVO (Jose), r. 1934., ekshumiran i pokopan u Zagrebu LOVRIĆ JOSO (Anđelkov), r. 1957., ekshumiran i pokopan u Raljašu, 26. 09. 1998. MARIJAN DRAGO (Jose), r. 1948., ekshumiran i pokopan u Raljašu, 26. 09. 1998. MARIJAN FRANJO (Jose), rođ. 1927., ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu, i supruga mu: MARIJAN MARA r. Atlija, kći Lovre, rođ. 1936. spaljeni su zajedno u kući Stipe Dimača. Nije poznato da li su najprije ubijeni ili su živi zapaljeni. Ekshumirana i pokopana u Raljašu 26. 09. 1998. MARIJAN LUCIJA (kći Jose), r. 1944., ekshumirana i pokopana u Raljašu, 26. 09. 1998. MARIJAN ZVONKO (Jose), iz Gornjih Rasavaca zaklan je na kućnom pragu 24. 07. 1992.
MARIJAN MILKA r. Begić, majka Zvonkina, zaklana u kući u Gornjim Rasavcima. MARIJAN, LUCIJA kći Milkina, bila hendikepirana i živjela s majkom, zaklana u kući u Gornjim Rasavcima. (Knjiga Genocidom do istrebljenja, str. 61 ima da je Lucija majka a Milka kći i da je hendikepirana Milka imala oko 35 godina, tj. da je 1957. godište.) MATANOVIĆ ANTE, sin Jose i Ane r. Duić, “Ćotin”, rođ. 23. 03. 1935. na Briševu, ubijen 24. 07. 1992. ekshumiran i pokopan u Raljašu, 26. 09. 1998. MATANOVIĆ ANTE, iz Moštanice, sin Peje i Mande r. Petrović, rođ. 25. 08. 1946., ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan 21. 06. 1997. na Grošića groblju MATANOVIĆ ERVIN, sin Mladena i Kate, rođ. 29. 03. 1976. u Moštanici, ubijen 24. 07. 1992., pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997. MATANOVIĆ FABIJAN, sin Peje i Mande rođ. Petrović, rođ. 30. 10. 1952., jezivo masakriran i ubijen 24. 07. 1992., pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997. MATANOVIĆ GORAN, sin Ante i Luce rođ. Marijan, rođ. 19. 10. 1973. u Staroj Rijeci, ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997. MATANOVIĆ GORAN, sin Stipe, rođ. 1977. MATANOVIĆ JOHAN, sin Mladena i Kate, rođ. u Staroj Rijeci, 27. 04.1974., ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan 21. 06. 1997. na Grošića groblju MATANOVIĆ MARA (kći Nedjeljka), rođ. Dimač, r. 1943., ekshumirana i pokopana u rujnu 1998. u Kutini MATANOVIĆ MLADEN, sin Peje i Mande rođ. Petrović, rođ. 01. 01.1937. u Staroj Rijeci, ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997. MATANOVIĆ PREDRAG, sin Petra i Ane rođ. Bjelanović, rođ. u Staroj Rijeci, 18. 08. 1974., ubijen 24. 07. 1992., pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997. MATANOVIĆ ZDRAVKO, sin Ante i Kate rođ. Buzuk, “Ćotin”, rođen 27. 08. 1962., jezivo masakriran i ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan 21. 07. 1992. MATANOVIĆ ZORAN, sin Ante i Luce rođ. Marijan, rođ. 25. 04. 1975. u Staroj Rijeci, ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997. MATANOVIĆ VINKO, sin Ante, iz Stare Rijeke, uhićen oko 24. 07. 1992. i ubijen u logoru Krings u Sanskom Mostu MLINAR IVO (+Ive), rođ. 1930., zet je +fra Stanka Buzuka, tj. muž njegove sestre. Ubijen je krampom kod kuće na Briševu 24. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998. MLINAR LUKA (Mate) rođ. 1943., ubijen je 24. 07. 1992. na Briševu krampom, jer nije htio sam sebi kopati grobnice, u koju bi ga ubijenoga bacili. Ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998. MLINAR LUKA (Ante), r. 1976., ekshumiran i pokopan u rujnu 1998. u Velimirovcu MLINAR MARA, kći Peje i Marte rođ. Bujadilo-Matanović, r. 13. 01. 1916. na Briševu, ubijena 24. 07. 1992., ekshumirana i pokopana, 26. 09. 1998. u Raljašu MLINAR SLAVKO, sin Jose, rođ. 1930., s Briševa, ubijen u logoru Omarska između 04. 07. i 06. 08. 1992. 66. RIVIĆ ANTE, zvani “Antač”, iz Stare Rijeke, ubijen u drugoj polovici 1992. ŠOLAJA JOSIP, sin Mate i Jele rođ. Atlija, rođ. 11. 05. 1922. u Staroj Rijeci, ubijen 23. 03. 1993. u kući, pokopan na Grošića groblju, 21. 06. 1997. ŠOLAJA MIRO, zvani “Šoki”, sin Mate, iz Stare Rijeke, ubijen u logoru Omarska 16. i 31. 07. 1992.
_________________ sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
|
|
Vrh |
|
|
Ministry of Sound
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 31 svi 2010, 16:00 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 09:25 Postovi: 43752 Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
|
Svjedočanstvo: Citat: Hrvat, rođen 1963. godine svjedoči o srpskom napadu na selo Briševo pored Ljubije, o odvođenju Hrvata Briševa u koncentracioni logor “Omarsku”, o masovnom ubijanju Hrvata u Briševu srpnja 1992. godine, o lokacijama masovnih grobnica na području ljubijskog kraja, plajčki pošiljaka humanitarne pomoći...
(...) Preko puta kuće Ljubice Dizdarević, pod starom kruškom, pokopano je oko 20 Muslimana, većinom iz Čarakova, starosne dobi negdje oko 20 godina. To je prva grobnica.
Druga grobnica je kod kuće Stipe Dimača i tu su pokopani: Stipo (Ivana) Dimač, star oko 80 godina, Mara (Lovre) Marijan, stara oko 55 godina i Franjo (Jose) Marijan, star oko 67 godina.
Treća grobnica je iznad kuće Ivice Mlinara i tu su pokopani: Luka Mlinar, Ivica Mlinar, Jerko Ivandić, Milan Ivandić, Stipo Ivandić i Pejo Ivandić. Na par metara dalje od ove grobnice pokopan je Joso Lovrić koji je star oko 35 godina, a bio je paraliziran.
Četvrta grobnica je kod kuće (ispod) Marka Buzuka i tu su u zajedničkoj grobnici pokopani: Ivica Buzuk, star oko 65 godina, Mate Buzuk, star oko 60 godina i Milan Buzuk (Markov sin), rođen 1963. godine.
Peta grobnica se nalazi na mjestu zvanom Jezerce i tu su pokopani: Ivo Lovrić, Srećo Buzuk, Miroslav Buzuk i Vlado Buzuk. Vlado i Miroslav su sinovi Mate Buzuka, a Srećo Buzuk im je stric.
Šesta grobnica se nalazi preko puta kuće Jele Čengije i u njoj je pokopan Marko Buzuk, otac Milana Buzuka, kojeg smo tu i pronašli. Nađen je dopola spaljen. Starosti je oko 60 godina.
Sedma grobnica je ispod kuće Peje Dimača, a malo povrh vodenog mlina (vodenice), a u njoj je pokopan Pejo Dimač (Jurin) rođen 1927. godine.
Osma grobnica se nalazi iznad kuće Ilije Atlije i u njoj je pokopan Ilija (Lovre) Atlija.
Na udaljenosti od oko jednog kilometra od grobnice označene brojem dva, a u pravcu Stare Rijeke, nalazi se kuća Ante Matanovića, a na udaljenosti oko 6 metara od kuće pokopan je kućevlasnik Ante Matanović.
Deveta grobnica se nalazi neposredno uz kuću Joze Jakare (ispod samog prozora spavaće sobe) i tu je pokopan dotični Jozo Jakara.
Deseta grobnica se nalazi kod kuće Sreće Ivandića. Ustvari, tu se nalazi više grobnica ali na malom prostoru pa se može govoriti o jednoj lokaciji. Tu su pokopani Ivandići kojima svima i ne znam imena, ali znam čiji su. To su Srećo Ivandić, Danica Ivandić (supruga Sreće Ivandića), dva sina Sreće i Danice Ivandić od kojih jedan ima nadimak Bato, Stipo Ivandić, Mara Ivandić (Stipina supruga), Anđa “Praninčina”, ne znam joj prezime.
Jedanaesta grobnica se nalazi kod kuće Ive Žunića. Tu su dovedene i ubijene, a poslije smo ih mi pokopali, sljedeće osobe: Milka Marijan (supruga Jose Marijana, stara oko 35 godina, nesposobna), Zvonko (Jose) Marijan, Luka Komljen, Kaja Komljen (Lukina supruga), Ivo (Luke) Komljen, Ante (Luke) Komljen, i Kaja Komljen rođ. Barišić (supruga Ante (Luke) Komljena).
Kaja Komljen rođena Barišić je bila seksualno zlostavljana. Nju su silovali toliko da je od silovanja i podlegla. Kaju su S. B. i I. Ž. pokopali petnaestak dana poslije njene smrti. Već se počela raspadati. Na tijelu, posebice grudima, su bili uočljivi tragovi ugriza ljudskih zuba, a nedostajali su dijelovi tijela. Moguće da su joj zubima otkidali komade tijela. Nju smo našli na njivi potpuno golu.
Kod Barišišća kuća pokopana je Mara Matanović, supruga Stipe Matanovića koju smo zvali “Majstorićevka” a njen četrnaestogodišnji sin je nestao. Mara je ubijena metkom. Mjesto gdje je njena grobnica je ispod brijega zvanog ‘Buzukov Rastić’.
Dvanaesta grobnica nalazi se podno brijega Raljaš, pokraj potočića i tu je pokopan Luka (Mate) Mlinar, star 14 godina.
Trinaesta grobnica se nalazi s druge strane potočića nasuprot dvanaestoj grobnici a tu je pokopan dječak (iz sela Čarakova ), a po osobnim dokumentima smo saznali da se radi o Mirsadu Švraki starog 14 godina.
Četrnaesta grobnica se nalazi kod kuća obitelji Mlinar. U njoj je pokopana supruga Mate Mlinara, Mara Mlinar, starica od kojih 70 godina starosti. Ona je poginula od minobacačke granate pri topničkom napadu 24. srpnja 1992. godine.
Petnaesta grobnica uz tzv. Svoznicu pored raskrižja za Redak. Tu je pobijeno negdje oko 200 Muslimana samo u jednom danu. Tad su nažalost glavnu riječ imali četnici (Hrvati) iz Gornje Ravske. Zapovjednik im je bio Šolaja (plav, krupan, star oko 32 godine) i Nikola Jurić. Oni su likvidirali zavezane (žicom vezane ruke) Muslimane koje su iz pravca Ljubije dovozili autobusima. To se dogodilo na oko tjedan dana poslije pokolja na Briševu. Negdje oko 01.08.1992. godine.
Prve žrtve napada na Briševo bili su mještani zaseoka Muštanica (pripada selu Staroj Rijeci). Tu su stradali Matanovići, Bujadile, Lovrići i Buzuci. Na groblju zvanom Grošića Groblje sahranjeni su Ante Matanović i njegova dva sina od kojih je mlađi imao oko 14 godina (djeci ne znam imena), Fabo Matanović, Mladen Matanović i njegova dva sina (ne znam im imena), Predrag Matanović, Ante Lovrić, Mato (Vinka) Buzuk i supruga mu Marija Buzuk, Markica Bujadilo i supruga mu Kata Bujadilo.
U predjelu šume Kurevo (između kuća Radulovića s jedne i kuća Babića s druge strane) zvanog ‘Rivića Strana’ ima mnogo ljudskih leševa i kostiju. Na tom mjestu su pobijeni Muslimani koji su se pokušavali prebaciti iz napadnutog područja oko Hambarina prema Starom Majdanu ili Japri. Oni su bježalli pred četničkim nožem. Njihova mjesta su totalno nastradala pa su se jadnici pokušavali spasiti bježanjem, ali su ih Srbi dočekali s oružjem zvanim “praga” kojim su patrolirali cestom i bestrzajnim topom kojeg su postavili na brdu zvanom Lisina. U tom dijelu šume Kurevo ima mrtvih i žena i djece i odraslih ljudi. Kad smo išli gledati pronašli smo šest ili sedam gomila a po svakoj gomili je bilo oko 10 do 12 leševa. Neki su se već raspadali, pa su se vidjele kosti te smo po odjeći zaključivali da se radi o ženi ili muškarcu, a po veličini leša da li se radi o djetetu ili odrasloj osobi. To je masovno stratište.
Što se tiče ljudi iz Briševa koji su ubijeni, za neke smo utvrdili načine kako su ubijeni. Većina ubijenih je usmrćena vatrenim oružjem, ali neki su i mučeni. Milan Buzuk je očito mučen jer smo njegov leš našli i uočili da su mu oči izvađene, uši odsječene, a mišići na rukama prerezani. Glava mu je bila rascopana (razbijena) nekakvom letvom ili toljagom. Tijelo smo pronašli u kukuruzima. On im je dva puta bježao ali treći put nije mogao.
Ivica Buzuk i Mato Buzuk ubijeni su metkom u potiljak i rafalom u leđa niz kičmu. Ilija Atlija i Pejo Dimač ubijeni su rafalom uz kičmu.
Ivica Mlinar, Luka Mlinar i Jerko Ivandić nisu ubijeni vatrenim oružjem nego krampovima, lopatama, kolcima. Srbi su masakrirali, što bi se reklo na stručan način, jer svojim žrtvama nisu odsjecali ruke ili noge nego su obično prvo rezali mišiće i tetive na rukama i otraga na nogama tako da žrtva nije bila u stanju da pobjegne, niti da se miče niti da se brani. Čovjek je živ, osjeća sve što mu se radi, ali nije u stanju da se brani niti da bježi.
Najviše je mučen Milan Buzuk od svih dosad navedenih. Na njemu su se posebno iživljavali. Sve su isprobali.
Osobe iz druge grobnice (Mara i Franjo Marijan i Stipo Dimač) pronašli smo u ostacima kuće Stipe Dimača. Oni su izgorjeli zajedno s kućom te nismo bili u mogućnosti utvrditi jesu li prvo ubijeni pa zapaljeni ili su živi zapaljeni. Njihovi ostaci zu virili iz verande (nadstrešnica) dopola vani.
Isti slučaj je i s Markom Buzukom. Njega smo pronašli na jednoj njivi. Gornji dio tijela je bio totalno izgorio, a donji dio tijela je bio netaknut i nisu bili uočljivi tragovi rana ili tragovi mučenja. To je bilo na njivi Matije kojeg smo zvali Šepavi jer je imao drvenu nogu, a ta njiva se nalazi preko puta kuće Jele Čengije. Oko pokojnog Marka Buzuka je izgorjela trava, koju mi zovemo “breskušina” (korov), u krugu promjera oko 20 metara i gornji dio njegovog tijela.
Kaja Komljen - supruga Ante Komljena je praktično bila silovana do smrti. Odgrizali su joj komade mesa, mučili na sve načine koliko su mogli. Umrla je od toga. Nije bilo tragova ni noža ni metka nego samo otkidanja. Grižena je. Grudi su joj odgrižene. Mogli su se prepoznati tragovi ljudskih zubi kako su je ujedali, grizli. Pronašli smo je potpuno golu i bačenu na njivi gdje su je i zlostavljali. Tu smo je i pokopali. Mara Matanović je ubijena metkom.
Matanovići su ubijeni na zvjerski način. Trbuh Zdravka matanovića je bio razrezan a ruke su mu bile zavezane njegovim crijevom. Na potkoljenicama su bile rane od metaka. Genitalije Fabe Matanovića su bile odsječene i stavljene u usta, a kičma mu je bila polomljena na dva mjesta. Kod Predraga Matanovića “Pede” našli smo rane od metaka na potkoljenicama. Najvjerojatnije da su on i Zdravko pokušali pobjeći. Svih devet Matanovića je ubijeno u potoku blizu kuće Fabe, Ante i Mladena Matanovića. Oni su braća. Srpske vlasti iz Batkovaca su dozvolile da se pokopaju u groblju jer su ubijeni bili iz zaselka Moštanica koji pripada selu Staroj Rijeci.
Antu Lovrića smo pronašli u šumi Dubočaj i za njega smo dobili dozvolu da ga pokopamo na Grošića Groblju u Staroj Rijeci. Mato (Vinka) Buzuk i njegova Marija Buzuk ubijeni su kod kuće. Mato je ubijan nožem a Mariju su objesili. Pokopani su na Grošića Groblju. Markica i Kata Bujadilo su ubijeni kod kuće a pokopani na Grošića Groblju.
Dvoje starih ljudi je u njihovoj kući zapalio Srbin Dušan Radulović kojeg smo zvali Čičin ili Žuti. Za te starce optužnica je bila topli kruh u kući: “Aha, ti hraniš muslimanske ekstremiste, evo dokaza - topla pogača.” Njihova kćerka, koja je neuračunljiva (retardirana), je taj dan bila u Ljubiji pa je i ostala živa. Njoj su prijetili ali je nisu ni tukli ni zlostavljali. Ona pak ima maloljetno dijete od osamnaestak godina. Čini mi se da je ta njena mala udana.
Najveći broj ubijenih osoba nastradao je od postrojbe srpske vojske koji se naziva “6. krajiška brigada”. Oni su uglavnom Srbi s područja općine Sanski Most s tim da su im se priključili i neki Srbi iz sela Rasavaca koje pripada općini Prijedor. Oni su počinili najveća zvjerstva na našem području. Operacijom pokolja na Briševu rukovodio je Veljko Brajić koji je tada imao čin majora “srpske vojske” a poslije je unaprijeđen u čin potpukovnika ili pukovnika. Ne znam od kuda je. Zapovjednik te “6. krajiške brigade” bio je pukovnik Basara kojem ne znam ime. Poslije je unaprijeđen u čin generala “Srpske vojske”. Veljko Brajić je bio, kako su ga Srbi zvali, “načelnik za bezbjednost”. Svoj štab je postavio na Briševu i izravno rukovodio operacijom koja je imala za rezultat masakr nad Hrvatima Briševa i dijela Stare Rijeke (zaselak Muštanica). Njegov nadređeni je bio pukovnik Basara. Veliki suradnik pukovnika Basare je bio Nedeljko Rašula iz Čaplje (selo u općini Sanski Most) Rašula je sada predsjednik ‘Srpske opštine Sanski Most’.
Uz navedenu “6. krajišku brigadu” iz Sanskog Mosta sudjelovali su u pokolju i pripadnici “5. kozarske brigade” kako su se nazivali. Oni su s područja općine Prijedor a držali su teren od Ljubije prema Briševu. Linija razdvajanja ove dvije srpske formacije je od sela Gornje Ravske preko Raljaša i Ljubije do puta koji razdvaja sela Briševo i Zecove. U zoru 24.07.1992. godine područje sela Briševa i Raljaša je bilo totalno opkoljeno i nije postojala ni najmanja šansa da se netko izvuče iz okruženja. Bila je masa uniformiranih ljudi. Ja sam bio skriven u grmlju pored puta i mogu reći da su pored mene prolazili što pješadija, što kamioni, automobili, zaprežna kola oko dva i pol sata. Moje “skrovište”, u kojem sam se nalazio, bilo je u blizini same srpske komande tako da sam mogao jasno čuti i razaznati izrečene riječi komande. Tako sam saznao da su u napadu na civile Briševa sudjelovala tri bataljona te “6. krajiške brigade” i to: prvi, sedmi i deveti bataljon. Koga su oni živog uhvatili toga su i ubili, na koju su kuću naišli nju su i zapalili. Čuo sam kad je jedan njihov zapovjednik, kojega su zvali imenom Anđelko a po činu je poručnik ili kapetan (ne znam mu prezime), kad izdaje zapovjedi: “Prvi bataljon, na lijevo krilo raspoređujte se.” Vidio sam masu uniformiranih ljudi kako idu nalijevo. Zatim je uslijedila zapovjed: “Sedmi bataljon ovamo, a mi deveti drži srednji dio.” Samo iz “6. krajiške” u napadu je tada sudjelovalo jako puno naoružanih osoba. Inače ta “6. krajiška” je u to vrijeme brojala okok 3,500 naoružanih ljudi. Ne znam da li su svi sudjelovali u tom napadu ali za ove bataljone (I, VII i IX) sam siguran. Od ljudi koji su bili neposredni izvršioci zločina i masakra nad Hrvatima sela Briševa, mogu reći da su to bili uglavnom Srbi iz sela: Koprivne, Oštre Luke, Rasavaca, Gornjeg dijela Zecova, Ništavaca i Usoraca. Od “5. kozarske” sudjelovali su Srbi s područja općine Prijedor (iz sela Marićke, Jelićke, Omarske, Tomašice, Busnova). Za njih ništa pouzdano ne znam, ni tko ih je vodio, ni tko im je zapovjedao jer oni su držali prostor od Ljubije. Na brdu zvanom Redak bila su postavljena dva srpska tenka. Pripadnici “5. kozaračke” su bili neposredni počinitelji ubojstava nad osobama iz porodica: Ivandića, Marijana i Komljena a koje smo mi poslije pokopali u grobnice koje sam ovdje na karti označio brojevima 10 i 11.
Među svim zločincima izdvojit ću one koje dobro poznajem i koji su pokazali ogromnu mržnju prema Hrvatima Briševa, a bili su neposredni izvršioci zločina. Prije svega to je Draško Topić iz sela Oštre Luke, mladić star oko 22 godine. On je poznavao teren sela Briševa jer je u mirna vremena bio učestali posjetilac sela. Družio se s mnogima mještanima sela Briševa. Može se slobodno reći da se upravo u Briševu prvi put pošteno najeo kruha jer potječe iz jako siromašne obitelji. On je radio najveća svjerstva. Sudjelovao je u masakriranju i ubojstvima osoba prezimenom Mlinar, Buzuk i Ivandić a koji su pokopani u grobnicama koje sam označio brojevima 3, 4 i 5. S njim je u pokolju sudjelovao i Novo (Mladena) Babić; brat od Nove Babića - mislim da se zove Dušan; Vidičević Boško; brat od Boška Vidičevića koji se zove Borislav. Svi su oni iz sela Rasavaca i Oštre Luke. Tu je i osoba kojoj ne znam ništa osim da je zapovjednik srpskih postrojbi s područja sela Oštre Luke i Rasavaca, a svi ga zovu “Grom”. On je stanovnik sela Oštre Luke. Ovoj skupini treba pridodati i osobe prezimenom Rajlić. Oni su iz Batkovaca ali im ne znam imena. Njih pet je sudjelovalo u pokolju Hrvata iz sela Briševa. Štrbac Miroslav iz Rasavaca. On se poslije hvalio kako je za dva dana pregazio Briševo. Iz sela Rasavac su još i Đorđo Babić, Pero Jevtić, Stanoje Jevtić i Boro Jevtić. Pero, Stanoje i Boro su sinovi Laze Jevtića. Boro Jevtić je inače mentalno retardirana osoba od rođenja. Dobio je oružje i on je sada zakon. Lud je. Njega je lako potaknuti na agresiju, a i da bude dobar.
Ako mu se kaže da ubije nekog on će ubiti, isto tako da mu se kaže da nekom pomaže u najtežem fizičkom poslu, on će cijeli dan raditi. Iz gornjeg dijela sela Zecova su Antonići i Radulovići. Ne poznam ih po imenima. Tu su još i Stupari i Mastikose. Mastikose su iz Oštre Luke, imaju obiteljske kuće pored same ceste u selu.
Sad bih pričao o samom događaju koji je prethodio stradanju Briševa. Prvi napad na selo Briševo je bio 27. svibnja, 1992. godine. Tad su nas tukli minobacačkim projektilima od 82 mm. Pucali su cijeli dan. Tukli su od Stupara iz Oštre Luke te iz Rasavaca, ali nismo mogli ustanoviti točan položaj. Mi smo sazvali sve ljude iz Briševa te smo nakon dogovora formirali delegaciju koja je otišla do tih, nama susjednih pravoslavnih sela iz kojih su dolazile granate. Na upit naše delegacije zbog čega se puca i granatira na Briševo oni su odgovorili: “Hoćemo da nam predate sve oružje.”,Mi traženog oružja nismo ni imali. Tražili su nekakav top trocijevac. Svemu tome je kumovao jedan Hrvat iz sela Gornje Ravske, a zove se Nikola Jurić koji je tih dana, na savjetovanju za narodnu obranu u Prijedoru, izjavio da su stanovnici sela Briševa pucali po selu Gornjoj Ravskoj s minobacačem i protuavionskim topom trocjevcem. Oba sela, i Briševo i Gornju Ravsku, nastanjuju isključivo Hrvati tako da su te njegove optužbe smiješne. I sad odgovorno tvrdim, naoružanje koje su posjedovali mještani sela Briševa bilo je: pet pušaka M-48, jedan automat (ruski, stari, dobošar) M-41, 80 komada metaka za pušku M-48 i 72 komada metaka za automat M-41, imali smo jednu pušku M-48 koju smo kupili na crno, jedan automat “Kalašnjikov”, šest pištolja i pet pušaka sačmarica. Kompletno naoružanje smo vratili odnosno predali tzv. “6. krajiškoj brigadi” u selu Rasavcima gdje je njihov kapetan I. klase zaprimio oružje te nam izdao potvrdu da je oružje vraćeno, da je municija na broju te da iz oružja duži period nije pucano. Po nasilnom preuzimanju vlasti u općini Prijedor od strane SDS-a, dotadašnji nosioci vlasti u općini Prijedor tj. predstavnici SDA predali su kompletne spiskove o pripadnicima teritorijalne obrane (TO) te o vrsti i količini naoružanja koje posjeduju pripadnici TO u svim mjestima općine. Tada su nam predstavnici te “6. krajiške” rekli da ne postoje razlozi zbog kojih bi se nastavilo granatiranje Briševa, te da je minobacački napad od 27.05.1992. godine, bio samo upozorenje što bi nam se moglo dogoditi da nismo vratili oružje. Moram napomenuti da prilikom tog minobacačkog napada nitko nije stradao ni ljudi ni stoka niti kuće ili koja gospodarska zgrada, premda su granate nasumice ispaljivane, a padale su po vrtovima i njivama. Pregledavanjem ostataka od minobacačkih projektila, a uspoređujući ih s onima koje nisu eksplodirale utvrdili smo da se radi o granatama od 82 mm. Jedino oštećenje je doživjela ograda kuće Slavka Mlinara jer je neposredno uz nju eksplodirala jedna granata. Prilikom vraćanja naoružanja TO-a predstavnik “6. krajiške” nam je rekao da će za par dana “srpske vlasti” doći na Briševo i da će vršiti pretres kuća te ako se dogodi da pronađu bilo kakvo oružje, vlasnik kuće biti će odveden u zatvor a njegova kuća zapaljena. To je bila prijetnja potkrijepljena sankcijama. Poslije tog događaja nije bilo pucnjave po selu ali su se počeli događati negativni ekscesi. R. V. i V. M. su dobili poziv da se jave u “srpsku komandu” u Ljubiji, što su oni i uradili. Srbi su ih obojicu uhitili i odveli u konclogor “KERATERM”. Za njih znam da su poslije prebačeni u konclogor “Omarska” pa konclogor “Manjača” i sad su u konclogoru “Batkovići” pored Bijeljine. Dana 24.06.1992. godine, u naše su selo došli naoružani Srbi: Rade Zekanović, Dragan Vukić i Bato Radulović. Oni su tog dana uhapsili i sa sobom odveli J. I.; J. J.; Jozu Buzuka; Josu Barišića i J. M. Srbi su poslije ispitivanja u tzv. srpskom SUP-u u Ljubiji, odveli su navedene osobe u konclogor “KERATERM” u Prijedoru, a potom u konclogor “Omarska”. Jozo Buzuk i Joso Barišić su ubijeni u logoru Omarska od strane logorskih čuvara. Par dana nakon uhićenja i odvođenja civila sela Briševa u konclogore, Slavko Mlinar (otac uhićenog V.M.) je otišao u Ljubiju i kod srpskih predstavnika se raspitivao za sudbinu svojeg sina. Srbi su i njega uhitili i odveli u konclogor “Omarska” gdje su ga i ubili. U konclogor “Keraterm” su odvedeni i tamo ubijeni: Vlado Barišić i Dragan Dizdarević. Par dana nakon pokolja uhićen je i u konclogor “Omarska” odveden E.V. To je sve što se tiče odvođenja Hrvata, mještana sela Briševa u srpske konclogore.
Sada bih želio ispričati sve što znam i čega se sjećam a tiče se pokolja nad Hrvatima Briševa. Dana 24.07.1992. godine, rano ujutro (oko 3,30 sati) počeli su tući selo granatama od 120 mm. Dosta tih granata nije eksplodiralo. Taj dan su padale samo te granate od 120 mm tako da smo mi Boga molili da vrate one od 82 mm jer ove od 120 mm su užasne. Granatiranje je trajalo cijeli dan, sve do predvečer. Projektili su dolazili s četiri strane i to:
- iz pravca Stanara u Oštroj Luci;
- iz Batkovaca;
- iz pravca firme “TOMEX”, s Redka;
- iz pravca Rasavaca, s brda zvanog Dragišića Glavica.
_________________ sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
|
|
Vrh |
|
|
Ministry of Sound
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 31 svi 2010, 16:01 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 09:25 Postovi: 43752 Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
|
Citat: Za sve vrijeme granatiranja srpska pješadija nije ulazila u selo, a one moje suseljane koji su se pokušali bijegom spasiti od granata i otići u selo Gornju Ravsku ista ta pješadija je automatskom puščanom vatrom prisiljavala da se vrate u selo. Čekali su da minobacačka vatra učini svoje. Tog dana od granata su poginule jedna mlađa i jedna starija žena. Prvo je poginula Lucija Ivandić supruga Peje Ivandića. Ona je majka četiri djevojčice od kojih najstarija ima 12 godina, a najmlađa 6 godina. Poslije nje poginula je Mara Mlinar, supruga Mate Mlinara, starija žena od oko 70 godina. Nju smo pokopali pred njenom kućom u Mlinarima u grob kojeg smo označili brojem 14. U predvežerje tog dana (24.07.1992.) negdje između 17,00 i 18,00 sati srpska pješadija je počela ulaziti u selo iz dva pravca. Pripadnici tzv. “6. krajiške” su dolazili iz pravca Stare Rijeke pored kuća Begića, a pripadnici tzv. “5. kozaračke” su dolazili iz pravca Raljaša i Ljubije. Pripadnici “6. krajiške” su na svom putu izmasakrirali i pobili osobe koje smo mi poslije pokopali u grobnice označene brojevima 2, 3, 4, 5 i 8, tj. osobe s prezimenima Dimač, Mlinar, Ivandić, Buzuk. Pripadnici tzv. “5. kozaračke” su mučili i pobili osobe koje smo mi sahranili u grobnice označene brojevima 6, 10, 11, 12 i 13. Kako se pješadija pomjerala, tako se pomjerala i minobacačka vatra tako da je razmak, između srpskih naoružanih pješaka i njihovih granata koje su padale, bio oko 100 metara. Kad je počela padati noć pješadija se zaustavila a minobacači su i dalje tukli. Ja sam izbjegao u centralni dio sela. Čuo sam eksplozije, pucnje, jauke, ali nisam mogao znati je li tko ubijen. Vidio sam kuće u plamenu. Bilo je jezovito. Sutradan ujutro negdje oko 10,00 sati, dio tzv. “6. krajiške” se počeo spuštati od kuća Buzuka preko brda zvanog Graorac prema rječicama Starjenica i Muštanica, a u isto vrijeme je drugi dio “6. krajiške” dolazio iz pravca Atlijine Kose preko brda Bjeljevca te Ivandića Glavice i Marijanove Glavice. Navedene formacije su se sastale u blizini kuće Ilije Atlije i kuće Peje Dimača. Tada su ubili Iliju Atliju i Peju Dimača. Ubili su ih vatrenim oružjem, tj. rafalima. Obadvojica su imali prostrijelne rane na leđima i potiljku uz samu kralježnicu. To se događalo 25.07.1992. Tad su uhvatili i Milana Buzuka odveli ga do njegove kuće i pred očima njegove majke Vikice, ubili. Mučili su ga i ubijali pred njom. Tad su odveli i ubili Marka Buzuka. Navečer 25.07.1992. godine oko 19,00 sati svi zločinci su se skupili na brijegu kojeg zovemo Tibet (na vojnoj karti tu je upisano Dizdari, kota nadmorske visine 495 metara). Tu im je bio i njihov glavni štab. Imali su smotru. Jedan dio civila koje su vodili sa sobom, a nisu ih ubili, odvezli su u Sanski Most u formirani konclogor “KRINGS”. “KRINGS” je inače bila tvornica. Civile su odvezli kamionima, a potom su se, nakon smotre, razišli svatko na svoj teren, tj. u svoja sela. Ostale su samo pojedine grupice koje su u danima što su dolazili otvarale vatru čim bi uočili kretanje nas koji smo pokušavali pokopati mrtve, tako da smo mi morali naše mrtve pokapati ili kasno noću ili rano ujutro. Obično smo to radili ujutro jer su se ti Srbi obično navečer opijali pa su se drugi dan kasno ustajali. Mi smo se podijelili u grupe po četiri osobe tako da je dvoje kopalo grob a drugo dvoje osmatralo teren, kako nas Srbi nebi iznenadili. Neke osobe smo pokopali dva dana poslije ubojstva, a neke nismo mogli pokopati skoro mjesec dana upravo zbog pucnjave ili blizine tih srpskih grupica. Dogovor nas preživjelih stanovnika Briševa je bio da ne odlazimo iz sela sve dok sve mrtve ne pokopamo pa makar i sami poginuli. Uspjeli smo, čak smo sve grobove i obilježili križem, ogradili drvenom ogradom. Humke smo napravili s dosta zemlje tako da ne postoji opasnost da divlje životinje otkopaju leševe. Svi grobovi koje smo mi činili tj. grobnice 2, 3, 4, 5, 7, 8, 9, 14, su dubine preko jednog metra. Osobe iz grobnice broj 8 i 9 te osobe pokopane u grobnici br. 2 su bile ustvari samo kosti jer su bile izgorjele u kući. Njih smo identificirali po komadima odjeće, nakita... Od njih troje smo sakupili kosti i pokopali ih. Osobe iz grobnica 3 i 5 su pokopane onakve kakve smo ih zatekli. Bili su u skoro stanju raspadanja. Na njih smo položili drvene daske a potom smo stavljali zemlju i radili humku. Osobe iz grobnice br. 4 (Buzuci) su pokopani tako da smo ih umotali u deke i plahte i nakon toga smo ih položili u grobnice. Moram napomenuti da je grobnica br. 3 već bila iskopana i u njoj su ležali Ivandići i Mlinari. Očito su ih četnici natjerali da kopaju, a potom su ih i pogubili u samoj grobnici. Mi smo stavili daske preko leševa i nasipali zemlju, načinili humku, postavili križeve i ogradili grob. Osobe koje smo pokopali u grobnice: 6, 10, 11, 12 i 13 smo uspjeli pokopati tek nakon više od mjesec dana od smrti jer su taj dio četnici budno promatrali i svaki put kad smo pokušali kopati grob pucali su prema nama te smo morali odustajati od nakane i bježati od leševa. Ti su grobovi prilično plitko iskopani ali je naveženo dosta zemlje tako da su humke visoke. Svi grobovi su rađeni na povišenim dijelovima terena i uglavnom su na pjeskovitom terenu jer se zbog visokih temperatura zemlja posušila i morali smo kopati u onim dijelovima gdje je zemlja bila pjeskovita, što radi brzine da nas ne otkriju, a što radi manjeg fizičkog napora.
Što se tiče oštećenja obiteljskih kuća u selu Briševu, samo u ta prva dva dana 24. i 25.07.1992. godine, zapaljeno je i izgorjelo točno 68 obiteljskih kuća. Poslije masakra u Briševo su dolazile manje grupice pljačkaša koje su pljačkale i palile preostale kuće. Dnevno je znalo izgorjeti od jedne do pet kuća. Ljudi koji su nedavno došli iz Briševa i s kojima sam razgovarao kažu da u Briševu nema više niti jedne kuće koja nije izgorjela. Posljednje su zapaljene kuće Marijana iz istoimenog zaseoka. Pored sitnih grupica lokalnih šerifa koji su dolazili u pljačku i paljenje, posebno se isticala u svojim zločinima grupa koju je predvodio Draško Topić.
Crkva u Briševu je stradala. Nju su zapalili iznutra tako da je skroz izgorjela. Krov se urušio unutra. Zvonik je srušen projektilima zvanim “zolja” i “osa”, jer su ga četnici gađali u dane nakon masakra. Zidovi su ostali i ono što je od kamena i betona.
Selo Briševo je bilo nastanjeno isključivo Hrvatima. Jedini Nehrvat koji je dolazio u selo bio je učitelj koji nije živio tu ali je radio u osnovnoj školi. On je davao informacije Srbima što tko radi, govori, za koga je tko glasovao, tko je u kojoj stranci, što tko posjeduje od imovine, tko dolazi u Briševo, tko se po njegovom mišljenju protivi vlasti tzv. ‘Republike Srpske’, tko bi mogao biti lojalan, tko bi mogao biti naoružan. Taj učitelj je pravoslavne vjere, iz sela Donjih Rasavaca a zove se Pajo Marčetić.
Po teritorijalnoj pripadnosti, prilikom prvih, slobodnih i demokratskih izbora, selo Briševo je pripadalo u izbornu jedinicu Ljubiju. U samom Briševu pobijedila je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) s velikom prednošću pred Strankom reformista (poznatija pod imenom “Markovićeva stranka”), ali kad su se izborni rezultati stopili u izbornoj jedinici Ljubiji, pobjedu je odnijela koalicija komunista i reformista.
Što se tiče mjesne zajednice Ljubije-Rudnika, kojoj su pripadala sela Briševo, Raljaš, Žune i mjesto Gornja Ljubija, udio Hrvata u ukupnom broju stanovništva je iznosio oko 85 posto ali za tajnika navedene mjesne zajednice koalicija komunista i reformista postavila je Srbina iz sela Miske Glave. Iz Briševa u odboru mjesne zajednice su bili Vinko Lozančić (s Redka) član HDZ-a, Joso Mlinar član reformista i Marijan Lovrić (travnja 1992. napustio BiH i otišao).
Što se tiče međunacionalnih odnosa između Hrvata i Vlaha (zvali smo ih pravoslavcima ili Vlasima jer su se i oni tako nazivali a tek od prje dvije godine su počeli govoriti da su Srbi) prije ovog rata, sve je bilo u najboljem redu. Družili smo se, igrali nogomet skupa, odlazili jedni drugima na zabave, svadbe, proslave... Sve je to trajalo dok nije počeo srpski rat protiv Hrvatske. Tada su se odnosi poremetili. Srbi su nama Hrvatima predbacivali to što mi nismo htjeli ići u borbu protiv Hrvatske niti pucati u Hrvate, dok su oni odlazili govoreći da se bore protiv “Ustaša”. Mi smo i dalje prema potrebi odlazili u njihova sela, dok su oni prestali dolaziti u Briševo. Dolazio je samo taj učitelj.
Uvod u pokolj se zbio negdje polovicom sedmog mjeseca 1992. godine. Taj dan su u predio sela zvan Jezerce došli Draško Topić i još par Srba iz sela Rasavaca navodno da sijeku drva u državnoj šumi. Zvali su M.I. da im donese alat kako bi popravili motornu pilu. M.I. je odnio alat, a nakon nekog vremena Draško je pozvao ljude koji su sušili travu da dođu pomoći kako bi navodno oslobodili auto koji je propao dijelom u vlažnu zemlju oko samog jezerceta. Otišli su J.L., M.M., P.I. i S.I. Kad su došli do auta uvidjeli su da nema potrebe za ikakvom pomoći jer je auto bio na tvrdoj podlozi. Tad su im Srbi dali da piju, a naši dečki su se zahvalili, ali su ih Srbi napali i počeli tući. Najgore je prošao Milan Ivandić koji je zadobio par uboda s izvijačem u tijelo. Očito da su Srbi došli provocirati a ne da bi sjekli šumu. Nakon toga su slijedili dvodnevni napad i pokolj.
Nakon nešto više od mjesec dana od pokolja čuli smo da u Staru Rijeku dolazi delegacija sastavljena od Srba i Hrvata kako bi se uvjerili u “dobre” međunacionalne odnose između lokalnih Hrvata i Srba. Tada sam se ja dogovorio s J.D. i F.M. da se moramo probiti do Stare Rijeke kako bismo razgovarali s Hrvatima iz te delegacije. U Staru Rijeku su tog dana stigli Franjo Komarica (biskup banjalučki) i dr. Miljenko Aničić (ispred Caritasa) kao predstavnici Hrvata, a od Srba su došli Vojo Kuprešanin (predsjednik samoproglašene autonomne regije Krajine) i Nedeljko Rašula (predsjednik ‘Srpske općine Sanski Most’). Tog sam dana otvoreno govorio toj delegaciji o cijeloj kronologiji i pokolju nad Hrvatima Briševa. Biskup Komarica i dr. Aničić su obećali da će dostaviti humanitarnu pomoć u Briševo, a Kuprešanin i Rašula su obećavali da više nitko od Srba neće pucati prema Briševu, da nas neće više pljačkati niti nam paliti kuće, a to što se dogodilo prije mjesec dana rekli su mi: “To je uradila šačica neodgovornih koja se otela kontroli.” Ja sam pitao zar je moguće da dvije brigade izmaknu kontroli. Gluposti su nam pričali. Za par dana u Briševo je stigla humanitarna pomoć od Caritasa, ali pucnjava nije prestajala, pljačke su bile učestale, a kuće su gorjele iz dana u dan. Upozoravali smo predstavnike Caritasa da nam osiguraju odlazak ali oni nisu željeli ni čuti za takvu mogućnost. Osobno sam telefonski zvao biskupa Komaricu kojeg sam molio i zahtjevao da dovede nekoga iz UNPROFOR-a ili UNHCR-a ili Međunarodnog crvenog križa. Molio sam ga da nam pomogne kako bismo napustili Briševo i prešli u Hrvatsku. Nije nam želio pomoći kod odlaska a Srbi su non-stop pucali po nama. Poslije je biskup Komarica došao u Ljubiju i nagovarao nas da ostanemo na svojim 700 godina starima ognjištima. Pitali smo ga što znače ognjišta ako nas Srbi pobiju. Kuprešanin nas je uvjeravao da nitko po nama neće pucati a nudio nam je mogućnost da se preselimo iz Briševa u sela Mataruškog Brda (Bišćane, Rizvanoviće, Hambarine...), ali mi smo to odbili jer smo znali što su Srbi počinili Muslimanima koji su tu živjeli. Sve su ih protjerali ili pobili. Nudio nam je autobuse koji će nas prevesti do tamo. Moram napomenuti da je pri posjetu biskupa Komarice Staroj Rijeci i Ljubiji u njegovom društvu bio i predsjednik banjalučkog HDZ-a, Nikola Gabelić. Od njega smo očekivali da će se oglasiti, ali smo se prevarili. Nakon naših zahtjeva da u Ljubiju dođe netko od predstavnika UN-a, biskup se uskoro pojavio s predstavnikom UNHCR-a, Japancem. Zvao se Satoši. Taj Japanac je dogovorio sa Srbima koji su držali vlast u Ljubiji da nam omoguće susret i razgovor s njima u njihovom (srpskom) ratnom štabu. Organizirali smo delegaciju koja se uputila na razgovore. Bio sam član te delegacije. Po našem dolasku u Ljubiju primili su nas braća Taranjac i odveli na razgovor u štab. Mi smo gospodinu Satošju iznijeli kronologiju zbivanja od prvih slobodnih izbora pa sve do tog dana. Iznijeli smo i našu zamolbu da nam se omogući napuštanje područja i odlazak u Hrvatsku. Na tu našu zamolbu reagirali su i biskup Komarica i gospodin Satoši. Povrijedili su nam dušu. Govorili su nam da nas Hrvatska ne priznaje, da nas Hrvatska neće i ne želi čuti za nas, da Hrvatsku nije briga za nas. To nas je strahovito povrijedilo. Nismo mogli vjerovati. Zar se Hrvatska odriče Hrvata? Znali smo i to da su upravo Muslimani iz ljubijskog kraja bili prihvaćeni u Hrvatskoj i nismo mogli vjerovati svojim ušima. Taranjci su govorili da nas nitko ne dira, da nam ništa ne nedostaje, pa kamo bi mi išli, te ako se još uključimo u srpsku vojsku bit će nam super. Tada je došlo do natezanja, biskup Komarica je zahtjevao naš ostanak. Satoši nam je nudio mogućnost da UNHCR u Briševo doveze drvene montažne kućice. Odbili smo zahtjeve Komarice a gospodinu Satošiju smo se zahvalili na ponudi uz opasku da je teren u Briševu idealan za drvene montažne kućice jer se te kućice lako pale i brzo gore. Mislim da su tada svi osjetili našu bol i gorčinu, a i naum da odemo kako bismo sačuvali živote onih koji su preživjeli pokolj. Tada su nam nudili humanitarnu pomoć ali su braća Taranjac zahtijevala da se samo jedan dio pomoći dostavlja u Briševo a drugi dio Srbima u okolnim selima. Tako su Srbi živjeli, a uvjeren sam da i danas žive od humanitarne pomoći Caritasa. Sve što je dolazilo u sela koja nastanjuju Hrvati (Briševo, Stara Rijeka, Donja Ravska, Šurkovac i Ljubija) Srbi su otimali a ostavljali su samo male količine. Pomoć koja je stizala u crkvu u Ljubiji dijelila se pod budnom paskom i osiguranjem same braće Taranjac koji su bili najviša vlast u Ljubiji. Pomoć je bila dijeljena sve dok braća Taranjac ne bi rekli: “Nema više.” Mi pogledamo, a iza njihovih leđa brašno, ulje, šećer naslagani do stropa. Naš komentar bi bio: “Vidi, stvarno nema više ničega.” Predstavnici Caritasa su znali što se događa ali nisu reagirali. Slali su novu pomoć. Srbi su uzimali koliko god su htjeli. Biskup Komarica i dr. Aničić su osobno dovezli kamion pomoći u Briševo. Počela je raspodjela, ali su se pojavila braća Taranjac. Đoko Taranjac je počeo pričati: “Kako je tako došla pomoć u Šurkovac, a da mi nismo znali, netko ju je preko noći opljačkao. Ali više se ne morate plašiti, mi smo tu. Samo, prestanite dalje istovarati i to što je ostalo na kamionu odvezite u štab u Ljubiju, i nitko neće dirati ovo što ste istovarili.” Uz biskupa Komaricu su bili tzv. tjelesni čuvari srpskog generala Talića ali nitko nije reagirao već se postupilo onako kako je Đoko Taranjac govorio. Predsjednik općine Prijedor Stakić i njegov zamjenik Savanović su nam poručivali da se preselimo umuslimansko selo Bišćane kako bi prikrili pokolj koji su oni učinili u tom muslimanskom selu. To smo odbijali. Od tog dana mene, Zdenka Lovrića i Juru Dimača nisu više niti proganjali niti nam prijetili. Mogli smo se slobodnije kretati. Mogli smo od Đoke Taranjca koristiti telefon i zvati biskupa Komaricu u Banja Luku. Tada su počela pristizati garantna i tranzitna pisma. Narod je bio oduševljen da se može maknuti iz tog pakla. Prema zadnjim informacijama u Briševu nema više nikoga, u Staroj Rijeci je ostalo oko desetak starijih osoba, u Šurkovcu par desetaka. U Raljašu je ostalo nešto više osoba jer iz tog sela je i Niko Drinčić, major u njihovoj vojsci, Stipo Drinčić jedini Hrvat u njihovoj policiji iako su Srbi odlučili da samo Srbi mogu biti policajci. Najvjerojatnije da ih je Stipo Drinčić zadužio uslugama kad je ostao u policiji. Ostale su i one obitelji za koje nitko nije poslao papire da izađu. Ostao je veliki broj Hrvata iz sela Gornje Ravske i Kalajeva jer upravo su se Hrvati iz tih sela u najvećem broju i odazvali pozivima na mobilizaciju u srpsku vojsku, ali ne možemo ih kriviti jer samo iz Gornje Ravske od 105 “obučenih”, 90 ih je bilo maltretirano i prisiljeno da se “obuče”. Slično je i sa selom Kalajevom. Aktivno i dragovoljno su se priključili samo oni koji su i prije bili problemi, lopovi, kriminalci i alkoholičari, a tih je ipak mali broj u odnosu na ukupan broj stanovnika. U Ljubiji je mali broj Hrvata i Muslimana. Uglavnom starije osobe.
Moram napomenuti da se u samoj Ljubiji u parku uz samu ogradu koja dijeli malonogometno (nekad rukometno) igralište i gradski park, tik iza mjesta za gol nalazi grob čovjeka starog oko 60 godina iz sela Ovanjske pored Stare Rijeke. Ljudi su pričali da je Hrvat i da ima puno djece. Njega su doveli, tu ubili i pokopali. Nije mi poznato njegovo ime niti tko ga je ubio. Za mojeg boravka u Ljubiji čuo sam da su u prazne ljubijske kuće dovodili djevojke ili žene, Muslimanke iz Donje Ljubije, a ima i par Hrvatica. Njih su dovodili da bi se povratnici s ratišta mogla zadovoljavati i iživljavati.
Za vrijeme pokolja na Briševu, silovano je po mojem saznanju petnaestak žena. Silovane su čak i starije žene preko 55 godina ali i one od 18. Od ovih cura u Ljubiji neke su već oglušile da sad ne žele ići nikamo. Malo je onih cura i žena u Donjoj Ljubiji koje su tamo bile a da nisu silovane. Zadatak da priskrbe žene povratnicima imali su oni Srbi koji nisu odlazili na ratište. Jedan od njih je svakako Zoran Pejić iz Ljubije. On se isticao u dovođenju žena radi silovanja. Rođen je 1970. godine. Odnos ljubijskih Muslimana i Hrvata je bio dobar. Poslije prvog srpskog napada, svibnja 1992., upravo su Hrvati prihvatili i pomogli Muslimanima iz Hambarina. Preko deset dana su bili kod nas, i onda su se neki vratili kući a neki otišli prema Starom Majdanu.
_________________ sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
|
|
Vrh |
|
|
Ministry of Sound
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 31 svi 2010, 16:01 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 09:25 Postovi: 43752 Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
|
Citat: "Zašto se i nakon 15 godina uporno zaboravlja Briševo?", zavapio je biskup Komarica. Upozorio je da još nitko, ni od domaćih ni od međunarodnih političara nije postavio pitanje odgovornosti za strašan pokolj u kojem je 1992. godine ubijeno 67 nedužnih civila, katolika Hrvata
U Briševu, filijali župe Stara Rijeka u Bosni i Hercegovini gdje se 24. i 25. srpnja 1992. godine dogodio strašan pokolj u kojem je ubijeno 67 nedužnih civila, katolika Hrvata, danas je slavljena zadušnica. Misu je predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s banjalučkim biskupom Franjom Komaricom. Bogoslužju su nazočili i dopredsjednik Republike Srpske Davor Čordaš, predsjednica općine Prijedor Azra Pašalić i generalni konzul RH u Banja Luci Miroslav Buličić. U misi je sudjelovao i veliki broj vjernika koji su za ovu prigodu u Briševo stigli s raznih strana zemlje. Naime, Briševo je danas pusto selo, a oni koju su preživjeli ratna stradanja, danas su raseljeni.
Domaći župnik Ilija Arlović pročitao je imena nedužnih žrtava, među kojima je mnogo žena i djece, a biskup Komarica rekao je kako se ovdje prije 15 godina dogodio Veliki petak. „Nedužne žrtve zaslužuju naše poštovanje, molitvu i pamćenje. Želimo moliti za njih, ali molimo i za zločince, jer oni nose teško breme na svojoj savjesti“, naglasio je banjalučki biskup. Upozorio je da još nitko, ni od domaćih ni od međunarodnih političara nije postavio pitanje odgovornosti za ovaj veliki zločin. „Zašto se i nakon 15 godina uporno zaboravlja Briševo?“, zavapio je biskup Komarica.
Kardinal Puljić u propovijedi je rekao kako je ovo „sveto tlo koje je natopljeno krvlju nevinih mučenika.“ Preživjele Briševljane pozvao je da ne zaborave svoj zavičaj ni žrtve. Izrazio je nezadovoljstvo što se sve žrtve ne vrednuju jednako. „Nastavlja se loša praksa iz komunističkih vremena kada se o jednim žrtvama, onim hrvatskim, nije smjelo ni govoriti“, naglasio je vrhbosanski nadbiskup i kao primjer je naveo veliko stratište hrvatskoga naroda u Gornjim Podgradcima kod Bosanske Gradiške gdje je ubijeno oko 5 tisuća Hrvata, i to velikim dijelom nakon Drugoga svjetskog rata. To se događalo još u kolovozu 1945. godine. „Tamo još do danas nemamo pristupa niti se možemo pomoliti na tom strašnom stratištu, a riječ je, i onda bila i danas je, o nevinim ljudima“, rekao je kardinal Puljić.
Nakon mise blagoslovljen je križ koji je podignut u dvorištu briševačke crkve na spomen nevinim žrtvama o 15. obljetnici njihova stradanja.
Kardinal Puljić i biskup Komarica s pratnjom pohodili su i nedaleko mjesto ubojstva svećenika Ivana Grgića, župnika u Ravskoj koji je prije 15 godina ubijen kod ljubijskih rudnika.
_________________ sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
|
|
Vrh |
|
|
Ministry of Sound
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 31 svi 2010, 16:02 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 09:25 Postovi: 43752 Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
|
Prolaz kroz Briševo, 1996:
_________________ sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
|
|
Vrh |
|
|
Ministry of Sound
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 31 svi 2010, 16:05 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 09:25 Postovi: 43752 Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
|
Sudeći po ovim brojkama, općina Prijedor je imala najveći broj stradalih hrvatskih civila (166):
_________________ sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
|
|
Vrh |
|
|
PCM
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 31 svi 2010, 16:11 |
|
Pridružen/a: 17 lip 2009, 21:01 Postovi: 13633 Lokacija: ZG
|
Mene fascinira taj psihološki moment ... koji jebeni šljam i ljudsko smeće , dno dna moraš biti da se tako iživljavaš nad civilima ... Ne ide mi nikako u glavu. Mogu razumit mržnju i ubojstva motivirana ideologijom i sl, jebi ga isprane glave učinit će šta god ili pak nepismena indoktrinirana stoka ... Pa čak i masovna ubojstva genocid i to ... Al nikako mi ne ide u glavu to iživljavanje ...
Na koji način možeš mučit i sakatit nekoga koga uopće ne poznaješ ... Nevjerovatno ...
_________________ Muslimane ko je kleo, nije dangubio.
|
|
Vrh |
|
|
Hrvatski_Zrinjski
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 01 lip 2010, 03:55 |
|
Pridružen/a: 08 sij 2010, 12:36 Postovi: 1111
|
|
Vrh |
|
|
Zepce Jugend
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 01 lip 2010, 11:57 |
|
Pridružen/a: 07 svi 2009, 13:19 Postovi: 597
|
Mene je iskreno sram, ali ja za ovo mjesto nisam ni čuo neki dan, kad sam pročitao na netu da je Josipović posjetio to mjesto. Sramota do zla boga, ogromna na onim koji su to učinili, dao Bog da im On nikada ne oprosti, ali je i sramota na svim hrvatskim novinarima koji su milijardu puta spomenuli Ahmiće, a o Briševu ni riječi.
|
|
Vrh |
|
|
dudu
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 01 lip 2010, 12:52 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 22:39 Postovi: 59772 Lokacija: DAZP HQ
|
Nikada zaboraviti!
_________________ "Hrvata je danas u BiH manje od 400.000, ali je naš cilj da nas je milijun", kazao je Čović.
|
|
Vrh |
|
|
zlatni_ljiljan
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 01 lip 2010, 13:16 |
|
Pridružen/a: 24 svi 2010, 20:48 Postovi: 2935 Lokacija: predvorje dzeneta
|
Najveci zlocinci su cetnici iz bosanske krajine,koliko su pokvareni pokazuje i dokaz da su pobili sve nesrbe civile kad je krenula akcija 5 Korpusa u septembru 95-e u smijeru Sanskog Mosta ,tada su po spiskovima ubijali Bosnjake i Hrvate koji su maltene prezivjeli sve strahote rata i na kraju izgubili zivote na najokrutnije nacine...to je bila odmazda hrabrih srpskih "junaka" nad civilima za uspjehe 5 Korpusa iz septembra 1995-e...treba ponavljati svaki dan da se ne zaboravi sta su radili po Kozarcu,Sani,Kljucu,Prijedoru... Zrtvama Brisheva neka je laka zemlja ,a svim ostalim zrtvama Kozarca i ostalih stratista vjecni rahmet Nikad zaboraviti sta su radili cetnicka gamad,i uciti djecu da ne vjeruju Srbinu ni kad darove nosi
_________________ Bismillahi rrahmani rrahim Kul huvallahu Ehad Allahu Samed Lem Jelid Ve Lem Juled Vel Lem Jekullehu Kufuven Ehad
|
|
Vrh |
|
|
Bobovac
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 01 lip 2010, 13:24 |
|
Pridružen/a: 24 ruj 2009, 11:09 Postovi: 25624 Lokacija: Heartbreak Hotel
|
Nikad nisam prije čuo za ovaj zločin... sramotno da se to krije, taji... Zvanično se ne krije, ali de facto se krije čim se o tomu dovoljno ne govori. Nažalost ima još naših stratišta i miesta zločina za koje skoro nitko ne zna. Loš smo mi narod, loš.
_________________ "Uzalud vam sav tisak i sve radio postaje, našim srcima nikad nećete ovladati", nadbiskup Alojzije Stepinac, Zagreb, 1942.
|
|
Vrh |
|
|
Tulkas
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 01 lip 2010, 14:11 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 13:56 Postovi: 9915
|
Ima toga jos, al eto nismo arlaukali kao Srbi i Bosnjaci nad svojim zrtvama (ko nam je kriv) kako bi skupljali poene i sucut svijeta.
Brigade iz sastava "Banjalučkog korpusa Srpske vojske", prijedorska 5. kozarska brigada i sanskomošćanska 6. krajiška brigada, uz pomoć Srba iz susjednih sela su 24. i 25. srpnja napravile mješoviti napad topništvom, minobacačima i pješaštvo, a potom su ušle u sela Briševo, Raljaš i Muštanica (kod Stare Rijeke).
Srpski napadači ubili na okrutan način 13 civila . 25. srpnja, pripadnici sanskomošćanske srpske 6. krajiške brigade su uhitili još 40 civila Hrvata i Briševa i Stare Rijeke i zatvorili ih u logor Krings u Sanskom Mostu.
U prvoj polovici srpnja 1993. je zabilježeno da su blokirane prometnice koje su vodile kraj područja sa masovnim grobnicama, a nakon odblokiranja, primijećeno je da su na mjestima masovnih grobnica vršena raskopavanja i navoženja nove zemlje, sve u cilju zametanja tragova.
Prvotno poznata lokacija masovne grobnice (jedne ili više njih) je mjesno katoličko groblje "Grošića groblje", gdje su pokopana tijela 16 civila Hrvata ubijenih 24. i 25. srpnja 1992. .
Kao nastavak tog pohoda, župna crkva i kuća u Staroj Rijeci su opustošene i minirane, a uskoro se skoro se se svi rimokatolički vjernici (preko 1500 župljana) iz te župe raselili.
_________________ Serbian are nationalists. It is impossible to argue with Serbians because they are without understanding. Since they respect only force, the same method should be used when dealing with them."
|
|
Vrh |
|
|
Ceha
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 01 lip 2010, 14:21 |
|
Pridružen/a: 08 svi 2009, 13:12 Postovi: 24036
|
Bobovac je napisao/la: Nikad nisam prije čuo za ovaj zločin... sramotno da se to krije, taji... Zvanično se ne krije, ali de facto se krije čim se o tomu dovoljno ne govori. Nažalost ima još naših stratišta i miesta zločina za koje skoro nitko ne zna. Loš smo mi narod, loš. Katastrofa smo totalna. Koliko ima naših grobnica za koje nitko ne zna (a kako izgleda niti neće da zna). Glavno da smo mi krivi za nešto (bilo što).
|
|
Vrh |
|
|
Tulkas
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 01 lip 2010, 15:01 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 13:56 Postovi: 9915
|
Ukratko da se podsjetite svi vi kojima su oci uprte u srednju Bosnu, Posavinu ili Hercegovinu..
Petorica svećenika (Ivan Grgić, Petar Jurendić, Marko Šalić, Filip Lukenda i fra Alojzije Atlija) i jedna časna sestra (Cecilija Grgić) ubijeni su odnosno umrli nakon teških zlostavljanja, a svećenici Ratko Grgić i mr. Tomislav Matanović odvedeni su iz svojih župnih stanova, prvi u lipnju 1992., a drugi u kolovozu 1995., i od tada im se gubi svaki trag!
Više svećenika je preživjelo logore, teško fizičko maltretiranje, atentate i si.
Biskup Komarica je bio nekoliko puta maltretiran, sedam i pol mjeseci zatočen u svom domu...
Preko 400 katolika civila ubijeno je u svom zavičaju i u svojim domovima.
Najveći dio vjernika na području biskupije ostao je bez svoje imovine i protjeran, poglavito tijekom 1992. i 1993. godine. Na području banjalučke biskupije koje je pod kontrolom vlasti bosanskih Srba živjelo je 1991. oko 80.000 katolika, a sada tek 6500.
Ukupno je oštećeno ili uništeno 98 posto crkava i kapela. Također je uništeno oko 33 posto drugih crkvenih zgrada, samostana i župnih pastoralnih centara. Dio crkvene nepokretne i pokretno imovine nasilno je otet i još uvijek nije vraćen Biskupiji.
_________________ Serbian are nationalists. It is impossible to argue with Serbians because they are without understanding. Since they respect only force, the same method should be used when dealing with them."
|
|
Vrh |
|
|
Mar-kan
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 01 lip 2010, 16:07 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 15:45 Postovi: 32472
|
Tulkas je napisao/la: Ukratko da se podsjetite svi vi kojima su oci uprte u srednju Bosnu, Posavinu ili Hercegovinu..
Oči trebaju biti uprte na sva stratišta.Pogotovo ljudi iz tih krajeva,koji znaju o tome,moraju svjedočiti na bilo koji način.
|
|
Vrh |
|
|
hercegovac1981
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 01 lip 2010, 16:11 |
|
Pridružen/a: 11 svi 2009, 14:06 Postovi: 1609 Lokacija: Zagreb-Čapljina
|
Jel ono u općini Prijedor bilo neko hrvatsko selo koje je navodno dalo dosta vojnika u vojsku RS?
_________________ ...Mostar, Stolac, Neum i Čapljina Hrvatska je stara djedovina, gdje su došli vječno će ostati to je zemlja gdje žive Hrvati...
|
|
Vrh |
|
|
Tulkas
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 01 lip 2010, 16:47 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 13:56 Postovi: 9915
|
Mar-kan je napisao/la: Tulkas je napisao/la: Ukratko da se podsjetite svi vi kojima su oci uprte u srednju Bosnu, Posavinu ili Hercegovinu..
Oči trebaju biti uprte na sva stratišta.Pogotovo ljudi iz tih krajeva,koji znaju o tome,moraju svjedočiti na bilo koji način. Ma to ja malo da smaknem trenje sa relacija Hercegovina Posavina.. Jel ono u općini Prijedor bilo neko hrvatsko selo koje je navodno dalo dosta vojnika u vojsku RS? Jel ono u općini Prijedor bilo neko hrvatsko selo koje je navodno dalo dosta vojnika u vojsku RS? Nema ni jedno selo koje je davalo vojnike u VRS, ali odredjen broj Hrvata je bio u VRS onako "dobrovoljno" s puskom u ledja.. Daleko od toga da nije bilo onih iz mjesanih brakova koji su se priklonili zeninoj strani..
_________________ Serbian are nationalists. It is impossible to argue with Serbians because they are without understanding. Since they respect only force, the same method should be used when dealing with them."
|
|
Vrh |
|
|
Crni bombarder
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 06 lip 2010, 22:21 |
|
Pridružen/a: 16 lip 2009, 14:37 Postovi: 884
|
To je taj cuveni Kozaracki (i Potkozarski) antifasizam!
Mit koji na nos treba nabijati hrvatskim levicarama svakog dana, iz dana u dan.
|
|
Vrh |
|
|
zrinki_frank
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 10 srp 2010, 19:05 |
|
Pridružen/a: 04 stu 2009, 15:05 Postovi: 462 Lokacija: Bihać
|
Evo uskoro se navršava 18 godina od ovog zločina u kojem je živote izgubilo 67 nevinih civila uglavnom starije životne dobi i niko ni riječi o ovome ! Sramota !
|
|
Vrh |
|
|
Bobovac
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 10 srp 2010, 20:02 |
|
Pridružen/a: 24 ruj 2009, 11:09 Postovi: 25624 Lokacija: Heartbreak Hotel
|
Da, biti će zanimljivo hoće li mediji uopće popratiti ovo... još 2 tjedna... Ustvari, koji mediji? Pardon, zaboravio sam da mi praktički nemamo medija.
_________________ "Uzalud vam sav tisak i sve radio postaje, našim srcima nikad nećete ovladati", nadbiskup Alojzije Stepinac, Zagreb, 1942.
|
|
Vrh |
|
|
zomby
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 10 srp 2010, 20:52 |
|
Pridružen/a: 13 ožu 2010, 17:39 Postovi: 2974
|
U BIH su samo Muslimani zrtve, pa kada se kojim slucajem neko od tog kadara zadesi na optuzenickoj klupi ili se pone suskati, operativci u Haskom sudu bezglavo traze sve moguce spise da se to potisne iz mediskog prostora. Cak i osljednji dogadaji vezani za sredisnjiu bosnu, gdje se napokon poklonise zrtvama obje strane i vjerski vekodostojnici ... tragikomicno je i pored svih prikupljenih dokoza, enormno mali broj je pravomocno osuden, a izmedu redova se to moze zorno uvidjeti procivsi knjigu "haska formula".
Povjesnicari nemaju niti volje niti snage da se ocituju i dadnu dokumentirane cinjenice, sto se tice zrtava i odgovornih. Na prostorima, nesretne BiH stabilnosti nema sve dok se ove stvari ne privedu kraju!
|
|
Vrh |
|
|
Ministry of Sound
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 11 srp 2010, 09:21 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 09:25 Postovi: 43752 Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
|
Volio bih da griješim ali mislim da neće biti obilježavanja obljetnice jer su nedavno ovdje bili naši i "njihovi" prilikom posjete Josipovića.
_________________ sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
|
|
Vrh |
|
|
autor
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 11 srp 2010, 16:04 |
|
Pridružen/a: 28 ožu 2010, 00:01 Postovi: 7
|
Ministry of Sound je napisao/la: Volio bih da griješim ali mislim da neće biti obilježavanja obljetnice jer su nedavno ovdje bili naši i "njihovi" prilikom posjete Josipovića. Svake godine, tako i ove 25.07. u Brisevu se obiljezi godisnjica stradanja Hrvatskog stanovnistva. Istog dana Muslimani i Hrvati u Prijedoru zajedno organizuju posljednji ispracaj posmrtnih ostatake eksumiranih i insetifikovanih zrtava ubijebih u proteklom ratu.
|
|
Vrh |
|
|
Ministry of Sound
|
Naslov: Re: Briševo (općina Prijedor) - 24-25.07.1992 - "genocidom do istrebljenja" Postano: 11 srp 2010, 16:05 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 09:25 Postovi: 43752 Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
|
Mislio sam na obljetnicu kao događaj koji će biti medijski popraćen i gdje će doći vjerske i političke glavešine.
_________________ sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
|
|
Vrh |
|
|
Online |
Trenutno korisnika/ca: / i 4 gostiju. |
|
Ne možeš započinjati nove teme. Ne možeš odgovarati na postove. Ne možeš uređivati svoje postove. Ne možeš izbrisati svoje postove. Ne možeš postati privitke.
|
|
|