Predsjedništvo SFRJ je prijedlog prihvatilo i 1987. je donijelo neustavnu odluku s kojom su u ratnu republički i pokrajinski štabovi TO podređeni zapovjedništvima vojišta, a postrojbe TO-a zapovjedništvima korpusa. S ovim su rješenjem republički i pokrajinski štabovi TO u ratu postali suvišni, a prevladao je ionako opći trend u JNA da se TO smanji, a brigade uključe u JNA, što je vodilo potpunom gašenju TO.

(Davor Marijan, Od konflikta do rata)

Izniman prilog krvavom raspadu Jugoslavije dala je i Jugoslavenska narodna armija (JNA). Premda je bila zajednička sila svih građana Jugoslavije, stala je na stranu Srbije i podržala njezin velikodržavni projekt. JNA je u drugoj polovini 1980-ih, pod izgovorom modernizacije sustava zapovijedanja, reorganizirala Oružane snage Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (OS SFRJ). Suština reorganizacije bila je uklanjanje republike iz nadzora nad Teritorijalnom obranom (TO) i stavljanje iste pod zapovijedanje JNA. U reorganizaciji 1987.–1988. ukinute su armije i osnovane vojne oblasti.

(Davor Marijan, Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine)

Sredinom osamdesetih potaknut je novi preustroj JNA po planu “Jedinstvo”. Na razini kopnene vojske
ukinute su do tadašnje armije, kojih je bilo šest, i jedan samostalni korpus, čija su područja s iznimkom Hrvatske
i Srbije, bila priblično istovjetna republičkim i zamijenjena s vojištima, odnosno vojnim oblastima korpusnog sastava.
Prelasku na taj plan prethodila su dugotrajna uvjeravanja raznih saveznih organa od vojnog vrha da stvaranje
zapovjedništava vojiπta, pod koje se spajaju dvije ili tri republike, ne uzima prava i obveze republika i pokrajina u
obrani zemlje te da se stvara mogućnost JNA za centralizaciju poslova u ratu i miru. Prijedlog je prošao iako je to
pitanje ponovno pokretano, a političko vodstvo Slovenije na početku 1988. tražilo je i reviziju odluke, jer je
pravovremeno shvatilo da se JNA bez obzira na sva uvjeravanja doista kreće prema unitarizmu.

Odlukom Predsjedništva SFRJ republički i pokrajinski štabovi TO su u ratu podređeni zapovjedništvima vojišta, a
postrojbe TO zapovjedništvima korpusa. Stajalište predstavnika JNA o tom pitanju bilo je da je tako “izbjegnuta
dvojnost u strategijskom, operativnom i taktičkom komandovanju”.

(Davor Marijan, JNA u agresiji na Hrvatsku)

Kako bi sprovela politiku za koju je pretpostavljala da će, u skladu s njenom strategijom, „odbraniti Jugoslaviju“, komanda JNA je morala da ignoriše savezne institucije i ustavne procedure koje su joj stajale na putu, i to bez obzira na zakonske posledice. Kadijević kaže da je politika JNA bila sledeća: “Djelujući kroz državne institucije - Predsjedništvo SFRJ, Skupštinu SFRJ i SIV - ne dozvoliti miješanje tih institucija u poslove vojske mimo ustavom i zakonima utvrđenih nadležnosti”. Kadijević tvrdi da je bilo mnogo takvih pokušaja uplitanja, “naročito kod SIV-a”.

...

Mamula smatra da je Kadijevićevo opredeljenje za Miloševića značilo izdaju JNA: “JNA nije trebalo nikog zadrzavati, niti tjerati iz Jugoslavije. Njena ustavna uloga je bila vrlo jasna - da odbrani teritorijalni integritet i ustavni poredak zemlje dok se jugoslavenski narodi drugačije ne dogovore. Nije moglo biti govora o tome, da Milošević ili netko drugi pomoću JNA prekraja Jugoslaviju i stvara novu državnu konstrukciju, kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi. A prihvaćeno je upravo to”.

Mamula ovako objašnjava zašto je Kadijević napustio jugoslovensku opciju i opredelio se za velikosrpsku:
“Ali, kako nesigurni i preplašeni, po pravilu traže da se sklone pod skut jačeg, a jačim se činio Milošević i probuđeni srpski nacionalizam, Kadijević se odlučio. Po svim procjenama, to se dogodilo 1989. Sav kasiniji otpor generala Kadijevića i generala Adžića posebno, o čemu iscrpno piše Borisav Jović, same je križni put od kalvarije do raspeća”.

U sastavu oficirskog kadra JNA je bilo ubedljivo najviše Srba, i to posebno nakon osamdesetih. U godini kad se Milošević dokopao vlasti u SKS, 1987, 60 odsto oficirskog kadra činili su Srbi, piše Mamula.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

U veljači 1990. vojni je vrh predvidio raspad Varšavskog ugovora. U 5. vojnoj oblasti 19. je travnja odlučeno da se do 30. lipnja 1990. razradi varijanta moguće uporabe snaga 5. vojne oblasti.

(Davor Marijan, Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine)

V. Kadijević održao 13. ožujka 1990. pred krugom najviših dužnosnika JNA, tada možemo zaključiti da je obrazloženje iz veljače iste godine umotano i prilično iskrivljeno spram stvarnih razloga. V. Kadijević je, naime, tada bez ikakva uvijanja priznao da ne postoji mogućnost strategijskog iznenađenja iz vanjskog okruženja. A time je prestala i potreba za mobilizacijskim rasporedom snaga koje su trebale odgovoriti na takav vid ili tip agresije:

Zbog toga ćemo mi moći bez bojazni ugrožavanja odbrambene sposobnosti zemlje, za ovaj radikalni cilj da izvršimo ove promene o kojima je Adžić govorio i da one budu u mirnodopskom ešalonu primjerene prije svega potrebama odbrane zemlje. Adžićev govor nije mi, inače, bio dostupan, a u transkriptu Kadijevića govora slijede tri točke, što znači da je govor kraćen. No, ne treba sumnjati da je među promjenama bila i naredba Generalštaba oružanih snaga od 15. ožujka 1990. da pri provedbi zadaća iz plana Jedinstvo-2 i 3 prioritet bude na preustroju postrojba u "osetljivim regionima."

(Davor Marijan, Od konflikta do rata)

17. travnja 1990. godine, Veljko Kadijević je i usmeno naredio zapovjednicima vojnih oblasti te zapovjednicima TO republika i pokrajina da “odmah zajednički izvrše procenu svakog objekta na celoj teritoriji Jugoslavije i da u svakom konkretnom slučaju, gde naoružanje i municija nisu potpuno obezbeđeni, preduzmu mere za njihovo sigurno čuvanje u skladu sa postojećim propisima.”

Završni čin bila je spomenuta naredba načelnika Generalštaba od 15. svibnja na temelju koje je JNA počela akciju razoružanja TO. A kako je značajan dio oružja i opreme JNA već ranije čuvala u svojim skladištima, naredbu je bilo lako provesti. Naime, približno 54 posto naoružanja TO u SFRJ čuvalo se u 785 skladišta i objekata JNA, dok je 46 posto bilo smješteno u 1380 objekata izvan kontrole JNA.

(Davor Marijan, Od konflikta do rata)

Pobjeda Hrvatske demokratske zajednice (dalje HDZ) na prvim slobodnim izborima u travnju 1990. u Hrvatskoj, bio je znak za miješanja savezne oružane sile u hrvatski put prema suverenosti. Samo nekoliko
dana prije nego što je HDZ preuzeo vlast u Hrvatskoj, JNA je 23. svibnja 1990. oduzela oružje Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske i pohranila ga u svoja skladišta.

(Davor Marijan, JNA u agresiji na Hrvatsku)

Kadijević potvrđuje da je podržao ovu politiku, tvrdeći u svojim memoarima, kako je strategija JNA protiv onoga što naziva „unutrašnjom agresijom“, prolazila kroz sukcesivne faze.

“Prva faza - do pobjede desnih nacionalističko separatističkih snaga na višestranačkim izborima u Sloveniji i Hrvatskoj. Tom stanju odgovorala je ideja o upotrebi oružanih snaga, bazirana na zadatku očuvanja teritorijanog integriteta zemlje u cijelini i stvaranja uslova za njen demokratski preobražaj.

Druga faza nastaje nakon pobede nacionalsecionističkih snaga u Sloveniji i Hrvatskoj, i poteza međunarodne zajednice koji su podržavali njihovo otcjepljenje i izlazak iz Jugoslavije. S početkom tog stanja, modifikuje se zadaća oružanih snaga na unutrašnjem planu u pravcu stvaranje uslova za miran rasplet jugoslovenske krize, uključujući i miran izlazak iz jugoslovenske države onih jugoslovenskih naroda koji to svojom voljom žele. [kurziv autora]”

Kadijević piše da je do promene ciljeva JNA došlo u aprilu 1990. Kadijević je, kao savezni sekretar za narodnu odbranu 3. aprila predložio usvajanje niza mera za ponovno uspostavljanje autoriteta saveznog vrha, što je Ante Marković, savezni premijer, odbacio.

“Po mojoj ocjeni to je bila posljednja prilika da se pokuša sačuvati Jugoslavija u postojećim granicama”, piše Kadijević; “Kad je i taj pokušaj propao, Vrhovna komanda modifikuje zadaću JNA tako da ona u novim uslovima glasi:

1)odbraniti pravo naroda koji žele da žive u zajedničkoj državi Jugoslaviji;

2) pokušati omogućiti miran razlaz sa onim jugoslovenskim narodima koji više ne žele da žive u Jugoslaviji”.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

Prva zajednička vojna akcija Srbije i JNA van Srbije izvedena je 17. maja 1990, kada Jović beleži: “Preduzimamo mere da se u Sloveniji i Hrvatskoj oduzme oružje iz civilnih magacina TO i da se prenese u vojne magacine. Nećemo dozvoliti da oružje Teritorijalne odbrane zloupotrebe u eventualnim sukobima ili za nasilno otcepljenje. Praktično smo ih razoružali. Formalno, ovo je uradio načelnik Generalštaba, ali faktički po našem nalogu. Slovenci i Hrvati su oštro reagovali, ali nemaju kud”. Ovaj je potez bio neustavan i izvela su ga rukovodstva Srbije i JNA, koja su aktivno radila na potkopavanju Ustava SFRJ iz 1974, a koji je, prema njihovom mišljenju, bio krivac za tekuću krizu. Kadijević piše: “Jedna od najznačajnijih mjera paralisanja pogubnog ustavnog koncepta o oružanim snagama bila je odluka o oduzimanju oružja teritorijalnoj odbrani i njegovo stavljanje pod kontrolu JNA. Protiv te odluke su se mnogi pobunili osobito Slovenci”[podvukao Kadijević].

Po svemu sudeći, razoružavanje TO u Sloveniji i Hrvatskoj bilo je u sklopu priprema za planirani napad JNA na obe republike. Kadijević kaže:

“Teritorijalnu odbranu maksimalno paralisati u onim djelovima zemlje gdje bi ona mogla posluziti kao baza za stvaranje vojske secesionistickih republika, odnosno secesionističkih snaga. U tom cilju je sva teritorijalna odbrana razoružana prije nego što su počeli oružani sukobi u Jugoslaviji. Pored toga, preko dijela starešina u Teritorijalnoj odbrani, nastojali smo istu maksimalno držati van kontrole secesionističkih političkih rukovodstava. U tome smo djelimično uspjevali, svugdje više nego u Sloveniji. Naravno, da smo teritorijalnu odbranu srpskih dijelova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini upotrebili u dejstvima zajedno sa JNA” [podvukao autor].

...

Najvišem kadru JNA, koji je bio opredeljen za jedinstvenu Jugoslaviju pod komunističkom vlašću, nije baš bilo lako da proguta radikalne korake koje je srpsko rukovodstvo preduzela da preseče Gordijev čvor unutrašnjih odnosa i preuredi ih u skladu sa interesima Srbije. Jović beleži 7. juna 1990: “Veljko Kadijević je zbunjen i razočaran odlukom rukovodstva Srbije da formira Socijalističku partiju. Smatra da je to definitivan raspad Jugoslavije, da su Amerikanci postigli svoj cilj i u Srbiji, da su skinuli SKJ s istorijske scene”. Jović je smatrao Kadijevićevu politiku slabom, anahronom i slepom za promene. Nakon razgovora s Kadijevićem 4. jula 1990, zapisuje da “Veljko i ne pominje naš dogovor od 27. o.m. o isterivanju Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije”, sugerišući time da on (Jović) sumnja u Kadijevićevo opredeljenje za taj projekat.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

Predsjednik Predsjedništva SFRJ Borislav Jović upoznat je s promjenama 8. lipnja 1990. godine. V. Kadijević ga je, naime, informirao “da su doneli odluku o formiranju posebnih motorizovanih korpusa u regionima Zagreba, Knina, Banjaluke i Hercegovine, koji ce biti sposobni, po potrebi, da budu u funkciji kao na Kosovu.” No, B. Jović nije potpuno razumio V. Kadijevića, jer se, uz ustroj novoga Zagrebačkog korpusa, ostatak mjera odnosio na preklasifikaciju postrojbi u Sarajevskom, Banjalučkom i Kninskome korpusu. Ipak, njegovo priznanje o promjenama osnova je za shvaćanje kako je zadaća Zagrebačkog korpusa, osnovanog zbog pacifikacije šireg područja Zagreba, slična ili ista ranijoj zadaci Prištinskog korpusa, a na temelju uspješnog djelovanja tog korpusa JNA na Kosovu u 80-im godinama 20. stoljeća. S Jovićevim priznanjem svaka rasprava o neutralnim namjerama JNA predstavlja gubljenje vremena.

(Davor Marijan, Od konflikta do rata)

Antikomunističke, nacionalističke partije koje su se zalagale za nezavisnost svojih republika i sa kojima srpski režim nije želeo da koegzistira pobedile su na izborima u Sloveniji i Hrvatskoj tokom aprila-maja 1990. Jović piše kako je 27. juna razgovarao s Kadijevićem o tome kako u novonastalim okolnostima tretirati Sloveniju i Hrvatsku.
Prema Joviću, Milošević se narednog dana, 28. juna 1990. saglasio sa ovakvom politikom:

“Razgovor sa Slobodanom Miloševićem o stanju u zemlji i u Srbiji. On se slaže sa idejom o ‘izbacivanju’ Slovenije i Hrvatske, ali me pita da li vojska hoće da izvrši takvo naređenje ? Kažem mu da ona mora da izvrši naređenje i da ne sumnjam u to nego mi je problem šta je sa Srbima u Hrvatsko i kako obezbediti većinu u Predsedništvu SFRJ za takvu odluku.

Sloba je za dve ideje: prvo, da se ‘odsecanje’ Hrvatske izvrši tako što će ličko-banijske i kordunaške opštine, koje su stvorile zajednicu, ostati sa naše strane, s tim da se tu kasnije narod referendumom izjasni da li hoće da ostane ili izađe, i, drugo, da se članovi Predsedništva SFRJ iz Slovenije i Hrvatske isključe iz glasanja o odluci, jer oni ne predstavljaju onaj deo Jugoslavije koji tu odluku donosi.

Ako Bosanac bude za, onda imamo dvotrećinsku većinu. Sloba apeluje da tu oduku donesemo najkasnije za nedelju dana, ako želimo da spasemo državu. Bez Hrvatske i Slovenije Jugoslavia će imati oko 17 miliona stanovnika, a to je za evropske prilike dovoljno”.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

Pobuna hrvatskih Srba u ljeto 1990. otvorila je krizu u Republici Hrvatskoj. Policijska postaja Knin 3. srpnja 1990. odbila je poslušnost Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske. U okolici Knina 17. kolovoza zapriječili su prometnice naoružani civili srpske nacionalnosti. Pokušaj specijalne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske da intervencijom u Kninu pobunu uguši u njezinom začetku spriječila je JNA, koja se odmah prvog dana izlaska naoružanih lokalnih Srba na cestu stavila na njihovu stranu.

(Davor Marijan, JNA u agresiji na Hrvatsku)

Jović i Kadijević su 4. jula 1990, razmatrali mogućnost da JNA „odbrani integritet zemlje“, sa, ili bez saglasnosti Predsedništva. Jović piše kako mu je Kadijević rekao:

“Vojska će učiniti sve da spreči neustavna ponašanja, koliko god je moguće legalno, a ako Predsedništvo ne može takvu odluku da obezbedi, onda se moraju tražiti i druge opcije. Oko toga se moramo dogovoriti. O tome imaju razrađen plan za Kosovo, Sloveniju i Hrvatsku. Pravi se plan i za upotrebu vojske za celu zemlju, za nekoliko dana biće gotov, mada u ostalom delu zemlje nece biti potrebno, izuzev ako bi uveli vanredno stanje u celoj zemlji.

Pitam ga koje su to ‘druge opcije’ ? Odgovara mi, ‘ako Predsedništvo ne bude u stanju da vrši svoju funkciju i da donese odluku o odbrani integriteta zemlje, vojska bi izvršila naređenje i grupe članova Predsedništva, iako nisu kvalifikovana većina”. [kurziv autora]

Sudeći po ovome, Kadijević je bio rešen da transformiše JNA, od istinski jugoslovenske armije pod komandom osmočlanog saveznog predsedništva u armiju koja će biti pod komadom „jedne grupe članova Predsedništva“, to jest članova iz Srbije i Crne Gore. To još uvek nije značilo da je JNA definitivno stala iza velikosrpskog projekta, ali jeste, da je počela sebe da vidi kao političkog saveznika srpskog rukovodstva, a nesrpska i necrnogorska republička rukovodstva kao svoje neprijatelje.
...

Tokom krize nastale pokušajima hrvatskog rukovodstva da stvori nezavisne republičke oružane snage, srpsko rukovodstvo i JNA su sarađivali na način koji je prevazilazio nadležnost drugih državnih organa na saveznom nivou. Kadijević se 23. novembra 1990, konsultovao sa Jovićem o planu da se uhapsi general Špegelj, hrvatski ministar odbrane, i hteo da čuje njegovo mišljenje o tome treba li prethodno o tome obavestiti hrvatsku vladu i jugoslovenskog predsednika vlade Antu Markovića.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

Borisav Jović, član Predsjedništva SFRJ iz Srbije i od svibnja 1990. do svibnja 1991. predsjednik tog kolektivnog tijela, u svojim dnevničkim zabilješkama svjedoči da ga je do kraja 1990. general Kadijević nekoliko puta izvijestio da je JNA spremna za djelovanje ili priprema planove. Nakon prvog kruga izbora u Hrvatskoj Kadijević je 26. travnja rekao Joviću da su u JNA razrađene "sve moguće varijante njene aktivnosti i upotrebe. Planovi su pripremljeni"

Potom je 4. srpnja uvjeravao Jovića da bi JNA, ako to bude nužno, prihvatila naredbu i skupine članova Predsjedništva "iako nisu kvalifikovana većina" to jest ako ih je manje od pet. Nekoliko dana poslije, 13. srpnja 1990., Kadijević je obavijestio Jovića "da je definitivno napravljen plan upotrebe vojske za slučaj da PSFRJ donese odluku o vanrednim prilikama". U ljetovalištu Kupari kod Dubrovnika Kadijević je Joviću 6. kolovoza ponovio da je JNA "pripremila sve predloge prema dogovoru", no da je najveći problem što nemaju većinu u Predsjedništvu.

Mjesec dana poslije, 6. rujna 1990., Jović je zabilježio da mu je Kadijević rekao da je JNA "ažurirala sve planove odbrane za slučaj svoje akcije, uključujući i varijantu intervencije snaga NATO pakta. Vojska je u celini spremna, mada ima pojedinaca kojima se pomutio mozak".

Kadijević je 3. listopada Jovića upoznao s tim "da treba maknuti sto ljudi i sve će biti u redu. Vojska za slučaj potrebe, sprema takve planove. Kaže da će ih meni pokazati". S Kadijevićem i njegovim bliskim suradnicima Jović se sastao 22. listopada. Zabilježio je da razmatraju "koncept mogućeg rešenja krize vojnom akcijom, ako drugog izlaza ne bude bilo. Nadajmo se da do toga neće doći, ali planovi moraju postojati".

(Davor Marijan, Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine)

Babićeva samoproglašena vlada objavila je osnutak «Srpske autonomne oblasti Krajina» (SAO Krajina) 21. prosinca 1990, dok je 1. travnja 1991. vlada «SAO Krajine» objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Srbiji. Također, lokalni vođe srpskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj (u zapadnoj i u istočnoj Slavoniji, te Baranji), koje su postupno postale područja izvan hrvatske jurisdikcije, objavili su da se one priključuju «SAO Krajini». (Wikipedija)

Kadijević 25. januara 1991, upoznaje Jovića sa svojim planom za rešavanje krize. Kadijević je smatrao da su “Srbija, Crna Gora, Armija i srpske partije u BiH i Hrvatskoj za Jugoslaviju; Slovenija i Hrvatska su protiv Jugoslavije; Makedonija i BiH se kolebaju, politički su sklonije konceptu Slovenije i Hrvatske, ali im to ne garantuje opstanak ni budućnost”. Nakon toga, Jović beleži:

“Osnovna zamisao vojske sastoji se u tome da se čvrsto osloni na snage koje su za Jugoslaviju u svim delovima zemlje i da se kombinovanim političkim i vojnim merama sruši vlast najpre u Hrvatskoj, a potom u Sloveniji. Za te aktivnosti treba iskoristiti sferu odbrane gde su oni počinili teška krivična dela. U koleblivim republikama (Makedonija i BiH) kombinovanim političkim merama - demonstracijama i pobunama - treba srušiti rukovodstva, ili ih preokrenuti u drugom pravcu. Ove aktivnosti valja kombinovai i s nekim vojnim aktivnostima.

Celu akciju treba da vode oni članovi Prededništva SFRJ koji se opredele za ovaj kurs, s osloncem na vojsku. Sve savezne institucije koje prihvataju ovaj kurs bice uključene u akciju, a ostale će biti srušene s vlasti… Organizovati masovne mitinge u Hrvatskoj protiv HDZ, Bosnu i Hercegovinu dići na noge ‘Za Jugoslaviju’, a u Makedoniji ići na koncept mitinga za rušenje probugarskog rukovodstva. Ići na masovne mitinge podrške u Srbiji i Crnoj Gori. Zabraniti okupljanje na Kosovu”.

Iz ovoga se vidi da je JNA svojim legitimnim komandantom smatrala samo članove Predsedništva koji su podržavali njen kurs (tj. članove iz Srbije i Crne Gore), dok je njena podrška saveznim institucijama bila uslovljena njihovim prihvatanjem njenog programa za Jugoslaviju. Srpsko rukovodstvo je moglo da se osloni na tu selektivnost i računa na upotrebu JNA protiv svojih neprijatelja. I tako, kad je Jović 28. februara predstavio plan JNA Miloševiću, ovaj je konstatovao, kako članovi Predsedništva SFRJ iz Srbije i Crne Gore mogu da preuzmu ulogu vrhovnog komandanta JNA, bez obzira imaju li ili nemaju većinu glasova u Predsedništvu:

“Na pitanje šta da radimo, ako nemamo većinu u Predsedništvu za odluke koje su potrebne, on misli da odlučujemo sa onoliko članova koliko ih je ‘za’ i da će vojska ‘poslušati’. Smatra da je logično da ‘uklonimo’ svakog ko će se suprotstaviti takvoj akciji Predsedništva”.

Kadijević je, sudeći po svemu, bio najodgovorniji u vojsci za njenu transformaciju iz jugoslovenske u velikosrpsku armiju. Dizdarević piše: “Nesporno je - i to treba ponovo naglasiti - da je Veljko Kadijević odigrao ključnu ulogu u izdaji Armije i njenom stavljanju u službu oružanog ostvarivanja velikosrpskih pretenzija”.
...

Na Jovićev zahtev Kadijević je 25. januara izašao pred Predsedništvo SFRJ sa predlogom da se JNA ovlasti da razoruža hrvatske oružane snage. Vojska je istovremeno podignuta na visok stepen pripravnosti. Međutim, sa tri glasa protiv, Drnovšekov, Mesićev i Bogičevićev, i četiri za, Predsedništvo je odbacilo Kadijevićev predlog, uskraćujući time članovima iz Crne Gore i Srbije većinu od pet potrebnih glasova.

Nakon te blokade Televizija Beograd je prikazala film koga je napravio KOS, na kome se vidi kako ministar odbrane Hrvatske Špegelj govori o pripremama za rat protiv JNA. Milošević je kao predsednik Srbije koji je de facto imao kontrolu nad TV Beograd tempirao prikazivanje filma upravo u vreme sednice Predsedništva SFRJ da bi ojačao Kadijevićevu poziciju. Kadijevićev predlog uprkos svemu nije prihvaćen većinom glasova Predsedništva.

Jović i Milošević su, međutim, i dalje bili uvereni da će pomoću JNA ostvariti svoje ciljeve. Jović piše da mu je Milošević 26. januara 1991. rekao da, kad vojska „pokrije“ srpske teritorije u Hrvatskoj više neće biti razloga za bojazan oko ishoda jugoslovenske krize.

Sa svoje strane Jović je smatrao:
“Najbolje bi sada bilo da pomoću sile kojom raspolažemo (armija) i pomoću demokratije koju želimo da nametnemo (izjašnjavanje naroda) obezbedimo i miran put izlaska iz krize i povoljna rešenja za srpski narod, a i za sve ostale ako bi to bilo moguće… Rat neka nametnu Hrvati, ako im je do toga stalo, a vidi se da jeste. Mi se onda moramo braniti, moramo braniti srpski narod, koji ne zeli da silom izađe iz Jugoslavije.”

...
Ma da su rukovodstva i Srbije i JNA bila spremna da pređu preko međusobnih razlika u interesu saveza, te su razlike ipak podrazumevale različite strategije. Srpska je bila da se naoruža i mobiliše srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i uspostavi država srpska Krajina. Strategija JNA je bila da se povuče iz hrvatskih krajeva koje srpsko rukovodstvo nije bilo zainteresovano da anektira i brani „nove granica“ između skraćene Hrvatske i krnje Jugoslavije ili „Velike Srbije“.

Osim toga, JNA je pre bila za napad na hrvatsku vladu u nadi da može da zadrži celu Hrvasku (kao i Sloveniju) u Jugoslaviji. To je podrazumevalo ostanak garnizona JNA duboko u hrvatskoj teritoriji iz izbegavanje otvorenih saveza sa srpskim krajiškim pobunjenicima. Jović zapisuje 25. januara:

“Srbi iz Hrvatske preko Slobodana vrše pritisak da ih vojska zaštiti. Slobodan ga prenosi na mene. Veljko uporno odbija sa obrazloženjem da postoji opasnost da vojska dobije epitet ‘srpska’ i da on to neće dozvoliti”.

Četiri dana kasnije Jović komentariše kako Kadijević još nije „progutao“ plan odbrane srpske teritorije u Hrvatskoj. Još uvek veruje da može da obrani Jugoslaviju, kaže. Razlike u stavovima su još jednom došle do izražaja 28. februara kad je Jović Miloševiću izložio plan dejstva JNA u Hrvatskoj i Sloveniji. Milošević se složio sa svim, ali je smatrao da ne treba dirati Sloveniju. “Samo Hrvatsku treba tretirati”.

...
Najkasnije do februara 1991, komandanti JNA su već bili na strani srpskog rukovodstva u odbrani srpskih pobunjenika u Hrvatskoj. Kadijević je, kako beleži Jović, kad su se sastali 25. februara 1991, insistirao da bi trebalo “u Hrvatskoj institucionalno i politički jačati Srpsku krajinu i podržavati njeno otcepljenje od Hrvatske (ne javno nego faktički)”. Drugim rečima, Kadijević je takozvanu SDS paradržavu Krajinu smatrao delom svoje strategije protiv Hrvatske.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

28. veljače 1991. Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće Srpske Autonomne Oblasti Krajine donijeli Rezoluciju o razdruživanju Republike Hrvatske i Srpske Autonomne Oblasti Krajine. (Wikipedija)

Napeto stanje u Hrvatskoj zaoštreno je 1. ožujka 1991. napadom pobunjenih Srba na Policijsku postaju u Pakracu i razoružavanjem policajaca hrvatske nacionalnosti. Intervencijom specijalne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, pobuna je dan kasnije slomljena. Bez zasjedanja Predsjedništva SFRJ, predsjednik Predsjedništva Borislav Jović dao je nalog da se JNA angažira.

(Davor Marijan, JNA u agresiji na Hrvatsku)

Snagu saveza demontrirala su dva odvojena incidenta početkom marta 1991. Milorad Vučelić, jedan od Miloševićevih ključnih propagandista, objavio je tada da bi „bilo najbolje“ da “snage Jugoslovenske narodne armije sazposednu etničke prostore ugroženog srpskog naroda, tačnije, da zaposednu granicu sadašnje Srpske autonomne oblasti Krajine i da garantuju sva ljudska i građanska prava srpskom narodu i građanima koji žive na ovoj teritoriji”. A, dva dana ranije, 6. marta, Jović je naredio JNA da interveniše u Hrvatskoj u odbrani srpskih pobunjenika:

“Ovih dana smo previše bili zauzeti Pakracem i drugim događajima u Hrvatskoj. Naredio sam upotrebu vojske bez zasedanja Predsedništva, jer je bila nedelja. Članovi Predsedništva nisu bili u Beogradu. Malo su gunđali Janez i Vasil, ali je ipak odluka potvrđena.”

Kao i protiv Hrvata, tako i domaćih oponenata srpsko rukovodstvo je znalo da može da računa na JNA, pa je tako 9. marta Jović naredio vojsci da interveniše protiv opozicionih demonstranata u Belgradu. “Konsultujem telefonom članove Predsedništva koje sam mogao dobiti (sve izuzev Mesića i Drnovšeka). Dajem Veljku nalog da izvede vojsku na ulice i da zaposedne prostor ispred svih ugroženih državnih institucija”.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

Sve do marta 1991, savez rukovostava Srbije i JNA bio je u izvesnom smislu savez ravnopravnih, jer su se partneri međusobno konsultovali i koordinisali svoje aktivnosti zadržavajući svako svoje političke stavove. Kriza koja je izbila u marta 1991, bila je „vrhunac“ tog saveza, nakon čega je JNA ubrzano bivala sve manje i manje u stanju da razmišlja i deluje samostalno, a sve više i više podređena srpskom rukovodstvu.

Svi članovi Predsedništva SFRJ, osim Drnovšeka, Kadijević, Adžić i nekolicina drugih visokih oficira JNA, uključujući zagovornika SPS Vuka Obradovića, učestvovali su na sednici Vrhovne komande JNA 12. marta. Na sednici je Kadijević predstavio Predsedništvu plan JNA za rešenje jugoslovenske krize.

Glavne tačke su bile:

1) uvođenje vanrednog stanja na čitavoj teritoriji Jugoslavije i suspenzija svih zakona u nesaglasju sa saveznim zakonima;
2) podizanje borbene gotovosti JNA;
3) razoružavanje i raspuštanje ilegalnih vojnih struktura;
4) održavanje referenduma u republikama čiji su se lideri opredelili za secesiju, na kojima će svaki narod imati priliku da neposredno i slobodno izrazi svoju volju, bez diktata i nadglasavanja; i
5) usvajanje novog ustava, osnivanje novih institucija vlasti i održavanje višestranačkih izbora.

Na osnovu tačke 4. vidi se da se JNA složila sa stavom Srbije da Sloveniji i Hrvatskoj treba dozvoliti da napuste Jugoslaviju, ali i „srpskom narodu“ u Hrvatskoj da ostane; drugim rečima, da je JNA odustala od svoje beskompromisne podrške jedinstvenoj Jugoslaviji i stala iza velikosrpske države. Istovremeno, kaže Kolšek, Kadijević je s Miloševićem i Jovićem koordinisao plan za vojni udar koji je držan u tajnosti od drugih visokih oficira JNA:

“U komandama i jedinicama 5. VO nismo znali da su predložene mere štaba VK od 12. marta predstavljale pokriće za vojni udar. Razne kombinacije i planiranje vojnog udara vršene su u najužem krugu vojnog vrha. Takve informacije imali su samo dr Borisav Jović i Slobodan Milošević, što se kasnije vidi iz dnevnika dr Borisava Jovića.”

U diskusiji koja je usledila nakon Kadijevićevog izlaganja jedino su članovi Predsedništva iz Srbije i Vojvodine podržali uvođenje vanrednog stanja. Kadijević je stoga ublažio svoj plan, izostavljajući zahtev za uvođenjem vanrednog stanja, ali ni nakon toga nije obezbedio većinu glasova, jer su članovi Predsedništva iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije bili protiv. Indikativna za Kadijevićevu podređenost Srbiji, a ne Predsedništvu SFRJ, bila je činjenica da je od Jovića tražio dozvolu da otputuje u Moskvu na konsultacije sa sovjetskim kolegama. Jović beleži 13. marta: “Veljko mi je sinoć, posle sednice Predsedništva, zatražio saglasnost da preko noći ide u Moskvu na konsultacije s Jazovom”.

Vrativši se iste noći, Kadijević je pozvao Jovića i Miloševića na razgovor i tom prilikom, u prisustvu Adžića, izložio im svoj plan vojnog udara koji bi uključivao “smenjivanje Vlade i Predsedništva, bez diranja Skupštine, ali i bez dozvole za njeno sazivanje. Republičke vlasti i sve ostalo ne bi dirao ukoliko podržavaju udar. U protivnom skidaće i njih”.

...
Premda je bilo spremno da JNA da odrešene ruke u pogledu vojnog udara, srpsko je rukovodstvo poseglo i za pretnjom kako bi sprečilo Kadijevića i Adžića da se povuku: zapretili su stvaranjem posebne srpske vojske koja će zameniti JNA.

Jović je 15. marta obavestio članove Predsedništva SFRJ i Vrhovne komande:

“Srbija se oslonila na obećanja Predsedništva SFRJ i oružanih snaga da će zaštititi sve nacionalnosti, sve nacije i sve građane od opasnosti međunacionalnih sukoba, što s ovakvim našim, eventualnim, stavom ne bi bilo osigurano. Naša je procena da bi u ovoj situaciji moglo doći do masovnih zahteva za naoružanje srpskog naroda i do stvaranja srpske vojske radi samoodbrane i mi tome nećemo moći stati na put. Mi u Srbiji, kao rukovodstvo, u toj situaciji, ne bismo mogli da opstanemo, ukoliko bismo se tome suprotstavili, jer postoje vrlo jake snage koje rade na tome, a sa ovim stanjem dobijaju snažne argumente da se to i ostvari. Rukovodstvo Srbije ne može da stane na drugu stranu, nego na stranu svog naroda i mora obezbediti njegovu odbranu, ako Armija ne bude u stanju da ga brani”.

Objavljujući da Srbija više neće priznavati autoritet i odluke Predsedništva SFRJ, Milošević je 16. marta rekao javnosti preko Televizije Beograd da su pripreme za osnivanje posebnih srpskih vojnih snaga u toku.

„Od vlade Srbije sam zatražio da sprovede sve pripreme za formiranje dodatnih snaga čiji bi obim i moć garantovali zaštitu interesa Srbije i srpskog naroda. Verujem da, uprkos uslovima koji su stvoreni u Jugoslaviji, nema potrebe za uvođenjem vanrednih mera u Republici Srbiji. Rad svih institucija sistema i celokupan život u republici treba da se odvijaju normalno. Građani Srbije mogu biti sigurni da je Republika Srbija u stanju da obezbedi zaštitu svojih interesa i interesa svih svojih građana i celog srpskog naroda. Republika Srbija, građani Srbije i srpski narod odupreće se svakom činu rasparčavanja naše domovine“.

Tog dana Milošević je na sastanku sa opštinskim rukovodstvima Srbije rekao:

“Mi moramo obezbediti da imamo jedinstvo u Srbiji ako želimo da kao republika koja je najveća, koja je najbrojnija, diktiramo dalji tok događaja. To su pitanja granica, prema tome, suštinska državna pitanja. A granice, kao što znate, uvek diktiraju jaki, nikad ne diktiraju slabi. Prema tome, osnovno je da moramo biti jaki. A da bismo bili jaki, moramo biti jedinstveni na ovim našim nacionalnim interesima.”

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

Jović je Miloševiću sugerisao 21. marta 1991, kako “Jugoslavije može i bez Slovenije”. “Pri tome može i Jugoslavija bez Slovenije. Biće nam lakše. Lakše ćemo bez njih sa Hrvatima.“ sa čim se, piše Jović, Milošević složio.

Sudeći po Jovićevom dnevniku, on i Milošević su bar do kraja marta 1991, bili spremni da prihvate planove JNA za nametanje vojne vlasti Sloveniji i Hrvatskoj da bi se silom sačuvalo jedinstvo Jugoslavije.

Milošević kao predsednik Srbije i Kadijević kao savezni sekretar za narodnu odbranu su 23. marta imali zvanične razgovore kojom prilikom su javno potvrdili svoju opredeljenost za ponovnu centralizaciju jugoslovenske federacije, delovanje protiv „albanskog separtizma“ na Kosovu i „podršku razvoju Jugoslovenske narodne armije kao jedinstvenih, zajedničkih oružanih snaga svih naroda i narodnosti, radnih ljudi i građana SFRJ“.

Jović i Kadijević su se nezvanično sreli 26. aprila i složili da Predsedništvo SFRJ treba da usvoji rezoluciju o „nužnosti poštovanja Ustava SFRJ i saveznih zakona u celoj zemlji, uključujući Sloveniju i Hrvatsku, svih sredstvima, uključujući politička, ali i silu ako je potrebno“. Jović beleži: “Što se tiče cepanja Jugoslavije ja mu predlažem da predložimo hitno donošenje zakona o postupku za otcepljenje iz Jugoslavije, jer je to neizbežno nužno da bi se izbegao građanski rat. On se slaže”.

Ovo može značiti da je srpsko rukovodstvo istinski bilo spremno da prihvati jedinstvenu Jugoslaviju pod vojnim rukovodstvom kao prihvatljivu alternativu Velikoj Srbiji, ali će pre biti da se radilo samo o taktici kojom bi se osigurala akcija JNA protiv Hrvatske, kao uvod direktnih mera za uspostavljanje „Velike Srbije“.

...

Sredinom marta kriza je dosegla tačku u kojoj je JNA bila najbliža poziciji dominantnog partnera u odnosu na srpsko rukovodstvo. Jović beleži kako Kadijević nije pitao ni njega ni Miloševića hoće li podržati vojni udar: “Nije bilo nikakve konsultacije. Veljko nam je doslovno rekao u prisustvu generala Adžića: ‘Idemo na vojni udar’”.

Jović mu je odgovorio da će on podneti ostavku na mesto predsednika Predsedništva SFRJ kako bi obezbedio vojsci prostor za delovanje i da će razgovarati sa Nenadom Bućinom i Jugoslavom Kostićem [članovima Predseništva SFRJ iz Crne Gore i Vojvodine] tražeći da i oni tako postupe.

Kad je Predsedništvo (većinom od 5 naspram 3 glasa) odbacilo Kadijevićev plan, Jović je obelodanio svoju ostavku. Narednog dana to su isto učinili Kostić i Bućin, a Milošević je izjavio da Srbija neće više priznavati odluke Predsedništva SFRJ. Jović zapisuje: “Nije to bilo u funkciji razbijanja Jugoslavije, kao što mu je odmah pripisano i od strane srpske opozicije, nego u funkciji zaštite vojske od eventualne odluke ostatka Predsedništva da se raspusti vojni vrh i onemoguci u akciji”.

...

Dan nakon što je Milošević otkazao poslušnost Predsedništvu SFRJ, Kadijević je njega i Jovića pozvao na sastanak kome su takođe prisustvovali Adžić i zamenik sekretara za narodnu odbranu, admiral Stane Brovet. Na sastanku su tri najviša oficira JNA obavestila srpsko rukovodstvo da odustaju od plana vojnog udara smatrajući da bi to, bez ovlašćenja Predsedništva, izazvalo izuzetno negativne posledice. Svoje povlačenje su, kako to Jović kaže, objavili “dva dana posto sam podneo stavku da bih njima dao slobodan prostor da deluju i četiri dana otkako su nam saopštili da su se odlučili na vojni udar…”.

On smatra da, “nisu bili iskreni ni prema meni ni prema Slobodanu, a želili su da im mi budemo političko pokriće.” Zatim tvrdi da je uvek bio rezervisan prema vojnom udaru, jer “nikada nisam smatrao da je nama rešenje problema rušenje hrvatske i slovenačke vlasti i bio sam ubeđen da to ne vodi rešenju osnovnog problema - zaštiti prava srpskog naroda na samoopredeljenje”.99

Jović se obračunao sa Kadijevićem rekavši mu 22. marta da, “ocenjujem da je vojni vrh postupio prema meni (ali i prema Slobodanu) na način koji izaziva sumnju. Imam utisak da smo izmanipulisani. Veljko se skoro onesvestio od iznenađenja.”

...

U ishodu sukoba tri strane, [b]u martu 1991 – Srbije i Crne Gore s jedne, JNA s druge i ostalih republika sa treće – JNA je prestala da bude nezavisan faktor jugoslovenske krize i spala je na ulogu mlađeg partnera srpskog rukovodstva[/b]. Mamula je kasnije Kadijevićev, Brovetov i Adžićev neuspeh u pokušaju državnog udara, uprkos temeljnim pripremama pripisao njihovom prihvatanju politike srpskog rukovodstva.

“Vojno rukovodstvo JNA snosi odvgovornost što nije izvršilo državni udar. Umjesto toga, ona je dozvolilo da nacionalističke vođe i separatističko ponašanje dviju zapadnih republika gurnu JNA u ruke velikosrpskog nacionalizma, koji je Armiju beskrupulozno iskoristio u međunacionalnom ratu, i na kraju odbacio.”

Do kraja marta 1991, JNA je već bila opredeljena da se pretvori u srpsku vojsku, kako u smislu lojalnosti samo prema Srbiji, tako i borbe za „velikosrpske“ ciljeve umesto „jugoslovenskih“.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

16. svibnja 1991. Skupština SAO Krajine nakon referenduma od 12. svibnja na područjima pod svojom kontrolom, donijela Odluku o prisajedinjenju SAO Krajine Republici Srbiji i da ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugim koji žele da očuvaju Jugoslaviju. (Wikipedija)

Pitanje izbora Mesića za predsednika produbilo je raskol između rukovodstava Srbije i JNA, ukazujući na njihova različita gledanja na mogućnost očuvanja jedinstvene Jugoslavije. Jović beleži da su se 20. juna on i Milošević sastali sa crnogorskim predsednikom Momirom Bulatovićem i Brankom Kostićem i Jugoslavom Kostićem, predstavnicima Crne Gore, odnosno Vojvodine u Predsedništvu, da bi razgovarali o strategiji. Jović kaže:

“Istog dana (u novom sastavu) sastaćemo se s Kadijevićem i Adžićem i tražiti da nam daju precizan odgovor da li će rasporediti vojsku na novim (srpskim) granicama Jugoslavije, kako bi se sprečilo veće izginuće srpskog naroda i odbranile teritorije. Ako ne dobijemo sigurne garancije odbranu treba da organizujemo sami i dignemo ruke od armije”.

Na tom sastanku, 24. juna, razlike u gledištima su došle do punog izražaja. Jović kaže da je po Kadijevićevom mišljenju ‘“jedini razlog što je spoljni faktor okrenut protiv nas neizbor Mesića, pa to treba odmah, sutra ispravili i izabrati Mesića ! To bi nam omogućilio da vežemo za sebe Antu Markovića i stavimo SIV u funkciju borbe protiv secesionizma, a da u Predsedništvo SFRJ vratimo raspravu o budućnosti zemlje”.

Za razliku od njega, Jović je smatrao da, “Slovenija i Hrvatska su definitivno na putu otcepljenja. Iluzija je da ih možemo od toga odvratiti, a bila bi istorijska greška da to sebi postavljamo kao cilj.”

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

24. lipnja 1991. Premijer t.zv. SAO Krajine Milan Babić i Vojo Kuprešanin, predsjednik Vijeća općina Bosanske Krajine potpisali "sporazum o suradnji". U Bosanskom Grahovu usvojena Deklaracija o ujedinjenju Bosanske Krajine i SAO Krajine. (Wikipedija)

Dan neovisnosti u Republici Hrvatskoj je spomendan koji se obilježava 25. lipnja, u spomen na dan kada je Hrvatski sabor donio Odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Dan_neovisnosti_(Hrvatska)

Međutim, nakon što su 25. juna Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnost, Jović o sastanku sa Miloševićem i Kadijevićem 27. juna piše: “Veljko sada kaže da posle odluke Hrvatske o samostalnosti i suverenosti nema smisla Mesića birati za predsednika. Konacno je shvatio o čemu se radi”.

Razlike su i dalje bile očite i kad je tog dana JNA krenula u ofanzivu protiv Slovenije i pokušala da preuzme kontrolu nad njenim spoljašnjim granicama i ljubljanskim aerodromom. Jović piše: “Slobodan insistira nekoliko puta (ispravlja jučerašnju grešku) da vojska mora da brani buduće granice Jugoslavije: ‘Šta mi ima da branimo slovenačke granice, to je privremeno. Treba da branimo ono što će biti trajno’. On uporno pominje samo Sloveniju, možda iz taktičkih razloga prema vojsci koja je opijena jedinstvom Jugoslavije koga više nema, ali je nama jasno da se to odnosi i na Hrvatsku bez srpskih teritorija u njoj”[kurziv u originalu].

Ovo ukazuje na to da je na početku opšteg rata u bivšoj Jugoslaviji srpsko rukovodstvo bilo potpuno rešeno da se bori za nove srpske granice, dok se rukovodstvo JNA i dalje ustezalo da definitivno digne ruke od jugoslovenskog jedinstva u prilog velikosrpske strategije.

Srpsko rukovodstvo je na sukub u Sloveniji gledalo kao na formalnost, i nakon prvih, neuspešnih dejstava JNA, odbacilo 1. juna plan JNA da se svim snagama obruši na Sloveniju i tako obezbedi njen poraz.

Nakon primirja od 3. jula, Brionskim sporazumom od 7. jula dogovoreno je povlačenje JNA iz Slovenije, posredstvom Evropske zajednice. Od Slovenije i Hrvatske je zahtevano da proglašenja nezavisnosti suspenduju na period od tri meseca.

Povlačenje iz Slovenije označilo je definitivan kraj napora JNA da silom sačuva jugoslovensko jedinstvo, a implicitno, da će njena buduća dejstva u Hrvatskoj morati da budu ratna, i to za nove granice proširene srpske („jugoslovenske“) države. Kadijević tvrdi u svojim memoarima:

“Treća faza [politke JNA] nastupa kad Nemačka preko Evropske zajednice otvoreno preuzima upravljanje jugoslovenskom krizom, tjera Sloveniju i Hrvatsku na ubrzanu secesiju putem primjene nasilja, istovremeno priprema građanski rat u Bosni i Hercegovini i to u dvojnoj funkciji - definitivnog razbijanja Jugoslavjie na tako krvav i surov nacin da se Jugoslavija vise nikad ne vrati na istorijsku scenu; i kao dobar povod za politicki i vojni udar na Srbiju sa ciljem da se porazi i ponizi, svede na beogradski pasaluk i dobije lekciju za sva vremena.

Na početku te faze zadatak oruzanih snaga se bitno mjenja i sastoji se od -

1) odbrane srpskog naroda u Hrvatskoj i njegovog nacionalnog interesa;
2) izvlacenja garnizona JNA iz Hrvatske;
3) pune kontrole Bosne i Hercegovine sa krajnjim ciljem da se odbrani srpski narod i njegova nacionalna prava kad to postane aktuelno;
4) stvaranja i odbrane nove jugoslovenske države onih jugoslovenskih naroda koji to žele, u ovoj fazi srpskog i crnogorskog naroda. Tako izmenjenim zadacima, prilagođena je i osnovna zamisao upotrebe oružanih snaga [podvukao autor teksta]”.

Na ovaj način najviši funkcioner JNA priznaje da je njeno rukovodstvo od leta 1991, otvoreno stalo iza srpskih nacionalnih ciljeva.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

Rat u Sloveniji bio je izgovor za mobilizaciju jednog dijela postrojbi 5. banjalučkog korpusa, 12. novosadskog, 2. korpusa u Crnoj Gori, a u 52. korpusu na Kosovu izvršena je domobilizacija ratnih postrojbi čija je popunjenost podignuta na 100% razinu. Ministarstvo za narodnu obranu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, 3. kolovoza je priopćilo da od početka kolovoza pojedini zapovjednici ratnih postrojbi JNA vrše mobilizaciju mimo propisane procedure i naredbi nadležnih organa, što je posebno bilo izraženo u Han Pijesku.

S obzirom na to da mobilizacija nije išla onako kako je vojni vrh JNA očekivao, donesena je odluka de se rujanskom naraštaju vojnika, produlji služenje vojnog roka za 20 dana.

(Davor Marijan, JNA u agresiji na Hrvatsku)

Tijekom Desetodnevnog rata u Sloveniji krajem lipnja i početkom srpnja 1991. god. JNA je na granici Hrvatske i Srbije (Vojvodine) 2. i 3. srpnja razmjestila četiri svoje mehanizirane brigade iz Beograda, Srijemske Mitrovice, Subotice i Pančeva, a mobilizacijom rezervista u Srbiji i manjim dijelom u BiH popunjeno je daljnjih 82 postrojbi.

Nakon što su 5. srpnja predsjednik SR Srbije Slobodan Milošević i član predsjedništva SFRJ Borisav Jović od generala Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića dobili obećanje da će JNA zaposjesti dio teritorija Hrvatske na kojem su u većem broju živjeli Srbi, tj. do crte Karlovac – Plitvice na zapadu, Baranja, Osijek, Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu, Komanda 1. (Beogradske) vojne oblasti iza ponoći 7./8. srpnja 1991. izdala je zapovijed za angažiranje snaga u Slavoniji.

Plan je bio da glavne snage 1. vojne oblasti - 1. proleterska gardijska mehanizirana brigada, 51. mehanizirana brigada i dijelovi 12. proleterske mehanizirane brigade - “brzim i energičnim pokretima oklopno-mehanizovanih snaga” izbiju na crtu Virovitica – Pakrac – Kutina.

“U slučaju pružanja oružanog otpora u toku nastupnog marša energičnim i brzim dejstvima oklopno-mehanizovanih snaga, uz podršku artiljerije i avijacije razbiti paravojne formacije na pravcima kretanja i što pre stići na marševski cilj … odakle biti u gotovosti za dalja dejstva po posebnom naređenju”, pisalo je u zapovijedi. Prodor ovih težišnih snaga trebale su podržati sve snage JNA na okolnim područjima, a u izvršenje akcije je trebalo krenuti 9. srpnja 1991. god. u 4 sata ujutro. Operacija je u zadnji čas odgođena, u kontekstu nastojanja da se otvoreni rat koji je započeo u Sloveniji razriješi političkim dogovorom, u čemu su posredovale zemlje Europske unije. Međutim je vrh JNA posebnom Direktivom - za koju po svemu sudeći nisu znali ne-Srbi u najvišim tijelima tada politički snažno uzljuljane SFRJ - uredilo postupanje nakon povlačenja iz Slovenije. Poduzete su aktivnosti radi daljnjeg ojačavanja efektiva JNA u Hrvatskoj, gdje je odlučeno razmjestiti glavne snage te vojske, a samo je dio snaga ostavljen za obranu prema Albaniji i Bugarskoj (očito se nije smatralo vjerojatnim, da bi iz drugih Jugoslaviji susjednih država mogla doći neka vojna prijetnja), te za gušenje eventualnih pobuna u BiH, Kosovu i Sandžaku. Namjera je bila tijekom narednih mjeseci doći na razinu pripremljenosti koja će znatno nadmašiti ono koju je JNA iskazala tijekom sukoba u Sloveniji, te osigurati neupitnu pobjedu nad Republikom Hrvatskom.(Wikipedija)

Mada se rukovodstvo JNA konačno priklonilo borbi za srpske nacionalne ciljeve, sporo je tu rešenost pretakalo u operativnu vojnu strategiju. Jović beleži kako su se 5. jula on i Milošević sastali sa Kadijevićem i podneli mu spisak zahteva, među kojima i ovaj:

“2. Glavne snage JNA koncentrisati na liniji: Karlovac-Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci-Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj nacin pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta, odnosno do konačnog slobodnog opredeljenja naroda na referndumu. 2. Potpuno eliminisati Hrvate i Slovence iz vojske”.

Jović tvrdi: “Veljko bez ikakve diskusije prihvata”. A 30. jula beleži:

“Veljko želi da naz ‘jasno i definitivno’ obavesti o svom stavu i konačnoj orijentaciji: JNA se transformiše u vojsku onih koji žele da ostanu u Jugoslaviji, a najmanje je: Srbija, srpski narod plus Crna Gora. Na ovim principima se povlači na teritorije i menja rukovodstva. Ne veruje više ni u koju varijantu opstanka celine Jugoslavije”.
Ovakva promena ratnih ciljeva JNA iziskivala i uspostavljanje bolje komandne strukture za definisanje nove, srpske nacionalne strategije.

Jović zapisuje 14. avgusta:
“Ozbiljan je problem nesloge kod Srba u Krajini i Slavoniji i u politickom i u vojnom pogledu. Hitno je potrebna koordinacije. Veljko kaže da bi morali imati stalni sistem koordinacija u ovom sastavu… Bilo bi dobro da se napravi stručni štab od 5-6 ljudi (Srbija, Crna Gora i JNA), koji bi imao zadatak da procenjuje i predlaže odluke… O BiH kaže da Alija i njegovi neće lako promeniti stavove. Bosni se mora posvetiti mnogo veća pažnja. Prihvaćena je ideja o sistematskom dogovaranju šestorice, ali ne i o formiranju ‘staba’”.

“Šestorica” na koju misli su predsednici Srbije i Crne Gore (Milošević i Bulatović), članovi jugoslovenskog Predsedništva iz Srbije i Crne Gore (Jović i Branko Kostić), savezni sekretar za narodnu odbranu (Kadijević) i načelnik Generalštaba (Adžić). Kadijević, Adžić i admiral Brovet učestovali su na sednici četvoročlanog srpsko-crnogorskog Predsedništva SFRJ 3. oktobra u Beogradu.

To je stoga bila “grupa šestorice”, bez Bulatovića, ali sa admiralom Brovetom, Sejdom Bajramovićem sa Kosova i Jugoslavom Kostićem iz Vojvodine. U izveštaju sa sednice se navodi: „Predsedništvo SFRJ je donelo odluku o radu i načinu funkcionisanja, kojim će se osigurati kontinuitet rada Predsedništva SFRJ u situaciji neposredne ratne pretnje. Prema ovoj odluci, Predsedništvo SFRJ će donositi odluke većinom glasova prisutnih članova Predsedništva SFRJ“.

Drugim rečima, članovi Predsedništva iz Srbije i Crne Gore preuzeli su potpunu kontrolu nad Predsedništvom, uključujući i komandovanje JNA. Jović je ovaj potez opravdavao činjenicom da je Drnovšek [Slovenija] davno prestao da prisustvuje sednicama, a od nedavno i Stipe Mesić [Hrvatska], a da su Tupurkovski [Makedonija] i Bogićević [Bosna i Hercegovina] protiv održavanja sednica bez Mesića, kao predsednika, i suprotstavljaju se svakom (našem) pokušaju da se odluči o bilo čemu značajnom.114 Ta odluka je i formalno transformisala JNA u vojsku Republike Srbije i Crne Gore, pod kontrolom “jugoslovenskog” Predsedništva u kojem su bila isključivo tri člana iz Srbije (uključujući Kosovo i Vojvodinu) i jedan iz Crne Gore.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

Nakon što je Predsjedništvo SFRJ 18. srpnja 1991. donijelo nezakonitu odluku o povlačenju JNA iz Slovenije, vojni je vrh izradio direktivu koja je to navodno trebala osigurati.

(Davor Marijan, Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine)

Čak i nakon očekivane promene strategije nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, rukovodstvo JNA nije preraspodelilo snage duž planiranih novih granica, čemu je težilo srpsko rukovodstvo, već su te snage ostale rasute po garnizonima u celoj Hrvatskoj, dok su se borbe tamo rasplamsavale u opšti rat. O svom sastanku sa Kadijevićem 12. septembra Jović piše:

“Opet sam postavio ključno pitanje, po ko zna koji put, pitanje koje me stalno okupira: da li je nama cilj da vojskom branimo nove granice naroda koji žele da ostanu u Jugoslaviji, ili da srušimo hrvatsku vlast? Zašto nam treba opšti sukob po dubini hrvatske teritorije? Nažalost, nema mnogo razumevanja. Vojska je još uvek opijena Jugoslavijom, iako smo sto puta razgovarali da je to više nerealno”.

(Marko Attila Hoare, Kako je JNA postala velikosrpska vojska)

Nakon što su hrvatske snage 13. rujna 1991. blokirale vojarne i druge objekte JNA, ona je u danima koji su slijedili, po unaprijed razrađenom planu, krenula u strategijsku ofenzivu protiv Republike Hrvatske.

(Davor Marijan, Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine)

U već posve uzavreloj situaciji, ocijenio je vrh Srbije i JNA sredinom rujna da je sazrio čas za opći napad. 19. rujna 1991. godine Komanda 1. vojne oblasti izdaje Direktivu za djelovanje snaga, koja je glasila:

"Završiti sa mobilizacijom, dovesti jedinice i energično preći u napad glavnim snagama u međurječju r. Drava – r. Sava a pomoćnim (5. K) Okučani – Pakrac – Virovitica i Okučani – Kutina, sa zadatkom: uz avio i art. podršku i sadejstvo sa jedinicama TO okružiti i razbiti snage Republike Hrvatske u Slavoniji, deblokirati jedinice i vojne objekte, izbiti na liniju Našice – Sl. Brod i biti u gotovosti za produženje napada ka Koprivnici i Okučanima."

Spremnost za pokret snaga 1. vojne oblasti bila je u 22 sata 19. rujna, a početak napada 21. rujna.

U napad iz Srbije je trebao krenuti Novosadski korpus s 30 000 ljudi i oko 2690 pripadnika u službama logističke potpore, te 1. Gardijska divizija s 27 000 ljudi i dodatnih 2 200 vojnika u službama logističke potpore.

S područja BIH, zadatak Banjalučkog korpusa bio je da glavnim snagama na pravcu Okučani – Daruvar – Virovitica, a pomoćnim na pravcu Okučani – Kutina, odsiječe Slavoniju i u sukladnom djelovanju s Novosadskim korpusom i Gardijskom mehaniziranom divizijom krene prema Zagrebu i Varaždinu. Korpus je ojačan 544. motoriziranom brigadom iz Novosadskog korpusa koja je poslana u Laktaše.

Od Kragujevačkog korpusa dobio je 130. motoriziranu brigadu iz Smederevske Palanke, koja je poslana u Bosansku Gradišku, i 46. partizansku diviziju iz Kragujevca. Korpus je 5. vojnoj oblasti pridodao svoju 10. partizansku diviziju iz Prijedora, koji je trebao snagama 5. vojne oblasti koje su se izvlačile iz Zagreba i drugih hrvatskih gradova pomoći da ovladaju prostorom Banovine.

Operacija se planirala provesti u dvije etape.

U prvoj etapi, u trajanju od dva-tri dana, plan je bio deblokirati snage JNA u Vinkovcima, ovladati crtom Našice – Slavonski Brod i biti u spremnosti za daljnje djelovanje.

U drugoj etapi, u trajanju od četiri-pet dana, planirano je dosezanje crte Suhopolje – Okučani i spremnost za nastavak napada prema Varaždinu i Koprivnici.

Dio snaga određen je da blokira granicu prema Mađarskoj i lijevi blok glavnih snaga. Veća naseljena mjesta trebalo je “obilaziti a njihovu blokadu i kontrolu puteva vrše jedinice Teritorijalne obrane”. (Wikipedija)

Kadijević je iznio osnovnu zamisao, a za provedbu su bile zadužene komande strategijskih grupacija. U istočnoj Hrvatskoj planiran je angažman Novosadskog korpusa i Gardijske mehanizirane divizije. Za tu skupinu snaga Kadijević je napisao da je imala zadatak da “oslobodi srpske krajeve u istočnoj Slavoniji” i “bude glavna manevarska snaga Vrhovne komande za prodor ka Zagrebu i Varaždinu”.

Direktiva za djelovanje snaga u Slavoniji napisana je 19. rujna u Komandi 1. vojne oblasti. Odluka je glasila:

Završiti sa mobilizacijom, dovesti jedinice i energično preći u napad glavnim snagama u međurječju r. Drava – r. Sava a pomoćnim (5. K) Okučani – Pakrac – Virovitica i Okučani – Kutina, sa zadatkom: uz avio i art. podršku i sadejstvo sa jedinicama TO okružiti i razbiti snage Republike Hrvatske u Slavoniji, deblokirati jedinice i vojne objekte, izbiti na liniju Našice – Sl. Brod i biti u gotovosti za produženje napada ka Koprivnici i Okučanima.

Operacija se planirala provesti u dvije etape. U prvoj etapi, u trajanju od dva-tri dana, plan je bio deblokirati snage JNA u Vinkovcima, ovladati crtom Našice – Slavonski Brod i biti u spremnosti za daljnje djelovanje.

U drugoj etapi,u trajanju od četiri-pet dana, planirano je dosezanje crte Suhopolje – Okučani i spremnost za nastavak napada prema Varaždinu i Koprivnici. Dio snaga određen je da blokira granicu prema Mađarskoj i lijevi blok glavnih snaga. Veća naseljena mjesta trebalo je “obilaziti a njihovu blokadu i kontrolu puteva vrše jedinice TO”. Spremnost za pokret snaga 1. vojne oblasti bila je u 22 sata 19. rujna, a početak napada 21. rujna.

Zadatak Novosadskog korpusa bio je da na pravcu Osijek – Našice – Virovitica izbije na crtu Donji Miholjac – Našice i bude spreman za nastavak napada prema Bjelovaru. Od ustrojbenih snaga, uz prištabne jedinice i pukove potpore, korpus je imao 36. mehaniziranu brigadu iz Subotice i 18. proletersku motoriziranu brigadu iz Novog Sada. Ojačan je 211. oklopnom brigadom iz Niša, 12. proleterskom mehaniziranom brigadom (bez mehaniziranog ataljuna) iz Osijeka i 51. mehaniziranom brigadom iz Pančeva (bez oklopnog bataljuna). Iz sastava TO Vojvodine pridodane su četiri partizanske brigade TO (1. novosadska, Šajkaška, Centralnobačanska i Panonska) i jedan odred TO. Korpus je trebao krenuti u napad s oko 30 000 ljudi i oko 2690 pripadnika u službama logističke potpore iz 793. pozadinske baze iz Novog Sada. Iz sastava korpusa izuzete su 169. i 544. motorizirana brigada, koje su određene za ojačanja u dubini ratišta, a 453. mehanizirana brigada zadržana je na blokadi Vukovara, koji je trebala zauzeti kad nastupe povoljni uvjeti.

Zadatak 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije bio je da glavnim snagama na pravcu Vinkovci – Đakovo izbije do Slavonske Požege, dio snaga pošalje na autocestu Zagreb – Lipovac, a glavninu prema Pakracu “sa zadatkom: razbiti ustaške formacije na pravcima kretanja i deblokirati kasarnu u Vinkovcima a potom ne zadržavajući se oko naseljenih mesta što pre izbiti na liniju Đakovo – Sl. Brod i biti u gotovosti za produženje ofanzivnih dejstava prema Pakracu i Okučanima radi spajanja sa snagama” Banjalučkog korpusa.

Divizija je ojačana 252. oklopnom brigadom (bez jednog oklopnog bataljuna), 80. motoriziranom brigadom iz Kragujevca, 152. mješovitom artiljerijskom brigadom iz Ćuprije, bataljunom 305. inženjerijske brigade iz Obrenovca, četom 402. pontonirskog bataljuna iz Šapca, dijelom 57. partizanske brigade TO i Čačanskim odredom TO Republike Srbije. Logistički ju je podržavala 373. pozadinska baza i dijelovi 524. pozadinske baze iz Beograda. Divizija je u napad trebala krenuti s oko 27 000 ljudi i oko 2200 pripadnika zaduženih za logističku potporu.

Zadatak Banjalučkog korpusa bio je da glavnim snagama na pravcu Okučani – Daruvar – Virovitica, a pomoćnim na pravcu Okučani – Kutina, odsiječe Slavoniju i u sukladnom djelovanju s Novosadskim korpusom i Gardijskom mehaniziranom divizijom krene prema Zagrebu i Varaždinu. Korpus je ojačan 544. motoriziranom brigadom iz Novosadskog korpusa koja je poslana u Laktaše. Od Kragujevačkog korpusa dobio je 130. motoriziranu brigadu iz Smederevske Palanke, koja je poslana u Bosansku Gradišku, i 46. partizansku diviziju iz Kragujevca bez 20. partizanske brigade i bataljuna minobacača 120 mm, koja je poslana u Banju Luku. Korpus je 5. vojnoj oblasti pridodao svoju 10. partizansku diviziju iz Prijedora.

O planu uporabe snaga 5. vojne oblasti nema pouzdanih informacija. Poznato je samo da je direktiva napisana 20. rujna jer se na nju referira jedna bojna zapovijed od 28. rujna 1991. godine. Nešto više govori zabilješka u dnevniku B. Jovića od 20. rujna iz izlaganja generala B. Adžića da je plan bio probiti se “linijom Petrovac – Karlovac i spojiti se sa jedinicama iz tog rejona, kojima bi se priključile one iz Slovenije, preseći Zagreb s juga”. Na temelju navedenog mislim da je planirano angažiranje ojačanja na pravcu Bihać (a ne Petrovac) – Slunj – Karlovac, a postojeće snage angažirati za osvajanje Banovine i napad na Zagreb. Oblast je ojačana 169. motoriziranom brigadom Novosadskog korpusa u području Kostajnice i 10. partizanskom divizijom Banjalučkog korpusa u Dvoru na Uni.

Kninski je korpus krajem kolovoza i neposredno pred operaciju ojačan dvama oklopnim i dvama motoriziranim bataljunima iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije. Trebao je dobiti i 20. partizansku brigadu 46. partizanske divizije iz sastava Kragujevačkog korpusa.51 U zapovijesti za napad komandanta Vojnopomorske oblasti od 20. rujna spominje se samo 46. partizanska divizija, s kojom je Kninski korpus u sukladnom sudjelovanju sa Šibenskim
vojnopomorskim sektorom, Flotom, zrakoplovstvom i sastavima pobunjenih Srba trebao napasti i zauzeti gradove Zadar, Šibenik i Split.

Prema direktivi Generalštaba Oružanih snaga iz srpnja 1991. u južnoj Hrvatskoj planiran je angažman snaga Vojnopomorske oblasti.

Za djelovanje na hercegovačko-dalmatinskom dijelu ratišta planirano je osnivanje posebne privremene skupine čiji je zadatak, prema svjedočenju generala Jevrema Cokića, bio “ovlađivanje prostorom Dalmacije i sprečavanje izbijanja međunacionalnih sukoba”, što je eufemizam za stvaranje velike Srbije. U prvoj etapi planirano je osvajanje Ravnih kotara, Zadra i Šibenika te ugroza Splita sa zapada.

Snage na Kupreškoj visoravni trebale su ovladati širim područjem Livna, što je još jedan dokaz da se ratovalo iz etničke pobude.

Iz istočne Hercegovine planiran je napad na šire područje Dubrovnika i osvajanje južne Dalmacije.

U drugoj etapi operacije plan je bio glavnim snagama napasti s crte rijeke Neretve na pravcu Mostar – Split, dijelom snaga na pravcu Drniš – Split, a zadatak zauzeti Split i ovladati Dalmacijom.

Cjelokupna operacija trebala je trajati 20-25 dana. U sastav borbenog postroja ušle su sve “zadejstvovane snage JNA i Teritorijalne odbrane na dalmatinsko-hercegovačkom delu teritorije Hrvatske i Bosne i Hercegovine”. Radilo se o 9. korpusu iz Knina, dijelovima 4. korpusa iz Sarajeva, 37. korpusu iz Titova Užica, 2. korpusu iz Titograda, Vojnopomorskom sektoru Boka i dijelu jedinica TO Crne Gore i istočne Hercegovine.

Kada je došlo vrijeme za operaciju, plan je promijenjen.

(Davor Marijan, Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske
narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991. godine)