“Operacija jesen ’94.” naziv je knjige novinara lista “Oslobođenje” Šefke Hodžića. Kako je autor Šefko Hodžić izjavio za Agenciju Fena prilikom promocije ove knjige u Sarajevu u novembru 2014. godine, on ovim radom na vidjelo iznosi jednu od najkontroverznijih ratnih operacija Armije RBiH, koja je doživjela veliki fijasko.

Riječ je o operaciji “Jesen” koju je izveo 4. korpus Armije RBiH. Ona je počela 11. novembra 1994. godine, a cilj joj je bio oslobađanje Podveležja i Veleži.

On navodi da je tada komanda 4. korpusa u pozadinu iza srpskih položaja ubacila oko 1.000 boraca Armije RBiH, ali se dogodilo da linije nisu bile probijene te su se tako svi ti borci našli u okruženju.

“Nakon Srebrenice i Žepe, to je bila operacija u kojoj se najveći broj boraca našao u okruženju. Organizirano je njihovo izvlačenje, ali je u toj operaciji poginulo više boraca iz Podveležja i Veleža nego što je poginulo Žepljaka u julu 1995. godine, tokom njene odbrane. Pričao sam i o tome kako su izginuli najpoznatiji i najhrabriji hercegovački borci, a mnogi su bili ranjeni i zarobljeni”, kazao je Hodžić.

“Odlučio sam: na sjevernom dijelu zone odgovornosti Korpusa organizovati odsudnu i aktivnu odbranu na dostignutim linijama, zaustaviti i slamati ofanzivu neprijatelja na Rošce i Bijelo Polje, i izvršiti napad jednovremenim i iznenadnim dejstvima jačih ubačenih snaga iz pozadine i sa fronta, angažujući glavne snage na pravcu Blagaj-Kokorina-Nevesinje, a pomoćne snage na pravcima Vranjevići-Kamena-Klepetuša te Vranjevići-Podveležje-Kokorina-Bijelo Polje-Pločno, s ciljem razbiti neprijatelja u rejonu Podveležja, Čobanovog i Jurjevog polja, Pločnog i Rujišta…, gdje preći u defanzivu, stvarajući uslove za nastavak ofanzivnih borbenih dejstava…”
Ovo je ključni dio Zapovijesti za napad komandanta 4. Korpusa Amije RBiH brigadnog generala Ramiza Drekovića, čiji je glavni zadatak bio oslobađanje Podveležja i Veleži.

Sve jedinice Korpusa trebalo je da učestvuju u operaciji “Jesen 94”, i njihovi zadaci su precizirani u Zapovijedi za napad. Na glavnom pravcu određeno je da napadaju 41. motorizovana slavna brigada iz Mostara, kojom je komandovao Esad Humo, i 4. lahka slavna muslimanska brigada iz Konjica, pod komandom Nezima Halilovića Muderisa. 4. muslimanska brigada, koja se u septembru 94. Proslavila u operaciji “Jezero”, kada su oslobođeni Bijela i Ljubina, i u ovoj ofanzivi je dobila jedan od najtežih zadataka: da, ubacivanjem svojih snaga duboko u neprijateljsku pozadinu, u sadejstvu sa 41. motorizovanom brigadom, okruži i uništi neprijatelja na Svetigori i Merdžan glavi. 41. motorizovana brigada, sa dvije čete 3. brdske brigade, trebalo je da u neprijateljsku pozadinu ubaci jače snage u rejon Hum-Dubrovnik, te presiječe put koji vodi od Nevesinja prema Podveležju.

Istočno od njih, na prostoru od Podveležja prema Nevesinju, odnosno do sela Jasen, a to je bio pomoćni pravac napada, trebalo je da napada 42. brdska brigada, pod komandom Esada Šejtanića, zajedno sa Specijalnim odredom za posebne namjene (SOPN), pod komandom Nihada Bojadžića. Zadatak njihovih borbenih grupa je bio da na okupiranoj teritoriji unište posluge neprijateljskih artiljerijskih oruđa, komandna mjesta, centre veze, presijeku puteve dovođenja svježih snaga i ovladaju linijom Žuberin-Žulja-Jurjevo polje-Čobanovo polje, a zatim, uvođenjem novih jedinica, nastave dejstva i izbiju na liniju Metris-Klepetuša-Donja Rabina-Gradina-Ljupčina, te da gone neprijatelja prema selima Rabina i Udrežnje.

U Zapovijesti za napad i drugim borbenim dokumentima, Komanda 4. Korpusa detaljno je razradila plan operacije “Jesen 94”. Ostavljen je samo prazan prostor za dan i sat početka Operacije. Kasnije je hemijskom olovkom popunjen i taj prostor, a ova važna rečenica glasi: “Gotovost za napad 06,00 sati, dana 11.11.1994.” Inače, u početku je planirano da Operacija počne u oktobru 1994., ali je odgođena. Odabrani datum, 11. novembra, pokazat će se nesretnim zbog užasnog nevremena.

U četvrtak, 20. oktobra 1994., u osam sati uvečer, u Komandi Korpusa u Jablanici okupili su se svi komandanti jedinica, kojima je general Dreković saopštio odluku o izvođenju operacije “Jesen 94”. Međutim, zbog zaštite tajnosti, komandatima nisu uručeni ni Zapovijest sa napad ni ostala borbena dokumenta, nego kratko Pripremno naređenje, koje je urađeno u dvije varijante. Prva varijanta je podijeljena borcima koji će učestvovati na južnom, a druga za borce na sjevernom dijelu bojišta. Očito, članovi Komanda Korpusa procijenili su da borce u mostarskoj zoni treba motivisati na jedan, a borce u sjevernoj na drugi način.

Na početku “južne varijante” Pripremnog naređenja, kao razloge za pokretanje operacije “Jesen 94” navodi se: “Neprijatelj vrši pregrupisavanje, smjenjivanje ljudstva odnosno jedinica u napadu i priprema se za nastavak ofanzivnih dejstava sa ciljem izlaska na magistralni put M-17 i odsijecanje Mostara od sjeverne zone…”

U dosjeu operacije “Jesen 94” nema dokumenata koji potvrđuju da su srpske snage u jesen ’94. planirale ofanzivu na položaje 4. Korpusa kako bi izbile na lijevu obalu Neretve sjeverno od Mostara, a niti od Kalinovika prema Konjicu, ili od Treskavice prema Igmanu i Bjelašnici. Ali, članovi Komande Korpusa procijenili su da će na takav način najbolje motivisati borce na ofanzivu.

Operacija “Jesen 94” zamišljena je kao kruna ratne taktike koju je veoma uspješno primijenjivala Armija RBiH: da se u neprijateljsku pozadinu ubacuju grupe diverzanata koji agresoru naprave gubitke u ljudstvu, stvore kod njega paniku, i tako omoguće glavnim snagama da lakše probiju neprijateljske prve linije. Komanda 4. Korpusa odlučila je da u neprijateljsku pozadinu u Podveležju i Veležu ubaci ukupno skoro 1000 najhrabrijih boraca, koji treba da urade glavnu stvar: razbiju neprijatelja sleža i u sadejstvu sa snagama s čela oslobode Velež i Poveležje.
Zbog toga je komandantima jedinica naređeno da za Operaciju odrede najhrabrije borce, komandire i komandante bataljona, izdvoje ih i smjeste u kasarne, i dobro pripreme, moralno, psihički, vojno i kondiciono. Do početka Operacije, sve jedinice su bile obavezne da izvide teren na pravcima kojima će napadati. “Tajnost pripreme mora biti potpuna”, piše u Pripremnom naređenju, “A o zadatku obavijestiti samo one starješine i vojnike koji učestvuju u borbenim dejstvima, i to u obimu u kojem je potrebno i u vrijeme u koje treba šta da znaju.”

Ma koliko je Drekovićeva “velika ofanziva” pripremana odavno i u tajnosti, o njoj se u Hercegovini počelo da priča već u aprilu 1994. godine.
General Ramiz Dreković u svojoj knjizi “U obruču” piše kako su “Komanda Korpusa, zajedno sa potčinjenim komandantima i rukovodstvom Općine Mostar, na čelu sa gospodinom Safetom Oručevićem, zaključili kako treba osloboditi Velež i Podveležje.” Oručević to negira i kaže da je jedne noći, sa Šefkijom Džihom, otišao u Jablanicu kod generala Drekovića, koji im je rekao da pokreće operaciju “Jesen 94” za oslobađanje Podveležja i Veleža.
“Užasno sam se usprotivio toj Drekovićevoj odluci.”, kaže Oručević, “Rekao sam mu da je ta operacija politički nekorisna i vojno apsurdna. Jer, bio sam jedan od onih koji su 1993. pregovarali sa srpskim snagama u Podveležju i odnosi koje smo tada uspostavili s njima spasili su Mostar. A sad je trebalo da napadamo te srpske linije. Do tri ujutro sam ubijeđivao Drekovića da osutane od Operacije, uvjeravajući ga da Tuđman i Šušak još nisu završili posao koji su počeli u Hercegovini, te da naši mirovni procesi u Mostaru mogu da propadnu. Šefkija Džiho mi je pružao punu podršku.”

Šefkija Džiho, pored ostalog, priča: “Kad sam vidio kakve će razmjere operacija imati, bio sam iznenađen. Dreković je odlučio da vrlo brzo ide u Operaciju, a ja sam mislio da se za nju treba mjesecima pripremati. Pitao sam ga je li ikada bio u Podveležju, i rekao je da nije. Rekao sam mu: Slušaj, generale, ako kreneš tako brzo u Operaciju, ili ti nema 41. mostarske slavne brigade, ili neće biti srpske 8. motorizovane iz Nevesinja.”

Oručević i Džiho više su puta odlazili u Jablanicu da pokušaju odgovoriti generala Drekovića od ove Operacije. Ali, nisu ga mogli ubijediti.
“Kada sam se uvjerio da ne mogu ubijediti generala Drekovića, otišao sam predsjedniku Izetbegoviću i tražio od njega, kao vrhovnog komandanta, da odgodi Operaciju.”, kaže Oručević. “Predsjedniku sam izložio specifičnost situacije u Hercegovini, te da nam nije potrebno otvaranje tog fronta, jer srpska strana kod nas miruje. Međutim, ni kod Izetbegovića nisam naišao na razumijevanje.”
Zanimljivo je da predsjednik Izetbegović nije niti rekao generalu Rasimu Deliću, kao komandantu generalštaba Armije RBiH, da je Oručević dolazio kod njega i tražio odgađanje Operacije.

Na ovom snimku ih je poredanih više od 100, jedna od najbrutalnijih ratnih scena.

U videu kažu da je likvidirano više od 200 Muslimana.
I Srbi jasno spominju Zukine Sandžaklije koji su se osokolili nakon uspjeha protiv HVO u sjevernoj Hercegovini pa ih VRS samljela.

Napadi multietniĆne harmije na kafirske blagdane su im bili standardna praksa i protiv Hrvata.

Da: ubacivanjem svojih snaga duboko u neprijateljsku pozadinu, u sadejstvu sa 41. motorizovanom brigadom, okruži i uništi neprijatelja

Vojne pripreme za ofanzivu



Politički dio priprema, Safet Oručević priznaje da je Vojska Republike Srpske spasila istočni Mostar i da su surađivali sa Srbima na mostarskom ratištu.

Znaci šehidima su takijali da Srbi spremaju napad, da ih “motivisu”

Tako se i danas svakodnevno kroz medije “motivisu” .

Je li ovo sigurno da su tada muslimani granatirali katedralu, odakle ti taj podatak?

U to vrijeme sam pricao sa ljudima koji su bili ukljuceni u ta desavanja.
Bukvalno su gledali svoje kuce u Pocitelju i Capljini a Hrvati im nisu dozvoljavali da idu tamo, a njihovi su ih slali da ginu protiv Srba za brda gdje nista nije njihovo.
Govorili su da ako ce ginuti, ginuce za iskljucivo svoje kuce.

Srbi su ispalili tu granatu,kao dio dogovora sa Bošnjacima,tj. sa Safetom Oručevićem,Fatimom Leho i ostalima.

Postoji i pismeni dokaz o tome,prijepis razgovora.
Zaboravio sam kako se preziva taj srpski zapovjednik koji je vodio razgovor sa Safom.

Kolko je realna priča da je VRS spasila muslimane u istočnom Mostaru ? Il je priča prenapuhana ?

Nije prenapuhana vec vrlo realna. Bez srpske kontinuirane topnicke podrske bili bi u velikim ***.

Bi li uzeli čitav grad da im nisu pomagali Srbi?