Malo sam zbrajo kad Dreković reče da im je harmija imala 32 800 poginulih u ratu.

VRS 17 500 poginulih
SVK 4 700
VJ 1000 (u nato bombardovanju)
To je ukupno 23 200 poginulih iz svih srpskih vojski 90-ih.

HV 7000 poginulih
HVO 5000 (ispravite ako je netačno)
To je ukupno 12 000 poginulih HV+HVO.

Znači Srbi+Hrvati zajedno 35 200.
Muslimani su imali skoro više poginulih nego Srbi i Hrvati zajedno. I onda oni po forumima prijete nekom nestankom !?

Zašto se nije surađivalo sa VRS u Hercegovini kao šta jesmo u Srednjoj Bosni?

Dreković navodi kako je u zoni odgovornosti 4. korpusa (Mostar i Hercegovina) za vrijeme trajanja hrvatsko-muslimanskih sukoba poginulo oko 540 pripadnika ABiH (bez pripadnika ABiH iz drugih prostora BiH koji su dolazili u ispomoć) .. HVO (zajedno sa dragovoljcima iz HV-a) na tom području za vrijeme trajanja hrvatsko-muslimansko rata, prema podatcima IDC-a ima cca 270 poginulih.

Mali prilog rasvjetljavanju broja stradalih u ovom sukobu.

Zvanične brojke poginulih vojnika 1993 su 8,242 Bošnjaka i 2,829 Hrvata. Za Bošnjake treba odbiti gubitke u Sarajevu, Bihaću, i istočnoj Bosni i na koridoru kod Brčkog.

General ABiH Ramiz Dreković je u svojoj knjizi objavio podatke o gubicima 4 i 6 korpusa ABiH tokom sukoba sa HVO (zaključno sa 19.1.94).

6 korpus ABiH (Konjic, Jablanica, Prozor) je na kraju sukoba imao ukupno 8,463 pripadnika. Gubici u sukobima sa HVO (cijela 1993 i do 19.1.94), podijeljeni po brigadama

1. Komanda korpusa - 0 poginulih i 13 ranjenih
2. 6 bVP - 10 poginulih i 47 ranjenih
3. 609 inž bat - 0 poginulih i 0 ranjenih
4. 6 MAD - 0 poginulih i 0 ranjenih
5. 6 LoB - 0 poginulih i 0 ranjenih
6. 43 br - 93 poginulih i 93 ranjenih
7. 44 br - 87 poginulih i 182 ranjenih
8. 45 br - 53 poginulih i 75 ranjenih
9. 649 lbr - 29 poginulih i 22 ranjenih
10. 61 olbr - 0 poginulih i 0 ranjenih
11. Samostalni bataljon "Prozor" (ovi su počinili masakr u Uzdolu) - 40 poginulih i 91 ranjenih
12. Samostalni bataljon "Bjelašnica" - 0 poginulih i 0 ranjenih

Ukupni gubici - 312 poginulih i 523 ranjenih

4 korpus ABiH (Mostar) je na kraju sukoba imao 8,544 pripadnika. Gubici od 1993 do 19.1.94 po brigadama

1. Komanda korpusa - 18 poginulih i 27 ranjenih
2. 4 bVP - 20 poginulih i 96 ranjenih
3. 41 smbtr - 340 poginulih i 638 ranjenih
4. 42 bbr - 95 poginulih i 126 ranjenih
5. 49 ihbbr - 99 poginulih i 281 ranjenih
6. RB Mostar - 7 poginulih i 0 ranjenih

Ukupni gubici - 579 poginulih i 1168 ranjenih.

Ukupni gubici ABiH (ovo ne uključuje pripadnike specijalnih jedinica i dijelova 1 korpusa koji su izvlačeni sa sarajevskog ratišta) na području Hercegovine su dakle 891 mrtvih i 1691 ranjenih.

Tesko citav grad, al bi linija definitivno bila pomaknuta s bulevara na Neretvu.

Ko kaže da nije.
Na samom početku kad se sve stabiliziralo više ni mi ni oni nismo bili zainteresirnai za agresivne napade. Samo se držali položaji.
Poneki "Dodrinaš" bi malo više popio i pripucao ali tenk bi to smirio za tren. Isto tako i sa njihove strane. Nije bllo šume da možeš bunker sakriti.

Jedan dan su zvali na našu frekvenciju na radio vezu i zamolili da tučemo minobacačima po jednom njiihovom napuštenom i već uništenom selu.
Kad ih htjeli prepoloviti i slati u Bosnu. Napisali raport da "Ustaše pripremaju ofanzivna dejstva" i niko nije poslan u Bosnu. Poslije se našli na crti i zahvalili sa janjcima i rakijom.

Nije prenapuhana vec vrlo realna. Bez srpske kontinuirane topnicke podrske bili bi u velikim ***.

649 nije imala dodira sa HVO niti je ucestovala u borbama sa HVO-om.Dakle ovi podaci su sumnjivi.Ta brigada nije imala ukupno od 92 do 95 toliko poginuli.Tu nesto ne stima.

Pa gdje su učestvovali i koji su gubitci?

Pa gdje, u kojem reonu,području,duga je crta s VRS

Malo sam zbrajo kad Dreković reče da im je harmija imala 32 800 poginulih u ratu.

VRS 17 500 poginulih
SVK 4 700
VJ 1000 (u nato bombardovanju)
To je ukupno 23 200 poginulih iz svih srpskih vojski 90-ih.

Kako vi računate gubitke iz 91. u HR? Tad nije postojala SVK, nego JNA, TO i dobrovoljački odredi. Jel tih 4700 u periodu od 92.-95.? Ili je pod SVK uračunata TO iz 91.? Koliko ste ljudi izgubili u JNA? Koliko su gubitaka imale dobrovoljačke jedinice iz Srbije (arkanovi, šešeljevi, beli orlovi itd). Naprimjer u zapadnoj Slavoniji su napadali banjalučki korpus, a u istočnoj novosadski, proleterska divizija itd. Nije moguće da nitko nije poginuo od Srba iz BiH i Srbije.

Generalu ima tko da piše: Tko je kriv za tragediju hercegovačke mladosti u jesen 1994.?

Preko stotinu boraca Četvrtog korpusa nije se vratilo živo iz monstruozne akcije “Jesen ‘94”. Stolac, Čapljina, Mostar, Jablanica, Prozor i Konjic podnijeli su bolne gubitke. Ako je general u pokušaju, Ramiz Dreković, imao opravdanje sebi nadređenima u hijerarhiji rukovođenja i komandovanja, a što ni 29 godina poslije javnost nije na čistini ugledala, onda ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je Dreković imao prešutnu saglasnost tadašnjeg vojnog i političkog vrha iz Sarajeva.

Kako god su se vojni stratezi, svjetski analitičari i poznavaoci prilika divili herojskoj i nadljudskoj odbrani Mostara koji je bio Gaza 1993. godine, isto tako mnogi su poznavaoci prilika kao i sami sudionici katastrofalne vojne akcije (izdaje), među kojima je bio i potpisnik ovih redova, šokirali pripremom, izvođenjem i ishodom vojne operacije “Jesen ‘94”, koja je provedena u zoni odgovornosti Četvrtog korpusa Armije RBiH.

Akciju je osmislio i njome rukovodio general u pokušaju – Ramiz Dreković. Danas je tačno 29 godina od tog sablasnog i pogubnog 11. novembra 1994. godine. Kakav je imao cilj, kakav je bio plan i kakva priprema akcije, nikada nije u javnosti dokraja rasvijetljeno. Ako je general u pokušaju, Ramiz Dreković, imao opravdanje sebi nadređenima u hijerarhiji rukovođenja i komandovanja, a što ni 29 godina poslije javnost nije na čistini ugledala, onda ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je Dreković imao prešutnu saglasnost tadašnjeg vojnog i i političkog vrha iz Sarajeva. Preko stotinu boraca Četvrtog korpusa nije se vratilo živo iz te monstruozne akcije. Stolac, Čapljina, Mostar, Jablanica, Prozor i Konjic podnijeli su bolne gubitke.

Nemušto se i nevješto pokušavao s vremena na vrijeme svih ovih godina verbalno opravdati Dreković. Kao, eto, ispade da je trebalo rasteretiti ostala ratišta u BiH i skoncentrirati što veće neprijateljske snage na zonu odgovornosti Četvrtog korpusa Armije RBiH. Bez ikakve odgovornosti, bez analize, mogućih reprekusija, na sve je ličila ta kalvarija osim na vojnu akciju. Generalu u pokušaju, Drekoviću, niko nije na teret stavio odgovornost za klasičnu izdaju u kojoj su jedinice Četvrtog korpusa Armije RBiH desetkovane. Prozivali su ga i na odgovornost, pozivali preživjeli borci Hercegovine, kako lokalni komandanti i heroji odbrane Mostara i regije, tako i poneki vojnici koji su i sami bili akteri te katastrofe.

Međutim sve je ostalo na detektiranju i uočavanju problema, a konsekventna odgovornost prvog čovjeka na vrhu hijerarhije izostala je. U ovih 29 godina general u pokušaju, Ramiz Dreković, umjesto da odgovara, biva nagrađen. Prvo kao nekakav vojni ataše, a potom i kao član kabineta u Ministarstvu za pitanja boraca FBiH. Nepravdu i bol Hercegovina je podnijela vidajući svoje nikad zarasle rane u prokletoj akciji “Jesen ‘94”.

Sjećanje na operaciju "Jesen 94" koja je izvedena od 9. do 11. novembra 1994. godine i u kojoj je učestvovalo oko 2.600 boraca 4. korpusa A RBiH (od Konjica do Stoca), od čega je skoro hiljadu njih bilo ubačeno u redove neprijatelja s ciljem njegovog potiskivanja prema Nevesinju.U dubini neprijateljske teritorije u teškoj bitki poginula su 82 borca A RBiH.

Dana 11. novembra prisjećamo se nesretne Operacije “JESEN 94”. Operacija “Jesen ’94” koju je izveo 4. korpus Armije RBiH počela je 11. novembra 1994. godine, a cilj joj je bio oslobađanje Podveležja i Veleža.

Komanda 4. korpusa u pozadinu iza srpskih položaja ubacila je oko 1.000 boraca Armije RBiH, ali se dogodilo da linije nisu bile probijene te su se tako svi ti borci našli u okruženju. Svaki poginuli borac ove operacije je priča za sebe, svaki preživjeli isto tako.

Tokom ove operacije šesnaest naših saboraca s područja Konjica postalo je bosanskim šehidima, osam iz 443.bbr. i osam iz 445.bbr. Šesnaest boraca je presjek slike bosanskog otpora, od dvadesetogo-dišnjeg mladića Adisa Balića pa do pedesetogodišnjeg Ćamila Mustedanagića.

Nažalost, tijela mnogih od njih poslije operacije ostala su na padinama tada okupiranog Podveležja. Razmijenjeni su 28.5.1996. godine, a dženaze su im klanjane 30.5.1996. godine.

Operacija “Jesen 94”: Bitka za Mali i Veliki Banjdol

U noći 9.11.1994. godine u neprijateljsku pozadinu u Podveležje ubačen je dio trećeg bataljona 41. motorizovane slavne brigade iz Mostara, pod komandom Mehe Crnalića i jedinica iz 43. konjičke brigade na čelu sa Hajrudinom Fazlićem. Ukupno 127 boraca, 98 Mostaraca i 29 Konjičana. Zadatak je bio 11.11.1994. godine napasti srpske artiljerijske položaje u Malom i Velikom Banjdolu i liniju u Ravnicama. Nakon napada i početnog uspjeha, agresoru stiže pomoć tenka i prage koje prati pješadija. Na udaru su se prvi našli konjički borci. Tenkisti su nažalost pogađali bez greške. Izranjavali su skoru sve borce iz konjičke grupe. U Banjdolu je poginulo šest konjičana: Ćamil Mustedanagić, Ramo Subašić, Sabahudin Šahinović, Džafer Oruč, Izet Hubijar i Adis Balić a četiri borca su teže ranjeni. Pod jakom vatrom povlače se u dubinu Veleža. Morali su da nose Mevludina Bajrovića i komandanta Hajrudina Fazlića, dok se ranjeni Smail Šahinović kretao uz pomoć štapa i naslanjajući na rođaka Elvira Šahinovića. Te noći prilikom izvlačenja trojica Konjičana su se izgubili. Zora ih je zatekla pedeset metara od srpskih linija. Edin Pribinja je nagazio na minu, a potom ga je pokosio sijač smrti. Zarobljeni su rođaci Elvir i Smail Šahinović. Teško ranjenog Smaila neprijatelj odmah ubija a Elvira zarobljava. Ostali borci su se izvukli noć poslije, gdje je stradalo još nekoliko boraca iz Mostara. Tako su od 29 boraca 43. brigade iz Konjica, osmorica poginula, dvanaestorica ranjena i jedan zarobljen.

Bitka za Kobiljaču

Kobiljača je bila jedno od najvećih stratišta boraca 4.korpusa u operaciji Jesen 94. Ovo jako srpsko uporište napadali su borci 42. i 45. brigade raspoređeni u tri grupe. Golgotu su doživjeli borci druge i treće grupe koji su Kobiljaču napadali na centralnom dijelu i lijevom krilu. Nakon debakla Operacije, niko se iz ove dvije grupe nije uspio da probije na slobodnu teritoriju. Već prvog dana ofanzive poginulo ih je 14, a dvojicu su srbi zarobili – Fikreta Boškaila i Enesa Zukića. Samir Muslimani se jedini uspio izvući iz smrtonosnog obruča, ali su ga, nakon šest dana lutanja, zarobili bojovnici HVO. U neravnopravnoj bici za Kobiljaču 11. novembra 1994. godine poginulo je 14 boraca i to osam iz 45. brigade iz Neretvice i šest iz 42. brdske brigade.

(Iz knjige “Neka pamćenje traje”)

Autor je kroz godinu dana svojih dnevničkih zapisa obradio biografije svih konjičkih šehida i poginulih boraca ali i sve važnije događaje koji su obilježili period 1992-1995. na području opštine Konjic.

Kroz ovu knjigu autor nam nudi uvid u hronologiju događanja tokom agresije od prvih napada na Konjic, akcija zauzimanja kasarni JNA od strane Teritorijalne odbrane Konjic, oslobađanja područja Bradine, Donjeg sela, akcija na Paklinu, Ljubinu, Tinovo Brdo i druga ratišta oko Sarajeva na kojima je izginuo veliki broj konjičkih boraca. Opis ustrojavanja Armije i nastanak konjičkih brigada i njihov ratni put sve do 1995. godine i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Sažetak „Operacija jesen ‘94“, knjiga novinara Oslobođenja ŠefkeHodžića, peto je djelo ovog autora koje govori o ratnim dešavanjimana našim prostorima. Knjiga je promovirana dana 11. 11. 2007.godine. Autor nije bez razloga odabrao jedanaesti novembar, jer jeupravo tog dana, prije trinaest godina, počela ratna operacija uHercegovini „Jesen ‘94“, koja i danas izaziva brojne kontroverze. No, knjiga govori i o Pofalićkoj bici, zbivanjima u Srebrenici,u mostarskoj „Vranici“, a mnoge će vjerovatno najviše zainteresiratiposljednji dio „Jeseni 94“, u kojem se objašnjava, svjedočenjemi dokumentima, zašto jedinice bosanskohercegovačke armije nisukrenule prema Banjoj Luci.

Kako vi računate gubitke iz 91. u HR? Tad nije postojala SVK, nego JNA, TO i dobrovoljački odredi. Jel tih 4700 u periodu od 92.-95.? Ili je pod SVK uračunata TO iz 91.? Koliko ste ljudi izgubili u JNA? Koliko su gubitaka imale dobrovoljačke jedinice iz Srbije (arkanovi, šešeljevi, beli orlovi itd). Naprimjer u zapadnoj Slavoniji su napadali banjalučki korpus, a u istočnoj novosadski, proleterska divizija itd. Nije moguće da nitko nije poginuo od Srba iz BiH i Srbije.