S druge strane, Hrvatska je nakon mandata Stjepana Mesića i ulaska u EU prošla proces radikalne „retuđmanizacije“.
Ne govorim samo o državnom aparatu i politici, nego u dobroj mjeri i društvu.
To je nesreća i za nas i za Hrvatsku, jer ako nas je 1993. naučila nečemu, onda je to da su ambicije Franje Tuđmana – a to je prilagođeni Sporazum Cvetković-Maček – u BiH neostvarive.
Hrvatska nema ni političku, ni vojnu, ni diplomatsku moć da okupira ili kooptira dio BiH.
Naprosto, to nije zemlja tog kalibra, Hrvatska prema riječima samog Tuđmana nije ni u ratu bila dorasla Armiji RBiH, koja je ratovala pod embargom. Danas je Hrvatska još manje u poziciji da to učini,
ali nažalost hrvatski predsjednik Zoran Milanović i malo manje, što je blago začuđujuće, premijer Andrej Plenković vode politiku „libanizacije“, odnosno tribalizacije BiH.

Što nam Gospodin Genocid ima za reći?

https://politicki.ba/news/read/12753

Suljo preveč vrednuje par haustora što mu je oslobodila hArmija, ali opraštam svaku izjavu ovakvih ratnih oksuza koji su ostali bez svojih najmilijih jer trauma koju nosi nije lahka, a ratni poraz njegovih talibana još teži.

Ja sam po onoj francuskoj za slobodu govora, pa nek Suljo haberi šta mu volja.

Molim malo senzibiliziranosti (jedva nakuca) za izjave i ratne traume ovog alahovog raba, a kompleksi spram RH će biti izliječeni na prvom EU GP.