@weasel Imam pročišćen sažetak raznih wikipedijskih tekstova o ratnom periodu BiH s nekim zanimljivim dodacima koje sam pohvatao na forumu (sažeto na oko 4000 riječi, cca 8 stranica). Ne znam spada li to u povijesnu temu i je li potrebno za tutorial. No, na neki način ipak se odnosi na temelje svega što se odvijalo u posljednjih 25 godina.

Ne mora to biti konačan tekst za main temu, ali može poslužiti kao okvir/skica za kasnije. Slobodno možemo preraditi neke dijelove, izbaciti i dodavati točke.

Mogu tu proslijediti ako se slažeš?

Odlično.

Uvod

ZAVNOBIH kao temelj SR BiH

U 2. svjetskom ratu deklaracijom ZAVNOBiH-a, na prvom zasjedanju u Mrkonjić Gradu 1943. utemeljena je jugoslavenska BiH koja "nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska".

Partizanski potpukovnik Hamdija Omanović na trećem zasjedanju ZAVNOBIH-a 1945. godine: “Neki ljudi govore da Muslimani nisu pošli za ustaškim pokretom, da se nisu našli u redovima ustaša i okupatora, ali, drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da se ogromna većina Muslimana našla na strani okupatora”.

Kratka biografija Alije Izetbegovića (aka Ilije Živkovića)

Alija Izetbegović (8.8. 1925. - 19.10.2003.), bio je bošnjački političar, islamski aktivist; predsjednik Predsjedništva Republike BiH od 1992. do 1996. godine, a potom prvi član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda od 1996. do 2000. godine. Po ocjeni hrvatske politologinje Mirjane Kasapović njegova zadnja dva mandata na položaju predsjednika Predsjedništva bila su neustavna.

U doba Drugoga svjetskoga rata bio je član "mladih muslimana," volonterski odjel koji se pridružio Hitlerovoj SS Handžar diviziji te se borio protiv Narodnooslobodilačke vojske i partizanskog odreda Jugoslavije. 1946. godine osuđen je na tri godine zatvora.

Izetbegović je kasnije, u određenim dokumentima, tvrdio za sebe da je "Srbin islamske vjeroispovijesti“. Izetbegovići su u prošlosti bili poznata begovska obitelj u Beogradu, a daljnjim porijeklom su iz Smedereva i prezivali su se Jahići (od Jahija – u prijevodu Živko). U sadašnji Šamac došli su nakon iseljavanja muslimana iz Beograda 1867. i 1868. godine.

Izetbegović je 1970. napisao političko-vjerski program Islamska deklaracija. Radilo se o teokratskom projektu koji se zalaže za pravni poredak i političku vlast baziranu na šerijatskom pravnom sustavu.

U 1983. godini Alija Izetbegović je osuđen u Sarajevu zbog muslimanskog nacionalizma i neprijateljske propagande na 14 godina zatvora. Nakon izdržanoga dijela kazne u zatvoru u Zenici. 1988. je amnestiran.

1990. Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije, nacionalnu stranku Muslimana. Na prvim izborima u BiH nakon više od pola stoljeća, SDA dobiva 33 % mandata u parlamentu.

ICTY je obznanio da je bio pod istragom za ratne zločine, ali je istraga obustavljena nakon njegove smrti.

Sastanak u Karađorđevu 25.3.1991. - Takozvani Milošević-Tuđman dogovor o podjeli BiH

Mit o podijeli BiH 1991. na sastanku Milošević-Tuđman u Karađorđevu ne stoji. Ne postoje nikakvi pisani dokumenti niti usmeni sporazumi s tog sastanka. Stvarni događaji koji su uslijedili ne poklapaju se s ikakvom mogućom verzijom hipotetskog dogovora.

Hrvati su glasali za nezavisnost BiH na referendumu. Republika Hrvatska priznala je BiH. Hrvatska zajednica (kasnije Hrvatska Republika) Herceg-Bosna nije donijela nikakvu odluku o odcjepljenju, poštivala je Ustav i načelo konstitutivnosti. HVO se sukobljavao sa VRS u zapadnoj i središnjoj Hercegovini te velikom dijelu srednje Bosne. Hrvati su izgubili većinu Bosanske Posavine.

Za vrijeme rata u Hrvatskoj, Alija Izetbegović je dogovarao konfederaciju s Jugoslavijom, a potom i naređivao napade na bh. Hrvate. Sve što je održavalo na životu bosansko-muslimansko stanovništvo tijekom rata, od hrane i odjeće do oružja i goriva, stiglo je preko ili iz Hrvatske. Republika Hrvatska primila je preko 300 000 izbjeglica bosanskih Muslimana

Hrvatsko-muslimanski sukob traje tijekom '93. '94 i '95 HVO, HV i ARBiH vode zajedničke operacije za oslobađanje teritorija BiH koja, Washingtonskim sporazumom, pristaje na konfederaciju s Republikom Hrvatskom (nije ostvareno). Tuđman, Izetbegović i Milošević 1995. potpisuju Daytonski sporazum kojim su sačuvane avnojevske granice BiH.

Izetbegović u srpnju 1991. dogovorio ostanak BiH u Jugoslaviji i pozvao Hrvate da se pridruže

Dokumentirani sporazum Karadžić-Filipović bio je sporazum srpskih predstavnika predvođenih Radovanom Karadžićem i muslimanskih predstavnika predvođenih Muhamedom Filipovićem uz punu suglasnost Alije Izetbegovića). Potpisan je u srpnju 1991. Osnovna načela pregovora bila su da SR BiH ostane u Jugoslaviji i zadrži suverenitet. S Miloševićem su razgovarali Filipović i Zulfikarpašić. Konačno je i Milošević prihvatio rješenja pregovaranja i predložio da, pošto su u SR BiH većina muslimani, predsjednik države bude Izetbegović. Jedna od točaka sporazuma kaže sljedeće: „Izražavamo svoj interes da Hrvati u Bosni i Hercegovini žive s nama u punoj ravnopravnosti te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu.“

Početak rata u BiH - "Ovo nije naš rat!" – A. Izetbegović

Rat u Bosni i Hercegovini je opće prihvaćeni naziv za međunarodni oružani sukob na području Bosne i Hercegovine, koji se vodio između 1. listopada 1991. i 14. prosinca 1995. godine.

Prvi znak rata u Bosni i Hercegovini bilo je uništenje sela Ravno, u Istočnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, 1. listopada 1991. godine.

Pet dana nakon incidenta u Ravnom, 6. listopada, Alija Izetbegović je preko TV Sarajeva uputio javnosti proglas o neutralnosti BiH u ratu između Srbije i Hrvatske. "Ovo nije naš rat!" - Alija Izetbegović.

Prva politika Izetbegovića je bila zagovaranje opstanka Jugoslavije onakva kakva je i bila. Druga politika bila je opstanak Jugoslavije kao labave konfederacije. Treća politika bila je unitarna BiH, pod dominacijom Muslimana kao naroda i islama kao vjere.

Srpska Republika BiH

Radovan Karadžić, 1. predsjednik Republike Srpske (7. travnja 1992. – 19. srpnja 1996.). Bio je jedan od utemeljitelja zasebne skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 24. listopada 1991, koja je predstavljala srpski narod u BiH. Istovremeno je u okviru BiH osnovano nekoliko "srpskih autonomnih oblasti" (SAO), a u studenom 1991. organiziran je i referendum, na kome su se bosanski Srbi velikom većinom glasova izjasnili za ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom i Crnom Gorom. Skupština bosanskih Srba pod kontrolom SDS-a je 9. siječnja 1992. godine proglasila "Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine".

Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna

18. studenog 1991. godine, uspostavljena je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna. U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

Mate Boban bio je utemeljitelj i prvi predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Hrvatske Republike Herceg-Bosne, utemeljitelj i vrhovni zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane, te jedan od predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine.

HOS

HOS je osnovan 25. lipnja 1991., a ratni stožer HOS-a za Hercegovinu 18. prosinca 1991. u Ljubuškom. Za zapovjednika je postavljen Blaž Kraljević. Kraljević se tijekom rata vodio ustaškom ideologijom. Kao cilj HOS-a u Bosni i Hercegovini postavio je stvaranje hrvatske granice na Drini, a vodio se uvjerenjem da su i bosanskohercegovački muslimani Hrvati islamske vjeroispovijesti. U svojim istupima napadao je Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu i njezinog predsjednika Matu Bobana optužujući ih za antihrvatstvo.

Rat u BiH: 1992.

Referendum

Referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine proveden je 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine, na kojem je 64 do 67% od biračkog tijela izašlo na glasanje, a gotovo 98% je glasalo za nezavisnost.

Carrington-Cutileirov plan

Carrington-Cutileirov plan nazvan po svojim tvorcima Peteru Carringtonu i portugalskom veleposlaniku Joseu Cutileiru, proizašao je iz konferencije održane od strane Europske zajednice, u rujnu 1991. u pokušaju da spriječi rat u Bosni i Hercegovini.

Predstavljena su načela o novom ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine. Planom je popraćeno tadašnje stanje u državi, postojanje srpskih autonomnih oblasti i hrvatskih zajednica.

18. ožujka 1992, sve tri strane su potpisale sporazum; Alija Izetbegović za Muslimane, Radovan Karadžić za Srbe i Mate Boban za Hrvate. 28. ožujka, Izetbegović povlači svoj potpis i odriče se sporazuma.

Portugalski diplomat optužio je u više navrata Izetbegovića da je izazvao rat i masovne žrtve, odbacujući sporazum koji je prethodno potpisao. Opisao je Izetbegovića kao osobu koja laže, odnosno - jedno govori u javnosti, a drugo privatno.

Hrvatsko priznanje BiH

07.04.1992. Republika Hrvatska odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana među prvima je priznala neovisnost BiH.

Bitka za Mostar 1992.

1992. godine, došlo je do bitke za Mostar. Srpske su snage tek dijelom uspjele zauzeti Mostar. Pobjedu je izvojevala hrvatska strana (HV, HVO, HOS) koja je oslobodila Mostar bez sudjelovanja Armije BiH, što se često prešućuje u nehrvatskoj historiografiji.

U redovima hrvatskih vojnih postrojbi tijekom rata u Bosni i Hercegovini s Hrvatima borili su se i Muslimani (Bosanska Posavina – gdje su odbili S. Halilovićevu naredbu da napadnu Hrvate, Mostar – gdje su izdali hrvatske suborce). Neke jedinice HVO-a bile nasilno stavljene pod zapovjedništvo muslimanskog vodstva (Tuzla, Sarajevo), a neke jednostavno nisu ušle u međusobni sukob (Usora, Bihać).

U osnivačkim aktima Hrvatskog vijeća obrane nema separatističkih tendencija. Oružane postrojbe hrvatskog naroda (HVO) borile su se za opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

HOS i ARBiH – proljeće-ljeto 1992.

Nakon odbijanja suradnje između HVO-a i Armije RBiH od strane muslimanskog vodstva, počinje se raditi na isntrumentalizaciji HOS-a. Zapovjednik HOS-a Blaž Kraljević izgrađuje bliske odnose s vojnim vrhom Armije RBiH, a njegov HOS biva inkorporiran u Armiju RBiH. Od srpnja 1992. HOS je bio službeno pod zapovjedništvom Alije Izetbegovića, a u kolovozu je Kraljević imenovan generalom bojnikom Armije RBiH i postavljen u njezin Glavni stožer.

Začeci Muslimansko-hrvatskog rata

13.06.1992. Pripadnici muslimanskih snaga su iz zasjede ubili četiri časnika HVO-a na planini Raduši. Nakon toga, došlo je do prvih sukoba na području općine Gornji Vakuf/Uskoplje.

14. rujna 1992. godine, Ustavni sud sastavljen većinom od Muslimana, proglašava Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu nelegalnom. Izetbegovićeva politika se u to vrijeme preusmjerila na stvaranje islamske države unutar BiH, u trokutu Sarajevo-Zenica-Tuzla s tendencijom širenja na teritorij općina u kojima su većinu činili Hrvati. To se ostvarivalo kroz muslimansku kontrolu središnjih institucija „ratne“ republike BiH koja je de facto funkcionirala kao entitet s većinskim muslimanskim stanovništvom pod kontrolom Armije BiH. U tom periodu su nametnuli bijelu zastavu s plavim štitom i zlatnim ljiljanima („simbolom“ muslimanskog naroda), a u vojsci se pozdravljalo sa „Selam Aleikum“, „Tekbir – Allahu Ekber“ i slično. U sklopu priprema za napad na hrvatska područja i HVO, počinje se organizirati dolazak stranih mudžahedina za koje su uspostavljeni teroristički centri. Alija Izetbegović je zapovijedao postrojbom El Mudžahid preko Trećeg i Sedmog korpusa ARBiH.

HOS krajem 1992.

Napeti odnosi između HVO-a i HOS-a bivali su sve veći. Pred operaciju Bura, koja je trebala osloboditi južnu Hercegovinu, HVO traži kooperaciju s HOS-om koju Kraljević odbija. Vojnici HOS-a, omasovljeni muslimanima, na području Čapljine, Mostara i Stolca počinju praviti probleme HVO-u, s toga HZ Herceg-Bosna izdaje naredbu o uhićenju svih zapovjednika HOS-a s ciljem da ih se primora na podređenost HVO-u kako bi se mogla izvršiti operacija Bura. Na jednom od punktova smještenom u Kruševu, vojnici HVO-a ubili su Kraljevića. Kako bi se izbjegao sukob HOS-a i HVO-a, general bojnik HOS-a Ante Prkačin potpisao je sporazum s Matom Bobanom o uklapanju HOS-a u HVO. Hrvati iz HOS-a postupno prelaze u HVO, a Muslimani u Armiju RBiH, gdje su mnogi postali njezini najradikalniji borci.

Vance-Owenov plan

Vance-Owenov plan je bio mirovni prijedlog za kraj rata u Bosni i Hercegovini iz siječnja 1993.

Plan je predviđao decentraliziranu Bosnu i Hercegovinu podijeljenu u deset pokrajina, koje bi imale nadležnosti nad unutrašnjim poslovima i obrazovanjem. Pokrajine bi bile formirane po etničkom principu, dok bi glavni grad Sarajevo bio demilitarizirani distrikt sa sjedištem centralne vlade.

Slobodan Milošević je na sastanku sa Owenom u Beogradu 24. travnja 1993. prihvatio plan. Plan su prihvatili i Muslimani, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predstavnici Hrvata. U Srbiji, plan je prihvatio ne samo Milošević, već i najveći opozicijski lider Vuk Drašković. No ipak, rukovodstvo RS-a je odbacilo Vance-Owenov plan što je značilo da je sporazum mrtav.

Izetbegović nudio Tuđmanu zapadnu Hercegovinu

(…) U razgovoru koji je potom uslijedio Izetbegović mu je navodno predložio da se "zapadna Hercegovina izdvoji iz BiH i pripoji Hrvatskoj", ali je Tuđman tu ponudu odbio pošto je smatrao da to neće riješiti "ni krizu u BiH ni položaj hrvatskog naroda u toj zemlji". – prema tvrdnjama Miomira Žužula.

Hrvatsko-muslimanski rat

Muslimanski zločini nad Hrvatima krajem 1992. i početkom 1993.

Za vrijeme sukoba Armije RBiH i HVO-a s područja Federacije, a iz općina u kojima se ratovalo, izbjeglo je ili prognano 150 000 Hrvata. Samo u Srednjoj Bosni pripadnici ARBiH ubili su 1051 hrvatskog civila, od čega 121 hrvatsko dijete.

Muslimanska vojska u pet ofenziva zauzela je velik dio prostora koji su bili pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, gotovo cijelu sjevernu i srednju Bosnu (osim Novog Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Kreševa, Žepča i šireg područja oko tih gradova, Usore, dijela travničke općine, dijela zavidovićke općine, i dijela vareške općine) i dio Hercegovine: Konjic, Jablanicu te istočne i sjeverne dijelove mostarske općine.

23.10.1992. Počeli su oružani sukobi između pripadnika Armije BiH i pripadnika HVO-a u Prozoru. Izbija Muslimansko-hrvatski rat, u kojem Muslimani otvoreno napadaju svoje dojučerašnje saveznike Hrvate. Muslimani masakriraju Hrvate u Lužanima (Uskoplje), Gustom Grabu (Busovača), Lašvi (sela Dusina, Brdo, Višnjica i Rajici), Ivan – Sedlu, Orlištu (Konjic), na području općine Kiseljak; u selu Bilalovac (gdje je uslijedio progon hrvatskog pučanstva te pljačkanje i uništavanje imovine Hrvata), Sušnju (Zenica) i na području Podbriježja.

Ratni zločin HVO-a u Ahmićima

16.04.1993. U 5:45 sati muslimanske snage su iz svog raspoloživog oružja napale uže gradsko područje općine Vitez. Pogođena je i zgrada zapovjedništva zbornog centra srednje Bosne HVO-a, zgrada Općine, zgrada poste i mnoge stambene zgrade. U gradu Vitezu se vode ulične borbe između pripadnika HVO-a i Armije BiH. Anti-teroristička bojna Vojne Policije HVO-a, “Jokeri”, je tijekom borbi za deblokadu puta Vitez-Busovača, protiv dijelova “Krajiške” brigade ABiH, počinila ratni zločin u selu Ahmići gdje je ubijeno 117 Bošnjaka-muslimana.

Danas se u javnosti najviše spominju dva mjesta u kojima je došlo do masovnih zločina nad Bošnjacima – Ahmići i Stupni Do. Bez obzira na to što ova dva zločina nisu inicirani s viših razina zapovijedanja HVO-a, o njima se upravo tako govori. Jedna od najraširenijih netočnosti današnjice jest predodžba o Bošnjacima kao jedinim i apsolutnim žrtvama tijekom rata u BiH. Činjenica jest da su upravo oni vodili agresorski rat protiv bh. Hrvata, s ciljem osvajanja teritorija i etničkog čišćenja.

16.04.1993. Pripadnici postrojbi Armije BiH su oko 08:00 sati otpočele oružani napad na hrvatsko pučanstvo u selu Trusina (općina Konjic). Počinili su masakr nad 16 civila i 6 uhićenih pripadnika HVO-a. Civili su ubijani na mjestima gdje su bili zatečeni, a pripadnici HVO-a su pod prijetnjom likvidacije žena, uhićeni, vezani, a potom strijeljani.

Za vrijeme napada na Srebrenicu, Alija šalje postrojbe na Hrvate Srednje Bosne

Izvanredno izvješće HVO-a, 19.4.1993., govori o dramatičnim trenucima za hrvatski narod u sjeverozapadnoj Hercegovini i središnjoj Bosni (Jablanici, Konjicu, Vitezu, Busovači, Zenici i Varešu) zbog "velike ofenzive muslimanskih snaga" na HVO i Hrvate u kojoj je sudjelovalo i oko "1600 mudžahedina", čineći zločine nad Hrvatima i uništavajući njihovu imovinu.(…) Dok traju srpski napadi na Srebrenicu, ARBiH s područja središnje Bosne nijednu svoju postrojbu nije uputila za deblokadu iste, već je sve svoje potencijale upotrijebila za uništenje hrvatskog naroda na slobodnim prostorima."

Zločini ABiH od travnja 1993. do siječnja 1994.

Bilivode (Zenica),Grm (Zenica), Miletići (Travnik), Čukle (Travnik), Krpeljići (Travnik), Maljine (Travnik), Vitez, Kraljeva Sutjeska (Kakanj), Drenovnik (Kakanj), Slapnica (Kakanj), Busovačke Staje (Busovača), Ljubunci - zaselak Jurić, Vrbanja, Doljani (Jablanica), Kiseljak (Žepče), Zabilje (Vitez), Grabovica (Mostar), Vrbica kod Zavidovića, Uzdol (Prozor), Hudutsko (Prozor), Kopijari (Kopljari), Vareš, Fojnica, Križančevo selo (Vitez), Buhine Kuće (Vitez).

Zatvorenički logori pod muslimanskom upravom u Muslimansko-hrvatskom sukobu

Logor BH banka u Bugojnu, Logor Bugojčići, Logor Crna kuća u Vitezu, Logor KPD Zenica, Logor Gimnazija u Bugojnu, Logor Kloster u Bugojnu, Logor Salon pokućstva u Bugojnu, Logor Stadion u Bugojnu, Logor Mehurići, Logor motel Sretno u Kaknju, Logor Motel na Rostovu, Logor MUP Bugojno, Logor Muzej u Jablanici, Logor Muzička škola u Bugojnu, Logor Muzička škola u Zenici, Logor u OŠ Vojin Aleksić u Bugojnu, Logor Prusac, Logor Silos u Tarčinu, Logor Stara tvrđava u Travniku, Logor Šipad u Bugojnu, Logor Športska dvorana u Konjicu.

Srpanj / kolovoz 1993. - Etničko čišćenje Hrvata u Bugojnu

U obredima inicijacije izvršene su dekapitacije žrtava. Uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ARBiH masakrirali su i ubili 21 zatočenih pripadnika HVO-a. Općina Bugojno primjer je etničkog čišćenja. Tu je 1991. živjelo 15993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata, a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika koji su bili mučeni. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480, a 1070 oštećeno. U gradu su uništena sva katolička groblja.

Mostar tijekom hrvatsko-muslimanskog rata

Muslimanski su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. godine počeli vraćati s Jadrana gdje su bili u izbjeglištvu. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju (prema VRS-u), Muslimani su tiho zauzimali grad.

Armija RBiH naložila je napad na HVO u Mostaru sa šifrom ‘RAK-625’. 19. travnja 1993. godine, 20 dana prije otvorena napada, sastavili su zapovijed za napad na Hrvate. HVO je zaplijenio dokument RSK s analizom strateške situacije u Mostaru i opisom srpsko-muslimanskog savezništva.

Armija BiH poduzela je napadnu akciju spajanja područja Mostara s područjem Jablanice i Konjica, što su potvrdili međunarodni promatrači i sudsko vijeće MKSJ, a nikakvu "deblokadu".

U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. godine, u postrojbama u kojim je bilo mnogo Muslimana u HVO-u dolazi do pobune protiv Hrvata, a „Samostalni mostarski bataljun“ napušta položaje koje HVO drži prema Srbima. Toga dana između 2:30 i 3 sata muslimanski pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce, Hrvate naredivši im da se predaju.

Pripadnici HVO-a, Hrvati su se predali, odvedeni su u zatvor u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni. U istočnom dijelu grada, Armija RBiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA "Sjeverni logor", 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće "Razvitak" u istočnom dijelu Mostara, u koji su dovedeni prvi zarobljenici 6. svibnja 1993. godine prije samog sukoba. U Mostaru, u muslimanskim logorima, bilo je zatočeno 672 Hrvata od kojih je ubijeno 77.

Užasan zločin je počinjen u selu Grabovici od strane postrojbi Armije RBiH 9. rujna 1993. Vojnici Armije RBiH su ubijali redom Hrvate. Seljani su teško mučeni, odsijecane su im glave, leševi su bacani u kanjon Neretve. Jedan Hrvat je razapet na križ, a glava mu je odrubljena i nabijena na kolac pokraj križa. Njegovoj ženi izvadili su srce i pekli ga na vatri. U obranu svojih susjeda Hrvata digle su se susjede Muslimanke, ali su i one ubijene od strane svojih sunarodnjaka. Godinama nakon rata ulaz u selo Hrvatima je bio zabranjivan, a nikakav istražni postupak kojim bi se kaznili zločinci nije pokrenut.

Muslimansko rušenje Starog mosta

Prema dokumentu Armije BiH, Arif Pašalić, komandant Četvrtog korpusa, 7. studenog 1993. izdao je zapovijed da se u kameni luk Staroga mosta postave tri protutenkovske mine, most sruši, snimi njegov pad, snimke upotrijebe u propagandne svrhe, a za njegovo rušenje optuži Hrvatska vojska i HVO.

Dana 9. studenoga 1993. godine, srušen je Stari most u Mostaru, a većina svjetskih medija je za taj čin optužila Hrvatsko vijeće obrane na čelu sa Slobodanom Praljkom, kao načelnikom, iako je on razriješen dužnosti dan prije. Praljak je tvrdio kako je most srušen aktiviranjem eksplozivnog naboja postavljenoga na lijevoj obali Neretve, na kojoj je bila Armija Republike Bosne i Hercegovine.

Owen-Stoltenbergov plan

SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Rusija i Španjolska pokrenule su Program zajedničke akcije, kojim je pokrenuta nova diplomatska akcija za pronalaženje mirovnog rješenja za rat u BiH. U sklopu tog Programa nastao je i Owen - Stoltenbergov plan.

Prema mirovnom planu, svaka konstitutivna republika trebala je usvojiti vlastiti ustav, a pretpostavka nadležnosti bila je u korist republika.
Alija Izetbegović tražio je Neum i dio područja u sjeverozapadnoj Bosni jer je smatrao, da ako to ne dobije, muslimanska država neće biti održiva. Iako je problem bio lako rješiv, američki predstavnici olako su prihvatili Izetbegovićeve žalbe, odbijajući pomoći u pronalaženju rješenja. Konačno je muslimansko vodstvo, uz podršku SAD-a, odbacilo ovaj mirovni plan jer bi njime dobili manje teritorija nego što su očekivali.

Hrvatska Republika Herceg-Bosna

Dana 28. kolovoza 1993. godine, Predsjedništvo Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i zastupnici hrvatskog naroda u Vijeću općina Skupštine Republike Bosne i Hercegovine donose Odluku o konstituiranju Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne kao najvišeg predstavničkog tijela i nositelja zakonodavne vlasti u HZ Herceg-Bosni, što znači da Hrvatska zajednica Herceg-Bosna prerasta u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu.

Odluka polazi od neotuđivosti, nedjeljivosti i neprenosivosti prava hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini kao jednog od tri konstitutivna naroda. Odluka o transformaciji Hrvatske zajednice Herceg-Bosne u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu bila je u potpunosti pravno utemeljena na Owen-Stoltenbergom planu koji je predviđao uniju republika u Bosni i Hercegovini, no zbog činjenice da u to vrijeme plan još nije stupio na snagu, on se eksplicitno ne spominje u preambuli.

Deklaracija Izetbegovića i Krajišnika – Izetbegović priznaje RS i njeno pravo na odcjepljenje

Zajedničku deklaraciju potpisali su Alija Izetbegović i Momčilo Krajišnik 15. rujna 1993., samo dan nakon što je Izetbegović potpisao Deklaraciju s Tuđmanom. Prvi put Izetbegović praktično ozakonjuje "Republiku Srpsku" i omogućuje joj odcjepljenje od BiH putem referenduma. Iako su u preambuli kao potpisnici navedeni Bulatović, Karadžić i Milošević, Deklaraciju je sa "srpske strane" potpisao Krajišnik.

Prvi Bošnjački sabor

Prvi Bošnjački sabor (zvan i Svebošnjački sabor) održan je u sarajevskom hotelu Holiday Inn 27. i 28. rujna 1993. godine. Organiziralo ga je Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Povijesno je važan jer je na njemu promijenjeno nacionalno ime. Muslimani su postali Bošnjaci, te je promicano nazivanje jezika bosanskim imenom. Novo će ime biti prihvaćeno i priznato Daytonskim sporazumom 14. prosinca 1995.

/2.dio

Republika Zapadna Bosna i među-muslimanski građanski rat

Bujanjem ratnih sukoba i nakon što je bio u potpunom srpskom okruženju Abdić na vlastiti rođendan 29. rujna 1993. godine proglašava Samostalnu autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu. Naravno, vlasti u Sarajevu na to su gledale kao na čistu izdaju. No, hrvatski političari tada su smatrali Fikreta Abdića junakom. Ali više od pola godine takvim su ga vidjeli i mnogi strani političari, diplomati i novinari.

Mjesec dana kasnije, 22. listopada 1993. Republika Srpska je priznala AP Zapadnu Bosnu i proglasila trajni mir. Uskoro je došlo i do sporazuma o trajnom miru i s Hrvatskom. Nakon proglašenja autonomije, Narodna obrana AP ZB dolazi u otvoren sukob s Armijom Republike Bosne i Hercegovine. Između rujna 1993. i kolovoza 1994. Narodna obrana i Armija RBiH sukobljavale su se na području Cazina kojega je Narodna obrana pokušala uzeti od Armije RBiH. Armija RBiH je ušla u Veliku Kladušu 21. kolovoza 1994. Dan prije ulaska Armije RBiH oko 3 000 muslimanskih civila pobjeglo je u Republiku Srpsku Krajinu, da bi kasnije bili usmjereni prema Turnju. Na dan ulaska Armije RBiH u Veliku Kladušu 30 000 muslimanskih civila i 1 500 pripadnika Narodne obrane također bježi iz BiH i bivaju smješteni u Batnozi kod Slunja i Starog Sela kod Topuskog. Odbor za izbjeglice Republike Srpske Krajine, procijenio je da se u RSK nalazi 52 368 muslimanskih izbjeglica iz Cazinske krajine.

Kraj rata 1994. - 1996.

Muslimani pristali na konfederaciju Hrvatske i FBiH

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su u Washingtonu, 18. ožujka 1994. godine Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće bošnjačko-hrvatske federacije u Bosni i Hercegovini.

Hrvati stvorili današnju BiH

Splitska deklaracija ili Splitski sporazum, dokument je koji su 22. srpnja 1995. potpisali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsj. predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, a kojom je Oružanim snagama Republike Hrvatske formalno omogućeno korištenje teritorija BiH u svrhu zajedničke borbe. Puni je naziv potpisane deklaracije „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“. Dogovoreno je zajedničko i koordinirano djelovanje hrvatskih snaga i snaga Armije BiH.

U 7 uspješnih pobjedničkih operacija, HVO zajedno sa HV-om, a u nekim akcijama i sa Armijom BiH je oslobodio zapadnu Bosnu. Kruna uspješnih operacija je bila operacija Južni potez u kojoj su združene hrvatske snage izbile na 23 kilometra od Banje Luke, što je bilo u dosegu hrvatskog dalekometnog topništva. Akcija Južni potez, prekinuta je na zahtjev međunarodne zajednice 15. listopada 1995. godine.

Američki diplomat Richard Holbrooke otvoreno je prijetio Hrvatima (Franji Tuđmanu) i Bošnjacima (Rasimu Deliću) NATO-vim udarima na Hrvatsku ako dirnu Banju Luku i krenu u daljnje operacije.

Takozvani „UZP“ Herceg-Bosna i tkz. hrvatska „agresija“

HZ Herceg-Bosna (kasnije HR Herceg-Bosna) stvorena je u svrhu obrane BiH i hrvatskog naroda poštujući sve legalne i pravne norme. Nikada nije poražena. U svim sporazumima, uključujući Washingtonski kojim ulazi u Federaciju, prihvaćena je od međunarodne zajednice i bošnjačkog vrha kao ravnopravna strana.

UZP (udruženi zločinački poduhvat) odnosi se na hašku presudu dužnosnicima HVO-a za ratne zločine tijekom prve polovice 1993. U toj presudi uopće se ne utvrđuje da je Hrvatska počinila agresiju na BiH niti da je uspostava Herceg-Bosne „UZP“. Inače Hag je sveukupno osudio Hrvate na 273 godine dok je Bošnjake osudio na svega 8,5 godina (usprkos etničkom čišćenju i protjerivanju Hrvata).

Neposredno nakon rata

Herceg-Bosna

Hrvatska Republika Herceg-Bosna formalno je ukinuta 14. kolovoza 1996. godine. Zastava Herceg-Bosne je prihvaćena kao zastava Hrvata u Bosni i Hercegovini. HVO je nakon Daytonskog mirovnog sporazuma definiran kao hrvatska komponenta Vojske Federacije Bosne i Hercegovine, a nakon reforme obrane 2005. godine, transformiran je u 1. pješačku (gardijsku) pukovniju, jednu od tri pukovnije u okviru Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Javni mediji

Kao nasljednik Televizije Herceg-Bosne, 1996. nastaje Erotel, javna televizija na hrvatskom jeziku, iz Mostara, čiji se program mogao gledati na svim područjima koja su bila dio Herceg-Bosne. Osim programa Erotela i programi HRT-a mogli su se pratiti na čitavom području bivše Herceg-Bosne sve do 1999. Neovisno povjerenstvo za medije, 15. studenog 1999. godine, zabranilo je rad Erotelu, da bi Erotelovi odašiljači nekoliko mjeseci kasnije bili nasilno oduzeti i predani Federalnoj televiziji. Preko tih "hrvatskih" odašiljača danas se sustavno ugrožava hrvatski jezik, tradicija i kultura, blati se hrvatska povijest i zaslužni ljudi, zaobilazi se hrvatska narodna baština i sve što bi doprinosilo afirmaciji hrvatskoga nacionalnog i kulturnog bića.

U BiH postoje tri javna radiotelevizijska medija koja se financiraju javnim proračunskim sredstvima: državna BHT te entitetski RTRS (Radiotelevizija Republike Srpske) te Federalna televizija (FTV). BHT i FTV težište stavljaju na bošnjački jezik i perspektivu događaja vodećih bošnjačkih stranaka FBiH, a RTRS gotovo isključivo na srpski jezik i stavove vodstva Republike Srpske.

Hrvati kritiziraju FTV i zbog pristranog i jednostranog izvještavanja te diskriminacije Hrvata. Jedan od najočitijih primjera jest izvještavanje FTV-a o optužnicama i pravosudnim postupcima za ratne zločine u BiH, gdje se zločini Bošnjaka prešućuju, a zločini Hrvata i Srba dodatno naglašavaju.

Fali samo jedna ključna stvar, a to je Dayton, koji zahtijeva malo podrobnije objašnjenje i nekog tko bi mogao uputiti na važne detalje.

Ovo prvo sam i ja mislio do prije pola godine.
A ovo drugo... Jos od 1992/93 ja o Muslimanima imam isti stav kao i danas. I uvijek sam ljudima oko sebe govorio da su gori ti Muslimani od Srba nekoliko puta. Kad su poceli dolaziti ko izbjeglice, odma sam ja to prozreo sa kime imam posla. Mozda sam atipican Hrvati iz RH, jer sam politiku i rat poceo pratiti kao dijete. Tako da puno vece znanje imao od prosjecnog HR Hrvata koji nemaju pojma. O BIH znaju isto koliko i o Austriji. Ne samo da nista neznaju, nego ih i ne zanima. Moguce je to i da nismo dobro dobili po glavi 1991. Da je bilo jos veceg ratnog uzasa u RH, mozda bi ljudi znali vise. Mada opet dojma sam da Srbi iz Srbije puno vise znaju o BIH.

Ovo je malo nespretno zbog jednog lokalnog izraza sa specifičnog, prilično uskog kajkavskog prostora. Naime poturica je mast od ispod pečene purice s kojom prelijevaš mlince da budu sočniji.

Procitao sam sve sto si napisao i hladno primio ka znanju. Dok nisam dosao do ovoga. Dovoljno sam citao ovaj forum da mogu zakljuciti sljedece. Vi taj most mrzite i to opravdano. Da nestane bosnjaka, i kad bi federacija bila hrvatska, ja mislim da bi ga vi digli u zrak uz propratni program, tv koji bi javno prenosio rusenje , i vatromet na kraju i proslava uz tomsona. Za vas je taj most turski ostatak, turaka koji su stoljecima ugnjetavali vas, bacali katolike sa istog svezane u neretvu itd. Ne znam isto sto se pravdate i da niste ga srusili (predpostavaljam politicki razlozi), pa rat je bio, pala je krv, mrznja je bila prevelika. Ljudi su gubili zivote, kad odjednom most top tema. Ne ocekujem iskren odgovor na ovo, posto ste vi zauzeli stav kakav jeste, mozda ne svi, jer neki i govore o mostu da je to nista, nikakav spomenik, zapravo podsjetnik turkse okupacije.

Koliko shvaćam Praljak nije lagao i stvarno je ispalo da nije srušio most iako je to bio legitiman vojni cilj. Tu je spomenuti dokument.



Naravno, objekt je povezan s okupacijom i mučeništvom i kao takav je vjerojatno mrzak upućenima.

Ali poanta priče bila je da se Hrvate htjelo pomoću operacije pod lažnom zastavom i širenjem dezinformacijske propagande prikazati kao barbare koji ruše kulturne spomenike i još k tome mostove - stilska figura "rušenje mostova/izgradnja mostova" u internacionalnom diskursu, posebice u engleskom jeziku. I to pred cijelim civiliziranim svijetom. Okrutni rušitelji i islamofobi, a s druge strane grada jadna raja.

Što se tiče:

Sporazum iz Graza

Sporazum u Grazu bio je predloženi sporazum između čelnika bosanskih Srba Radovana Karadžića i čelnika bosanskih Hrvata Mate Bobana 6. svibnja 1992. u Grazu, Austrija. Stranke su se na kraju razišle bez potpisivanja ikakvog sporazuma, a sukobi između hrvatskih i srpskih snaga nastavljeni su.

Zapravo su još više planuli.
Poslije njega se događaju lipanjske zore i kodidor 92, kojeg muslimani iz abih sutke gledaju iz Tuzle

Sastanak u Karađorđevu 25.3.1991. - Takozvani Milošević-Tuđman dogovor o podjeli BiH

Mozda bi trebalo reci da je to bio jedan od 30ak takvih sastanaka, "svaki sa svakim" u kojima su se u tom periodu sastajala šestorica tadasnih predsjednika yu republika, a nikakav "tajan sporazum".

A mozda bi to trebalo izostaviti.

Pa onda još Jajce gdje je harmija, a ne HVO, skoro sabotirala zajedničku obranu... pa zatim harmija napala Hrvate Srednje Bosne... pa zatim '94. i '95. gdje uopće nisu potrebni komentari...

Čovjek bi rekao da se prema tom fantomskom sporazumu sve trebalo odvijati dijametralno suprotno... mi sabotiramo zajedničku obranu Jajca, mi napadamo SB, a '94 i '95 ne radimo što smo radili ni pod razno...

-----------

Do kad više vađenja podataka iz guzice ? Držimo se znanosti.

post1396763.html#p1396763

Malo pripazite na fake news.

post1397768.html#p1397768

BBC me vrijeđa a usto je i veoma nestrucan u vojnoj terminologiji na OSRH.

BBC nemoj ga vrijeđati !!

Dakle na temi o demografiji Muslimana dode ekipa i prica:
Prvo kaze Robbie da Zidovi imaju klan Kohen svecenika, Srbi Popovica, pa kako je steta da mi nemamo Fratrice.

Na to se nadoveze jos par ljudi s tugom sta geni najduhovnijih Katolika su filtrirani celibatom. Spominje se negativna selekcija.

Onda Reconquista, KraljevaSutiska i Burbon govore o dokazima o nizem IQ-u redom Srba, Bosnjaka pa Roma. Ukljuce se Kim i ZlatkoZG u istu nit.

Tada Sindjelic kaze da ga zanima da on procita jednu knjigu s koje je privezana karta i ja (prvi post na temu danima) mu je dam. Te sugeriram da kupi neku drugu knjigu. S obzirom da je Srbin i spominju se Romi, predlozim mu knigu Srpkinje Jelene Čvorović o Romima.


Onda mi uleti ovi... doslovno par min nakon sta san to objavia.


Nevjerojatno.

Doslovno 7,8 lika pricaju o tome, objavljuju studije i onda san ja posebno izdvojen kao neki remetilac koji pazi ovo navlači druge??? I to kao ja sam suptilan no najgori... na mene valja reagirat u roku od sekund i jos mi je izbrisa post.


Di je radar vamo?

https://hercegbosna.org/forum/politika/sto-bi-se-dogodilo-da-bosnjaci-kolektivno-predju-nazad-na-katolicizam-t18586.html



Doslovno tvoji komentari pored ovih... nista toe taj 'radar'.


Nordicizam je isto okej

https://hercegbosna.org/forum/hrvatska/idealna-hrvatska-t18404-50.html

Razbijanje Hrvatskog naroda po kriteriju Slavenskih gena takoder je ok. Nothing to see here.

Robbie koristi duple kriterije, uzima me na zub i koristi argumente Soroševaca specificno da mene opise ko negativca nekog. Kad se o meni radi Robbie postaje vise 'woke' od Junuza.

Zašto je tema o Kartografiji na Chatu zaključana? Ceha i ja se igramo bojicama i ne smetamo nikome.

Malopre i ja video...

Ne znam šta je u pitanju, u uvodu i naslovu Teme je jasno o čemu se radi a korisna je da se crtači drže ograđeni u tom toru...

Ako je u pitanju dalji progon i ubijanje mojih Tema zbog nastavka te nekakve torture nadamnom, onda treba neko od vas da otvori novu sa svojim imenom i trebalo bi sve biti OK...

Odmorite od kartografije, mislim da govorim za 90% forumaša kad kažem da nam je dopizdilo, i da to igranje bojicama ruši konkretnost i ozbiljnost rasprava.

Čak i na chatu koji postoji baš za takve gluposti?

Znali smo se i prije kartati pa bi nas upozoravala moderacija.

Da, dosta je više, iste gluposti moramo gledati već cijelo desetljeće. Od sada ide lock za cijelu temu ako krene u kartanje (ako je tema ionako bezvrijedna), ili brisanje postova ako pokušaju sjebati neku vrijednu temu.