Nadam se samo da ovu tezu neće pokupiti ljevičari i ostali neprijatelji Hrvata, pa da kasnije ju koriste u svojoj propagandi. Banovina Hrvatska je bila trajala oko godinu i pol dana trajala, pa nije bilo dovoljno vremena da bude zabilježeno u narativu intelektualne elite.

Ako se analizira HSSova vladavina Banovinom Hrvatskom moglo bi se i te kako reći da su vladali polufašistički:

Maček je provodio kult ličnosti, i kada bi bio njegov rođendan onda se slavio kao praznik:


Zatim Banovinska je vlada otvorila internacijske logore gdje bi zatvarala protivnike vlade - uglavnom ustaše i komuniste

Osim toga Banovina Hrvatska je bila nacionalizirala glavne medije kao što je bio Radio Zagreb, čime su mediji postali propagandni alati Mačeka i HSSa.

HSS je još prije uspostave Banovine osnovao Hrvatsku seljačku i građansku zaštitu, kako bi se borila protiv Orjune. Iako čitatelji koji proučavaju Seljačku zaštitu ne kuže iz prve, radilo od stranačkoj vojsci HSS (slično kako je Hitler imao SS), i SZ je također imao vojnu himnu (Mačekova koračnica).

Kada je u pitanju BiH, HSS je tada bio dominiran od strane "panonskih Hrvata" (kajkavaca i ljudi iz sjeverne Hrvatske). Oni su na Muslimane imali isti pogled kao danas Hercegbosanci, dakle da treba uključiti samo dio BiH gdje su Hrvati-katolici većina, dok ih je za ostatak bolio kuki (kontrast od ustaša koji su mahom bili dinaridi i dodrinašili). Ako se malo čita sarajevske historiografe glavna teza je da ih je Maček "prodao".

Kao zaključak još bi dodao, da ako malo čitate komunističku historiografiji, shvatiti će te da o Mačekovcima se piše u istom kontekstu kao o ustašama i četnicima.

Autoritarniji da, ali da se radi o fašizmu ne bih rekao. Internacijski logori nisu isto što logori smrti bazirani na rasnim/nacionalnim kriterijima koje su vodili nacisti i u manjoj mjeri fašisti (u Italiji je ubijeno oko 5 000 Židova koliko vidim po službenim podacima). Saveznici su također imali svoje logore, ali to nisu bili logori smrti (na zapadu... druga stvar je na istoku). Nije bilo ni teritorijalnih pretenzija (banovina je ostala unutar Jugoslavije i bila je stvar unutarnjeg dogovora).

Pitanje je koliko je npr. "Seljačka zaštita" bila odraz ideološke militantnosti, a koliko je bila praktična potreba: Srbi su kontrolirali vojsku i žandarmeriju, a još su imali i paravojne organizacije.

Npr. u weimarskoj Njemačkoj, paravojnu organizaciju su imali i socijaldemokrati i liberali, bio je pokriven cijeli politički spektar. Tako da je usporedba s SS-om šuplja.

Ako netko želi poslušati Mačekovu koračnicu može poslušati ovdje
https://www.youtube.com/watch?v=Zq_wEag2wPU

Na jednom forumu balkanski iseljenika u Njemačkoj sam pročitao da su neke HSSove ideje bile hvaljenje u tadašnjoj Njemačkoj, među nekim nacističkim intelektualcima.

Ovo za Jugoslaviju su u pravu. Sam Maček nije bio za odcjepljenje. Rekao je da Hrvati nisu zreli za bilo kakvu državu da vode.

Pa sve što je nastalo prije hippie revolucija u Americi 60-ih je po današnjim mjerilima fašističko. To je valjda jasno.

HSS je jedno vrijeme bila članica Treće Internacionale. Stjepan Radić je išao u Moskvu na kongres, feštao sa Staljinom.


Uopće govoreči, pogrješno je za neku stranku reći da je bila fašistička iz razloga navedenih u uvodnom postu jer:

1. Da je Maček njegovao kult vođe? Sve stranke su u to vrijeme njegovale taj kult. Znači sve su bile fašističke? Uključujući Jerezu Milana Stojadinovića ili JMO Mehmeda Spahe koji se među pristašama zvao "Vođa". Ilustrativan je primjer Tita nakon rata. On je samo stranačko štovanje i obožavanje proširio na razinu cijele zemlje i time dobio monarhiostički karakter. Zapravo, možda štovanje političkih vođa u Europi toga vremena jeste samo recidiv štovanja do jučer vladajućih monarha.

2. Da je imao stranačku vojsku? Sve veće stranke su to imale. Ne smijemo biti robovi zabluda da su samo fašisti7nacisti imali takove odrede kada su npr u njemačkoj postojali deseci drugih stranačkih paravojskim od nacista, preko komunista, rojalista, socijaldemokrata do liberala.

3. Nacionalizirao Radio Zagreb? Problem tog radija i jeste što je bio privatni, pa stoga iznimno politički plašljiv da mu ne oduzmu dozvolu za rad u Beogradu. U praksi, sve do nacionalizacije se u njemu nisu razmatrale političke teme, poglavito one koje su bilo od interesa i važnosti za hrvatskog čovjeka.