U pismu bratu Baru u Dubrovniku iz Beča 1757., opisuje taj susret s častnicima hrvatskih postrojbi. Na kraju pisma oduševljeno je napisao: »Eviva Haddick e i nostri Croati!«

Kad ga je d`Alembert u jednoj svojoj publikaciji nazvao »talijanskim matematičarem velikoga ugleda«, Bošković je u djelu Voyage astronomique et geographique to ispravio napisavši da je Dalmatinac iz Dubrovnika, a ne Talijan. "Ovdje ćemo u prvom redu upozoriti da je naš autor Dalmatinac i iz Dubrovnika, a ne Talijan."

Znači, Ruđer je očito sebe smatrao Dalmatincem, a u širem smislu Hrvatom.

Ima li negdje da se Ruđer ponosio ili spominjao srbsko ime?

Gdje je izvor da se otca od Ruđera proglasi Srbinom rimokatolikom. Iskreno, ja ne znam iz poviesti za ama niti jedan slučaj Srbina rimokatolika od prije 19.st.

To je problem vas Srba da uvrštavate tuđe ljude u svoje velikane. Netko izvana samo može zaključiti da vama Srbima fale vlastiti velikani pak se morate koristiti tuđim perjem...

Tko zna što bi bilo da su krajem 19.st. Srbi uspjeli pobjediti Bugare. Možda bi torlački dobio na vriednosti u Srbiji, a Srbima bi bio problem istovremeno tvrditi da su im i Bugari i Hrvati ukrali jezik...

Ti si neki digitalizirani papagaj...

Prvo da završim s čovekom, sačekaj svoj red. Ko prasad ste...

Evo ti jedan od pre 19. veka. https://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%98%D ... 0%B8%D1%9B

Ima još.

Ubuduće za neke svoje izjave imaj spreman argument, pak me ne ćeš trebati zvati prasetom kad ih zatražim da mi ih pokažeš...

Po čemu je Ilija Smiljanić bio Srbin? Gdje je neka njegova zapisana izjava da on sebe zove Srbinom lli da su ga njegovi blizki suradnici zvali Srbinom? Osim što su ga krivotvoritelj Vuk Karadžić i srbska wikipedija proglasili za Srbina katolika, drugih dokaza nisam uočio čitajući taj članak.

Koliko je vjerodotsojna ova tvoja stranica, dovoljno mi je bilo za vidjet ovu rečenicu:
,,srpskog plemića i pesnika Andrije Kačića Miošića (1704—1760)''

Po tome što je Smiljanić srpsko prezime, kao i Bošković.

Knjiga: Risto Milićević - Hercegovačka prezimena

Pa ti si baš klaun. Kruševo kod Mostara je hrvatsko mjesto a Srbi 1750e nisu ni imali trajna prezimena

I da, onaj sajt sa pismima je totalno bezvezan, ništa konkretno nema tamo.

Dr. sc. Artur Bagdasarov: U očekivanju početka rada Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika, 31. kolovoz 2020., https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-artur-b ... oga-jezika

Znači, tvoj dokaz da su prezimena Smiljanić i Bošković srbska, jest taj jerbo je to tako neki Risto rekao...

To je srpska cirkularna logika - Srbin koristi Srbina za dokaz srpstva.

U vrijeme kad je živio Ruđer Bošković, Srbi još nisu ni imali prezimena.

Nisu ekskluzivno srpska. nikad bila niti su danas.

Srbi su 1750 uveliko imali trajna prezimena.


Evo npr. Cvijan Šarić pravoslavni pop i harambaša je rođen u okolini Kistanja oko 1620, a u tom kraju je Srba sa prezimenom Šarić bilo do nedavno (neke od njih lično poznajem) https://peoplepill.com/people/cvijan-saric/

Pravoslavni Šarići takođe predstavljaju svi jedan rod i slave nekoliko različitih slava. Najčešće je reč o sv. Nikoli, ali i o sv. Jovanu, sv. Đurđu, sv. Tomi, sv. Stevanu, sv. Trivunu. U Severnoj Dalmaciji, matica Šarića je bila u selu Krnjeuve i većina dalmatinskih Šarića vodi poreklo od ovog roda. Pomenuti rod Šarića raširio se iseljavanjem u druga okolna sela Kakanj, Bribir, Đevrske, Kistanje, kao i u Bosnu, Liku i još neka područja tokom 19.veka.

Krnjeuve se nalaze 12 km jugozapadno od Kistanja https://www.poreklo.rs/2018/07/06/poreklo-prezimena-selo-krnjeuve/

Razgovaro sam sa didom...

Kaže lažu...

Potvrdio je moje navode o Bosco obitelji koji su postali Bošković (ko naša rodbina) i nadodo da je isusovcu bilo ime Ruggerio, a ne Ruđer! Ko će dat srbina RUGGERIO...zašto bi srbin išo u rimo-katolički red/škole

Također je nadodo da Kristići ne postoje, to su sve Cristo/Christo obitelj...a to su nepismeni Notari/Matičari krivo upisivali Krištić, Krištof, Krištofići...

Reko je da su i Cristo i Bosco obitelji iz Dalmacie naši hrvati ima ii u Dubrovniku, Splitu ne zna jesu li talijani il možda stari dalmati jer su prezimena latinska (ne talijanska kako sam ja reko)...al ostavio je mogućnost da je neko od tih možda došo iz Italie.

Šarići ne postoje, to je prezime obitelji Zola > Šola > Šolići > Šarići uvik se znalo da su oni rod iz iste loze...

Sve su to naše dalmatinske familie i onda su ljudi kako koji selili neki prema Bosni neki u Amerku itd.

Postavio je retoričko pitanje di god bi došla srbska čizma uvik bi prvo ubili fratra i spalili knjige...ako su to sve srbi šta su palili knjige o "svojim" rođenima...

Šta su to srbi?
Ako su to kršćani onda mogu bit samo hrvati jer je kršćanstvo preko grka morem došlo u Dalmaciju/Hrvatsku i onda se širilo sjeverno...dalmacija je imala svoje pismo (glagoljica) rimljani su doveli latinicu...srbi nisu imali pismenu predaju nego samo usmenu, kako bi oni ikog išta mogli naučit, čak i da ćirilica je srbska, koje to znao čitat i pisat?
U dubrovačkoj republici pismenost je bila skoro 100%

Na kraju je reko da su srbi pod turcima imali običaj ubijat mater i ćaću sa sikirom (valjda zbog harača/porez plaćo se po čovjeku) kad bi onemoćali i nisu više mogli radit u šumi/polju itd. Zato su srbi zbog takvi turski zuluma bježali hrvatima...

Dok mi je pričo ja se odma sitio dva lava...

@Brane

Kako to Šarići ne postoje, kad ih ima i pravoslavaca i katolika i muslimana u raznim krajevima na ovim prostorima?

Oprosti!
Nisam stavio navodnike na "ne postoje", al prezime im "nije" Šarić nego Šola odnosno izvorno Zola...e sad dal se to može prihvatiti, po meni ne može...
Zašto?
Zato što ga nisu s namjerom i slobodnom voljom minjali, nego im ga je neki Matičar/Notar/Glavar u selu promijenio zbog svoje nepismenosti...vrlo jednostavno ne može tebi neko promijenit porijeklo bio ti srbin il hrvat (pa čak i da ti preformulira Prezime) jer je pogriješio il te s namjerom želi naturalizirat...

Loza je nešto neotuđivo, nešto što su ti ostavili tvoji ćaće, didovi, pradidovi, tvoji stari...koji bi onda uopće bio smisao imena Familie...mislim sad sam malo otišo u sociologiju i filozofiju...ovo je više pragmatika, to je tvoj kod, tvoj DNA, to si ti...

Zašto bi se uopće vodile sve ove rasprave da to nije važno...
Zašto bi ljudi tratili godine života i proučavali, istraživali da bi pronašli svoju Lozu...
Zašto uopće toliki broj ljudi ima neku unutarnju potrebu da sazna kojoj lozi pripada...

Vrlo jednostavno ovo nema veze sa srbima i hrvatima, ovo je osnovna ljudska potreba da sazna istinu o sebi, a to može samo preko svoje loze.

Također priče da hrvati nisu imali Prezimena/ Ime Familie do 16-17 stoljeća, pa to su takve amaterske analize da je to smješno. Dovoljno je samo pogledat natpise na starim grobovima više-manje svaka obitelj ima svoje ime...
Naravno da su neke obitelji prezimena dobivali po mjestima iz kojih dolaze tipa Raguž iz Ragusa/Dubrovnik, al ne svi...

Šarići su dalmatinci iz loze Šola/Zola
Dalmatia je kolijevka Croatie i njeni vladara i ne postoji nikakvo drugo poznato uporište
(ako postoji iznesi te ga, ja sam spreman prihvatit svako solidno uporište, al tvrdit da su Šarići balkanci/jugoslaveni (jer ima srba i muslimana Šarića) je bespredmetno)

Ovo je širenje Srbije u srednjem vijeku;



A ovo je s max Dukljom;




Da nije bilo Turaka, vjerojatno bi na području Raške i Duklje imali Bosnu ili Hercegovinu, a Srbija bi se nalazila u Bugarskoj ili Makedoniji..

O zemljo propani se , jel moguće da je HRT nešto ovako glupavo objavila?!

Za 3 godine sa svog maternjeg srpskog prešla na novi "maternji" hrvatski?! , ovo je kao iz top liste nadrealista.

Ovo je uvreda ne samo za inteligenciju Srba nego i za inteligenciju Hrvata , jer ispada da je hrvatski jezik jako težak za Srbe , a samim time se aludira da je srpski jezik težak i za Hrvate i da treba jaka volja,talenat,inteligencija,znanje,trud,...da ga uspešno savladaju.

Ovaj HRT sve jadniji, kad čovjek pomisli da ne mogu niže pasti.

Možda ima dvije majke.

Da je neka Engleskinja ili Finkinja u pitanju onda bi ovaj prilog imao smisla, dok da je npr.Poljakinja,Ukrajnika ili Čehinja , onda mi ovaj "poduhvat" ne bi bio tako poseban , ali bi rekao OK svaka čast čisto iz razloga što su uzeli učiti jezik koji baš i nije nešto potreban ostatku sveta.
Sećam se onog košarkaša Partizana Jana Veselog iz Češke , pa taj je bolje i artikulisanije govorio srpski nego mnoge njegove kolege Srbi iz tima.

U nadnaslovu piše: Poslastica za Balkan



https://www.klix.ba/scitech/tehnologija ... /210213079


Ukratko, hrvatski jezik je Balkanerosima sredstvo za pristup svjetskoj ponudi.

Tekst je iz knjige Radoslava Katičića o suočavanju Hrvata sa srpskim jezičnim standardom. Tema je obrađena tako da se pokazalo s kojih početaka su Hrvati došli do svoga standardnog jezika a s kojih početaka su krenuli Srbi da bi došli do svoga jezičnog standarda. Pokazane su silnice izvan Srbije i Hrvatske koje su utjecale na razvoj jezičnih standarda. Uvod i zaključak nisu iz Katičićeve knjige.

Uvod je iz, https://m.youtube.com/watch?v=3gkoRF1OkJI. Izvori za sintezu srpskih teza: Miroljub Jevtić (https://m.youtube.com/watch?v=NAg2oz2isdU, ), o Vuku Karadžiću TV Kalendar (https://m.youtube.com/watch?v=R3juI51cUBo&t=0s), Dejan Lučić (https://m.youtube.com/watch?v=3n3fmDycN7M), Zoran Buljugić (https://m.youtube.com/watch?v=N5EHDrIbdps), o Dubrovniku (https://m.youtube.com/watch?v=Z4CfI8fAFkk). Izjava na kraju videa, https://m-blog.vecernji.hr/zvonimir-des ... oljecu-950


Uvod

Srbi su 1987. slavili obljetnicu utemeljitelja srpskog standardnog jezika Vuka Stefanovića Karadžića pod nazivom "Dva veka Vuka". Tada je održan međunarodni znanstveni skup gdje je iznimnu pozornost izazvao isusovac prof. dr. Vladimir Horvat referatom "Vukov srpski riječnik iz 1818. prema rječnicima isusovaca leksikografa Kašića iz tisuću petsto devedeset i devete, Mikalje iz tisuću šesto četrdeset i devete, Habdelića iz tisuću šesto i sedamdesete, Delabele iz tisuću sedamsto dvadeset i osme i Jambrešića iz tisuću sedamsto četrdeset i druge". Taj referat je imao veliki odjek i u tisku. Drugom prigodom Horvat je dao srpskom jezikoslovcu Miroslavu Pantiću u ruke Kašićevo djelo "Ritual rimski". Pantić je dugo i pomno listao Kašićev riječnik i na kraju rekao: "Pa to je zapravo današnji hrvatski književni jezik, pa što ste vi Hrvati onda dobili od Vuka Karadžića?". Horvat je odgovorio "Hvala na pitanju mi Hrvati od Vuka nismo dobili ništa. Ali sam ja 1987. dokazao da je on svoj srpski riječnik pisao uz pomoć hrvatskih riječnika koje mu je posudio Jernej Kopitar kao šokačke. Kopitar je te riječnike dobio od zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca".


Suočavanje s novim srpskim jezičnim standardom

Ovdje su se prikazivali razvoj i izgradnja hrvatskoga književnog jezika od devetog do druge polovice 19. stoljeća, a da se gotovo nikako nije spominjao srpski. Rečeno je jedino to da su hrvatski pisci preporodnoga razdoblja uzimali riječi iz književnog jezika srpskoga prosvjetiteljstva kada je hrvatskim jezikom koji se nalazio u nagloj izgradnji trebalo obuhvatiti sva područja relevantna za onodobni europski intelektualni diskurs, pa im je odjednom trebalo mnogo novih izraza. To je objašnjeno na stranici 175. A književni jezik srpskoga prosvjetiteljstva bio je od vremena cara Josipa drugog, pod sam kraj osamnaestog i na početku 19. stoljeća lijepo razvijen. Načelo vjerske tolerancije omogućilo je pravoslavnim Srbima da se u Carstvu raskrile u znaku prosvjetiteljstva, pa su tu hrvatski pisci mogli nalaziti riječi koje su im trebale, a u svojoj ih književnojezičnoj tradiciji nisu imali. No taj srpski književni jezik nije bio onakav kakav danas poznajemo. Osim zajedničke ćirilometodske crkvenoslavenske baštine prije toga i nije bilo relevantnih dodira.

Srbima je kao književni jezik od srednjovjekovnih početaka služio crkvenoslavenski u lijepo odnjegovanoj srpskoj redakciji. Oko polovice 18. stoljeća napustili su svoj srpskocrkvenoslavenski i preuzeli ruskocrkvenoslavenski. Vjerovali su da je ruska redakcija izvornija i autentičnija i osjećali da ih bolje štiti od crkvenih pritisaka u katoličkome carstvu. Srpska pravoslavna crkva uvela je ruski crkvenoslavenski jezik kao svoj liturgijski i on je to ostao sve do danas. Taj strogo crkveni jezik nije bio pogodan za svjetovni život u modernoj Europi. U tu je svrhu srpsko građanstvo razvilo drugi književni jezik koji je nosio obilježja vojvođansko-šumadinskog ekavskog novo štokavskoga dijalekta, a kulturni i sav civilizacijski rječnik preuzeo je od ruskoga crkveno slavenskog jezika ili čak iz onodobnog ruskoga književnog jezika. Takav se književni jezik zvao slavenosrpski. Srpski su pisci bili tako priključeni ruskoj književnoj komunikaciji, a udaljeni od hrvatske. Kad su se srpski čitatelji zainteresirali za Relkoyićeva Satira, a kraj sličnih uvjeta života i gotovo jednake svakodnevice to je lako razumljivo, preveden je na srpski, upravo na slavenosrpski, i tako je postao čitak izobraženim Srbima. Pri takvu stanju stvari srpski je književni jezik ostajao udaljen od hrvatskoga i teško je moglo dolaziti do jačih uzajamnih utjecaja.

No oko polovice 19. stoljeća došlo je do korjenitog prekida u kontinuitetu izgradnje srpskoga književnog jezika. I ruskoslavenski i slavenosrpski potpuno su odbačeni, a jezik narodne novoštokavske usmene književnosti postao je model srpskoga standardnog jezika. Relkovićeva deseteračkog i novoštokavskog Satira nikomu više ne bi palo na pamet prevoditi na srpski. Prije bi se reklo da je Relković srpski pisac kojega su Hrvati zbog njegove konfesionalne pripadnosti preoteli i neopravdano proglasili svojim. Isticalo bi se kako bi on, da ga upitaju, za sebe rekao da je Slavonac. A cjelina stoljetnoga razvoja hrvatskoga književnog jezika kako je ovdje naznačena naprosto se ne bi uzimala do znanja. Takvo razmišljanje nije samo prisutno, nego i prevladava u današnjoj srpskoj kulturnoj i intelektualnoj sredini. Tim je svojim naglim zaokretom srpski književni jezik postao vrlo relevantan za hrvatski i tomu valja posvetiti punu pozornost. Za to je pak potrebno razmotriti sklopove jezičnopolitičkih silnica u širem okviru i uperiti pogled na velika središta moći onoga vremena. Tomu se dakle sada valja okrenuti.

Kada je u drugoj polovici 19. stoljeća standardizacija književnoga jezika već bila obuhvatila sve Hrvate, prevladavši od svojih prvih početaka na prijelazu iz šesnaestog u 17. stoljeće mnoge teškoće, nesigurnosti, pa i zaokrete, te se već posve ozbiljno i nepovratno bila primaknula uspješnomu završetku, našla se suočena s novim srpskim jezičnim standardom, koji je upravo tada nastajao u naglom i dinamičnom razvoju, a bio je vrlo blizak hrvatskomu standardu kakav se tada već izgrađivao preko dvjesto godina. Taj jezični standard bio je nešto sasvim novo. Uvelike je vezan uz osobu i djelo Vuka Stefanovića Karadžića, neumornoga skupljača novoštokavskih narodnih umotvorina i izvrsnoga poznavatelja novoštokavskoga srpskoga dijalekta.

Zbog velike bliskosti hrvatskih novoštokavskih govora srpskima novoštokavskima i zbog uskoga dodira njihovih prostora pismeni su i za književni jezik zauzeti Hrvati oduvijek sasvim spontano smatrali da srpski puk govori istim jezikom kao i hrvatski, barem kao onaj štokavski, tek što su nažalost, kako se na to moglo gledati s katoličkoga gledišta, pali pod neiskorjenjiv utjecaj grčkih shizmatika. Hrvatski standardni jezik, kako se korak po korak izgrađivao, a u njegovoj je narječnoj stilizaciji sve dominantnije prevladavala štokavština, bio je, dakako, u načelu namijenjen i Srbima. To je bilo u duhu neumornoga aktivizma posttridentske katoličke obnove, iz kojega je ta jezična standardizacija i poniknula. Znalo se ipak vrlo dobro kako je teško dobiti pravoslavce da se ne tuđe od toga jezika i da čitaju knjige na njem.

Srbi su imali svoj književni jezik, posve određen tradicijom njihove crkvenoslavenske pismenosti, a poslije k tomu još i snažnim utjecajem ruske. Ruska je knjiga tako Srbima bila bliža od hrvatske, čak i onda ako se hrvatska tiskala ćirilicom. Hrvatski književnojezični razvoj u svojem rastu prema novovjekoj standardizaciji tako uopće nije bio suočen sa srpskim. Kada je koja hrvatska knjiga bila zanimljiva i srpskim čitateljima, prevodila se. To lijepo pokazuje primjer Satira Matije Antuna Relkovića.

To se bitno promijenilo kada je u drugom desetljeću 19. stoljeća Jernej Kopitar, Slovenac rodom iz Kamnika sjeverno od Ljubljane u Kranjskoj, učeni knjižničar u bečkoj dvorskoj knjižnici, ali i s dobrim vezama s policijom carskoga grada, zadužen za cenzuru tiskovina na slavenskim i balkanskim jezicima, stao provoditi svoj nacrt jezične politike za južnoslavenski prostor. On je, kao i neki drugi vrhunski intelektualci među austrijskim Slavenima, smatrao da je njima održavanje i učvršćivanje Austrijske Carevine u najvećem interesu jer je ona, kako je mislio, predstavljala najpovoljniji okvir za njihov budući razvoj. Kopitar je, oštrouman i dalekovidan kakav je bio, jasno razabirao kako je jugoistok presudan za budućnost Carstva i da će se tamo odlučivati njegova sudbina. Zbivanje u Sarajevu 1914. drastično je to potvrdilo. Kako je i sam potjecao s austrijskoga jugoistoka, posvetio je upravo tamošnjem jezičnom razvoju osobitu pozornost.

Smatrao je da taj prostor treba uključiti u moderni europski razvoj između ostaloga i takvom jezičnom politikom koja će zanemariti sve što je izraslo u dotadašnjem kulturnom razvoju i učvrstilo se kao tradicija književnoga jezika i da tamo književne jezike valja izgrađivati isključivo na temelju spontanog pučkoga govora i usmene narodne književnosti. Te pak nove književne jezike, oslobođene svake tradicije, da treba okupiti na sjeverozapadu oko slovenskih govora pojačanih hrvatskim kajkavskima, a dalje na istok i jug oko srpskih štokavskih, kojima treba pridružiti još govore Bošnjaka muslimana te Hrvata štokavaca, pa i čakavaca, jer kamo bi inače s njima. Za Kopitara je to moglo značiti i očitovanje slovenskoga ekspanzionizma, svojstvenoga svakoj naciji na početku svojega konstituiranja, i stavljanje velikosrpske ideje u službu učvršćivanja austrijske vladavine, okrećući Srbe Zapadu, Austriji, i kidajući njihove vrlo uske književne veze s Rusijom, slabeći time ruski utjecaj na njih. Za Karadžića kao seljačko dijete značilo je pak vjerojatno u prvom redu socijalni obrat i uzvisivanje sredine iz koje je potekao nad građansku, od koje je do kraja života ostao otuđen. Za njega je to, dakako, bio elementarni srpski ekspanzionizam, njemu naravan kao zrak i voda. Kopitar je tako na jugoistok od Alpa za budući razvoj zacrtao samo dva književna jezika: slovenski i srpski. Za Hrvate i njihovu pismenost u toj projekciji nije bilo mjesta (o tome je najbolje pisao Mario Grčević).

Tradicija se načelno zabacivala, u obzir se uzimala samo fizionomija pučkih govora i njihova tipologija. Kulturni su se afiniteti zanemarivali. Lijepo se to vidi kada zauzimajući se da kajkavci ostanu pri svojem književnom jeziku i ne preuzimaju drukčiji, stiliziran štokavski, kojemu ih je priključivalo preporodno gibanje, podupire i hrabri Ignaca Kristijanovića, koji se odupirao preporoditeljima i htio ostati pri kajkavskom književnom jeziku. Već 1810., kada su njegove zamisli tek sazrijevale, a Vuk Karadžić još živio u Karađorđevoj Srbiji, pisao je Kopitar Dobrovskomu, drugomu utemeljitelju slavistike, kako zagrebački bogoslovci nemaju prave predodžbe o svojem hrvatskom narječju, kajkavskom, nego smatraju da je dubrovački štokavski praviji i bolji jezik. Kopitar to zove predrasudom, ali je zapravo već tada osjetio kako mu namisao udara o zapreku. Ta se pokazala nesavladivom. Kopitar nije znao da kajkavske Hrvate, i kraj sve njihove jezične bliskosti Slovencima, s Dalmacijom veže "bratska i mistična ljubav" (fraternus et mysticus amor), kako je 1832. pisao Ivan Derkos. Ta se ljubav pokazala jačom od Kopitarovih pragmatičkih zamisli.

On je naime zanemarivao ono što se ne smije zanemariti ako će, što se zamišlja kao objektivna pragmatičnost, doista to i biti. U tom svojem nastojanju Kopitar je samo djelomično bio uspješan. Nije mu pošlo za rukom ni to da svoje Slovence odvrati od književnojezične tradicije koja se nadovezivala na Trubarovo djelo. Nije uspio niti jezično razdijeliti Hrvate i preraspodijeliti ih na Srbe i Slovence. Svoj projekt je ostvario samo kod Srba, i to uz pomoć srbijanskoga emigranta u Beču, Vuka Stefanovića Karadžića. Njegova reforma srpskoga književnog jezika položila je čvrste temelje uspješnoj izgradnji novoga srpskoga jezičnog standarda mimo svu tradiciju srpske pismenosti i zasnovati ga samo na novoštokavskoj usmenoj književnosti, njezinim izražajnim osobinama i vrijednostima. Kopitar nije samo, kao sjajno naobražen i dobro školovan učenjak, snažno podupro Karadžića, slabo pripravljena samouka, u velikom filološkom pothvatu kojega se taj bio poduhvatio, nego je i Karadžićevo djelo, kako je on počeo raditi na njem, učinio znanstvenim i kulturnim događajem zapaženim i u velikom svijetu. Karadžićeva književno jezična reforma imala je u Kopitaru ne samo podstikača i voditelja, nego i vrlo uspješnog međunarodnoga lobista, kako bi se to danas reklo. Osobito su tu bili znatni Kopitarovi osobni dodiri s Jacobom Grimmom, velikim njemačkim filologom i utemeljiteljem germanistike. Kopitarov utjecaj sezao je preko Grimma sve do Getea.

Kopitar je uspio zainteresirati Jakoba Grimma za slavistiku, osobito pak za epske pjesme u Karadžićevim zbirkama, koje su tako zadobivale svjetsku slavu. Grimm je čak i sam počeo učiti srpski. Izdao je Karadžićevu gramatiku, objavljenu kao dodatak njegovu Srpskom rječniku, u njemačkom prijevodu i za nju je sam napisao predgovor (Leipzig - Berlin, 1874). U tom je predgovoru Grimm dao nesputanoga maha svojemu oduševljenju. Napisao je kako se doduše ne može očekivati da će suvremenici već sada, dok je oko toga u igri još toliko strasti, prepoznati da je srpski samostalan jezik i u svim krajevima po kojima se prostire jedan te isti. Ali gramatičari su, veli, pozvani da oni prije nego drugi kažu istinu. U tim će predjelima, koji su poslušni dvama svjetovnima i trima duhovnim poglavarima, biti protivljenja čak i samomu imenu, jer niti će se turski Srbin, niti ilirski, niti hrvatski htjeti zvati Srbinom. A onda, malo dalje, dodaje još i to da je Srbin doista najprikladniji naziv da se njime gramatički obuhvate svi ti narodi istoga podrijetla i jezika. Nema, naime, slavnijega imena za sve njih jer nijedno južnoslavensko pleme nema povijesti koja bi bila ravna srpskoj. To je doista zapanjujuća gramatičarska uznositost. Po tome nije važno što narodi misle o sebi i o svojem jeziku. To treba zanemarivati, nije potrebno niti spominjati. Koji su narodi i koji njihovi jezici, to suvereno određuju - gramatičari.

Takvo je bilo vrijeme i takvi su bili narodi o kojima je bila riječ da je Grimmu to prošlo. Za togaa velikana europske kulturne povijesti doista se ne može osjećati drugo nego samo duboko poštovanje. O njem se ne može govoriti drukčije nego s velikim pijetetom. S njime smo uvijek u dobrom društvu. Ali sve to ne može prekriti činjenicu da su njegovi sudovi koji se ovdje navode etički duboko problematični. Čitatelj se mora zapitati odakle Grimmu, uza sav njegov zaslužen i nesporan ugled, pravo da kao gramatičar (!) drugim ljudima suvereno određuje kojemu narodu pripadaju, kako se taj narod zove, koji je i kako se zove njihov jezik. Ako oni kažu drukčije, onda su to nerazumne strasti. Ali to pitanje tada nitko nije postavio, nego su ti Grimmovi sudovi i shvaćanja sukladna njima bitno određivali status hrvatskoga jezika i problematike vezane uza njega u okviru međunarodne slavistike. Mnogima je i utjecajnima odgovaralo tako gledati na to. Pristup tim pitanjima bio je tako od početka naopak. Posljedice se živo osjećaju sve do dana današnjega. To nam bazdi u lice kada se na Sudištu u den Haagu našim osuđenicima obrazloženja drakonskih presuda prevode na jezik koji oni doduše uglavnom dobro razumiju, ali ipak nije njihov. Strasti i predrasude, reći će odgovorni za prevodilačku službu. Pitanja što se nameću oko Grimmovih sudova doista se moraju javno postavljati.

Izgradnja novoga srpskoga jezičnog standarda dogodila se naglo. Bio je to revolucionaran jezičnopolitički čin. Ipak se pripremao kroz dulje vremena. Bodreći, upućujući i podupirući Karadžića, Kopitar je 1814. počeo ostvarivati svoju zamisao, a njegov štićenik ju je svesrdno prihvatio.

Isprva je to bio samo osoban učen pothvat, tek po svojoj namjeri i znanstvenoj vrijednosti jezičnopolitički relevantan. Najprvo je kao prethodna legitimacija objavljena još ponešto improvizirana zbirka narodnih pjesama, ali već iste 1814. i gramatika, koja je doista položila temelje novoj standardnoj normi. Već 1818. dodaje se tomu i Rječnik, kojim se bitno zacrtavala buduća leksička norma, a implicitno se određivao i pravopis. Pridodana je bila i nova verzija gramatike, ona koju je Grimm izdao u njemačkom prijevodu. Zbirka usmenoga pjesništva, doista valjano utemeljena, počela je izlaziti 1832. i na široko je pobudila veliku pozornost. Zamišljena književnojezična reforma, u ovom slučaju upravo revolucija, time je dobila za ono doba stručno besprijekorne i stoga doista čvrste temelje. Razumije se da je to među naobraženim Srbima izazvalo snažan otpor. Tek postupno, korak po korak, probijao se Kopitarov i Karadžićev projekt srpskoga standardnog jezika među srpskim intelektualcima. "Rat za srpski jezik i pravopis': kako ga je 1847. nazvao Karadžićev učenik i suradnik Đuro Daničić, trajao je pedesetak godina.