ja mrzim pričati telefonom. mrzim i četati.
užasavam se pomisli da sam zalijepljena za slušalicu ili za kompjuter i odgovaram u realnom vremenu na upite i slično.
volim komoditet sms-a i maila posebno. ali ni tu se ne posvećujem puno tipkanju. dosadi mi vrlo brzo.
na primjer, na forumu nerijetko obrišem iscrpan i obilat post samo zato jer znam da će povući za sobom dodatnu polemiku, a meni se tako prokleto ne da tipkati i čitati i živcirati ako me netko, zbog duljine teksta, "izgubi u prijevodu". a mrzim kad sam neshvaćena ili krivo interpretirana.
razgovor oči u oči mi je ok, ali samo zato jer mi je kompletan, vidim govor lica i tijela sugovornika, izraz i oči, to mi je vrlo bitno za komunikaciju.

Ajme tera... pa ako nemaš baš neki prastari mobitel, T9 ima i funkciju po kojoj uči nove riječi. Znači, ako već imaš neku neobičnu riječ, samo prvi put je moraš utipkati standardno, drugi put će je prepoznati od sama.
A ovi iole noviji imaju jako bogat rječnik, uopće se ne sjećam kad sam zadnji put morao utipkati nešto na stari način.

T9 je zakon, dapače zakon zakona.

E to je mislim ono najbolje kod SMS-a. Kratko i jasno. Ili Dobar dan, ajmo na kavu ili Mrš, cigane... nema se što pogrešno interpretirati.

Oči u oči naravno najbolja opcija, no nije uvijek moguće. Najjače je pak kad u kafiću sjede troje četvero sa istim stolom, nitko ne govori, svi pišu sms.

što si škrt? (šala)

Nije lako ako ti je rodbina udaljena po nekoliko stotina kilometara... A SMS je bezveze, s tim da ne znam tko ima živaca tipkat po tim aparatićima. Ja okrenem broj i pričam. A uglavnom mi je nekoliko SMS-ova skuplje od minute razgovora.