https://kamenjar.com/zlocin-bez-kazne-t ... siteljima/Zločin bez kazne Titu i izvršiteljimaNakon partizanskih likvidacija u lipnju 1945. godine, rudnik je ponovo otvoren već 1. studenog iste godine i radio je sve do 1992. godine. Tamošnji su rudari svakodnevno ulazili kroz okno kroz koje su posljednji put prošle žrtve i prolazili su pokraj zatrpanih rovova u kojima su bili posmrtni ostaci među kojima je bilo i mnogo žena, o čemu svjedoče i pronađene ženske pletenice
Kada je u
siječnju 2008. godine pokrenuta inicijativa za otkrivanje istine o Hudoj Jami i partizanskim zločinima nad ratnim vojnim zarobljenicima i civilima u kojima je samo na ovom mjestu u Sloveniji 1945. godine ubijeno približno 3.000 osoba, posao na otkrivanju posmrtnih ostataka povjeren je Mehmedaliji Aliću, rudarskom inženjeru koji je kao dijete iz Srebrenice odselio u Sloveniju.
“Dugo se o tome šutjelo, pričalo se potiho. Međutim, zahvaljujući tome što je otkrivena Huda Jama, sada čitav svijet zna za to što se dogodilo u Bleiburgu”, ispričao je Alić za Stav.
Drugog ožujka 2009. godine Alić je prvi ušao u dugo skrivanu grobnicu. “Svuda vidim na desetine ostataka cipela, kaiševa, crvene žice za vezivanje. Ubrzo, na lijevoj strani u kanalu ugledah kostur čovjeka na čijim su nogama još bile cipele. Kad sam došao bliže i pogledao prema njegovoj glavi, nisam se uplašio od kostura, ali onako otvorena usta ostala su na izdisaju i odlikovala su svu bol i patnju. Bio je to jeziv smrtonosni krik”, napisat će kasnije Alić u svojoj knjizi „Niko i ništa“.
Tek je sutradan, kada su i drugi rudari s lampama ušli u jezivu prostoriju, Alić vidio razmjere stradanja u rudniku Huda Jama. “Mumificirana ljudska tijela, složena jedna preko drugih preko cijele širine hodnika i u dužinu… Sva gola ljudska tijela koja su se vidjela bila su kao prelivena gašenim krečom, bijela, s očuvanom kožom i muskulaturom.”
Nakon što je s ekipom rudara pronašao 467 skeleta, nadležni su razmatrali mogućnost obustave radova zbog nesigurnosti jamskog prostora. Ipak, Mehmedalija Alić ustrajao je u borbi protiv predstavnika slovenskih vlasti te krenuo s istraživanjem okna.
Nakon što je otkrio posmrtne ostatke oko 1.500 ljudi, Alić se dugo morao boriti da se, šezdeset godina nakon što su počinjeni, progovori o zločinu partizana te da se pronađeni ostaci dostojno pokopaju. U isto je vrijeme očajnički pokušavao naći posmrtne ostatke svoja dva brata koji su nestali nakon pada Srebrenice, u ljeto 1995. godine.
“Tad nisam uspijevao u svojoj nakani da se ljudi iz Hude Jame pokopaju. U isto vrijeme, ni jedan moj brat nije pronađen i pokopan. Nakon godina borbe sam uspio, pokopao sam oba svoja brata u Potočarima, a i ljudi iz Hude Jame, njih oko 1.500, pokopani su u Mariboru”, priča Alić.
Alić je kao dječak došao iz Srebrenice na školovanje u Sloveniju ne znajući da će biti upisan u školu za rudare. Partizani su mu na kraju Drugog svjetskog rata ubili dva djeda. Snage Vojske Republike srpske u Srebrenici, točno pedeset godina poslije, dva brata.
O svojoj je borbi Alić napisao knjigu „Niko i ništa“. U njoj pripovijeda o svom djetinjstvu u Srebrenici, odlasku na školovanje u Sloveniju, pokušaju uspostavljanja kontakta s porodicom u Srebrenici u julu 1995. godine, susretu s majkom nakon godina odvojenosti, radu u rudniku Huda Jama…
O Aliću će godinama kasnije biti snimljen i film pod naslovom Rudar, koji je 2017. bio slovenski kandidat za Oscara, u režiji Hanne Antonine Wojcik Slak. “Huda Jama i Srebrenica su me obilježile. Čitav moj život bio je obilježen ubistvom mojih djedova. Ne znam ko su osobe koje sam otkrivao u Hudoj Jami, ali to mogu biti moji ili naši djedovi. Puno se toga dogodilo i ispreplitalo u tih 50 godina. U Sloveniji sam vjerojatno jedina osoba koja je povezala lijevo i desno. Iako sam ja u duši ljevičar, desničari su me bolje prihvatili ovdje. Iako sam ja socijalista, shvatio sam da je Titov režim napravio strašne stvari, greške koje je trebalo iznijeti na svjetlo dana. I imao sam puno problema ovdje kada sam govorio o ubijenima u Hudoj Jami. Sada me i jedni i drugi podržavaju”, kaže Alić.
Zbog napora i upornosti na otkrivanju masovne grobnice u rudniku Huda Jama, Mehmedaliju Alića tadašnji je slovenački predsjednik Borut Pahor odlikovao 2014. godine. Dvije godine kasnije, u listopadu 2016. godine, na groblju Dubrava kod Maribora pokopano je 796 posmrtnih ostataka iz rudnika.
“Za razliku od Bleiburga, mi smo uspjeli u Srebrenici uspostaviti memorijalni centar najviše zahvaljujući naporima srebreničkih majki i trenutku u kojem je to bilo izvodivo. Nisam siguran da bi danas tako nešto uspjeli napraviti. Groblje je naš najveći krik”, kaže Alić, koji je u rodnom selu izgradio mali memorijal i nogometno igralište.
O zločinima partizana u bleiburškim marševima smrti vrlo je malo pisano sve do raspada Jugoslavije, a tek su početkom 21. stoljeća otkrivene brojne masovne grobnice na tlu Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući državnim komisijama za istraživanje komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata,
u Hrvatskoj je obilježeno i sondirano oko 900 masovnih grobnica, a u Sloveniji 620.U Bosni i Hercegovini još ne postoji državna komisija sa sličnom ulogom. Međutim, prema podacima povjesničara, do sada je u BiH obilježeno oko 250 masovnih grobnica za koje su odgovorni komunisti.
