Danas sam prvi put u životu bio u Ravnome. Mislio sam prije da je to veće mjesto, a tamo se sve razgleda u uvrh glave 20 min. Sve što ima od spomenika su spomenik Ruđeru Boškoviću, spomen-poprsje Nikoli Brajiću i crkva. Postoji kafić, trgovina i igralište. Na fasadi ispod igrališta nacrtana je velika hrvatska zastava. Na zgradi institucija piše ispod grba općine Bosna i Hercegovina - Federacija Bosne i Hercegovine - Hercegovačko-neretvanska županija - Općina Ravno. Nema državnog grba. U mjestu je i podružnica Službe za zapošljavanje Hercegovačko-neretvanske županije-kantona.

U mjestu Rupni Do uz cestu stoji spomen-obilježje na kojem piše da su u tom selu 24. rujna 1943. godine partizani-komunisti ubili franjevce Provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Fra Stanka Bradarića u 38. i fra Milana Lapića u 37. godini. Njihove su kosti prenešene u Sinj 30. listopada 1993. Ubijen je i fra Baldo Beato iz Dubrovnika, u 21. godini. S njima su ubijeni, kako ovdje piše, i domaći rodoljubi Miho Miško Burić u 30. godini, Mato Kukrika u 43. godini, Nikola Kukrika u 37. godini i Martin Prkačin u 40. godini. Spomen-obilježje je postavljeno 2007. godine.

Prošao sam i kroz sela Trebimlju, Brijeg, Čvaljinu, Zavalu itd. Kraj crkve u jednom od mjesta je spomen-obilježje poginulima Bošku Kulašu 1915.-1944., Stanku Kulašu 1918.-1945., Matu Kulašu 1922.-1943., Marku Radiću 1923.-1944. i Milenku Kulašu 1971.-1991. Crkva u Trebimlji je neobično velika za tako malo mjesto. Prozori su ukrašeni prizorima Ivana Pavla II., Alojzija Stepinca i sl. Naletio sam baš kad je bila misa. Ovo je posljednje što ima tu blizu za zaletjeti se autom, što sam još imao vidjeti.

Krenuo sam ujutro, a prije podne sam već bio natrag u Dubrovniku. To je izrazito blizu, tko ima zašto može ići svaki vikend iz Dubrovnika i vraćati se. Možda postavim slike s mobitela.

Kakvi su tvoji dojmovi oko Ivanice?

https://commons.wikimedia.org/wiki/Spec ... lshowall=1

Moje slike općine Ravno.

Ravno




Rupni Do



Ne znam gdje




Popovo polje, gledano iz Zavale



Trebimlja

Izvor: https://priznajem.hr/novosti/hrvatska/v ... in/135805/

(VIDEO) NA DANAŠNJI DAN JNA SPALILA RAVNO, strijaljala četvoricu svojih vojnika jer su odbili počiniti ratni zločin!

Postrojbe Jugoslavenske narodne armije i rezervisti iz Hercegovine i Crne Gore u prvoj polovini listopada 1991. okomili su se na hrvatsko selo Ravno, u trebinjskoj općini, u zaleđu Dubrovnika, da bi ga na kraju potpuno sravnili sa zemljom.

Time je zapravo počela velikosrpska agresija i na Bosnu i Hercegovinu, u vrijeme dok se Hrvatska, unatoč brojnim primirjima grčevito branila od opće ofenzive srbizirane armije. Razlog za ovaj zločin bio je izmišljen, kao u slučaju mnogobrojnih drugih mjesta. JNA je objavila da je uništeno “snažno ustaško uporište” iako u Ravnom nije bilo ni radno ni borbeno sposobnog pučanstva.

Uništenje tog hrvatskog sela u istočnoj Hercegovini bio je dio strateškog plana JNA za opkoljavanje Dubrovnika koji je trebalo oteti Hrvatskoj i priključiti Velikoj Srbiji Slobodana Miloševića. S tim su ciljem tenkovi JNA već sredinom rujna ukopani u polju između Ravnog i Zavale. Kada su 1. listopada 1991., blizu Ćepikuća, srpske i crnogorske rezerviste teško porazili malobrojniji hrvatski branitelji, njihove razbijene postrojbe okomile su se na Ravno.

Opkljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a dio stanovnika odveden u Trebinje. Tri dana poslije srpsko je topništvo granatiralo Ravno. Većina preostalih stanovnika pobjegla je u okolna brda. Mnogi koji su ostali, ubijeni su kada je u selo ušlo pješaštvo. Koliki je bio bijes JNA pokazuje i to da je jedan srpski kapetan ubio četvoricu vlastitih vojnika, kad su odbili topom srušiti toranj crkve u Ravnom. Od 11. do 13. listopada je nastavila razarati sela, kuću po kuću, ostavivši za sobom potpunu pustoš.

Rukovodstvo Bosne i Hercegovine u Sarajevu odšutjelo je na taj srpski zločin. Što više, objavilo je neutralnost u ratu, koji navodno “nije bio njihov rat”, iako će njegovo kasnije širenje donijeti najviše žrtava upravo Bosni i Hercegovini. Poslije osam mjeseci okupacije selo Ravno u brzom naletu oslobodile su postrojbe Hrvatskog vijeća obrane.

Ravno se spaja na cestu Stolac - Neum. Radovi u tijeku

Izvor: https://www.stolac.co/vijesti/bih/22083 ... Xq1TKSVCG8

..volio bi do trebinja to mi se čini izvrsnim gradićem..jeli ravno na toj liniji ako idem od Čapljine..

Ravno je buduća najbogatija općina HNŽ, a već sada imaju najveći proračun (no, ne i osobni dohodak) po stanovniku.

Koliko je kvadrat zemlje u Ivanici?

Pola Dubrovnika i okolice je s područja Ravna, samo njih treba animirati da ulože u obnovu đedovine, da mogu "pobjeći od turističkih gužvi" i "odmoriti".
Ima takvih primjera, ali može puno više.

Biser opcine Ravno.

Vjetrenicu u prvoj polovini godine posjetilo duplo više turista nego lani


https://www.dnevnik.ba/vijesti/vjetreni ... -nego-lani

Villa Andrea

Izvor: https://opcinaravno.ba/ustanak-se-vraca-kuci/

Ustanak se vraća kući

Općina Ravno, u sklopu obilježavanja Dana Općine – blagdan Male Gospe, organizirala je predstavljanje knjige Herccegovački ustanak 1875.-1878. akteri, istine i zablude, II. dopunjeno izdanje, autora Dušana Muse.

Uz autora, o knjizi su govorili Stanislav Vukorep i mr.sc. Marko-Antoio Brkić, a promociju je vodila i modelirala Vesna Slobođan.

Knjiga je plod autorovog dugogodišnjega istraživanja i prikupljanja povijesne građe, a doprinos je u rasvjetljavanju pojedinosti i okolnostima ustanka. U knjizi su predstavljeni mnogi akteri ustanka tadašnjega kršćanskog puka po svojim ulogama, gdje je svoje zaslužno mjesto dobio i don Ivan Musić-vođa i vojvoda Hercegovačkog ustanka.

Predstavljač Stanislav Vukorep se osvrnuo na uloge i značaj don Ivana Musića te kapetana Đure Kriste Pećka i kapetana Miše Tomaševića Kukice u Hercegovačkom ustanku. Svi oni su s Trebinje, Općina Ravno i dali su nemjerljiv doprinos Ustanku i oslobađanju ovih prostora od stoljetnoga osmanlijskog terora. Najvažnija osoba Ustanka, don Musić, zbog svojih rijetko viđenih osobina, jednoglasno je bio izabran za vođu i vojvodu Ustanka. Njegova izuzetna hrabrost, mudrost, obrazovanost i poznavanje političkih prilika tadasnje Europe, bio je faktor konačnoga uspjeha Ustanka. Kapetan Đure Kriste Pećko, je bio glavar sela Trebinje, koji je okupio 1875. u svom domu, na povijesni dogovor glavare i uglenike Donje i Gornje Hercegovine. Sudionici toga skupa su postali glavni akteri u Hercegovačkom ustanku. Pećko je bio mudar i promišljen čovjek, prvi uz Musića.

Rezultat političkih i ideoloških prilika u kojima se našao hrvatski narod sve do devedesetih kao I stoljente hrvatske šutnje, bio je prisvajanje povijesnih zasluga od strane drugih. Tako se učilo o "nevesinjskoj" pušci kao prvoj ustaničkoj. Povijesne činjenice su sasvim drugačije i potrebno ih je u javnosti rasvijetliti i prezentirati te svijet upoznati s pravom istinom. Istina leži u činjenici prvih žrtava i prve ustaničke puške koja je pukla na Krupi-Dracevo, Općina Čapljina 19. lipnja 1875.

Spomenik prvim žrtvama Hercegovačkog ustanka je podignut nakon 120 godina, na Krupi, a otkriven je 17. 12. 1995. Otkrio ga je dr Jure Burić., a blagoslovio don Đuro Bender, tadašnji Dracevski župnik.

Izvor: https://www.stolac.co/vijesti/bih/24001 ... povo-polje

Urađen novi desetogodišnji Plan upravljanja Vjetrenice - Popovo polje

Vlada Federacije BiH na sjednici u četvrtak u Mostaru upoznala se s informacijom o provedenim aktivnostima na izradi Plana upravljanja za zaštićeni pejzaž Vjetrenica - Popovo polje (2021.-2031.), te zaključila da je Federalno ministarstvo okoliša i turizma ispunilo obvezu i pratilo realizaciju njegove izrade.

S ciljem očuvanja i racionalnog korištenja prirodnih dobara područje Zaštićenog pejzaža Vjetrenica - Popovo polje proglašeno je zaštićenim područjem zbog naglašene pejzažne vrijednosti, brojnih ugroženih i rijetkih vrsta i staništa te bogatog kulturno-povijesnog nasljeđa, priopćio je Ured za odnose s javnošću Vlade FBiH.

Nakon urađenog stručnog obrazloženja i Prijedloga zakona koji su financirani na inicijativu Federalnog ministarstva okoliša i turizma (FMOIT) iz sredstava Globalnog fonda za okoliš (GEF), kojim je raspolagala Bosna i Hercegovina, a samim tim i FMOIT kao fokalna točka za Konvenciju o biološkoj raznolikosti, Skupština Hercegovačko-neretvanske županije je 26.2.2021. godine donijela Zakon o proglašenju Zaštićenog krajolika Vjetrenica - Popovo polje u svrhu očuvanja i racionalnog korištenja prirodnog dobra koje je unikatno.

Ujedno, FMOIT je financirao izradu Nominacionog faila za prijedlog spilje Vjetrenice s Popovim poljem na upis na svjetsku listu kulturnog i prirodnog nasljeđa (UNESCO lista).

Sastavni dio Nominacionog faila je i Plan upravljanja ovim krajolikom.

S obzirom na to da je postojeći Plan upravljanja donesen za period 2011.-2021. i da ističe ove godine moralo se hitno reagirati s ciljem izrade novog za razdoblje od 2021. do 2031. godine.

Na prijedlog FMOIT-a, Vlada FBiH je na 266. sjednici zadužila Fond za zaštitu okoliša da izdvoji 60.000 maraka za izradu ovog plana.

Plan upravljanja je izrađen za razdoblje od deset godina, uz mogućnost izmjene i/ili dopune nakon pet godina, navodi se u priopćenju.

Izvor: https://caportal.net/2021/09/22/popovo- ... i-ivanica/

Popovo polje: Cijela Trebinja do kraja godine imat će vodu, u planu i Ivanica

Valjda je to, uz sve prednosti, prokletstvo krša – stoljećima je Popovo polje plavilo od polovine listopada pa do početka svibnja. Samo barkom moglo s jednog na drugi kraj 1 – 3 km širokog, a 37 km dugačkog Popova polja, piše Večernji list BiH.

70-ih godina 20. stoljeća rijeka Trebišnjica, kao glavni nositelj plavnih voda, ukroćena je, korito betonirano, a glavnina voda, umjesto prema prirodnom zapadu, usmjerena prema jugoistoku za potrebe HE Dubrovnik. No, milenijsko bogatstvo voda “pio” je nezasitni krš pa je prostoru općine Ravno oko 324 četvorna kilometra ostalo samo nekoliko slabašnih izvora.

Značajniji iskoraci

Voda je na tom prostoru i kada je polje plavilo i sada, kada ne plavi, bila pitanje opstanka, posebice danas. Stoga je vodoopskrba posljednjih desetljeća bila jedan od prioriteta. Na tom planu u posljednje vrijeme prave se značajniji iskoraci.

– Infrastruktura je problem svih lokalnih zajednica, pa tako i općine Ravno. Mi smo kroz projekte započete ranije, neke i prije 20-ak godina, kao što je projekt vodoopskrbe prostora općine Ravno, dijela koji se od Hutova veže za Ravno i nastavka druge faze prema naselju Trebinja, konačno, nakon toliko vremena, uspjeli u Trebinju dovesti vodu, uraditi priključke na sve stambene objekte i okolna naselja.

Ove je godine u cijelosti završeno naselje Dužica i dio naselja Trebinja. Do kraja godine završavamo cijelo naselje Trebinja.

To je sjeverozapadni dio općine koji gravitira Slanom. Projekt je bio financijski zahtjevan, trebalo je podići vodu s razine nekadašnje željezničke pruge iz naselja Turkovići, preko Pećine i Zagorca do Trebinje i usput opskrbiti sva ta sela. To smo realizirali posljednjih 10-ak godina, a u posljednje tri intenzivno – kaže načelnik općine Ravno Andrija Šimunović.

– Drugi projekt vodoopskrbe, također vrlo značajan, je na jugu općine. To je prostor Ivanice, gdje imamo najveći broj doseljavanja, uglavnom obitelji s prostora Dubrovnika koje tamo nemaju riješeno stambeno pitanje, pa su tu našle svoj dom.

Dogovorom s RH, odnosno Hrvatskim vodama, i međudržavnim ugovorom za prečišćene vodoopskrbne sustave, provode se aktivnosti. Trenutačno je za dio koji se odnosi na općinu Ravno u tijeku izrada glavnog projekta vodoopskrbe i odvodnje – i fekalne i oborinske, te izrada projekta prečistača. Iz RH Grad Dubrovnik s Hrvatskim vodama priprema dokumentaciju, ishodovanje svih potrebnih dokumenata za polaganje cjevovoda od Komolca, Rijeke Dubrovačke, preko Brgata do Ivanice. Projekt je i financijski i tehnički zahtjevan pa će trebati vremena, ali je bitno početi i temeljito raditi – kaže načelnik.
Zaštititi izvorište

– Nažalost, sada stanovnici Ivanice, juga općine Ravno, vodu dovlače cisternama i plaćaju je 10, pa i više KM po kubiku, što je neizdrživo za brojnije obitelji s više djece. Nastojimo im pomoći na svaki način trenutačno stanje premostiti dok se ne riješi stalna vodoopskrba – kaže.

– Hrvatske vode voditelj su projekta. Nadam se da ćemo najveći dio sredstava uspjeti osigurati iz njihova proračuna. Cilj je zajednički osigurati vodu i vodoopskrbu Ivanice, a usporedno zaštititi i čitavo podzemlje izvorišta, posebno Omble u neposrednoj blizini Ivanice – zaključuje načelnik.

Dakle, na Ivanicu voda stiže praktički s mora, dok će se žedna Trebinja napajati vodama Neretve, odnosno s izvorišta u Gabeli kod Čapljine.

Izvor: https://rtv-hb.com/bih/audio-30-je-godi ... 08Y3YFp-qQ

30 je godina od napada na Ravno i početka rata u BiH

Za Hrvate u BiH Domovinski rat počeo je 1. listopada 1991. godine, kada je JNA razorila hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini. Ravno je napadnuto u djelovanju JNA u agresiji prema Hrvatskoj u akciji, u smjeru Dubrovnika. U noći između 18. i 19. rujna 1991. godine ”rezervisti” JNA iz sastava tzv. Podgoričkog korpusa, u sklopu napada na Dubrovnik, otpočeli su sa opkoljavanjem sela Ravnog. S ciljem stvaranja povoljnih preduvjeta za granatiranje hrvatskih enklava u istočnoj Hercegovini, uključujući i Ravno, otpočeli su sa ukopavanjem teškog topništva u blizini sela Galičići, Veličani i Zavala u Popovom Polju.

U noćnim satima 30. rujna 1991. godine rezervisti JNA, koji su djelovali pod izravnim nadzorom KOS-a, zauzeli su prometnicu Ljubinje-Trebinje, kao i dominantne visinske točke u blizini sela Ravno i Trnčina. U ranim jutarnjim satima, 1. listopada 1991., napadnuto je Ravno, a u popodnevnim satima, istoga dana, uslijedio je i napad na Čepikuće. Međutim, nešto prije napada na Čepikuće, u prostoru Trebinje, oružani otpor rezervistima pružila je jedna postrojba Zbora narodne garde i dragovoljci s područja Hercegovine.

Napad na Ravno ostao je upamćen i po izjavi tadašnjeg predsjedatelja Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića koji je izjavio: „Ovo nije naš rat“.

Izvor: https://crodex.net/potresne-snimke-spal ... QAmIU4mtqg

13. listopada 1991. – Spaljeno i sravnjeno sa zemljom hrvatsko selo Ravno



Postrojbe Jugoslavenske narodne armije i rezervisti iz Hercegovine i Crne Gore u prvoj polovini listopada 1991. okomili su se na hrvatsko selo Ravno, u trebinjskoj općini, u zaleđu Dubrovnika, da bi ga na kraju potpuno sravnili sa zemljom…

Time je zapravo počela velikosrpska agresija i na Bosnu i Hercegovinu, u vrijeme dok se Hrvatska, unatoč brojnim primirjima grčevito branila od opće ofenzive srbizirane armije.

Razlog za ovaj zločin bio je izmišljen, kao u slučaju mnogobrojnih drugih mjesta. JNA je objavila da je uništeno “snažno ustaško uporište” iako u Ravnom nije bilo ni radno ni borbeno sposobnog pučanstva.

Uništenje tog hrvatskog sela u istočnoj Hercegovini bio je dio strateškog plana JNA za opkoljavanje Dubrovnika koji je trebalo oteti Hrvatskoj i priključiti Velikoj Srbiji Slobodana Miloševića. S tim su ciljem tenkovi JNA već sredinom rujna ukopani u polju između Ravnog i Zavale.

Kada su 1. listopada 1991., blizu Ćepikuća, srpske i crnogorske rezerviste teško porazili malobrojniji hrvatski branitelji, njihove razbijene postrojbe okomile su se na Ravno.

Opkljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a dio stanovnika odveden u Trebinje.

Tri dana poslije srpsko je topništvo granatiralo Ravno. Većina preostalih stanovnika pobjegla je u okolna brda. Mnogi koji su ostali, ubijeni su kada je u selo ušlo pješaštvo. Koliki je bio bijes JNA pokazuje i to da je jedan srpski kapetan ubio četvoricu vlastitih vojnika, kad su odbili topom srušiti toranj crkve u Ravnom. Od 11. do 13. listopada je nastavila razarati sela, kuću po kuću, ostavivši za sobom potpunu pustoš.

Rukovodstvo Bosne i Hercegovine u Sarajevu odšutjelo je na taj srpski zločin. Što više, objavilo je neutralnost u ratu, koji navodno “nije bio njihov rat”, iako će njegovo kasnije širenje donijeti najviše žrtava upravo Bosni i Hercegovini. Poslije osam mjeseci okupacije selo Ravno u brzom naletu oslobodile su postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, piše braniteljski-portal.com

Izvor: https://croativ.net/srpski-zlocini-u-op ... ine-24677/

Srpski zločini u općini Ravno 1991. godine

Srbi i Crnogorci krenuli su 1. listopada 1991. godine na osvajanje Dubrovačkog primorja i Dubrovnika. JNA je 1. listopada 1991. godine razorila hrvatsko selo Ravno u Bosni i Hercegovini. Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH, nije osudio agresiju na hrvatsko selo u BiH. Preko TV Sarajeva obratio se stanovnicima BiH: „Stavit ću im svima na znanje da Bosna i Hercegovina ne želi biti sudionik u ovom bezumnom činu. Na temelju navedenog i onih zaključaka koje znate, odluka Predsjedništva o mobilizaciji vaše je pravo i dužnost, građana BiH, da se ne odazovete na mobilizaciju, ni na poziv da sudjelujete u građanskom ratu. Niste dužni, zapamtite, ništa vas ne obvezuje na to, da dižete ruke jedni na druge, da pucate jedni na druge… Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji ga žele voditi. Mi ne želimo taj rat. Pomozite nam, dakle, zajedno s nama učiniti sve da sačuvamo mirnu Bosnu.“(6.listopada 1991.).

Alija Izetbegović nije osudio rušenje sela i ratni zločin!

U vrijeme davanja izjave JNA i rezervisti iz Crne Gore već su bili zauzeli dominantne visove na južnoj i istočnoj strani Mostara (Humu, Gubavici i Fortici).

U hrvatskom selu Ravno, koje se nalazi u Bosni i Hrecegovini, nije bilo vojno sposobnog stanovništva niti je bilo naoružanih skupina. O razaranju Ravnog govorio je, za Crnogorsku televiziju, potpukovnik JNA Đuro Komšić koji je vodio napad na Ravno:

Reporter: „Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.“

Potpukovnik Komšić: „Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.“

Reporter: „Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu…“

Potpukovnik Komšić: „Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.“

Reporter: „Recite mi šta poslije ovoga slijedi?“

Potpukovnik Komšić: „Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.“

Na području općine Ravno Srbi su u listopadu i studenome 1991. godine izvršili ratni zločin, ubili su 23 civila i jednog pripadnika HVO-a (Davor Marijan i sur.).

Nakon osam mjeseci i okupacije postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, Hrvatske vojske i Hrvatskih oružanih snaga su u lipnju ’92., u okviru akcije Lipanjske zore, oslobodile selo Ravno.

Izvori:

Davor Marijan, Ante Nazor, Zlatan Mijo Jelić, Petar Kolakušić. Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. knjiga I i II. Udruga hrvatska zvona i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb-Mostar, siječanj 2020.

Foto. Wikipedija

DA SE NE ZABORAVI!

Dr. Marko Jukić

Izvor: https://crodex.net/potresne-snimke-spal ... QAmIU4mtqg

Potresne snimke-spaljeno i uništeno hrv.selo Ravno (13.10.1991.)




Postrojbe Jugoslavenske narodne armije i rezervisti iz Hercegovine i Crne Gore u prvoj polovini listopada 1991. okomili su se na hrvatsko selo Ravno, u trebinjskoj općini, u zaleđu Dubrovnika, da bi ga na kraju potpuno sravnili sa zemljom…

Time je zapravo počela velikosrpska agresija i na Bosnu i Hercegovinu, u vrijeme dok se Hrvatska, unatoč brojnim primirjima grčevito branila od opće ofenzive srbizirane armije. Razlog za ovaj zločin bio je izmišljen, kao u slučaju mnogobrojnih drugih mjesta. JNA je objavila da je uništeno “snažno ustaško uporište” iako u Ravnom nije bilo ni radno ni borbeno sposobnog pučanstva.

Ravno je, kao slabo razvijeno selo, tada u sastavutrebinjske općine, bilo malo bitno ili apsolutno nebitno bosanskohercegovačkoj vlasti. Negdje na dnu, naseljeno hrvatskim življem u stoljetnom dodiru sa srpskim pukom, nije osobito „tangiralo“ sarajevske kravate. Ni onda kada su Ravnjani sustavno i godinama trpjeli ponižavanja različitih vrsta, neosnovana milicijska maltretiranja, tragikomične prekide proslava svadbi i katoličkih blagdana, oduzimanje zemlje bez plaćanja najma, ali ubiranja poreza…sve onako u maniri osmanskih ugnjetavača. Itd., itd. …

Hrvati Popova oduvijek su se sami s time nosili, ili motikom i žuljevima obrađujući nepregledno Popovo polje, ili egzistencijalnim oslanjanjem na Dubrovnik i Dubrovačko primorje s kojim su oduvijek bili prisno vezani. Čuvajući mu zaleđe, izgrađujući ga i surađujući sa njim na različite načine.

Početkom devedesetih, Ravnjane će upravo najviše koštati ta blizina sa Dubrovnikom, jednako kao što će Dubrovnik koštati blizina sa Ravnim i Popovom koje je agresor koristio kao poligon za osvajanje hrvatskog juga.

Početak agresije kroz navodnu vojnu „vežbu“

Sve je krenulo navodnom vojnom vježbom JNA od koje Ravnjani„ne moraju strahovati“, poručivale su im općinske i vojne vlasti iz Trebinja, no povremene „pjanske“ JNA-ovaca u ravanjskim gostionama odavale su pravu istinu i to riječima koje će se za samo par dana obistiniti – Prvo ćemo poravnit Ravno, a onda je lako za Dubrovnik i Zagreb.



Uništenje tog hrvatskog sela u istočnoj Hercegovini bio je dio strateškog plana JNA za opkoljavanje Dubrovnika koji je trebalo oteti Hrvatskoj i priključiti Velikoj Srbiji Slobodana Miloševića. S tim su ciljem tenkovi JNA već sredinom rujna ukopani u polju između Ravnog i Zavale. Kada su 1. listopada 1991., blizu Ćepikuća, srpske i crnogorske rezerviste teško porazili malobrojniji hrvatski branitelji, njihove razbijene postrojbe okomile su se na Ravno.



Opkljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a dio stanovnika odveden u Trebinje.

Tri dana poslije srpsko je topništvo granatiralo Ravno. Većina preostalih stanovnika pobjegla je u okolna brda. Mnogi koji su ostali, ubijeni su kada je u selo ušlo pješaštvo. Koliki je bio bijes JNA pokazuje i to da je jedan srpski kapetan ubio četvoricu vlastitih vojnika, kad su odbili topom srušiti toranj crkve u Ravnom. Od 11. do 13. listopada je nastavila razarati sela, kuću po kuću, ostavivši za sobom potpunu pustoš.

Dakle, selo je, baš kao i sva druga sela u ravanjskoj općini u potpunosti spaljeno i devastirano, konačno oslobođeno tek operacijama Južnog bojišta i to nakon osam mjeseci okupacije zahvaljujući ponajviše požrtvovnosti Pauka iz 4.GBR. i Tigrova iz 1.GBR. ZNG-a, odnosno hrvatske vojske.

Oslobađanje Popova neraskidivo je stoga vezano sa oslobađanjem Dubrovnika koji nikada ne bi mogao prodisatipunim plućima da ovi momci nisu ostavili tolike žrtve po hercegovačkim gudurama, visovima, selima i zaseocima. Upravo zato, čuvajući uspomenu na žrtvu mjesta i ljudskih duša ravanjske općine, čuva se uspomena i na požrtvovnost momaka koji su ostavili svoje domove kako bi sačuvali zgarišta domova protjeranog, napaćenog i izginulog puka Popova.



Rukovodstvo Bosne i Hercegovine u Sarajevu odšutjelo je na taj srpski zločin. Što više, objavilo je neutralnost u ratu, koji navodno “nije bio njihov rat”, iako će njegovo kasnije širenje donijeti najviše žrtava upravo Bosni i Hercegovini. Poslije osam mjeseci okupacije selo Ravno u brzom naletu oslobodile su postrojbe Hrvatskog vijeća obrane.

U uspomenu na osam mjeseci okupacije, na civilne i vojne žrtve rata na području ravanjske općine i Popova polja, istina nikada ne smije utihnuti.

Izvor: https://www.dnevnik.ba/vijesti/kijev-do ... ma-2620751

Kijev Do: Obljetnica bestijalnog i dobrano zaboravljenog zločina nad Hrvatima

Procesuiranje zločina nad civilnim stanovništvom na području općine Ravno, a time i Kijeva Dola tijekom 1992. otpočeli su okružni Vojni sud Mostar i Viši Vojni sud sa sjedištem u Mostaru, međutim kako su zločini protiv čovječnosti tijekom rata u BiH izuzeti iz nadležnosti lokalnih sudova i predani u nadležnost Međunarodnog suda u Haagu, sve je ostalo mrtvo slovo na papiru.

Trinaesti studeni 1991. Hrvatima Popova polja i čitave Jugoistočne Hercegovine zauvijek će ostati urezan duboko u genomu boli. Tog se dana zbilo okrutno finale bestijalnog zločina u Kijevu Dolu kada je nakon zlostavljanja, paleža, odvođenja u tamnice i kazamate ubijeno osam starica i staraca čiji je jedini grijeh bio taj što su imali muške potomke koji bi se mogli boriti na strani hrvatske vojske.

Zločin je realiziran po dobro uvježbanom planu, a sva krivica potom svaljena na jednu pijanicu upitnog mentalnog zdravlja. Iako su u zločinu izravno ili neizravno sudjelovali mnogi.

Krvava je predstava otpočela 7.studenog ujutro kada je nekoliko mještana hrvatske nacionalnosti legitimirano i optuženo za suradnju sa ustaškim pokretom 1941. Pedeset godina nakon, tako je prema agresorskoj propagandi pravda stigla neuke kolaboracioniste ustaškog režima iz Kijeva Dola, sela čiji su se stanovnici umalo mogu prebrojati na prste dviju ruka.

Ivo i Janja Dubelj, supružnici, te njihova stara tetka Janja Hapan, odvedeni su među prvima. Zajedno sa još desetak seljana ukrcani su na kamion koji je krenuo put Trebinja. Nakon maltretiranja, žene su ostavili u Trebinju na ispitivanju, a muškarce su vezane nastavili voziti do Bileće gdje se nalazio poznati logor.

Ivo Dubelj svojevremeno je svjedočio novinarima o mučenjima koje je sa sumještanima pretrpio u bilećkom logoru. I fragmenti su više nego dovoljni;

„..Kad smo išli do Zavale, Vlaho Radiš je isto nastrad'o. Bilo mi je najteže kad su mi metnuli cigare u nos. Dođe meni, kaže: „Tebi ću dvije.“ – Upale cigar', pa ti žeravu okrenu i tisnu u nos. Ja se okrenu, drugi s leđa i sa mnom pod noge. Tu su mi slomili tri rebra. Koje su to muke kad ti upaljen cigar metnu u nos…“

„Kad su doveli Vlahu Šimunovića, udri po njem'…to se nije moglo gledat! A nit' čeljade plače, nit' šta… to se okamenilo…“

“…Baci o tebi deku, ućeraj ti glavu u banju (kadu), pa gazi po njoj ko da je svinja. U Bilećoj tri dana i tri noći bili vezani u sindžir za krevet, vas krvav, ništa davali jes'.“

Palež

Još dok je trajala neizvjesna agonija zatočenika na putu prema nepoznatom, Kijev Do je zapaljen. Taj je palež Hrvatima današnje općine Ravno već bio dobrano poznat. Svako se selo dotad zapalilo po istom principu – dovede se netko od mještana ili susjeda srpske nacionalnosti i on upre prstom vojsci na kuće koje moraju gorjeti.

RistoĆebedžija zvani 'Adžibeg jedno je od takvih imena;Risto je predvodio palež u selu Belenići, a povezuje ga se zajedno sa Vojom Šešeljom (Orahov Do) i sa zločinom u Kijevu Dolu. Zanimljivo, do rata je Ćebedžija, inače '26.-og godišta, živio u Dubrovniku gdje je ostvario karijeru građevinskog inspektora osobito strogog prema urbanističkim prijestupima Hrvata. Nadimak 'Adžibeg zaradio je karakternom sličnošću sa monstruoznim hutovskim kapetanom iz osmanskih vremena, Mehmedom RizvanbegovićemHadžibegom.

Paležom je prema određenim indicijama ispred Trebinjske brigade nažalost rukovodio i jedan Hrvat iz Mostara, kapetan Željko Soldo. Soldo se nakon djelovanja po širem dubrovačkom i hercegovačkom području predao HVO-u u Mostaru nakon čega je dopremljen u Dubrovnik gdje mu je suđeno.

Tog su dana spaljene kuće Miloša Krkića, Mare Krkić, Bosiljke Krkić, Mare Dubelj i Pere Dubelja. Odnosno, spaljeno je polovica kuća u selu.

Mještani srpske nacionalnosti brzo su sklopili prijateljstvo sa vojskom, rezervistima i dragovoljcima koji su provodili zločin. Hranili su ih i napijali. A u pijančevanju osobito je prednjačio kasnije jedini osuđeni za zločin, Veselin Simović.

Simović je trinaestog ujutro, ali prema svim indicijama, ne i sam, krenuo u pohod. Kako piše povjesničar Jakša Raguž u svom znanstvenom članku „Kijev Do – prvi akt genocida nad Hrvatima u BiH“ u tome je morao imati pomoć iz jednostavnog razloga kako ne bi slučajno pobio i neke mještane srpske nacionalnosti. Raguž zato navodi imena Tome Vujinovića i Laze Ćebedžije koji su rođeni u selu i tamo dobro poznavali stanje stvari.

Zločin

Zločin se dogodio u samo sat vremena, između 7 i 8 sati ujutro.

Ubijeni su:

Božica Krkić (r. 1916. Kijev Dol), Bosa Krkić (r. 1907.Kijev Dol), Ivana Krkić (r.1927. Kijev Dol), Manda Krkić (r.1932.Kijev Dol), Miho Krkić (r.1933. Kijev Dol), Mara Krkić (r.1924.Kijev Dol), Mara Hapan (r.1925.Kijev Dol), Mara Dubelj (r.1906. Kijev Dol). Sedam starica i jedan starac.

Većina planiranih žrtava bila je ili kod kuće ili u susjedovoj nezapaljenoj kući. Kao mete, piše Raguž, izabrane su obitelji koje su imale sinove koji su bili, ili su mogli biti uključeni u hrvatske oružane postrojbe u Domovinskom ratu.

Starci su kasnije pronađeni u zamrznutim trenucima bijega, pri ulasku u kuću, na dvorištu. Mara Dubelj ubijena je dok je svinjama davala napoj. „Mrtvo tijelo palo je u sjedeći položaj, dok joj je plastična kanta ostala na palcu.“

Smrt Mare Krkić ostala je najintrigantnija. Njezino je tijelo pronađeno tek sedam mjeseci nakon i to u bunaru susjedne kuće. Patolozi koji su pregledavali tijelo, uočili su modrice oko vrata i ozljede ramena i noge. Na obližnjoj murvi su pronađena vješala, istražitelji su pretpostavili kako su ubojice nakon ranjavanja nesretnice u nožni zglob, tijelo vukli po tlu i potom je objesili o murvu u sredini sela.

U Kijevu Dolu nakon pokolja preostale su samo četiri žive osobe hrvatske nacionalnosti: Anica Ćurčija „Golubica“, Janja Dubelj, Miho Krkić i Mara Krkić „Velemećka“. Ova je četvorka ostavljena na životu samo zato što nitko od njih nije imao muškog potomka.

Sud

Procesuiranje zločina nad civilnim stanovništvom na području općine Ravno, a time i Kijeva Dola tijekom 1992. otpočeli su okružni Vojni sud Mostar i Viši Vojni sud sa sjedištem u Mostaru, međutim kako su zločini protiv čovječnosti tijekom rata u BiH izuzeti iz nadležnosti lokalnih sudova i predani u nadležnost Međunarodnog suda u Haagu, sve je ostalo mrtvo slovo na papiru. Hrvatsko pravosuđe je također krenulo u procesuiranje, međutim, nakon pravnih zavrzlama, slučaj je obustavljen jer je zaključeno kako sudovi u Hrvatskoj ne mogu biti mjerodavni za zločin počinjen na području BiH. Protiv Voje Šešelja, Laze Ćebedžije i Tome Vujinovića za zločin u Kijevu Dolu postupak nije niti pokretan (osim za zločine počinjene u agresiji na Dubrovnik)

Jedini osuđeni za zločin u Kijevu Dolu je Veselin Simović koji je pred Vojnim sudom u Sarajevu nedugo nakon zločina osuđen na 20 godina robije. Nakon povlačenja JNA iz Sarajeva, robiju je nastavio u Nišu gdje se razbolio i umro nakon okončanja rata.

Zločin nad Kijevim Dolom, prema saznanjima Jakše Raguža, provelo je više profesionalnih i dragovoljačkih postrojbi; osim Trebinjske vojne postrojbe pod rukovodstvom Željka Solde i Radoslava Tadića, prema svemu sudeći, nad Kijevim Dolom su orgijali i popovski rezervisti, domaći dragovoljci, te pripadnici nikšićkih vojnih postrojbi (vjerojatno se radi o Petoj četi Drugog bataljuna X.crnogorske brigade.

Ovom je brigadom do 6.11. 1991. zapovijedao Sveto Ražnjatović, kada je poginuo u Slanome. Samo dan iza kreće krvavi pir u Kijevu Dolu, pa se ovaj zločin opravdano može nazvati i osvetom za smrt omiljenog kapetana. Inače, nepresuđenog zločinca koji je zauzeo i spalio Slano, te dao poubijati neke od mještana.

Uz Kijev Do, i Belenići i Golubinac morali su platiti smrt ovog crnogorskog zločinca.

Nakon

Trideset godina nakon, osim lokalnih prisjećanja, pokoje novinske crtice i rijetkog znanstvenog rada poput ovog na koji smo se referirali tijekom pisanja teksta, rijetko tko opširnije spominje zločin nad Hrvatima Kijeva Dola. On pak nije jedini, ali je možda najbestijalniji počinjen u prvim danima rata u BiH. Rata koji u to vrijeme nije bio priznat, rata koji je smatran sporadičnom pucnjavom na tamo neke pobunjenike koje će regularna JNA dovesti u red.

Starci i starice Kijeva Dola, kao i sve pobijene i zatočene hrvatske žrtve Popova polja, nisu imale na sebi nikakva krimena. Pa čak ni onog koji seže duboko u Drugi svjetski rat što su neki nalazili opravdanjem za pokolj. Ubijani su jedino zato jer su imali muško potomstvo koje je moglo stati na branik Domovine u najtežim okolnostima.

Bosna i Hercegovina tada ih nije priznavala, teška ih srca i danas priznaje. Taj krimen nije samo na jednom političaru tadašnje Republike BiH, onom čiji citat o neutralnosti BiH često ponavljamo, on je podjednako težak na leđima svakog „funkcionera“ koji je znao, vidio, i šutio.

Kijev Do, 13.11.1991. – Kijev Do 13.11.2021. Trideset godina nakon, šutnja mora postati glasnija.

Dnevnik.ba