Jedna tetovaza koja prekriva citavo tijelo je jos i danas najvazniji znak prepoznavanja za clana Jakuza(Yakuza), japanskog ekvivalenta za mafiju.


Pripadnici Yakuza organizacije

Oko ove organizacije se preplice citava gomila prica. Clanovi Jakuze sebe vide kao branitelje obicnih ljudi i postupaju po strogom kodeksu ponasanja. Oni se hvale da ne osjecaju bol, da se ne boje smrti i da su u svako vrijeme spremni, da svoj zivot zrtvuju za grupu. Tetovaza citavog tijela vazi zbog pretpljenih bolova za veliku hrabrost, osim toga, na osnovu njene trajnosti, za vijecnu odanost organizaciji i za ilegalnost iste, jer tetoviranje je nekada bilo zabranjeno.


Demon

Tetovaza time zapecacuje tajnu zajednicu.
Bilo je nekoliko epoha u povijesti dalekog istoka, u kojima su tetovaze bile akceptirane. Tetoviranje se je najcesce dovodilo u vezu sa nizom klasom i podzemljem. Iako je u Kini praktikovano tisucama godina, kultivirani i mondeni Kinezi za to nisu osjecali nista vise nego samo prezir. Nakon sto su 1949 godine komunisti osvojili vlast, tetoviranje je u potpunosti doslo na zao glas. I u Japanu je, koji je u tom pogledu bio pod jakim utjecajem Kine, bilo prezirano. To je se medjutim promijenilo u osamnaestom stoljecu, kada su se umjetnici poceli interesovati za umjetnost tetoviranja a kvalitet tetovaza naglo porastao.
Tako su tetovaze jedno vrijeme bile vrlo moderne, prije svega medju radnicima i sitnim trgovcima. Japanski stil tetoviranja je postao cak internacionalno popularan. Prominentni, pa cak i kraljevski zapadnjaci su isli u Japan, da bi se tamo tetovirali. Uvodjenje japanskog stila u zapadu je pridonijelo mnogo tadasnjoj kratkovijecnoj modnoj pojavi u visoj klasi, koja je se ocrtavala krajem devetnaestog stoljeca. Danas se raskosnim tetovazama citavog tijela moze diviti jos samo u muzejima, one se izvode jos samo rijetko izvan izvjesnih rubnih grupa, kao sto je Jakuza. U povijesti tetoviranja ima mnogo paralela izmedju Kine i Japana. Kao prvo, obje zemlje su se sastojale iz naroda sa velikim tetovirackim tradicijama, koji su zivjeli izvan utjecaja nekog centra moci. U trecem stoljecu n.K., u kineskim izvorima se spominje Wa narod, koji su svoja tijela tetovirali, da bi zle zmajeve drzali na odstojanju. Jos do nedavno su Ainu zene, koje do danas zive na ostrvu Hokkaido u sjevernom Japanu, nosile neobicne tetovaze oko usta. I na rubu Kineskog carstva je dugo vremena bilo plemena sa vlastitom kulturom tetoviranja. Kao drugo, kaznjenicke tetovaze kao javno ponizenje prestupnika su bile uobicajene kao u Kini tako i u Japanu. Takvo kaznjavanje je u biti znacilo dozivotnu kaznu, jer su ljudi, koji su na taj nacin bili obiljezeni, bili ptokleti da zivi na rubu drustva. I tako je se razvila zivahna kultura tetoviranja unutar socijalne nize klase. Treca zajednickost je bila u vrijeme procvata umjetnosti tetoviranja, koje je u obje zemlje pokrenuto romanom Suikoden, u kojem je vecina glavnih karaktera bila tetovirana.


Som

OBILJEZJE NISKOG SOCIJALNOG POLOZAJA U KINI

Konzervirana tetovirana ljudska koza izlozena u jednom Japanskom muzeju.

U staroj Kini su ljudi zivjeli po strogim konfucijskim vrijednostima. Konfucije je vec 500 godina prije Isusovog rodjenja propovijedao, da dobro odgojeni ljudi treba da postuju oca, majku i pretke. Bilo kakvo unakazivanje tijela, koje je bilo poklon roditelja, bilo je u protivrijecju sa tim esencijalnim nacelima i osramocivalo je porodicu i zajednicu. Za kultivirane Kineze je tetoviranje bilo, isto tako kao jedenje sirovog mesa ili brijannje dlaka sa tijela, barbarstvo. Takve petljancije su svijedocile o divljim, neziviliziranim plemenima izvan granica kineskog carstva. Prvi izvjestaj o jednoj tetovirackoj kulturi se pojavljuje u kineskim spisima iz vremena oko 200 godine p.K.. U tome se opisuje narod Yue, koji se kitio sa figurama, da bi se pri ribolovu zastitio od zmajeva i morskih cudovista. Tetoviranje je osim njene omiljenosti kod naroda na rubu kineskog carstva bilo uobicajeno i u vojsci, kod robova i kriminalaca. Te prisilne tetovaze su isticale socijalni status imenovanih grupa i trebale su sprijeciti dezertiranje i bijeg. Odbjegli vojnici, zarobljenici ili robovi su tako mogli biti lako prepoznati, uhvaceni i vraceni nazad. Imucni Kinezi su tetovirali njihove konkubine i kucne sluge, ali ne samo, da bi izrazili svoje pravo na posjed, vec i da bi kaznili i ponizili. Ako bi se ispostavilo da je jedna konkubina bila nevjerna, mogla je biti tako kaznjena, da joj obriju obrve i da u rane utrljaju pigmente boje. Kazna batinjanjem je u staroj Kini bila na dnevnom redu i sadrzavala je takodjer bicevanje i amputacije. Amputacije su varirale od skidanja nosa, usiju, obrva ili muda pa do komadanja citavog tijela, ako je bila smrtna osuda; u nekim provincijama je tezina zlocina bila presudna za kolicinu komada, u koje je covjek bio isjecen, prije nego sto je umro.

Od nuzde se pravi vrlina


Tetoviracki klub

Kaznjavanje tetoviranjem se obicno dosudjivalo za manje prestupe. Tako je na primjer kradljivici iza uha tetoviran jedan mali krug, na diskretnom mijestu dakle. Muskarac, koji je bio kriv za visestruku preljubu, je vec jace kaznjavan i tetoviran na celo. Drzavni cinovnici, aristokrati i obicni ljudi u istoj mjeri su se morali pridrzavati konfucijskoj predstavi vrijednosti. Svako, ko je uvrijedio predake, tako sto je prekomjerno pio ili lomio brak, rizikovao je kaznjavanje kroz tetovazu. Visoko pozicionirani funkcioneri su to mogli zaobici, tako sto su placali novcane kazne ili primali simbolicnu kaznu. U tom slucaju je krivac jedno vrijeme morao nositi crno odijelo, da bi svatko mogao vidjeti, da je on zapravo zasluzio tetovazu. Jedno slicno simbolicno kaznjavanje je postojalo i u Evropi u osamnaestom stoljecu. Ponekada je nekom osudjeniku stavljano uze oko vrata, da bi se pokazalo, da je on u stvari trebao biti objesen, ali da da je tu sudbinu na njegovu srecu ipak mogao izbjeci. Pripadnici nize klase u Kini nisu mogli izbjeci kaznene tetovaze. Kada su jednom bili oznaceni, morali su se prikljuciti vojsci ili zivjeti u rubnim provincijama, jer u gradovima nije bio niko trpljen, ko je nosio tetovazu na licu. Za jednog tetoviranog vojnika ili kriminalca je povratak u normalnu zajednicu bio takoreci nemoguc. Vlasti i ratnicke vodje su to iskoristavali. Kao i u nekim indijanskim plemenima, zarobljenike su na celu tetovirali sa ponizavajucim rijecima, prije nego bi ih oslobodili. Slova su bili svijedoci njihovog poraza i sluzili su za to, da sramota padne na njihovu porodicu. Seljake, koje je vojska tlacila ili cak otimala, tetovirali su odmah. Cim bi jednom dosli u vojsku i bili oznaceni sa tetovazama, uopce nisu imali drugog izbora nego da tu ostanu. Tetovirani zlocinci su unajboljem slucaju svoje usluge mogli da ponude vojskovodjama. Posljedica je bila, da su tetovaze u vojsci i na rubu gradske zajednice malo po malo gubile njihov los glas.
Vojnici su vec postojecim slovima dodavali svoje vlastite figure i tekstove. Cesto su to bile oznake vojne jedinice ili pisani redci, koji su trebali da i prijatelju i neprijatelju uliju respekt. To isto je vazilo i za kaznene tetovaze; iz nuzde je napravljena vrlina a osudjenici su se tetovirali sa dodatnim slikama. Pronadjeni su opisi predivnih, relisticnih tetovaza brda, rijeka ili zivotinja, pa cak i parola protiv vlade. postoji takodjer i jedna prica o jednoj grupi vodja bandi, koji su na rukama i grudima imali tetovirane antidrzavne tekstove, na nezadovoljstvo tamosnjeg vladara, koji ih je zatim osudio na javno bicevanje do smrti.

Umjetnicki trendovi

Bilo je vremena u kineskoj povijesti, gdje se tetovazama od strane gornje klase pridavala izvjesna mjera akceptiranja. Licnosti od polozaja i imena su davali da im na ledja ili prsa tetoviraju prizore bajnih bica ili tekstove njihovih omiljenih pisaca. Ponekad su se upotrebljavali izrezbarene drvene table (pecati), sto upucije na to, da su odredjeni dizajni bili vrlo trazeni. Stotine igala, koje su strcale iz drveta, su oblikovale jednu sliku, tako da se to moglo upotrijebiti kao pecat ili tetoviracki pribor. Tetovirac (ako je ovo uopce odgovarajuci naziv za nekoga, koji se posluzuje takvim sredstvima) je zatim utrljavao crni olovni prah u rane. Jedna prica iz devetog stoljeca pripovjeda o jednom vodecem drzavnom sluzbeniku, koji je kao mladic dobio istetoviranu zmiju. Slika je bila u toj mjeri realisticna, da je on svoje goste mogao da preplasi, tako sto bi iznenada skidao svoku odjecu i pokazao sirom otvorena usta zmije s otrovnim zubima na njegovom palcu i kaziprstu, dok je ostatak zmijskog tijela uvijao oko njegove ruke, vrata i trupa i zavrsavao tek na podkoljenici.


Zmija

U sesnaestom stoljecu je veoma oniljeni kineski roman Shuihu Zhuan podstakao mnoge da se tetoviraju. Jos i danas su mnogi moderni motivi Manga i kompjutorske igre inspirisani tim romanom. U prici se radi o jednoj bandi pljackasa iz mocvare, koja je umjesana u niz pustolovina. Ta banda koja je u Kini operisala pod imenom "108 junaka od Liang Shana", bila je specijalizirana na dalekoistocne borilacke vijestine. Avanture tih junaka u stilu Robina Huda su pridobile srca obicnog naroda. Petoricu glavnih karaktera se moglo prepoznati po njihovim tetovazama. Vodja je imao jednu kaznenu tetovazu na licu. Jedan drugi clan bande je njegove borilacke vijestine imao zahvaljujuci spiritualnoj snazi devet zmajeva, koji su bili tetovirani preko njegovog citavog tijela. Tetovaze treceg plackasa su bile tako divne, da je on vrsio neodoljivu privlacnost na gospodje. Te dakle nije zacudjujuce, sto su se mladici identificirali sa ovim junacima i imitirali njihove tetovaze. Roman je pod imenom Suikodi kasnije bio poznat i u Japanu, a zahvaljujuci japanskim umjetnicima drvoreza kao sto je Kuniyoshi, koji su proizvodili zivahne obojene drvene tiskove tih junaka, prica je na koncu pridonijela nastajanju tetovaza citavog tijela u Japanu. Uprkos toj uvijek iznova procvijetavajucoj popularnosti kod ljudi sklonih umjetnosti, umjetnost tetoviranja u Kini nije nikada mogla da zaista stane na noge. Tetoviranje, koje je u Kini poznato kao Ci Shen (doslovno "tijelo iztackavati"), se asocira sa nizim socijalnim statusom.

VRIJEME PROCVATA DEKORATIVNE UMJETNOSTI TETOVIRANJA U JAPANU

Kao u Kini tetoviranje je u Japanu prvobitno bilo samo jedan oblik kaznjavanja. Njegovo upotrebljavanje je bilo usko povezano sa odrzavanjem vrijednosti kao sto su respekt i cast. Japansko drustvo je takodjer bilo podijeljeno u klase, od kojih je svaka imala vlastita prava i obaveze. Zemljom je upravljao Car, koji je imao boziji status, ali je posjedovao samo nominalnu moc, i Soguni, koji su bili nasljedstvom odredjivani vojni diktatori koji su bili stvarni vladari. Neposredno ispod njih su stajali aristokratski ratnici, Samuraji. Ostale klase su se sastojale iz seljaka, trgovaca i zanatlija a na kraju jos iz "Ne-ljudi", Eta, koji su izvrsavali sve prljave poslove. Hinini su egzistirali samo izvan klasnog sistema i sastojali su se iz kriminalaca, prosjaka i prostitutki. Oni nisu imali ikakva prava a Samuraji su na njima nekaznjeno mogli da isprobavaju svoje maceve. U tom starom hijerarhijskom sistemu su ponizavajuce javne kazne bile djelotvorno sredstvo za drzanje naroda pod kontrolom. Mali kriminalci su na prometnim raskrsnicama i javnim trgovima izlagani na sramni stup. Vjesali su im tablu oko vrata, na kojoj je bila navedena vrsta njihovog prijestupa. Mlade zene, koje su bile krive zbog preljuba, su izbjegavane i slane na rad u javne kuce. Jedna od najponizavajucih kazni je bila privremena degradacija u status Hinina. Ali sistem je funkcionirao i obrnuto: jedna smrtna kazna je mogla biti pretvorena i u Sepukku, ritualno samoubojstvo. Na taj nacin je osudjenik mogao da zadrzi svoju cast a njegova porodica bi nasljedila njegov posjed, sto kod odsijecanja glave ne bi bio slucaj.
Tetovaze su se takodjer ubrajale u najponizavajuce kazne. a u Japanu su se primjenjivale od starog doba, vjerovatno se bazirajuci na "pet kazni" iz Kine. U tom sistemu se vise od tisucu prijestupa kaznjavalo sa tetoviranjem, doduse pripadnici gornje klase su se od togamogli odkupiti sa novcanom kaznom. Ostale cetiri kazne su bile odcijecane nosa ili stopala, kastracija ili smrtna kazna. Car je u drugom stoljecu osudio upravitelja grada Azumi zbog veleizdaje, ali umjesto da ga egzekutira, naredio je da mu tetoviraju ponizavajuci tekst na celo.
U Japanu sedamnaestog i osamnaestog stoljeca kaznene tetovaze su pripadale svakodnevnici, prije svega u velikim gradovima. Pojam tetoviranja, Irezumi (doslovno "ubacivati tintu"), je od tada doveden u vrlo jaku povezanost sa kaznenim tetovazama i imao je negativan okus. Ubistvo je kaznjavano sa smrcu, ali onima, koji su bili krivi za ucjenu, prevaru ili kradju tetovirana je srna traka na nadlakticu ili podlakticu ili japansko slovo na celo. U jednoj zemlji, u kojoj su se privilegije dijelile kroz pravo rodjenjem i socijalne pozicije, visa klasa je mogla izbjeci ponizenje jedne kaznene tetovaze i zivota u sramoti. Nasuprot tome zlocinci iz nizih klasa su na celu dobivali tetovirana slova "Aku" ("zlo" ili "lose"). U jednoj provinciji je svaki prijestup kaznjavan tako sto je krivcima tetovirana jedna linija na celo. Sa dodavanjem trece linije se oblikovalo slovo Inu "Pas".


Inu "Pas"

Kao i u Kini, gdje je upotrebljavan isti sistem, posljedice su bile katastrofalne. Ko je jednom bio obiljezen kao odgurnuta osoba, put za povratak u drustvo mu je bio zaprijecen. Jedina opcija je bila zivot kao Hinin. Iz tog razloga su kriminalci poceli takve znakove da prekrivaju sa slikama koje nisu nosile stigme, kao na primjer cvijece i zivotinje. Kaznene tetovaze su ali dovodile i ostale u kriminalitet. Oni su se skupljali u pljackaskim bandama, koje su u citavoj zemlji sirile strah i trepet. Vlast je zatim utvrdila, da je sa tetoviranje (Irezumi) postigla nazalost suprotan rezultat od namjeravanog. Ipak trajalo je jos sve do 1870 godine - vise od jednog stoljeca, nakon sto je zadnji put bilo izvrseno kazneno tetoviranje - dok nije stupio na snagu zakon koji je oznacio kraj (zabranu) za kaznene tetovaze.

Tetovaza citavog tijela kao umjetnicki oblik


Primjer stare Japanske igle za tetoviranje.

U isto vrijeme, kada je u Kini tetoviranje potonulo, u Japanu je doseglo status umjetnickog oblika. Zanimanje zatetovazu je prilicno poraslo zahvaljujuci omiljenosti Ukiyo tisaka iz Edo vremena (1603-1868), kada je Edo (danasnji Japan) predstavljao centar moci. Ti divni drvorezi u boji nam predocavaju utisak o kulturnom i ekonomskom blagostanju onog vremena. Oni su bili jeftin i vazan vizualni masovni medijum koji su tiskove upotrebljavali u dekorativne svrhe. Omiljene teme su bile priroda, ratnici, lijepe zene i politicka satira. Kombinacija iz zanatske umjetnosti rezbarenja drvenih tabli i prizora Ukiyo tisaka su sacinjavali osnovu za oslikanu japansku tetovazu citavog tijela. Tako se japanski stil tetoviranja vec vrlo skoro mogao takmiciti sa burmskim stilom (Burma), koji je do tada sirom svijeta bio vazio kao pojam umjetnosti tetoviranja. Nakon njegovog uspjeha u Kini roman Suikodi sa likovima pljackasa je takodjer i u Japanu dao jedan prilog rastucoj popularnosti umjetnosti tetoviranja. Istaknuti japanski umjetnici kao Hokusai su ilustrirali povijest a Kumiyoshi je stvarao izvrsne drvoreze u boji od 108 ratnickih junaka. U Kuniyoshijevoj verziji tetovaze nosi devet junaka, dok su u originalu samo petorica. U Japanu su najomiljeniji karakteri bili pljackas sa tetovazom devet zmajeva i jos jedan pripadnik bande sa slikom leoparda na ledjima kojeg su okruzivali plamenovi.


Drvorez

Ti tiskovi su pojacavali apetit Japanaca za tetovazama, koji su se sada htijeli ukrasiti sa slicnim motivima ili cuvenim likovima i junacima. Velika potraznja za vecim i slozenijim dizajnima je dovela do nastajanja jedne grupe profesionalnih tetoviraca, od kojih su najbolji svoje korijene imali naravno u klanu drvorezaca. Proizvodjaci takvih drvenih tabli su bili u stanju da u drvetu izrezbare komplikovane ilustracije i da ih tiskaju, odakle je bio jos samo jedan mali korak do konacnog "tiskanja" na tijelo. Japanski naziv za jednog majstora tetoviranja, Horishi ili Horimo-shi, pokazuje prijasnju povezanost sa drvorezima i tiskovima: Horishi znaci drvorezac a Horimono je izraz za "proizvodnju predmeta". Od tada se za tetovazu upotrebljavala rijec Horimono, dok se rijec Irezumi zbog njezine kriminalne pozadine nije vise upotrebljavala.


Primjer Japanskog drvoreza u izradi

Tradicionalno tetoviranje u Kini i Japanu (II)

Svijetska slava

Japanski majstori tetoviranja su vec uskoro uzivali izvrstan glas sirom svijeta. Dok se je vecina tetoviraca u drugim kulturama onog doba, ukljucujuci i zapad, posluzivala sa vrlo jednostavnim, pa i primitivnim sredstvima, japanski majstori su bili razvili tehnicki usavrsen instrumentarij sa razlicitim brojem igala. Tetoviraci sjevernoamerickih indijanaca na primjer obicno su upotrebljavali svezanj od pet do sedam igala.
Simalezijski tetoviracki alati iz Sri Lanke su bili kompleksniji a imali su niz igala za razlicite velicine uboda kao i jedan specijalni instrument za uvijene linije. Tetoviracki alat jednog japanskog majstora se je nasuprot tome mogao sastojati i do preko 50 razlicitih instrumenata. Tu su pripadali dugi stapovi, na cijim se krajevima nalazil izmedju jedne i pedeset igala.

Za konture je upotrebljavan tetoviracki stap sa ne vise od dvije ili tri igle, za bojenje i osjenjivanje (Bakashi) upotrebljavan je instrument sa mnogo siljaka. Djelo jednog majstora tetoviranja se moglo ocijeniti po tome da li je on vladao sa razlicitim Bakashi tehnikama ili ne. I upotreba boja je bila karakteristicna. Pet osnovnih boja su bile: crna kineska tinta (Sumi), crvena, zelena, indigo i zuta. Smedja nijansa se dobivala mijesanjem crvene i crne boje. Bijela sminka za lice, Oshiroi, koja je sadrzavala malu kolicinu olova i zato bila otrovna, upotrebljavala se samo vrlo rijetko. Sa tom bojom napravljene tetovaze bile su samo onda vidljive kada bi se koza zacrvenila, kao na primjer nakon vruce kupke, tijelesnog napora ili stidnog crvenila.

OGRANAK KULTURNOG NASLIJEDJA

Dosta grupa je pozdravilo tadasnji novi oblik umjetnosti u Japanu osamnaestog stoljeca. Zanatlije i neobrazovani radnici, koji su radili polugoli, od tada su mogli da imitiraju skupu odjecu Chonina, jedne uzdizajuce srednje klase uspijesnih trgovaca, i da joj cak i konkurisu. Lozaci, kuriri i nosaci su se ukrasavali sa svojim odredjenim zastitnickim Bogovima, scenama iz mitologije ili cuvenim junacima koji su obicno preuzimani iz Okiyo-e tiskova. Tetovirani junaci su bili tema tih obojenih drvoreza (Okiyo) i postali su reklamom za umjetnost tetoviranja. Podlaktice i dosta prostora ispod zatiljka se nisu tetovirali, zato da bi tetovaze pri nosenju Kimona ostale pokrivene. Tako je se nosac tetovaza mogao kretati i tamo gdje je tetoviranje bilo nepozeljno, posebno kod vlastodrzaca. Tetovaza citavog tijela nije bila bas jeftina a jednostavan radnik ju je sebi jedva mogao priustiti. Nekoliko japanskih muzeja, koji su prepoznali vrijednost tetovaze citavog tijela za kulturno naslijedje zemlje, nerijetko su preuzimali financiranje jedne tetovaze a za uzvrat su nakon smrti nositelja dobivali njegovu kozu na raspolaganje. Jos i danas se u nekim japanskim muzejima izlazu koze od radnika iz devetnaestog stoljeca. Usavrsenost tehnike i raskosne boje ilustracija su tetovaze dovele u absolutnu modu kod japanske radnicke klase, sto je od sredine devetnaestog stoljeca privuklo takodjer i veliku kolicinu posjetitelja u zemlju.


Ilustracija u drvorezu

Oficiri u tadasnje vrijeme ogromnog Britanskog carstva, koji su bili na sluzbi u Aziji, isli su u velikom broju ka japanskim majstorima tetoviranja. U Britaniji su divni, bojama bogati istocni simboli, cvijetovi visnje, ruze, tigrovi i zmajevi ponovo privlacili vrlo mnogo pozornosti i divljenja. Uskoro zatim su imucni evropski aristokrati putovali na drugi kraj zemaljske kugle, da bi se tetovirali kod velikih majstora u Japanu.




Oficijalno neodobravanje

Cudno je da su vlasti tetoviranje uvijek osudjivali ili cak zabranjivali, jer ono nije odgovaralo opcem japanskom moralu. Ipak, nakon sto je postala svijesna velike potraznje iz inozemstva, Japanska vlada nije kaznjavala ako su tetovirani stranci.
Tako je japanska umjetnost tetoviranje mogla rasti i napredovati. Amerikanci, koji su zaposjeli Japan nakon drugog svijetskog rata, su ukinuli generalnu zabranu tetoviranja, iako je ta (zabrana) jos uvijek vrijedila u Njujorku. Ali uprkos ukidanju tog zakona, Japanci se jos uvijek osjecaju uvrijedjenim kada vide jednu tetovazu. Kao i u kini praksa tetoviranja u Japanu jos izdaleka nije tako siroko rasprostranjena kao na zapadu. Tetovaza citavog tijela danas vazi kao obiljezje Yakuza, dakle dovoljan razlog za prosjecnog gradjanina, da to izbjegava. Kako god da je japanska kultura tetoviranja nekada i bila zivahna - kao sto vec znamo, njen utjecaj je dosezao i do Evrope - u danasnje vrijeme ipak jedva da ima tradicionalnih tetovaza u Japanu.

Tetoviranje Gejse, 1953 god.

Danasnja omladina se mnogo vise interesuje za zapadnu simboliku i preuzima zapadne modne trendove, kao na primjer prolaznu tetovazu. Sve manje muskaraca je spremno da se upuste u takve velike bolove i troskove za jednu tradiciju sa tako malo ugleda. Kako izgleda, japanska tetovaza, koja se iz starinskog kaznjavanja u osamnaestom stoljecu razvila u cvatuci umjetnicki obrt, je na koncu ipak u zalasku. Ironija sudbine lezi u tome, da je tetoviranje postalo etiketa organiziranog kriminala bas u trenutku kada je pocelo da se oslobadja negativnog negativnog glasa i dobilo akceptiranje kod siroke mase naroda. Javni stav prema tetoviranju je u Japanu sve drugo nego pozitivan.
Iako tu praksu sasvim ne odbijaju, ipak vecina Japanaca jednostavno ne moze razumjeti zasto se covjek htio tetovirati. U danasnje vrijeme se tetoviranim osobama cesto zabranjuje pristup u javna kupatila i saune. U jednom prepunom vozu podzemne zeljeznice putnici dobrovoljno ustupaju svoja mjesta za sjedenje osobama sa vidljivim tetovazama, razlog tome lezi vise u strahu nego u postovanju.

Izumiranje plemenskih tetovaza

Tetoviranje je u Kini moglo imati dugu povijest, ali ta praksa je oduvijek potiskivana na rub. Drung i Dai, dvije etnicke manjine, su posljednje grupe koje jos cijene plemenske tetovaze. Oba plemena zive u provinciji Yunnan u jugozapadnom uglu Kine. Ta regija granici sa Borneom i Laosom, dvije zemlje sa vrlo zivom kulturom tetoviranja, a mi mozemo poci od toga, da su razlicite grupe tog granicnog podrucja sigurno imale medjusobnog utjecaja. Marko Polo je na njegovom putovanju od istocnih Bengala do Burme u trinaestom stoljecu vidio muskarce i zene, koji su po citavom tijelu imali "ubodene" slike ptica i zivotinja. Moguce je da je on time opisao Dai narod, koji je od davnina zivio na jugu Yunanna. Dai muskarci su tetovirali neke od svojih misica sa dizajnima koji su simbolizirali hrabrost. Oni su vjerovali da ce ih te tetovaze zastititi od napada cudovista i morskih grabljivica, dok su stojali u vodi i lovili ribu. Mladici i djevojke su se tokom jednog rituala inicijacije podvrgavali izmedju ostalim i ritualu tetoviranja. Cim bi jedan djecak dosao u dvanaestu godinu zivota, njegov otac je platio jednom tetoviracu, da njegovom sinu ubode slike cvijeca, zivotinja, geometrijskih mustri i slova iz Dai-Alfabeta na prsa, ruke, noge i ledja. Kod zena su tetovaze sluzile da pojacaju njihovu atraktivnost a s pocetkom pete godine zivota djevojke su ukrasavane sasvim mogucim fantasticnim slikama. Novije Dai tetovaze su prije svega inspirisane sa njihovom religijom, Budizmom. Kao i Thai na ledja i stomak su si tetovirali religiozne znakove i carobne formule, koje su im trebale donijeti srecu. I Drungi se mogu osvrnuti na jednu tradiciju tetoviranja od vise stotina godina. Oni zive na obalama rijeke Drung u sjeverozapadu Yunnana. Jos do nedavno se tamo sretalo starije Drung zene sa tetovazama na licu.


Drung zena

Te tetovaze su sluzile jednoj sasvim prakticnoj svrsi. Susjedna plemena su uvijek iznova pokusavala da siluju ili porobe lijepe zene Drunga, i tako su ih njihovi muzevi tetovirali da bi ih ucinili manje atraktivnim. Tetovaze su ali mogle takodjer simbolizirati, da je djevojka izrasla u zenu, i da istaknu njenu lijepotu: crtez leptira izmedju obrva, geometrijske sare oko usta i par tacki na obrazima. To je jedan dokaz vise o subjektivnom nacinu gledanja na tetovaze: dok su susjedna plemena tetovaze smatrali ruznim, one su unutar plemena bile znak lijepote. Sa nestajanjem posljednjih plemenskih tetovaza iz Kine, njih se nalazi jos samo ponegdje u rubnim podrucjima velikih gradova. Ni vlasti ni opce stanovnistvo ne mogu da se zaista sprijatelje s tom praksom.

Od ljubavnih tacki do zmajeva i tigrova

Prije nego se tetovaza citavog tijela prosirila, u modu su dosle ljubavne tacke, Irebokuro. Primjeri toga se nalaze na drvorezima iz onog vremena. Irebokuro znaci "umetnuti ljubavni biljezi". Ta vrsta tetoviranja je bila vrlo omiljena kod Yuja (Yujo), legalnih prostitutki iz Edo epohe. Ono jebilo uspomena na ljubavnika i stojala je za besmrtnu vijernost. I muskarac i zena su tetovirali identicnu mustru Irebokuro tacki na svoje zglobove saka. One su bile tako postavljene, da su njihovi palcevi dodirivali tacke pri rukovanju. To je u stvari bio samo jedan trik za zadrzavanje musterija i vrlo vjerovatno je vise musterija nosilo istu ljubavnu tetovazu, koja je odgovarala onoj od prostitutke. Ima jos vise japanskih tatu-dizajna koji u stvari poticu iz Kine. Najomiljeniji dizajni - som (Koi) i zmaj (Tatsu) su s vremenom ali potpuno japanizirani. Somovi su obozavani zbog njihove hrabrosti i snage, jer su plivali uz slapove vode (uzvodno).


Zmajevi se obozavaju zbog njihove mudrosti, hrabrosti i trezvenosti. Zmajevi, koji kontrolisu vjetar i kretanje planeta, obicno se oslikavaju sa jednim biserom, kuglom ili dragim kamenom u njihovoj kandzi. Kao tatu-dizajni su sluzili najrazlicitiji zmajevi: Obican zmaj je imao cetiri kandze na jednoj nozi, dok je carski zmaj imao pet kandzi.
Osim toga istocni zmajevi su vazili kao prijateljski, a oni zapadni kao zlonamjerni.


Zmaj

Ima jos mnogo tatu-dizajna koji se baziraju na japanskoj flori i fauni, na religiji i mitologiji, ipak, i te imaju Kineske korijene. Tigar (Tora) je kineski zivotnjiski kruzni znak i stoji za musku hrabrost. Karashishi, tajanstveni lav, simbolizira snagu i cesto se oslikava zajedno sa ruzom (Botan). Kraljica cvijeca, ruza simbolizira dobrostanje i musku pohotu, sto ju je ucinilo omiljenim motivom kod igraca na srecu (kockara) iz starog Japana.


Ruza

Javorovi listovi (Momiji), simbolizirali su ljubav i vijernost, kao ruze na zapadu. Religiozni prizori su bili u istoj mjeri omiljeni, i postojao je veliki izbor motiva u "zemlji tisucu bogova". Takve slike su se obicno tetovirale na ledja, gdje ih se nije moglo vidjeti, jer one su imale ulogu tajne veze izmedju nositelja tetovaze i carstva Bogova. Nio je nazivan kraljevski par cuvara na ulazima budistickih hramova; tako da ko je nosio tu tetovazu u kojoj su ta dvojica cuvara bili predstavljeni, taj nositelj je i sam stremio za njihovim mocima i snagom misica. Upotrebljavali su se i prizori Kannon-a, boginje milosrdnosti (uporediva sa Djevicom Marijom u katolicizmu i ortodoksnim religijama) kao i slike od Bishamon-a, hinduistickog Boga bogatstva i srece.


Kannon


Iz knjige: Tatau - Tradicionalno tetoviranje sirom svijeta
Prevod: Branislav Knezevic