http://www.hercegbosna.org/ostalo/kronika.html

Sve OK, samo što je ovu izjavu o Vikiću napisao sa "malo" zanosa....taj je navodno bio u Sarajevu za vrijeme ovih događaja

----------------------

Od Ahmića do Buhinih Kuća nije više od nekoliko stotina metara. Selo ima devedesetak kuća i leži, kao i Ahmići, uz cestu. Udaljenost između sjevernih i južnih muslimanskih položaja tu je najmanja: samo kilometar i pol do dva. Muslimani su na jugu bili u Kruščici, a na sjeveru (prema Zenici) - u Vjetrenici. A između Hrvati. Stisnuti kao u kakvoj preši i slobodni praktički samo uz cestu, na potezu od Viteza do Busovače.

Muslimani su na svaki način pokušavali izolirati Vitez, jer bi ga tako lako uzeli. Zato su najprije pokušali u Ahmićima presjeći cestu, a onda i u Križančevu Selu. Sada ponovno u Buhinim Kućama.
Početkom siječnja 1994., oko pet sati ujutro, njihovi su diverzanti upali u selo. Nitko ne zna odakle su došli, jer su primijećeni tek u samom selu. Kako Buhine Kuće nisu neko zabačeno, ili raštrkano selo, nego poprilično urbano, takoreći prigradsko naselje, neki drže da ih je UNPROFOR potajno dovezao u svoju bazu. U pogon za obradu drveta Impregna-cija. Udaljen stotinjak metara od ceste i prvih kuća, a u pravcu Kruščice. Po tom - podosta raširenom uvjerenju - diverzanti su od tamo provalili u selo.

Po drugoj verziji došli su iz Vjetrenice - udaljene od Buhinih Kuća jedva pola kilometra zračne linije. U prilog tomu govori gusta magla koja se te noći i tog jutra spustila. Pogo-tovo u svjetlu činjenice da se jedan muslimanski tenk, koji je također krenuo u akciju, izgubio u magli. Nadomak samih Buhinih Kuća. I koji nikada nije stigao na poprište bitke.
Kako god bilo, Vikićevci su upali u selo baš u vrijeme kad ljudi najtvrđe spavaju. Pred jutro. Ime su dobili po Draganu Vikiću, zapovjedniku specijalaca MUP-a BiH. Iako Hrvat, ostao je vjeran Aliji Izetbegoviću, a na glas je došao po okrutnosti svojih momaka.

Selo je izgledalo idilično. Magla je poklopila krovove i dvorišta, nije bilo vjetra, samo disanje usnulih.

Spavali su i hrvatski specijalci, pripadnici Munje. U dvokatnici s nedovršenim balkonima i dvije iste takve garaže. Pedesetak metara od glavne ceste za Vitez. Nasuprot UNPROFOR-u.
Bili su tu na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Sve momci od dvadeset i koju godinu. Noć prije malo su kartali, popili pokoje pivo i otišli spavati. Pred kućom ostaviše stražara, kao i svaki put.
Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat. Deset momaka nije imalo nikakvu šansu.

Nisu ih odmah ubili. Pronađeni su vezani žicom, s rukama na leđima. Nekima je žica bila i oko vrata. Trojica su ležala u hodniku na drugom katu, s tragovima noža na tijelu. Ostali nabacani u sobi, kao što se nabacaju stare stvari. Masakrirani nožem, a neki i s prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima.
Ti mladići, još do prije koje minute živi i gipki, s toplinom što je zračila iz njihovih vena, sada su ležali kao polomljene i iznakažene plastične lutke. Na hrpi. Kao da su ljudsko smeće.
Mario Barišić, momak od dvadeset godina, s teškim ozljedama po glavi i leđima, na nogama je imao čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca. I u njima morao plesati prije nego su ga ubili.

Prošlo je dosta vremena dok se nije pročulo što se to dešava u Buhinim Kućama. U prvim satima samo su stanovnici bili svjedoci jednog od najkrvavijih pirova. Možda je tomu pridonijela i ta vražja magla, a možda i to što se stalno negdje pucalo, pa se na pokoji rafal nije ni obraćala pažnja.
Ni pukovnik Ilija Nakić, zapovjednik brigade Frankopan, koji se tog jutra osobnim kolima vozio prema Vitezu ništa nije slutio. Shvatio je da se nešto događa tek kad je na raskršću izašao iz automobila. Htio je pogledati nešto na kolima, a umalo ga pogodio snajper. Metak mu proleti pokraj koljena i udari u asfalt.
Počne utrka s vremenom.

Prema Buhinim Kućama kreću Vitezovi, a onda i jedna travnička bojna na čelu s iskusnim i sabranim Zdravkom Lov-rinovićem. I Bandera. Visoki i suhi momak, pripadnik Munje.
Pokuša s nekoliko momaka ući u dvokatnicu u kojoj su ležali njegovi kolege. Ne ide, jer muslimani tuku po vratima. Okreću se i ruše zid sa stražnje strane. Krampovima.
Banderi je na pameti samo jedno - što prije do tih momaka. Jer moglo se dogoditi da on bude na njihovom mjestu. Spasio ga je raspored.
Čim su se popeli u kuću doživješe šok. Bandera osjeti strah, obuze ga nemoć, a onda u hipu divlja mržnja. Pomuti mu razum, razbukta strasti.
Samo da mu je ščepati tu gamad, da ih potamani. Ni na što nije mislio, jedino na to. Davio bi ih golim rukama, grizao zubima. Drhtao je od bijesa i sumanutosti. Strah se pretvori u neobuzdanu agresiju.
Htjede s momcima odmah u lov na Vikićevce, pa što bude. I zacijelo bi izginuli da se ne nađe Lovrinović. Smiri ih i povede u bitku kako priliči vojniku.

Bio je iskusan zapovjednik, prošao mnoga ratišta - i ona u Hrvatskoj. I naučio da u ratu nema srljanja, nema osvete To uništava dušu i ubija tijelo.
Počeše vraćati kuću po kuću. S jedne strane zida Hrvati, s druge muslimani. Vojnik gurne vrata, a protivnik mu ih nogom zatvori. Krvavo da krvavije ne može biti.
Vikićevci ubacuju ručne bombe i u kuće u kojima su civili. Ubijaju one koji bježe. Tuku i "bebama! Projektilima ručne izrade. Napravljenim od požarnog aparata napunjenog čavlima, staklom i eksplozivom. Koga pogodi, prereže ga na dva dijela. Kao nekog momka čiji su gornji dio tijela muslimani nabili na ogradu. Noge nisu mogli pronaći.

Jedan je mještanin ovako opisao događaje: "...Iz te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na koju mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. - Poklati! Spaliti sve! Allahu ekber! - čuo sam povike bijesnih vojnika.. . Čuo sam i bolno deranje jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili. U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A. V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji..."
Nekoliko muslimanskih boraca tjeraju ženu iz kuće. Izlazi pred vrata. Viču - Marš dalje! - Gleda ih zbunjeno. Uzmiče polako, nesigurna što da čini. Počnu je gađati ciglama, zaostalim od neke građevine. Najprije u tijelo, jedanput, pa drugi put. Jaukne - Nemojte mene! - Oveći je komad pogodi u glavu. Padne, a oni u nju istresu rafal. I odvale - Mater ti ustašku, idi k svojima!
Malo dalje, uz cestu za Vitez, bude cijelu obitelj: Miru Vidovića Pitalu, njegovu ženu, sina i snahu, njihovu djecu, te drugog sina i kćer. Tjeraju ih u dvorište.

Ubijaju ih. Sve do jednoga. Osim trinaestogodišnje sinovljeve kćerke Marijane, koja je nekako uspjela pobjeći s mnogo mlađim bratom.
Nosila ga je u naručju, jer je bio ranjen u trbuh. I trčala prema UNPROFOR-u. No Belgijanci joj ne dadoše da uđe, iako je i sama bila ranjena u ruku. Samo odmahnuše kao da kažu - Nas se to ne tiče.
Otrči dalje i tu ju prihvate. Spasiše i njezinog malog brata, premda je utrobu donio u rukama.
U Buhinim Kućama muslimani su ubili dvadeset i pet ljudi, ali selo nisu uzeli. Zamalo je uhvaćen i sam Vikić. Neki ga je momak umalo dograbio za vjetrovku, ali je nekako izmigoljio.



********************



Pritisak na tu osjetljivu točku, kao i na cijelu tu bojišnicu, nije prestajao. A time ni opasnost za Vitez i Busovaču.
Krajem siječnja pukovnik Blaškić zapovijeda da se zauzme Zavrtaljka. Ključna kota na planini Zahor. I na taj način težište bitke prebaci u područje Fojnice. Operaciju je izvela brigada "Ban Josip Jelačić", a zapovijedao pukovnik Josip. Za samo dva sata, po debelom snijegu i magli, zadaća je izvršena. A Vitez i Busovača konačno rasterećeni.
Kad su se hrvatske postrojbe vraćale na početne položaje, Belgijanci, koji su u punoj ratnoj opremi čučali iza vreća s pijeskom u svojoj bazi, vikali su - Bravo HVO! Bravo HVO!
Sunce je polako zalazilo i padalo na one tri i po tisuće grobova što su ih Hrvati iskopali samo u ovom ratu na toj srednjobosanskoj zemlji.
Kao dio povijesne sudbine što se još nije do kraja rasplela? Jer mrtvi uvijek nekako prežive. U dušama krvnika, kao i u dušama onih što ih oplakuju.

Čuj uhvatio ga za vjetrovku. Taj Ivanković ga nekad sere narijetko.

Nisam čuo da je sam dotični Vikić bio dole ?

Na ovoj skici se vidi cilj napada na BK , presjeći komunikaciju Vitez-Busovača gdje je enklava bila najuža.Mi smo se tada šalili na naš račun za tu poziciju kod BK - Hebeš državu (HB) kad nam je minobacač može prebaciti !

viewtopic.php?f=43&t=76&p=1486#p1486

ako se ne možete snaći gdje su BK , javite pa ću ucrtati tijek napada i pozicije.

Vikić je bio u Sarajevu (ako je vjerovati jednom njegovom specijalcu). To je neko Ivankovića zezno, ili je sam ubacio, mada glupo, pa nisu se ganjali po igralištu

Što se tiče širine države, šta fali, vidio si Slovenije, kad neko zasvira harmoniku pređe im u Austriju i Hrvatsku

Nosila ga je u naručju, jer je bio ranjen u trbuh. I trčala prema UNPROFOR-u. No Belgijanci joj ne dadoše da uđe, iako je i sama bila ranjena u ruku. Samo odmahnuše kao da kažu - Nas se to ne tiče.
Otrči dalje i tu ju prihvate. Spasiše i njezinog malog brata, premda je utrobu donio u rukama.

ovaj mali se slupao prije par godina autom , uzeo od starijeg brata iz Njemačke koji je bio u posjetu.Eto toliko jadan preživio...

E šta ti je sudbina

Bilo bi znimljivo da ima ovdje netko iz Kiseljaka da objasni ovaj zadnji pasus. Zašto su belgijski unproforci skandirali HVO pobjedi?

Uz to ovakvi tekstovi meni previse lici na onu poznatu srpsku mitologiju, "nesretni starac Jovo ne izusti ni rijec, a Krvavi Stipe mu prereza grkljan i pocne piti njegovu krv, jos toplu iz vena, a Jure mu otkinu nogu i nabaci je na razanj, Jovine oci u kojima se polako gasila zeravica zivota nakratko pogledase nogu kako se pece".

Mislim ono, daj.

Ajd u kua...

koji luđak..

E jebiga, pa Inkvizitor se neki dan žalio da mi uopće nemamo nikakve mitologije (a Srbi previše). Nekad se mora iskoristiti i poetska licenca. Knjiga nije zamišljena kao ratni prikaz kakav bi napisao recimo Davor Marijan. Ovo je više na "narodni" način, sa više emocija, manje podataka.

ma Ivanković čak i nije neki mitolog. To se sve vjerovatno i desilo, tu su momci iz tih krajeva pa nek kažu nego on patetizira preko svake mjere...cijelo selo je spavalo, magla se vukla dolinom, crijepovi na kućam su drijemali, mačak se lijeno češkao po trbuju, krava je preživala u pojati, ovca je preživala u oboru..daj čovječe..

Ja sam zadovoljan i sa pukom istinom. Mislim, nisam zadovoljan boze me prosti, vec sa osvrtom na realne cinjenice. Grobovi postoje, ljudi su pobijeni, znamo i kako. Muslimanski diverzanti su ubijali na nevjerovatne nacine, postoji niz primjera, ne samo u hrvatskim selima.
Ja cesto znam muslimane ovako virtualno pitati da zasto su Srbi onako zestoko pobili Srebrenicu, a Zepljake o svom trosku transportirali autobusima. Jos im i lunch pakete podijelili, i zapalili po cigaru, ne sumnjam da je bilo i onih neiskrenih razgovora uz cigaru, uz autobus se naslone, tipa "ma ja jarane, ko nas zavadi ba, do jucer smo skupa zivili, isli na Bozice i Bajrame, a sad se ko biva koljemo, bezveze".
Oni nikako da odgovore, a Naser Oric se tamosnjim Srbima zamjerio za tri zivota. Ok, nije Naser poceo, nema da se lazemo, ali da je zulum radio, jeste. Pa klali su Srbe kao i Hrvate po Neretvici, po Uzdolu, po Lasvanskoj dolini, upada diverzantska grupa i tamani sve redom.
Tamo kod Ilijasa, kod Breze, u jednom srpskom selu su diverzanti upali i pobili kompletno stanovnistvo onim trnokopima (Breza je rudarski grad, pa valjda zato) ebote ko Runada. Dobro da se neko nije u ratu dosjetio uvesti vecu kolicinu macheta.

Ali kad cujem ove pokusaje epopeja, tragicnih, ne znam zasto ali to me podsjeca na Srbe. Otkud on zna sta je starcu Ivanu zadnje bilo na pameti. Takve stvari samo mogu posluziti "drugoj strani" da se ismijava i kaze kako autor teksta laze.

Da ne govorim o neprovjerenim cinjenicama, pa to mu ni ja ne vjerujem. Eto uhvatio je Dragana Vikica za vjetrovku. Dragan Vikic prvak ex Jugoslavije u karateu, i eto on se izmigoljio i pobjegao gazelinim korakom niz prasnjavi drum, iz obliznjeg sumarka culi su se zrikavci, sa susjednog brezuljka sirio se opojni miris svjeze przene kave a dole niz drum, u zivopisnom mjestascetu sa crvenim krovovima i simpaticnim ogradicama oko kuca, stado ovaca je lijeno islo na svoj zasluzeni pocinak.

Činjenica je da su ljudi pobijeni ,hladna egzekucija , a nitko nije osuđen...sramota MZ , naših vlasti i struktura prije svega.

Buhine Kuće

Postrojbe Armije BiH su u svome napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine Kuće, 9. siječnja 1994. godine, opet počinile stravičan ratni zločin. O tome zločinu iskaze su dale dvije Hrvatice, prva rođena 1932. a druga 1981. godine. Evo iskaza prve svjedokinje:

"U nedjelju ujutro, 9. siječnja 1994., čula sam govor i izišla sam u hodnik. Kod vanjskih vrata provirim i vidim pripadnika Armije BiH na cesti. Odmah se vratim da se obučem. Kad sam se obukla, uzmem kaput, provirim kroz prozor, oni svraćaju u dvorište. Dok sam se oblačila, bacili su mi bombu. Deka mi je bila u torbi na vratima i iza toga sam se sklonila. Tada sam izletila van, uvukla sam se u trap za krumpir i čekala. Oni su došli do trapa gdje sam se sakrila. Čula sam plač žena i djece. Jedan viče: ‘Nemojte tući žene i djecu!’, a drugi ‘Ubijte, ustašku im majku j...!’, ‘Allahu egber!’ Onda su se posakrivali iza drva i ne znam nakon koliko vremena krenula sam prema UNPROFOR-u. Tad sam došla do jedne grupe, tu sam našla dvije žene i dvoje male djece. Jednoj je ime Nevenka, a oni su izbjeglice iz Zenice. Jedan u grupi kojoj sam pristupila bio je ranjen. Tek iz trećeg pokušaja UNPROFOR nas je prevezao do Viteza i tu nas ostavio.

Dok sam bila u rovu i čula plač žena i djece, znam da su ubijene Ankica Grabovac, stara oko 30 godina i Ankica Vidović iste dobi. Ranjena djeca su Marijana i Brano. Marijana Vidović kći Ankice, stara oko 12 godina (bila je ranjena) i Brano njen brat, star oko sedam godina, poslani su od muslimanske vojske prema cesti, ne pruživši im ni prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do Šafradina, jedno 300 do 500 metara. Naši su ih odvezli u Split u bolnicu.

Bilo je jutro, pet sati, magla kao tijesto gusta.

Zarobili su u tom času 13 žena i jedno dijete. Bose i u spavaćicama, odvezene su u Zenicu.

Za Dragicu Petrović, inače duševnu bolesnicu, vrlo lijepu, staru 26 ili 27 godina, nisu dozvolili majci i sestri da je povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana tukli ciglom u glavu, a potom i ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana, a za tijela Ankice Vidović i Ankice Grabovac još uvijek se ne zna gdje su.

Tog dana su ubijeni moji sumještani:

Marko Buhić, star oko 35 godina. Našla ga je Civilna zaštita na cesti, samo gornji dio trupa koji smo pokopali, a nakon dvadesetak dana - noge i donji dio trbuha. S njim na cesti ležala je i Novka Jurić.
Petar Perković, star oko 40 godina. Našli smo ga nedaleko moje kuće kao i Stojana Ramljaka, starog 50 godina, u sjedećem položaju. Na vratu mu smrtni tragovi noža.
Draženko, star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica Petorvić.
troje Vidovića: Dragan, (otac Marijane i Brane), kao i brat mu Mirko i njegov sin Dražen još uvijek nisu pronađeni.
Nikola Jurić, star oko 60 godina i cijela njegova obitelj od pet članova odvedeni su navodno prema Zenici. O njima nemamo nikakvih informacija.
Kod nas su Muslimani došli i svoj položaj na brdu zauzeli sredinom travnja, oko Uskrsa, 1993. Brdo na kojem su oni zove se Krivače. Odatle su svakodnevno tukli snajperom po civilima, tko god naiđe ili se kreće. Među snajperistima primijećene su žene koje su gađale naše žene i djecu. Od snajpera s tog brda stradalo je oko 15 osoba, a bilo je i 10-15 ranjenih, Ja sam samo po noći ili kad bi došao UKNPROFOR išla vani da načupam travu za kravu.

Od snajpera je poginuo Mirko Šamija, star oko 30 godina, bio je sudac u Travniku, te Magdalena Damjanović, stara 17 godina. Magdalena je poginula koncem ljeta, a Šamija početkom jeseni 1993.

Još jedan muškarac, prezimenom Buhić, Markov brat, poginuo je od snajpera, samo ne znam kako mu je ime. Još su neki iz Busovače poginuli, samo mi ne znamo imena ni prezimena.

Ja svaki dan odem do Buhinih Kuća, zaogrnem se u plahtu. Svu čistu robu iz ormara izbacili su mi vani i izgazili. Što god sam našla u kući ništa više nije za uporabu".

Djevojčica, rođena 1981. godine, u veljači 1994. godine iznijela je ovako svoj doživljaj događaja u Buhinim Kućama:

"Noć prije upada muslimansko-bošnjačkih snaga, pred spavanje sam se pitala: ‘Da se raspremim za spavanje ili ne?’ Zadnji mjesec dana, a pogotovo od 22.12.1993. godine, kad su muslimansko-bošnjačke snage upale u Križančevo Selo i izvršile pokolj, spavala sam obučena. Otišla sam spavati.

Ujutro rano, negdje oko pet sati, probudila me jaka detonacija u blizini moje kuće. Detonacije su postale sve žešće i jače. Skočila sam iz kreveta. Mama, tata i brat su također bili na nogama. Vika, galama, dozivanje, prasak metaka, bljesak svjetlosti koja je dopirala kroz prozor, činilo mi se da sam u paklu.

‘Ustajte ustaše! Za dom spremni!’, dopirali su glasovi izvana. Stakla na prozorima su se tresla, lomila i prskala po kući . Meci su ulijetali u prostorije. Mama se užurbano spremala.

Pognutih glava smo pretrčavali po kuhinji. Dragan, rođen 1952. godine, istrčao je iz kuće i nije se više vratio. Ja ne znam je li ubijen ili uhvaćen.

Mama nije stigla Brani obuti čizmice, istrčala je noseći ga, šest godina starog, ja sam za njom istrčala pred kuću. Pred kućom je stajao uniformiran vojnik s crvenom beretkom i žutim platnom na nadlaktici, pušku je okrenuo prema nama. Prvo je pucao u mamu, s oko dva-tri metra udaljenosti. Čula sam prasak i vidjela kako mama pada, ne sjećam se je li jedan ili dva metka ispalio taj vojnik.

Mama je rođena 1951. godine. Ja sam vrisnula, uhvatila dijete i počela bježati. Isti vojnik je pucao u mene i malog Branislava s udaljenosti od četiri-pet metara. Odjednom sam osjetila da ruka, desna, kao da nije moja i strašnu bol. Uspjela sam utrčati u sobu. Sakrila sam se, nisam smjela disati. Meci su mi fijukali pored glave. Ponovno sam istrčala iz kuće. Vojnici su me zvali, trčali za mnom. Ja sam malog nosila, jednom rukom. rekla sam mu: ‘Brane, ako možeš idi, ja više ne mogu’.

Po selu su muslimansko-bošnjački vojnici bili raspoređeni po grupama, njih dvadesetak. I dalje su se čuli rafali, krici, vatra iz kuća se sve više širila. Dok sam trčala prema glavnom putu, naišla sam na grupu vojnika, uniformiranih, s crvenom beretkom. Zaustavili su me, jedan od nj ih je rekao da će nas ubiti, drugi me povukao i trznuo za ranjenu ruku, govoreći da idem s njim.

Iz iste grupe, jedan vojnik je rekao: ‘Ma pustiti ćemo ih, ionako su ranjeni’. Taj je rekao i svoje ime, kojeg se ne mogu sjetiti. Nastavila sam trčati prema glavnom putu. Ponovno me zaustavio jedan muslimansko-bošnjački vojnik, dvoumio se, da li da me ubije. Na kraju je rekao da idem prema UNPROFOR-u.

Kad sam došla do ulaza u Vitez, sreo me jedan čovjek, kojeg ja ne znam, ponio malog Branislava i meni rekao da moram izdržati još malo. U Buhinim Kućama sam vidjela kako je muslimansko-bošnjački vojnik ispalio rafal u Ankicu Grabovac. Muslimanski vojnici ubacili su bombu u kuću, ona je vrišteći istrčala iz kuće, tražeći pomoć. U selu je bilo još ubojstava, ali ih ja u strahu nisam mogla vidjeti".

Više svjedoka je iznijelo svoje viđenje stravičnog događaja u selu Šantići, zaselak Buhine Kuće. Tako jedan navodi da je odvedeni Mirko Vidović nosio nadimak Pitalo. Vojnici Armije BiH su civile izgonili iz kuća, bacajući u prostorije bombe. Neke civile su ubijali, neke puštali da bježe, kao Dragutina Buhića. Jedan očevidac je iznio tužnu priču o malom Danijelu, djetetu od godine dana. U njegovu majku Ankicu Grabovac vojnici Armije BiH ispalili su rafal. Svjedok je uzeo malog Danijela u naručje i bježao s njim prema Vitezu. Mali Danijel je ubijen u svjedokovu naručju iz puške u vrijeme bijega. Taj svjedok tvrdi da je vidio tijelo ubijene Ankice Vidović kako leži na lijevom boku i tijela još triju ubijenih žena koje nije mogao prepoznati jer su im lica bila okrenuta prema zemlji.

Selo Šantići, zaselak Buhine Kuće postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine stavile pod svoj nadzor vojnom akcijom. Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji iz Buhinih Kuća i Kremenjača, 21. siječnja 1994. godine, izvučena su tijela devetorice pripadnika postrojbi HVO-a koji su bili živi zarobljeni, ali su pri identifikaciji nađeni svezani žicom. Ruke su bile vezane svima, a nekima i noge i ruke zajedno. Svi su bili samo u donjem rublju. Nekima su bile prostrijeljene šake, ruke u ramenima i u laktovima slomljene, vidljivi su bili ubodi oštrim predmetima po vratu, u prsa i tragovi tupih udaraca po glavama. U oružanim postrojbama Armije BiH bilo je dosta mudžahedina, mahom Arapa. Ukupno je ovdje ubijeno 26 osoba, a medu njima su četiri žene. U vremenskom razdoblju od 20. siječnja do 2. ožujka 1994. godine u prostorijama Crvenog križa u Vitezu sva tijela su identificirana i to:

dana 20. siječnja 1994. godine identificirani su:
Mario Buligović, Josipov, rođen 1972. u Australiji, nastanjen u Novom Travniku; Smiljan Papić, Vlatkov, rođen 1969. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Ivan Kreševljak, Zrinin, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Novko Jurić, iz Lončara, nastanjen u Vitezu; Ivica Lovrenović, Antin, rođen 1967. u Đelinovcu, nastanjen u Novom Travniku; Anto Božić, Matin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mario Barešić, Markov, rođen 1974. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mladen Grgić, Rafailov, rođen 1973. u Jajcu, nastanjen u Novom Travniku; Toni Jazvić, Ivanov, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Goran Kafadar, Mijin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku i Marko Buhić, Dragutinov, rođen 1957. u Jajcu, nastanjen u Buhinim Kućama.

dana 14. veljače 1994. godine identificirani su:
Draženko Jutanda, Đurin, rođen 1960. u Vitezu; Dragica Petrović, Đordeva, rođena 1958. u selu Kratine; Marko Buhić, Dragutinov, rođen 1957. u selu Janja i Nikica Totić, Blažov, rođen 1969. u Janjcu, općina Zenica.

dana 17. veljače 1994. godine identificirani su:
Stjepan Ramljak, Stipin, rođen 1941 i Petar Perković, Stjepanov, rođen 1940. u Šantićima.

dana 26. veljače 1994. godine identificiran je
Nikola Janković, rođen 1932. godine.

dana 2. ožujka 1994. godine identificirani su:
Ankica Grabovac, Zdravkova, rođena Jurešić; Nikola Jurić, Ilijin, iz Kule, Travnik; Dražen Vidović, Mirkov, rođen 1974.; Mirko Šafradin, Ilijin, rođen 1960.; Drago Vidović, Antin, rođen 1950.; Ana Vidović, Antina, rođena Barešić, 1952. i Mirko Vidović, Antin, rođen 1952. godine.

Marko Buhić je nađen svezanih ruku i nogu zajedno. Identificiran je u dva navrata, jer mu je tijelo bilo prepolovljeno, što govori o brutalnom ubojstvu.

U selu Šantići, zaselak Buhine Kuće, postrojbe Armije BiH ubile su 25 osoba među kojima su bile četiri žene. U zločinima su se naročito istakli Fidija i Bećo Kahriman, koji su jednog uhićenog hrvatskog civila razapeli na križ, a potom ubili rafalima iz automatskih pušaka. Haris Kahriman je ubio ranjenog vojnika HVO-a koji je bio bespomoćan. Haris, Jasmin i Edo Tokalić, sva trojica iz Maljina, vezali su sedam hrvatskih vojnika žicom i potom ih ubili. Zero Beganović iz Moševice u napadu na Buhine Kuće ubio je troje djece. Uz spomenute pripadnika Armije BiH za zločine su također odgovorni Mirsad Kahriman; Haris Huskanović, zvani Hamza; Mehmed Huskanović iz Sarajeva; Kemal Turković; Faik Turković, zapovjednik mudžahedinske jedinice "Gerila" i nekoliko pripadnika jedinice "Gerila".

U ratnim sukobima između HVO-a i Armije BiH, a u obrani područja općine Vitez od muslimansko-bošnjačkih napadača, oštećeni su i sakralni objekti. Župna crkva Sv. Jurja, izgrađena 1896./90. a obnovljena oko 1930. godine, 6. srpnja 1993. godine pogođena je jednom razornom granatom ispaljenom s položaja Armije BiH. Načinjena je velika šteta, ali na sreću nitko nije povrijeđen. Vrijedni župljani i viteški franjevci brzo su popravili načinjenu štetu. Ta crkva bila je i ranije metom topništva Armije BiH, ali su brojni projektili padali nedaleko od crkve. Očito je da se Armije BiH bolje naoružala i da su se topnici uvježbali gađati i sakralne objekte.72 Župna kuća koja je sagrađena 1941., a proširena 1972./75. godine, oštećena je početkom prosinca 1993. godine granatom ispaljenom s položaja koje je držala Armija BiH.

Zavjetnu crkvu Majke Božje na brdu Kalvariji, u studenom 1993. godine je granatiralo topništvo Armije BiH. Filijalna crkva u Dubravicama, Stanica, sagrađena 1984. godine, u drugoj polovici 1993. je oštećena. Stradali su krov i prozori.

Evo donosim opis istog zločina od autora Ivice Mlivončića u knjizi "Zločin s pečatom".

Taj orić je sumnjiv da sumnjiviji ne može biti. Ubija Srbe u enklavi, taman ko da navodi vodu na njihov mlin. Onda se izvlači helikopterom par tjedana prije pada Srebrenice, a prije rata navodno je bio Miloševićev tjelohranitelj. Srbi ga koliko ja znam nisu tužili a tuže za Dobrovoljačku i Tuzlu.

On mi je u rangu sandžaklija koji su striktno dovođeni u sjevernu Hercegovinu da raspaljuju rat s Hrvatima. Srpski igrači.

Moze biti da je i to sve sa nekim ciljem, mislim taj Naser i njegova uloga u Srebrenici.

Mada, on je tamo rodjen, iz tih Potocara je rodom, bio je pripadnik specijalne policije Srbije, one SR Srbije. Navodno tjelohranitelj Slobodana Milosevica, mada ne osobni jasno, njega je cuvao nekakav Senta, a Naser je vjerovatno bio na sluzbenom zadatku u drustvu radnih kolega, u sklopu obezbjedjenja predsjednika SR Srbije ili koju je vec funkciju obnasao Milosevic.
Mozda je slucajno, a mozda namjerno, ko to zna. Ja samo znam da sam cuo price da je on inace bio takav tip, pomalo nakoso, kao djecak je isao u sumu, tamo boravio po cijele dane, igrao se vojnika, indijanaca, specijalaca, ko ce mu ga znati. Kazu, cudno dijete, jedno od onih potencijalnih kriminalaca, mafijasa, ratnih heroja, zlocinaca, sto bilo.
Danas je osvjedoceni kriminalac, malo malo je u pritvoru, bavi se organizacijom prostitucije, svercom droge, ali mislim da ga "neko" stiti pa se uvijek izvuce bez konkretne optuznice ili presude.
Neke dugove on od nekoga naplacuje tom politickom zastitom.

Ovi o kojima govoris, Buza, Bico, to je banda svoje vrste. Danas je Bico sef ginekologije u Domu zdravlja Ilidza, na hrvatskim je politicarima da istraze i podignu optuznicu protiv tog covjeka, koji je s jasnom namjerom poslan iz Sarajeva da "zakuha" sa Hrvatima u Konjicu. Muslimanski mediji odavno ignoriraju onog tipa sto je bio njegov prethodnik u Konjicu, Rusmir ili kako se zvao, ne znam prezime. On je odbijao sukob sa Hrvatima, pa je poslan Bico.

Buza je jasan kao dan, pazi kad Sandzakliju iz Sarajeva posalju za zapovjednika Prozorskog bataljona. Eto oni tamo nemaju nikoga, pa mora doci on.
Moguce da je to, ja mislim, politika Sefera Halilovica, koji je redovno forsirao svoje kadrove iz rodnog mu zavicaja Sandzaka. A s obzirom da je Sefer imao neku maniju da "ustasama daje po repu" i da je mrzio Hrvate a sa Srbima je uvijek imao otvorenu mogucnost dijaloga (logicno, krv nije voda) pa i da je osobno vodio operaciju Neretva, sve je moguce.

Jedino ne znam i sumnjam da cemo ikada saznati, zasto su zaista razisli Sefer i Alija. Sefer tvrdi ono klasicno mutljarosko "ja sam bio za Republiku BiH a Alija je pristajao na podjelu drzave i stvaranje islamske fildzan drzave", ali ne vjerujem mu koliko ni ranjenom grizliju.

Mene zanima s čime se ometala radio veza muslimanske vojske , po pričanju nekih vikićevaca što su bili na vitezu , motorole nisu mogli nikako koristi, upale radio stanicu , obrni okreni , samo se čuje pjesma Lupi petama , evo sve za Hrvatsku ...

Mujo i Haso...


sve što su trebali napraviti je promijeniti kanal...




(a upališ motorku !)

Na ovo ce ti Markan dati odgovor ja znam za nase operativce zapravo jednog dobro znam susjedi smo sasut covjek inace ing. elektrotehnike on je radio na ometanju al lik nije dobar nikako

P.S sto se tice tih specijalaca ja stojim pri uvjerenju da smo granatom spizdili neki njihov odred. Ovi nasi govore da su bili Crni Labudovi a tko ce to znati jer kad su dvogledom gledali vidili su da imaju svoje nosace opreme ono "lafo" zajebani tipovi... to je bilo na liniji prema Kacunima.

Većina je koristila otvorene kanale , znači naletiš na frekvenciju i opleti , mogao se miješati tko je htio.Kasnije vremenom su počele dolaziti "skremblovane" , zaštićen kanal , kodiran.Te su bile prave , maltene mogao si pričati bez šifrarnika.
Ako su koristili te obične , onda je lako ometati , skener nađe frekvenciju i najjači signal uguši sve ostale ručne stanice , pa ti pust muziku , krevelji se....Naša veza je bila solidna , koristila se tzv. paket veza kodirana preko laptopa , za razmjenu na dalje npr. prema Mostaru.Inače su bili i prije rata jaki radio amateri.
Na Križančevu smo i našli njihove pozicije jer su non stop zivkali jedni druge "204" pita gdje ste a "205" mu kaže kod te i te kuće gori nešto , sad se baš i ne sjećam točno njihovog razgovora.Ova ekipa 204 se izgubila , nama jave njihovu Mhz i onda pajdo slušaj i pazi da nije navlakuša da nas ne namame u zasjedu i sl.

http://www.youtube.com/watch?v=yE3KanCl ... re=related

http://www.youtube.com/watch?v=YZuKAvhh ... re=related

evo i jedan snimak borbe ja mislim da je ovaj snimak Vitez nisam siguran imaju 2 oba se odnose na Srednju Bosnu


evo nasao sam drugi je Vitez

Vitez: Bitka za Lašvansku dolinu

Glavni ratni sukob između HVO-a i Armije BiH u viteškoj općini dogodio se 16. travnja 1993. godine. Jake snage Armije BiH iz svega oružja napale su uže središte Viteza. Vode se ulične borbe, a transporter britanskog bataljuna Unprofora upada u dvorište župne crkve sv. Jurja Mučenika i odatle gađa hrvatske kuće


Piše:
Ivica MLIVONČIĆ



--------------------------------------------------------------------------------

Usred Lašvanske doline smjestio se Vitez, a u blizini rimskog naselja Mošunj s ostacima starokršćanske bazilike. Prema popisu stanovništva iz 1991., općina Vitez brojala je 27.859 stanovnika, od toga je bilo 45,49 posto Hrvata, 41,32 posto Muslimana-Bošnjaka i 5,38 posto Srba. Udio Hrvata je desetljećima opadao, pa ih je na popisu 1971. bilo 49,4 posto, a 1981. 46 posto. Vitez je poznat i po razvijenoj vojnoj industriji, pa je i to jedan od važnih razloga što su ga Muslimani-Bošnjaci željeli staviti pod svoju kontrolu. Osim toga, plodna Lašvanska dolina vrlo je pogodna za poljoprivredu i stočarstvo.

Unprofor po hrvatskim kućama

Sredinom listopada 1992. godine počinju ozbiljniji sukobi između HVO-a i Armije BiH. Srbi osvajaju Karaulu i Potkraj, a u Vitez pristižu hrvatski izbjeglice i prognanici iz Jajca. I dok je glavnina vojnih snaga HVO-a bila u Jajcu braneći kraljevski grad od srpske agresije, na području viteške općine izbija sukob između HVO-a i Armije BiH. Muslimansko-bošnjačke vlasti nisu dopuštale da se šalje pomoć braniteljima Jajca, već su, štoviše, tu borbu iskoristili kao mogućnost da osvoje cijelu Lašvansku dolinu.
Glavni ratni sukob između HVO-a i Armije BiH u viteškoj općini dogodio se 16. travnja 1993. godine. Jake snage Armije BiH iz svega oružja napale su uže središte Viteza. Vode se ulične borbe, a transporter britanskog bataljuna Unprofora upada u dvorište župne crkve sv. Jurja Mučenika i odatle gađa hrvatske kuće. Unprofor je taj svoj potez objašnjavao činjenicom da su u crkvi zatvoreni Muslimani-Bošnjaci i navodno su ih strijeljali vojnici HVO-a. Viteški župnik fra Drago Pranješ, zvani Čarli, oštro je prosvjedovao i izjavio da je taj dan Unprofor stao na stranu Armije BiH i čak je odbio prevoziti ranjene vojnike HVO-a u bolnicu u Novoj Biloj.
U općini Vitez za vrijeme ratnog sukoba HVO-a i Armije BiH 198 Hrvata bilo je žrtvom ratnog zločina. Ubijeno je 90 zarobljenih vojnika HVO-a, 90 odraslih civila i 18 djece. Hrvatska stratišta u viteškoj općini su: grad Vitez 7, Prnjavor 5, grad Vitez 8 djece, Brdo/Zabilje 13, Bobaši 15, Križančevo Selo 74, Buhine Kuće 26 žrtava. U tome sukobu izbjeglo je 5500 hrvatskih civila.

Brutalna ubijanja

Brutalnost ubijanja hrvatskih civila i zarobljenih vojnika HVO-a na viteškom području bila je česta. Hrvati su zatvarani u dom u Počulici, u "crnu kuću" u Bobašima, u društveni dom u Prnjavoru. Uhićeni su starci, djeca, žene, koji spavaju na betonu, u zgradama bez krova po kiši i hladnoći. Muškarci su odvođeni da kopaju rovove za postrojbe Armije BiH na crtama bojišnice, često izloženi smrtnoj opasnosti i da kopaju grobove za poginule. Ginulo se od granata i mina, snajpera, koji su bili vrlo aktivni, od noževa, pištolja u potiljak, mačeta.
Tužna sudbina pogodila je 70-godišnjega Jozu Rajića koji je 20. studenoga 1993. ubijen iz snajpera dok je na groblju u selu Zabilje palio svijeću na grobu svoje pokojne žene. Snajperist je ranio u nogu župnoga vikara fra Zdravka Dadića. U Vitezu su muslimansko-bošnjačke snage upotrebljavale i bojne otrove.
Viteški Hrvati trajno će se sjećati 10. lipnja 1993. kada su stradala nevina djeca u igri. Oko 20 sati i 45 minuta 10. lipnja doletjela je granata s položaja Armije BiH kalibra 120 mm i pala dva metra od klupe na kojoj je bilo 14-ero djece u igri. Taj dan nisu došla muslimansko-bošnjačka djeca da bi se igrala s hrvatskim vršnjacima. Netko ih je upozorio na opasnost. Na licu mjesta poginulo je petero djece, a troje je umrlo u bolnici. Ostalih šestero djece je ranjeno. Razorna moć granate vidjela se po tome su što dijelovi tijela djece visjeli po obližnjem drveću, a roditelji su svoju djecu prepoznavali po odjeći i obući. Istoga dana je u Vitezu ranjeno 12-ero djece. Videokasete tog stravičnog događaja nije htjela objaviti nijedna inozemna TV mreža, a u Vitezu je bio stacioniran TV BBC.

Križančevo Selo i Buhine Kuće

Posebno okrutan i divljački zločin počinili su pripadnici Armije BiH u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine. Toga dana dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH Džemo Merdan je izdao zapovijed: "... uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača..." On je nadalje tražio da se upotrijebe sva ratna sredstva, pa i bojni otrovi, a sve da se čini "u slavu uzvišenog Alaha". Svjedoci zločina u Križančevu Selu kažu da se užas ne može opisati. Vojnici Armije BiH, posebno mudžahedini izgledali su kao gorile koje ubijaju sve na što naiđu, pa i životinje. Na tijelima zarobljenih vojnika HVO-a i civila vidjele su se prostrijelne rane nanesene vatrenim oružjem iz blizine, zatim su to bile rasjekotine i nagnječenja od oštrih i tupih predmeta poput noža, sjekire, mačete, čekića i drugih. Pripadnici Unprofora pokušali su ući u selo, ali su vojnici Armije BiH pucali na njih. Prijetilo se i ambasadoru ECMM-a Martinu Garrodu da će vojnici Armije BiH upotrijebiti oružje ako netko pokuša ući u selo.
Okrutan zločin počinili su pripadnici Armije BiH u Buhinim Kućama 9. siječnja 1994. godine. Duševnu bolesnicu Dragicu Petrović tukli su ciglom po glavi i zatim je ubili. Nesretni Marinko Buhić (1957.) prepolovljen je na dva dijela pilom i donji dio njegova tijela nađen je mjesec dana kasnije odvojen od gornjega dijela. Petar Perković je ubijen nožem u vrat.
(nastavlja se)

---

je li zaista doslo do toga da su britanski unproforci otovreno stajali na stranu muslimana?zna se kakva je bila suradnja crnaca plavo sljemaca i srba.ali da je toga i u srednjoj bosni bilo..

izvor je slobodna dalmacija,onda kad je bila slobodnija nego danas :godine 2000.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000 ... listak.htm

hvala.

UN su sve htjeli za lovu uraditi , od prodaje i transporta oružja , pa svega ostalog. Tako sam se navukao na FOSTER'S pivu...